Arhive oznaka: podravka

KONSPIRATIVNI ROĐENDAN Zašto je Podravka proslavu 70. godišnjice u Zagrebu pretvorila u tajnu veselicu za odabrane

Podravka je uoči lanjskog Božića u Zagrebu svečano proslavila svoju 70. godišnjicu. Kruna rođendanskog slavlja dogodila se na svečanoj akademiji u zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, a kasnije i tulumu koji je bio organiziran za odabrane političke i gospodarske odličnike.

No, izvještaje o tome na svemrežju nemoguće je pronaći. Ako u tražilice ukucate pojmove ‘podravka’, ’70 godina’, ‘svečanost’ – kao prvi i jedini pickovi pojavit će se izvještaji o proslavi 70. godišnjice Podravkina – dobrovoljnog vatrogasnog društva. O onom glamuroznijem i mnogo važnijem jubileju – nit’ pisma, nit’ slike.

I nije tako samo na internetu. Pratio sam tih dana novine, buljio u dalekovidnice, slušao lokalne radiopostaje – ali o Podravkinu 70. rođendanu, makar i u prigodničarskoj zajebanciji, ni bože tebe. Čekao sam i službeno piarovsko priopćenje s par prigodnih fotki predsjednika uprave s najvišim gostima – htio sam nešto objaviti u novinama koje uređujem – uzalud. Neobično, da se poslužim prvim eufemizmom koji mi je pao na pamet.

Još nisam čuo da netko organizira tako konspirativnu rođendansku zabavu. Pogotovo veselicu na kojoj su glavni čestitari hrvatska predsjednica, brojni hadezeovi ministri, saborski zastupnici, ugledni gospodarstvenici. O tome zakaj je rođendanska fešta upriličena u Zagrebu, a ne rodnoj Koprivnici – ovog puta nećemo. “Znamo kamo idemo jer znamo odakle dolazimo”, glavni je slogan Podravkine marketinške kampanje i odlično odrađenoga promidžbenog spota u povodu 70. godišnjice postojanja. A to ‘znamo odakle dolazimo’ nekako mi se baš ne uklapa u polutajne rođendanske  terevenke u Zagrebu.

Da vam budem do kraja iskren, Podravku zadnjih godina sve manje osjećam kao svoju. Politika, lijeva i desna, toliko ju je, da prostite, isprostituirala i obesčastila da se sav narogušim kad mi neki podrigli lik blizak HDZ-u ili SDP-u spomene nekaj o “našoj Podravki”. Kojoj našoj? Mojoj sigurno ne. A to da je Podravka, ovisno o cikličkim državnim izbornim rezultatima, doista njihova – u to nema nimalo dvojbe. Njihovi kadrovi napreduju strelovitom brzinom, obično obrnuto razmjernom stvarnim kompetencijama,  njihovi dobavljači dobivaju masne ugovore, a njihova nezaposlena rodbina sigurna radna mjesta. Crony kapitalizam u punom sjaju.

Agrokor je prvak rođačkoga kapitalizma, a Podravka je, bogami, samo pola koplja ispod

Ako ne znate što je to crony kapitalizam, u nas poznatiji i popularniji kao rođački kapitalizam – onda je Podravka kao stvorena da vam se taj pojam koji razara svako društvo plastično dočara. Ozbiljne engleske publikacije crony kapitalizam definiraju kao sustav u kojem rođaci i prijatelji nositelja političke vlasti na državnoj i lokalnoj razini, odnosno direktora u javnim i državnim tvrtkama imaju povlašten tretman u dobivanju poslova, zapošljavanju i financiranju. Agrokor je prvak rođačkoga kapitalizma, a Podravka je, bogami, samo pola koplja ispod.

U takvoj atmosferi teško je i očekivati da proslava 70. rođendana Podravke bude u Koprivnici i da glavni gosti, recimo, budu ljudi koji su je doista stvarali. Samozatajni kadrovi koji se dobro sjećaju koliko je trnovit i bremenit put bio od pekmezare braće Wolf do najsuvremenijih tvornica lijekova i dječje hrane. Oni više nisu važni. Crony kapitalizam – lijevi ili desni – nalaže da su danas za Podravku najvažniji ministri, šefovi država i vlada, saborski zastupnici, stranački dužnosnici. I njihova rodbina i kumovi, dakako.

To su najdraži gosti na rođendanu. Koji očito ne vole da ih se slika dok jedu i piju. Ili rade neke druge za odličnike nedolične stvari.

