Arhive oznaka: prica

Nestalo je moje kuće, moje žene i moje Sanje. Ni mene više tamo nema. A ja sam naivno mislio da će se sve jednom popraviti

Jučer sam sahranio strica Iliju, pretposljednjeg iz roda Sočivica; posljednji sam ja, danas na putu za nigdje. Čekam vlak na splitskom kolodvoru, pa preko Zagreba i Austrije do nekog poznanika u Njemačkoj, a dalje, vidjet ću. Ni zemlju u koju ću još nisam odredio, svejedno mi je. Trebat će mi pomoć za neko vrijeme, da sredim papire, tako se to kaže, da mi neka zemlja odobri ulazak, što dalje to bolje, jer sam, konačno, odlučio da putujem bez povratka.

Pošao sam zorom, u ovaj ponedjeljak, tri dana pred Božić, iz kuće pokojnog strica, svoju sam u ovom ratu izgubio, iz Gornjeg Vakufa, pa preko Prozora i Duvna. Nisam htio na Bugojno; poštenije rečeno, nisam smio, iako bi taj put bio bliži i lakši. Strah me emocija, lijepih i dragih uspomena i slika koje sam trebao zaboraviti, a nisam. Strah me nekih i poznanika i prijatelja. Ništa im ružno učinio nisam, oni to sigurno znaju. Strah me i suza u ovo hladno jutro, ne trebaju mi, pa kad se nisam u ovih pet godina otiskivao tih desetak kilometara, niz Vrbas, zašto bih i danas kad sam odlučio sve zaboravljati. Čudno, ni nervozan nisam. Nimalo. Putujem u jednom pravcu, tako sam bar odlučio, a ne žuri mi se.

Znam da će biti hladno gdje god da pustim korijenje, ako je to više i moguće. Svejedno, ovo bi trebao biti jedan kraj i jedan početak, a ja i u ovom sudbonosnom danu ne osjećam ništa. Samo praznina, čudna praznina što koči sva čula, umrtvljuje ih, stvara bezosjećajnost na sve što me okružuje, pa mi ni prostor ni vrijeme ne znače baš ništa.

Čudno neko blagdansko raspoloženje, mislim, a i moje je raspoloženje nikakvo, pa sve mjerim po svom ćeifu, a i taj moj ćeif je gori od nikakvog. Sve mi je ravno

Premještam se iz kolodvorske čekaonice na rivu i gledam prljavo, lučko more. A ta voda koja me nekad opčinjavala i bojom i mirisom i nekim iskonskim zovom sad mi ne znači ništa. Voda k’o voda, smrdljiva i prljava, jednaka onoj u Vrbasu, koji u ove dane, hirovit i moćan, ojačan otopljenim snjegovima i obilnim kišama, udara u vrbike i zapliće u golo korijenje, bezuspješno odbacujući plašt satkan od plastike i kartona, nagorenog drveta i svega što je ljudima u jednom trenutku za nešto trebalo. Na rivi dvije velike jelke iskićene sijalicama i nekim đinđuvama. Malo svijeta u pokretu. I oni koji prolaze, žure, ne uspijeva ih okrenuti nikakav zvuk, kao da je i njima svejedno što se oko njih događa.

Čudno neko blagdansko raspoloženje, mislim, a i moje je raspoloženje nikakvo, pa sve mjerim po svom ćeifu, a i taj moj ćeif je gori od nikakvog. Sve mi je ravno. Taman da potres ili neka druga sila survaju ove Dioklecijanove podrume u more ne bi mi ništa popravilo niti pokvarilo.

– Hoće li u Knin doći Božić – čujem djevojčicu u naručju majke.

– Hoće, sine, hoće, pa kakav bio da bio – odgovara mlada žena.

– A šta će mi donijeti – pita dijete.

– Neka ne donese belaja, za ostalo ćemo lako – odgovara žena.

Pecne me ta riječ belaj k’o ubod ose, tako nekako i boli. Skoro nesvjesno krenem za tom ženom. K’o poznata mi i bliska, kao neko iz moga roda ili komšiluka. Uvjeravam sebe, a znam da to nije istina, da bih i da nije progovorila znao odakle je. Po hodu, širokom pogledu, crtama lica i sjeti u očima. Po svemu. Sustižem je u kolodvorskoj čekaonici; ne zaustavlja se. Kroz široka vrata izlazi na peron i ulazi u najbliži vagon, odmjerena koraka i sigurna, vidi se da joj to nije prvi put. (Kasnije doznajem da joj je dijete bolesno i često posjećuje liječnika u Splitu. Ulazim za njom i sjedam u isti kupe. Putnika kao da i nema. Djevojčica me gleda velikim, okruglim očima modre boje. Ne skida pogled, čini se, pun straha. Osjećam nelagodu. Da razbijem tu neugodnu tišinu kažem.