Piše: Robert Mihaljević

Foto: Podravka

 

Oglasi

KAP KOJA JE PRELILA ČAŠU Podravka i Piškornica grade spalionicu smeća kod tvornica čokolina i vegete!

Vjerovali ili ne, čelni ljudi Podravke i megasmetlišta Piškornica kod Koprivnice ušli su u završnu fazu dogovora oko izgradnje spalionice u neposrednoj blizini Podravkinih tvornica dječje hrane, vegete i lijekova! Premda na prvu zvuči nemoguće da bi netko uopće pomislio graditi spalionicu smeća samo nekoliko stotina metara od pogona u kojima se proizvode čokolino i linolada – ne samo da se na to pomišlja, već se projekt ozbiljno zahuktao.

Prošli je tjedan, kako nam dojavljuju osupnuti i bijesni podravkaši, održan jedan od važnih operativnih radnih sastanaka na kojem su, međ u ostalim, bili direktor Piškornice Mladen Jozinović i Podravkin direktor poljoprivrede Zdravko Dimač. Oni su se, kako čujemo, sve lijepo dogovorili. Piškornica će izgraditi spalionicu otpada i time se riješiti brige kamo s gorivim smećem (jer bi ga inače morali spaljivati u cementarama i za to masno plaćati). Podravka će pak tamo graditi sušaru povrća i velike plastenike te se na više godina obvezati kupovati toplinsku energiju iz Jozinovićeve spalionice.

A sad načas stanimo s tom pričom (nastavit ćemo je kasnije) i počujmo što o spalionicama smeća kažu mnogo učeniji od nas. Prof. dr. Stanko Uršić, fizikalni kemičar i jedan od vodećih stručnjaka za ekologiju u državi, o spalionicama je dosad u raznim medijima zborio ovako: „Trpanje nekoliko stotina tisuća tona smeća u peć rezultira dobivanjem nekoliko milijuna tona opasnog i ekstremno opasnog (plinovitog i krutog) kemijskog smeća koje zauvijek ostaje opasnost i kemijska bomba. U središtu problema su notorni dioksini, najtoksičnije i najkancerogenije tvari koje znanost poznaje. Uzrokuju najmanje devet vrsta karcinoma, a uz to uzrokom su još velikog skupa teških razvojnih i drugih zdravstvenih poremećaja, bolesti i rušenja imuniteta. Stoga je priča o jako dobrim filtrima i malim ispuštanjima zapravo šuplja(…) Danas je poznato da je dioksin najkancerogenija tvar koja postoji, iako su lobisti kemijskih kompanija 20 godina varali svijet da je on kancerogen samo za životinje, a ne i za ljude. Ta je prijevara trajala od 70-ih do 90-ih godina“.

Građanski pokret „NE spalionici“

Ako nam se želite pridružiti, pišite na:

koprivnicki.info@gmail.com ili

mihaljevic@post.t-com.hr

Dijelite ovaj tekst na društvenim mrežama,

šaljite ga e-mailovima, učinite ga što

dostupnijima većem broju ljudi.

Zajedno smo jači!

Obavijestit ćemo vas na vrijeme

o svim daljim koracima…

Boreći se protiv Bandićeve ideje o gradnji megaspalionice na Jakuševcu, zagrebački ekološki aktivisti podsjetili su kako se „spaljivanjem otpada u zrak emitiraju teški metali kao što su olovo, živa, kadmij te spojevi dioksina i furana koji su opasni po zdravlje i u najmanjim količinama, pa redovito mjerenje i praćenje koncentracije ovih spojeva nije dostatno za zaštitu ljudskog zdravlja u okolici takvih postrojenja“. Navode, također, kako je „u svibnju 2008. nekoliko udruženja liječnika koja okupljaju preko 33.000 doktora medicine potpisalo apel Europskom parlamentu da se odustane od promocije spaljivanja otpada. Liječnici, naime, tvrde da one imaju izrazito negativni utjecaj na zdravlje te citiraju brojne studije koje to potkrepljuju“.

Svi zagovornici takve ‘obrade smeća’ – a Jozinović u tome nije izuzetak – u pravilu kao primjer dobre prakse spominju bečke spalionice, jednu u samome centru austrijske prijestolnice. No, u hvaljenoj spalionici Flötzersteig znalo se dogoditi da ispusti, primjerice, i 12 puta veću količinu sumpor-dioksida od dopuštene, a o čestim kvarovima i požarima koji uzrokuju ekološke incidente da se ne govori. „Velike razine teških metala zabilježene su na voću i povrću uzgajanom u njezinoj blizini“, ističu zagrebački ekolozi.

Brojne su znanstvene i medicinske studije koje na konkretnim primjerima dokazuju iznimnu štetnost spalionica otpada po zdravlje ljudi, posebno djece. Samo sat vremena googlanja otkrit će vam istodobno fascinantan i zastrašujuć svijet tih studija koje su izradile ugledne europske i svjetske institucije. Studije koje ne ostavljaju previše sumnji da spalionice u krugu od nekoliko kilometara itekako utječu na okoliš i zdravlje ljudi. Negdje više, a negdje manje. Ja sam, recimo, samo za pola sata nabasao na tekstove koje možete pogledati dolje…

spalionice

Mnoge studije na engleskom i njemačkom nisam vam ni linkao, lako ćete ih pronaći po ključnim riječima.

No, vratimo se malo na suludi projekt spalionice otpada koji guraju Jozinović, Dimač, dio Podravkine uprave na čelu sa šefom Marinom Pucarom, župan Darko Koren, lokalni HDZ i njegovi sateliti. Ako je samo deset posto onoga što tvrde znanstvenici i liječnici te dokazuju brojne studije istina, projekt spalionice smeća pokraj Podravkinih tvornica izvan svake je pameti. Dok brojne studije govore o povećanoj razini teških metala pokraj spalionica, Dimač i njegova ekipa baš tamo bi gradili plastenike za uzgoj povrća i sušaru koja će ga dehidratizirati. Dok znanstvenici već godinama trube o najkancerogenijem spoju dioksinu koji u nanočesticama neminovno izlazi iz spalioničkih dimnjaka, uprave Piškornice i Podravke baš bi takav dimnjak posadile pokraj tvornica vegete, čokolina, lijekova i juha.

Hoće li Podravina postati prijestolnica smeća i spaljivanja, a ne oaza čiste vode, domaće hrane i plodnih polja

Na žalost, događa se upravo to. Piškornica pred našim očima postaje jedno od najvećih smetlišta u Hrvatskoj. Uskoro će od hrvatskog kralja otpada Petra Pripuza za čak 70-ak milijuna kuna kupiti pogon za mehaničko-biološku obradu otpada u Varaždinu, u kojem bi se obrađivale i famozne varaždinske bale, ekobomba čiji će veći dio nakon toga – pogađate – završiti na Piškornici. Kruna svega je spalionica smeća. Projekt koji, ruku na srce, treba samo Jozinoviću i njegovu smetlarskom lobiju jer će se tako riješiti gorivih otpadnih frakcija, tzv. RDF-a, koje bi inače morao odlagati na smetlištu ili spaljivati u cementarama i to pošteno plaćati.

Nitko od tih ljudi ne govori o recikliranju, kružnoj ekonomiji koju potiče Europska unija. Nastojanju da se najveći dio smeća – umjesto na smetlište – vrati u sustav i opet upotrijebi u proizvodnji. Moja obitelj, primjerice, samo desetak posto smeća iz kućanstva odlaže u kontejnere za miješani komunalni otpad. Čak 90 posto odlazi u posude za biootpad, papir, staklo, plastiku, metal, baterije i rasvjetna tijela, a krupni otpad odvozimo u komunalno reciklažno dvorište. I, što je najbolje, to ne iziskuje pretjeran trud niti oduzima previše vremena. Uopće nije teško, samo svijest o okolišu i pogled na našu djecu. Ali, moja obitelj je ‘neprijatelj’ Piškornice. Na nama slabo zarađuju. Oni vole brojati novce dok u kamionu dođu tone smeća.

Ako će projekt megasmetlišta Piškornica ozbiljno načeti sliku Podravine kao oaze čiste vode, domaće hrane i plodnih oranica, spalionica otpada – nema nikakve sumnje – ozbiljno bi mogla dovesti u pitanje opstojnost Podravke i Belupa, a bogme i Koprivnice. Mislite da pretjerujemo? Spalionice smeća na zlu su glasu u cijelom svijetu, ma koliko ih branili Jozinović, Pucar, Dimač i Koren. Tko će, dakle, kupovati Podravkino povrće i sve ono što se radi od tog sušenog povrća – juhe i vegeta, primjerice – ako je proizvod opterećen imidžem spalioničkog dimnjaka, teških metala i fatalnih dioksina? Ja prvi neću. I nisam jedini.