Zagledam se u tu nepoznatu ženu, možda i nametljivo. Čini se dosta mlada, ako je u ovom vremenu uopće moguće određivati starost na osnovu izgleda. Ako ne lijepa, onda sigurno simpatična i mila

– Izgleda, mala dobro sluša.

– Šta će. U ovih šest godina je proživjela čitav život. I stasala i ostarila. I vidjela ono što nikada neće. Akobogda.

– Odakle ste gospođo?

– Od Kraljeve Sutjeske – kaže.

– Kamo putujete?

– U Knin. Tamo živimo.

– Onda ste vi iz Knina.

– Nisam. Za muku mogu biti od svugdje. Gdje me život baci tu sam. Nikad me niko ni pitao nije gdje i što hoću – objašnjava mi.

Zagledam se u tu nepoznatu ženu, možda i nametljivo. Čini se dosta mlada, ako je u ovom vremenu uopće moguće određivati starost na osnovu izgleda. Ako ne lijepa, onda sigurno simpatična i mila. A možda su, opet, moje procjene izazvane nekim drugim porivima i zato manjkave i nesigurne. Gleda kroz prozor vagona, a jednom rukom privija dijete k sebi. Čitavim likom odaje brižnost. Hoću da pitam, kada je otišla iz Kraljeve Sutjeske i zašto. Kako to da je baš u Kninu. Koga sve ima u obitelji. Nije valjda sama sa nejakim djetetom. Kako bi grozno bilo to trajanje njih dvije, mislim, pod vlašću života, tog tiranina kojem ravna nema.

Riječi mi ostaju u pola grla i ne pitam ništa. Sjećanja me pritiskaju ko mora, ružna ko stvarnost. Svako pitanje bi bilo izlišno, možda i uvredljivo. A i što da je pitam kada odgovore znam. Nepotrebna muka i meni i njoj. Gledam u djevojčicu, a vidim samo konture. U tim obrisima je drugi lik, nestao devedesetdruge godine i zaleđen. Mnogo godina je prošlo od tada, taj lik se sigurno mijenjao, dobio neku drugu sliku, meni nezamislivu. Koliko li puta vrtim film te večeri u maju? Jedna druga djevojčica je imala šest godina i velike, okrugle i modre oči. Tada sam je gledao zadnji put i otišao, na tu jednu noć, roditeljima u Gornji Vakuf. Bili su stari i sami u jednom vremenu strave. I uplašeni.

Sutradan djevojčice nije bilo, ni njezine majke. Neke komšije su mi rekli da su, s povećom grupom, te noći otišle, uz Koprivnicu, prema Kupresu. Nisu mi znali reći koliko je u tom bilo sile i straha, a koliko je to bila odluka moje žene. Mnogo kasnije sam čuo da su se zadržale dva-tri mjeseca u Banjoj Luci i otputovale na istok. Neki su mi pričali da su u Beogradu, neki, pak, da su viđene u Pančevu. Od čega i kako žive niko mi nije znao reći.

Prije godinu dana dobio sam poruku; da se vraćati neće, da im ja više ne trebam i da se ne brinem. Čudna neka briga o brizi onoga koji više nikomu ne treba. Ja sam ipak iz te poruke zaključivao da još nije sve gotovo, da će se vratiti ili da ćemo se negdje naći, samo da se smire uzavrele strasti i da život prohoda. Ništa od toga dogodilo se nije.

Kažu da se od stvarnosti ne bježi, kao da i ja to ne znam, i da će moja prtljaga ružnih slika uvijek biti ista i da im nijedno mjesto neće mijenjati težinu, ma što ja mislio o tome

Još mi nekakva magla nagriza osjećanja, mnogo toga mi nejasno lebdi, skoro ništa objasniti ne mogu, kao da sve stvari više nemaju svoja mjesta, a ja se osjećam iščupan, zajedno s korijenjem i bačen u vjetar. U ovom ratu sam izgubio roditelje, prirodnom smrću, ako je to važno, a ja mislim da je to bilo od tuge i umora, od straha i nevjerice, od nasilnih gubitaka nekih drugih, svejedno koliko bliskih.

Za moje godine kažu da su najbolje, a ja k’o siroti malac, bez zaštite, pun straha, krhak i loman, nesiguran u sebe i u sve ono što me okružuje, na opasnom putu nezamisliva odredišta. Osjećaji su mi k’o u dječjoj bajci, pomućeni i razrušeni, pa sve mislim da se ovo putovanje i ne završava, jer bi ja tako želio, da sva putovanja, uostalom, čine samo jedan krug i da nema jednom dostignutog cilja i da nikada i ništa nije novo. Ja, naprosto, samo bježim, bježim od zla koje ni definirati ne mogu, a spas tražim u tutnju kopita ili točkova, svejedno; je li to od iskona, ne znam, ali znam da samo bježim. I da u svijesti nosim teret užasnih slika uokvirenih za vječnost. Kažu da se od stvarnosti ne bježi, kao da i ja to ne znam, i da će moja prtljaga ružnih slika uvijek biti ista i da im nijedno mjesto neće mijenjati težinu, ma što ja mislio o tome.

U kupe ulazi zgodan mladić, kratko ošišan; ne kaže ni dobar dan. Ne zamjeram mu, mislim da bih mu s mukom odgovorio.

– Kako ova mala ima lijepu seku – obraća se djevojčici pružajući ruku da je pomiluje po kosi.

– Prođi me se! Vidiš da ti mogu biti majka – odgovara mu žena i ne pogledavši ga.

– A, gdje ti putuješ – okreće se meni.

– Daleko – kažem.

– Onda ćemo dugo zajedno.

– Ne znam koliko je to zajedno.

– Ja putujem do Münchena, starcima za Božić. Iz Viteza. A odakle ti ideš?

– Iz Gornjeg Vakufa.

– Misliš iz Uskoplja?

– Svejedno, može i tako.

– I ti putuješ nekom?

– Nisam. Nemam kome.

– Nisi ni oženjen?.

– Ne znam. Sada sam sam – već pomalo susprežem bijes.

– Znači, otišla! Mora da nije bila naše vjere – nastavlja on s pitanjima, a ja se počinjem osjećati kao da sam na ispitivanju u policijskoj stanici.

– Kako znaš koje sam ja vjere – pitam ga već pojačanog glasa.

– Nisi, valjda, musliman?

– Nisam, ako je to važno.

– Kako da nije važno? Oni su sada naši najveći neprijatelji.

Ne odgovaram ništa. Začudo, i mom neugodnom suputniku nije više do pitanja. Okreće se i izlazi iz kupea. Gledam u leđa tog momka u kožnoj vjetrovci, ne znajući da li da mu se divim ili da ga žalim. Ništa mu nije nepoznato. Sve je, po njegovom, došlo na svoje mjesto. Taman kao da je dočekao vrijeme velikih mudraca, mesijama ravnih, pa razriješiše nešto što ni Bogu nije uspjelo, ili, baš njemu u inat. Konačno postojimo mi i oni, i vjera naša i njihova. Nema ničega između, ničega kao da i nije bilo. Bože, mislim, koliko bi zasebnih svjetova trebalo biti na ovo malo zemlje.

Znam što će mi objašnjavati i što će zapitkivati. Ne smetaju mi njegova pitanja, niti ih se bojim. Plaše me moji odgovori, njih me je strah

Vlak već dobrano odmiče sjeveru kroz kamene udoline, nenastanjene skoro. Svako malo pogled se sretne s ruševinama nekada ljudskih nastambi. Uz neki proplanak pase po desetak ovaca, bez čuvara. Slika neke iskonske idile, početak Stvaranja koje ništa ne opterećuje. A ruševine, govorim sebi. A ruševine… Boga među njima sigurno nema. Ustavljamo se na nekim stanicama čija imena ne pamtim. Ne primjećujem da neko ulazi i izlazi. Putovanje k’o obavijeno prokletstvom, bezuspješna imaginacija normalnog. Sve do Knina šutim, zaokupljen sobom. Djevojčica gleda u pod ili ravno mene u oči. Da li i ona u meni, pitam se, traži ono što i ja u njoj? Budim li joj slike naprasno ostavljenog doma, možda šljive uz plot ili izlizanog kućnog praga? Možda joj sličim stricu ili nekomu još bližem? Nepoznatoj ženi se ne obraćam, niti ona meni. Tek u Kninu sam joj poželio sretan Božić. “Hvala. I vama”, odgovorila je i otišla. Vratio se i moj suputnik iz obilaska vagona. Vjerovatno nije našao neke “lijepe seke” pa mu i moje društvo ne dođe na odmet. Ako ostane sa mnom, mislim, bit će to prava mora. Znam što će mi objašnjavati i što će zapitkivati. Ne smetaju mi njegova pitanja, niti ih se bojim. Plaše me moji odgovori, njih me je strah. Ne slažemo se ni u čemu, a, opet, dosta mi je laganja, samome sebi i drugima.