I zar je moguće da su se baš svi gospodarski, ljudski i prirodni potencijali ovoga kraja upeli da Jozinoviću pomognu da ostvari svoje megalomanske smetlarske planove? Zar je moguće da je Piškornica, dakle megasmetlište veličine Jakuševca, ključni i jedini razvojni projekt našega kraja? I hoće li baš svi važniji akteri na lokalnoj sceni i dalje manje-više šutjeti o tome? Nakon projekta spalionice smeća pokraj tvornice čokolina šutnji i pasivnosti više nema mjesta.

Proteklih dana obavio sam, dakle, razgovore s nekoliko desetaka osoba iz Koprivnice i Zagreba spremnih na aktivizam i bitku protiv gradnje spalionice. Odaziv je odličan. Idućih dana se okupljamo i nastavljamo s aktivnostima. Držimo to prekretnicom za sudbinu Koprivnice i Podravine. Više nema uzmaka. Naš građanski pokret nema baš nikakve veze s politikom i političarima.  Piškornica je ‘istočni grijeh’ HDZ-a i SDP-a, odnosno svih HDZ-ovih i SDP-ovih vlasti na lokalnoj i državnoj razini u proteklih desetak godina.

Ako nam se želite pridružiti, pišite nam na koprivnicki.info@gmail.com ili mihaljevic@post.t-com.hr. Svaka pomoć je dobro došla. Planiramo mnoštvo aktivnosti – od lobističkih u zemlji i inozemstvu do prosvjednih u Koprivnici i okolici. Pokret „NE spalionici smeća kod Podravke“ nema alternativu. Jer ako mi ne ugasimo nju, ona će ugasiti nas. U to nema nikakve sumnje.

Piše: Robert Mihaljević

Foto: Robert Mihaljević

SLATKA TAJNA Ivica Todorić proziva Kraš, a Afrikanci optužuju Zvečevo, Pucara i Alvira

Odgoda sutrašnje objave revizorskog izvještaja o Agrokoru, koji je izradila renomirana svjetska kuća PwC, bacila je u zapećak zadnje objave Ivice Todorića na njegovu sve čitanijem blogu.

Dok se javnost zabavlja razlozima odgode katastrofične objave o financijskom stanju koncerna, o kojem je ovaj blog pisao još prošli tjedan (klikni na ovaj link), nama je za oko zapela jedna znakovita Todorićeva rečenica. Ona glasi: „Krašu, za koji je radio Ante Ramljak, plaćena su sva stara potraživanja prema Agrokoru, dok drugima nisu (toliko o tzv. koordinaciji dobavljača i brizi Marice Vidaković za njihove interese)“.

Ako je ovo točno, a Todorić tvrdi da jest, onda su Ramljak i Vlada u velikoj gabuli. Prokuristica Kraša Marica Vidaković, naime, u pregovorima s Vladinim povjerenikom zastupa velike dobavljače i ne bi bilo nimalo lijepo – da ne upotrijebimo neku težu riječ – da je Kraš u naplati Konzumovih dugova imao bilo kakav povlašten položaj. U odnosu na, recimo, Podravku, Adris, Vindiju, Dukat, Franck.

Sve do operativnog provođenja Lexa Agrokor i dolaska bivšeg Kraševa namještenika Ramljaka na čelo posrnuloga Todina carstva, mediji su baratali raziličitim iznosima Kraševe izloženosti prema Konzumu. Od Bloombergovih i Indexovih 30-ak milijuna eura do gotovo 40 milijuna eura koje je navela domaća televizija N1. U svakom slučaju, mediji su u to doba baratali rizikom koji predstavlja otprilike trećinu Kraševa godišnjeg prometa koji je lani iznosio oko milijardu kuna. Poslovni svijet tih je dana zato zlokobno najavljivao – Kraš i Franck zbog krize u Agrokoru u najvećoj su gabuli.

A onda – preokret. Čelni ljudi Kraša počeli su u javnosti isticati kako se njih priča o Agrokorovoj, odnosno Konzumovoj krizi uopće ne dotikavle. Mene je, moram iskreno priznati, taj zaokret malo zatekao, pogotovo jer nitko iz Kraša nije demantirao prvotne informacije o njihovoj velikoj izloženosti prema Konzumu – gotovo 300 milijuna kuna. Dvostruko više od onog što je, recimo, prijavila Podravka, kompanija s četiri puta većim ukupnim prometom od Kraša.