– Ode ona gospođa. Dobro bi bilo da je produljila. A, i ne izgleda loše.

– Što će. Ide kući.

– Kako ljudi mogu živjeti u ovoj selendri? Vitez je za njih Carigrad.

– Svaki zavičaj je Carigrad, a on je jedan.

– A, kako to da ste vi tako loše prošli u Uskoplju u ovom ratu ? Bili ste u Hercegovini, pa ništa. Nisu ni oni neki borci, samo puno pričaju.

– Eto tako, loše – kratko odgovaram, a sve se bojim da se ne upustim u nepotrebna objašnjavanja o tom lošem. Morao bih dokazivati da smo svi loše prošli, da su oni u Vitezu prošli i gore i da još imaju vremena da prođu još gore. Držat ću se da ne počinjem tu priču, mislim, a prisjećam se nekih ranijih mojih objašnjenja drugima, sličnih njemu.

– Mi smo mislili da si ti, inžinjeru, pametniji – redovno su odgovarali.

– Stvarno ti je žena otišla – pita smijući se, čini se, pun cinizma.

– Je. Otišla je – kažem, a osjećam da mi krv udara u lice.

Mislim da ga molim da me ništa više ne pita ili da promijenim vagon. Krivim sebe što sam pratio tu nepoznatu ženu, ona je razlog njegova druženja sa mnom. Nije mi trebalo ni podsjećanje na bolne likove, a sada me hvata strah da ću do kraja života u djevojčicama od pet-šest godina s velikim, modrim očima i kosom boje meda, prepoznavati moju najveću muku iz ovoga rata. Vraćaju mi se slike iz tog prokletog maja 92. godine i početka jednog kraja.

Te noći, kada sam otišao da zbrinem roditelje, ludost je dovršavala svoj pir. Vratio sam se na zgarište, dim i ruševine. Najljepši dio Bugojna, Čipuljići, više nije postojao

Živio sam sa ženom i mojom Sanjom kad je sve počelo. Pucalo se na sve strane i rušilo nemilice. Strojevi iz “Rodića”, tamo sam radio, odavno su, konvojima, išli put Hercegovine. Žena me je molila da napustimo Bugojno, uvjeravala me da je vrag došao po svoje, ali, još nije sve propalo i još ima mirnih mjesta gdje se može početi iznova. Nisam vjerovao da je hod ludosti nezaustavljiv, a i koju stranu da odaberem kad će jedno od nas uvijek biti opasan stranac.

Te noći, kada sam otišao da zbrinem roditelje, ludost je dovršavala svoj pir. Vratio sam se na zgarište, dim i ruševine. Najljepši dio Bugojna, Čipuljići, više nije postojao. Prije samo jedan dan, ženu sam uvjeravao da to što se događa pojedinačni su slučajevi. Vlast, ma kakva da je, brzo će to spriječiti. Tek kasnije sam shvatio da nisam shvatio ništa, od početka. Čipuljića, uz proplanak, svejedno što mu ime značilo, više nije bilo. U njemu ni moje kuće, ni moje žene, ni moje Sanje. Iza toga su hodili sve sami crni dani, a ja bih sada trebao objašnjavati ili pravdati nešto što ni sam sebi objasniti ne mogu.

– Mi smo u Vitezu sve očistili. Sada je sve naše – počinje moj zemljak opet svoju priču.

– Zato ja i odlazim – ne mogu više da izdržim: – Zato i odlazim da se nikada ne vratim! Zato što ste vi sve očistili i zato što je sve vaše! Uživajte u toj svojoj čistoći, imat ćete i kada da je prljate! – Šta je? Izgleda, ti gori od onog balijskog fratra!

Više me iz pameti izgoni njegov mir na moj bijes.

– Jesam – govorim: – Gori sam i od tvog balijskog fratra i od svih balija i fratara zajedno!

Govorim sebi u njedra, već na vratima kupea. Tumaram uskim hodnikom, torba mi zapinje za nekakve kvake, a ja proklinjem konstruktore vagona, i Vitez i Čipuljić, i balije i fratre, i nepoznatu ženu i sva putovanja, makar raju vodila. Pred očima mi mrtav stric Ilija, koliko prije dva dana, susjedi i poznanici, jedan drugi fratar i ta tužna noć koja me potjerala.

Okupilo se mnogo svijeta u toj noći, da čuva mrtvaca. Običaj je to koji obavezuje i one koji pokojniku nisu bili skloni. Sijelo k’o sijelo, kada je pokojnik star, i opušteno. Priča se i zapitkuje, prisjećaju se ljudi i dobrog i lošeg. I pije se. Nazdravlja se živima i duši pokojnika. Od kud god krenu sve priče završavaju na ratu. Što se uradilo, što je trebalo, a nije, što je ko izgubio, a što dobio, i tako nekako. Sve dok se moj uvaženi i priznati susjed ne dosjeti važne stvari; što se trebalo uraditi, a, eto, nije.

– Srušili smo im džamiju – kaže on: – Pa, što smo dobili? Ništa. Oni će opet napraviti džamiju i eto ih opet tu, kao i da nismo ništa uradili. Groblje! Mi smo trebali uzeti bagere i ovo prostrano groblje iz temelja poravnati! Nišane i ograde survati u rivinu i gotovo; ničega nije bilo! Eto, to smo trebali uraditi.

Žamor se tada pojačavao i priča se počela širiti; o katastru i uknjižbama, o njihovom groblju na našoj zemlji, o privrženosti i izdaji, o našoj dobroti i toleranciji, obraz se ne spominje. A a meni se danas zakašnjela muka puna čemera i jada penje uz grlo, u hladnom i sivom hodniku vagona na putu prema Zagrebu.

Piše: Nikola Mihaljević

Foto: Robert Mihaljević

Oglasi

KORIJENJE I GRANJE Sahranila je muža, sestre i sinove. Ostala je sama, u crnini i tuzi

Samo se po novim parcelama, smještenim pokraj groblja, raspoznavalo da taj umrli svijet nije iz mjesta kojemu groblje pripada. Po prezimenima ponajviše jer obično takvih prezimena tu nema. I po nepoznatim ljudima koji redovitije obilaze grobove, više se u groblju zadržavaju i uočljivije tuguju.

Imao sam osjećaj da ih okolina uopće ne zanima i da, ustvari,  žive u nekom drugom, svom svijetu koji s ovim nema ništa zajedničkog. Osim groblja. Imao se, također, osjećaj da taj svijet ništa drugo ni ne radi osim što obilazi groblja i tuguje za pokojnikom i  onim životom koji s ovim, novim nema mnogo zajedničkog, a i taj za kojim oni tuguju također je iscurio u nepovrat.

Skoro da u Bosni i nema groblja koje, u ovo vrijeme, nema ovakvu, istinitu sliku pravog stanja stvari.  Taj svijet, najčešće, napuštajući svoje nije nikako mogao zamisliti da će umirati na tuđem. U zemlji, rasadniku svake nesreće, jada i belaja i svega što joj drugi nametnu, zemlji o koju se svi otimaju, a iz nje nikada dovoljno snage da se tome othrva, na kraju se to umiranje na tuđem, po samom redu stvari, moralo i dogoditi.

Kažem da je to tako uobičajeno u Bosni jer su bosanski svijet od pamtivijeka progonili sa svog pa se on pokušavao prilagođavati na tuđem, a i puna je Bosna manjih mjesta i manjih grobalja. Slične slike u nekim većim gradovima su ponešto drugačije jer je u takvim gradovima, ionako, sijaset prezimena za koje niko nije čuo, a svijet koji manje ili više tuguje nikoga i ne zanima i uobičajen je za svako vrijeme.

Na jednom takvom velikom gradskom groblju u Zagrebu pokopan je moj drugar Jozo, prognanik iz Vukovara. Tim ukopom se zatvorio jedan krug koji je počeo, opet, iz Bosne. A i odakle bi drugo?

Umro je tog četvrtka, taman na blagdan Svetog Ante, u oronuloj zgradi  koju je vlast nešto manje popravila i dodijelila prognanim Vukovarcima kao privremeni smještaj. Hodnici su joj bili izdijeljeni kartonskim kutijama, dijelovima starog namještaja i nekakvim krpama, pa su ostavljali sliku napuštenog logora ili nekog priručnog stovarišta odakle je trebalo krenuti kući. I jedno i drugo, naravno, bilo je lažno.

U jednom stanu u toj zgradi moj drugar Jozo nagnuo se posljednji put preko oronulog kauča i jednom rukom blago dodirnuo pod. Novine koje je do malo prije čitao ostale su u drugoj ruci, a naočale se, na nosu, samo malo ukrivile. Žena mu se, u nevjerici, ukočila i zanijemila. Priču o neugodnostima sa izbjegličkim kartonima, koju je kroz plač upravo pričala, naprasno je zaboravila. Ionako je već donijela odluku da te kartone, u trgovinama, neće više ni pokazivati. Radije će sve plaćati punom cijenom, samo da ne sluša bezobrazne i ljigave primjedbe o svom životu na teret drugih.

Koliko jučer, u posjetu im je bio njihov prijatelj, župnik iz Vukovara. Pričao je da je uz pomoć stranaca posjetio Vukovar. Vidio je i njihovu kuću, začudo cijelu i naseljenu. Ko u njoj živi nije znao. Vidio je i autobus koji je Jozo pred rat kupio, kaneći se baviti takvom vrstom prijevoza. Sada razvozi, oko Vukovara, čudne i prljave, uniformirane spodobe, ko zna odakle pristigle; kao lešinari na strvini kojoj kosti još do kraja nisu oglodane. Na autobusu, umjesto istaknute firme, ljudska lubanja, kao zaštitni znak. Uglancana i nestvarno bijela sa svim zubima u obje vilice. Kojim priviđenjem su te spodobe, pitali su se, takvom profinjenošću prikazale stvarnost u jednom simbolu? Jer, sve što je taj svećenik u tom gradu vidio oslikao je taj simbol, a to je smrt, smrt i samo smrt.

Vjerojatno je da je mog drugara Jozu ta priča dotukla. Morao se on tada sjetiti i logorskih dana iz kazamata Vojvodine i Srbije, fizičkih tortura i ponižavanja, djece izbezumljenih očiju, svojih, iako nelogičnih, sudrugova u patnji, žena podbrađenih crnim maramama koje gledaju u ništa, jednostavno, slika pakla. Naravno da je ostalo nepoznato je li se Jozo i tada sjetio jednog oficira nekakve jugoslavenske armije za kojega je uvijek imao riječi hvale, koji je svima pomagao koliko je smio i mogao i, na kraju, njega izbavio iz tog beznađa. Vjerojatno je ta svećenikova priča bila kap previše za još jedan ugrušak i srce je stalo. Imao je 52e godine.

Majka mu je Marica tog dana bila na misi, kao, uostalom, svakog blagdana. Pred zgradom je, u povratku, zatekla čudnu živost i dovoljno znakovite poglede upućene baš njoj. I bez suviše riječi znala je što to znači. Za čudo je ostala mirna i pribrana, kao da joj je već odavno bilo poznato da će i to doći. Imala je svoje slutnje i priviđenja, vođena sudbinom više od pedeset godina koja joj je, makar i maglovito, naviještala sljedeći, kao od nekog određen, ali siguran korak. To što će i ona sada postati stalnim posjetiteljem lokalnog groblja i to što će u tom groblju usrdnije moliti i uočljivije tugovati nikoga neće zanimati. Jer, rekli smo, u tom groblju su sva prezimena čudna i malo kome od novih posjetitelja poznata, a svačija tuga u velikom gradu nikoga ne zanima.

A igra sudbine je počela tako davno, u jednom danu 1937. godine, kada je udajom zamijenila dom, odijeljen samo brežuljkom koji se i zove Glavica, tako blizu da mirisom osjeća roditeljski dom, a tako daleko da ga ne vidi. S mužem je provela nepunih sedam godina, teških, a, opet, sretnih. Rodila je tri kršna sina. Pričalo se; rumenih k’o jabuka i lijepih k’o slika. Malo kraće od deset godina, poslije udaje, početkom 1945. godine, zebnja je prekrila čitav njezin kraj.

Mnogo mladih muževa, još više neoženjenih nije pri domu, a s njima i njezin muž. Neće se vratiti, pročulo se. Povlače se kao razbijena vojska prema Austriji čiju toponomastiku svi dobro znaju kao da su često i boravili tamo. Mnogo je, doduše, galantara pohodilo tu zemlju, a njihova pripovijedanja o toj zemlji svi su s pažnjom odslušali. Pričali su, također, da će doći kasnije, kada se sve malo smiri, kada bude neka vlast, kakva je da je. Malo je ko u to vjerovao.

Mnogi se nisu vratili. I njezin muž među njima. Čudno se to tada primalo, kao da se radilo o nečem potpuno normalnom, kao usudu davno određenom i kao o nečem što se uvijek ponavlja. Marica se nije prestajala nadati, iako su povratnici, doduše rijetki, kazivali da je njen muž, na putu koji će kasnije, iz nekog razloga, nazvati Križnim, ubijen. Negdje, kod Dravograda.

Da li su ti tvorci himbenih poslova ili sudbina sama na taj način Jozu upućivali u život, ne zna se, ali mi je on često pripovijedao da je baš njega zapadalo držati stražu kod nekakvih crvenih stijena, kazivao je, i tada još krvavih. Mislio je da su ti djelatnici himbenih poslova znali da mu je otac ubijen baš tu i mislio je da su na taj način i njega željeli uniziti ili mu samo pokazati svoju moć nad sudbinama svih, pa i njegovom. Kao i nekada nad sudbinom njegova oca.

Navikao se, pričao je, odlaziti ispod tih crvenih stijena. Postajao je sve sigurniji da mu je otac, kojega je poznavao samo sa jedne blijede vojničke fotografije, baš tu negdje, u nekom zaravnjenom grobu i da njegov duh lebdi oko tih stijena, bdije nad njim i čuva ga. Svejedno je što bi mnogi objašnjavali da je moj drugar Jozo na taj način sazrijevao i zamjenu za oca nalazio i u mrtvim stijenama, ali mi je kazivao da se stražarenja kod tih stijena nije bojao.

Mnogo prije tog vojevanja, u poslijeratnoj neimaštini, uši i glad, čemer i jad i nikakva nada da će joj se muž vratiti uskiptio je u Marici nagon majke, koja se, tako karakteristična, rijetko gdje, osim u Bosni, zna sresti. Tu neobičnu karakterističnost, gledanu sa strane, niko ne bi razumio ili je znao objasniti, ali je bosanska majka, vazda ostajući sama, održavala život u Bosni, iako joj to niko priznao nije.

I Marici je bila jedina briga da djeca prežive i obnove život. Mislila je da je izlaz našla u zaposlenju u rudniku, čiju je udaljenost od desetak kilometara, umorna i prašnjava toliko puta premjerila svojim koracima u jednom i drugom smjeru. Kasnije su rudare prevozili starim kamionom koji je često ostajao na putu, pokvaren. Iako jaka i još mlada, teškim radom pritisnuta i iscijeđene snage, prisiljavala se da čeka taj stari kamion koji i nije imao red vožnje. Na kraju smjene prolazila je pored skupina rudara što žure u kantinu da u rakiji nađu bar komadić sreće i koliki-toliki komad zaborava. Dobro pamti vrijeme kada se dijelila plaća. Tada je kamion podrobno kasnio, čekajući rudare dok u rudarskoj kantini zapiju i posljednju paru. Tada je, stiskajući u šaci ono malo plaće dobivene za taj mjesec, stajala na pragu kantine, ni unutra ni vani, a kada je bilo hladno, uz peć spravljenu od limenog bureta u kojoj se cvātao mrki ugalj.

Svako dijeljenje plaće činilo ju je razdražljivom i još više umornom. Kuća podaleko, u kući tri nejaka sina ni kod koga, a kamion čeka da rudari budu još pijaniji, još grublji i još prljaviji. U početku se čudila; kakvi su to ljudi što danas zapiju sve, a već sutra uzimaju, na veresiju, vreću brašna da im obitelj ima što jesti? I što ih goni na to? Kasnije se privikla na sve grubosti rudarskog života, iako ju je to čekanje kamiona, jednom u mjesecu, stalno činilo razdražljivom, uvijek spremnom za svađu. Tu mòru, jednostavno, nikako nije mogla odagnati.

Nakon nekoliko godina jednolične muke, s jednom torbom, uprtnjačom i tri nejaka sina zaputi se u Vukovar gdje ju je čekala sestra, s nekom nadom da će promijeniti i mjesto i život. Ostavila je grobove roditelja zarasle u korov i svjež grob druge sestre, koja je naglo umrla, bez nasljednika. Ostavila je i roditeljsku potleušicu, praznu, i mlađeg brata zagubljenog negdje po vrletima Bosne čiju adresu i mjesto gdje se nalazi nije znala.

Zamijenivši mjesto boravka stvarno se počeo i život mijenjati. Uz pomoć sestre, koja, kao i ona čiji je svjež grob ostavila, nije imala djece, počinje se kućiti. Sinovi dječaci, već u školi, mogu i pomoći. Tako su slijedile godine u podunavskoj ravnici gdje se Marica primirila sa životom koji već upada u kolotečinu normalnog. U vlastitu kuću je uselio i smijeh i radost. Došle su i prve ženidbe i obiteljsko grananje. Stigla je i dodatna sreća koju donose unuci, ali u Marici strah, strah i slutnje.

U mnogim nesanim noćima dolaze joj čudna priviđenja, a tankim snovima harače čudne i strašne slike, koje ona ne zna objasniti, ali ih osjeća kao prijetnju i isčekivanje zla. I udari sudbina vrlo bolno, gore nego u svim priviđenjima. Ponovo je pohodi smrt i uze sina u trideset drugoj godini i uvuče se u sve zidove i duše. Mir se razbi kao zrcalo što donosi nesreću, smijanje se prorijedi, a Maričina kakva-takva sreća se ponovo rasprši k’o mjehur od sapunice.

Ni vrijeme kao vidar svih rana još ne učini svoje, a na pomolu novi rat. Rat koji dolazi brzinom zmije, a ujeda gore od nje. Djeca kao vesela, i to će oni, kažu, riješiti. Učas, koliko sutra. Jedino ona zna da to što se valja, palaca raspucalim jezikom po zraku, osjeti se, a još se ne vidi, donosi naplavinu smrti, čupa korijenje ljudskog postojanja i miješa sve sa svačim do tada poznatim.

I bī tako. Od Vukovara napravi nešto kao Sodomu i Gomoru zajedno poslije kazne božje, a njoj uze drugog sina i unuke. I izrani sve odreda i razbaca groblja na temelje, a temelje na groblja sve kao u Dan sudnji. I pusti zlo iz čovjeka da gāca po krvi izabranika božjih, spali zemlju i upali vatru na vodi, a njoj posebno izgrebe dušu na sliku istu. Nestade i druge sestre, a zet završi na Ovčari, pod čizmom onih s kojima je dugo godina prijateljevao i ispijao bljutavo Apatinsko pivo.

Kako se i u samom zlu mogu naći poslanici božjih poslova, isčupaše Maricu, s ostacima obitelji, iz zlokobnih kandži smrti, te je smjestiše u tu sivu zgradu, rekoše privremeno. Oronulu zgradu pokraj groblja sv. Marka, na koje, među mnoštvom drvenih križeva od onih čiji su pravi domovi daleko, sahrani svoga posljednjeg sina.

I tako se krug zatvori. S torbom uprtnjačom na početku, na torbi, sada plastičnoj, na kraju.

Kao i svi po svijetu raseljeni, a ovdje rođeni, kao da su im dijelovi tijela ostali u vidu podzemnih korijenja koji nikako da uvenu, ali ni novu granu da obnove, kao lososi, svladavajući sve brzace i vodopade, na putu da daju novi život ili nađu smrt i Marica se na svaki blagdan Velike Gospe nađe na razvalinama temelja gdje je, osim najbližih, starih srodnika, malo ko poznaje i zamjećuje.

Uspravna i čvrsta, kao čvornat stoljetni hrast, cijeloga života šibana svim nedaćama koje je smislio ljudski um i Bog dao, izdanak iz korijenja surog bosanskog tla korača u crnoj opravi na kojoj blješti srebrni lančić oko vrata s povelikim križem. Pod teretom svojih osam desetljeća, korača brdovitim putom ka crkvi u Vidošima puna teško razumljive nade. Nade u što?

Autor: Nikola Mihaljević

Foto: Robert Mihaljević