No, kasno večeras Kraš je demantirao Todorićevu tvrdnju o tome da je potraživanja prema Agrokoru naplatio preko reda. Nismo naplatili ni kunu, vele iz Kraša na HTV-ov upit, te ističu kako dijele sudbinu svih drugih Agrokorovih dobavljača. Todorić veli da jesu i da je to lako provjerljivo, Kraš upozorava da nisu. Uopće. Tko je u pravu? Što vi mislite?

Nema nikakve sumnje da su domaći dobavljači posebno izloženi prema Agrokorovu golemom sustavu. Zato prilično čudi nedavna objava prijavljenih i priznatih potraživanja koje prema svojim poslovnim partnerima ima požeški konditor Zvečevo. Vjerovali ili ne, Zvečevo duguje Agrokoru, a ne obrnuto. I to golemi iznos: matičnoj Todorićevoj kompaniji više od 30 milijuna kuna, Konzumu čak 43 milijuna kuna (ljudi moji, je li to moguće), a Tisku oko pola milijuna kuna. Konzum ti prodaje čokoladice i još ti je dužan?! Mora da je riječ o nekoj čarobnoj alkemijskoj formuli koja karton pretvara u dolare. Može poduka, dragi ‘zvečevci’?

Predstečajni postupak u Zvečevu inače je jako interesantna priča. Vjerovnici su prošli tjedan prijavili ukupno 231 milijun kuna potraživanja od požeškog konditora koji je, usput, lani ostvario skromnih 142 milijuna kuna prihoda uz gubitak od čak 25 milijuna kuna. Uz ogradu da ne znamo stvarnu vrijednost imovine Zvečeva, nekako nam se čini da se njegovi vjerovnici teško mogu naplatiti u cijelosti. U toj priči je i naša Podravka koja je prijavila oko pet milijuna kuna potraživanja.

Nama u Koprivnici Zvečevo je interesantno zbog činjenice da je na njegovu čelu donedavno bio Marin Pucar, sadašnji predsjednik uprave Podravke. Osoba koju je zajedno s gazdom Zvečeva Alvirom lani kazneno prijavila afrička tvrtka Afrotropic Cocoa iz Gane koja tvrdi da je u poslovnom odnosu s požeškim konditorom oštećena za 4,4 milijuna kuna. Što je tu istina – vrag će ga znati.

Ganska tvrtka, usput, spominje se i u popisu prijavljenih tražbina prema Zvečevu. Afrikanci su Slavoncima tržili kakao, a ovi su im, navodno, ostali dužni velike novce. Onda su Slavonci, opet navodno, zavlačili su vraćanjem duga sve dok taj iznos – 4,4 milijuna kuna – nije otišao u zastaru. Što je tu doista istina, trebalo bi ustanoviti Županijsko državno odvjetništvo u Slavonskom Brodu.

Dotad – laku noć, gospodine Todoriću, ma gdje bili.

Piše: Robert Mihaljević

Foto: Youtube screenshot

SINDIKALNI TRAČEVI Kakve veze imaju kaznena prijava prije osam godina i novi direktor u Podravki

Glavna Podravkina sindikalistica i radnička članica Nadzornog odbora Podravke Ksenija Horvat nekidan je u Podravskom listu sipala salve pohvala na račun novog šefa kompanije Marina Pucara. Te je kompetentan za tu poziciju, pa je profesionalno stasao upravo u Podravci, pragmatičan i tržišno orjentiran, toliko željen odmak od Mršićeve pogubne poslovne politike. Otprilike u isto vrijeme – što će se za ovu storiju također pokazati važnim – u Podravki je imenovan novi direktor unapređenja prodaje. Zašto je to važno, doznat ćete u sljedećim rečenicama.

Imenovanje novog šefa za unapređenje prodaje i veliki intervju sindikalne liderice, kojoj bombončeki naprosto sipaju iz usta kad govori o Pucaru, ponukali su dva podravkaša – neovisna jedan o drugome, po svemu sudeći – da nam se jave na naš Portal s mozgom kako bi prokomentirali upravo te aktualije. Prvi je dosta grubo i bez dlake na jeziku secirao cijeli sindikalni mandat Horvatove tvrdeći kako Polančecov i Šestakov duh još živi u ‘kompaniji sa srcem’, a drugi je podsjetio na davno zaboravljenu priču iz 2009. godine. Doba afere Spice, uhićenja i žestokog rata između Polančecovih ljudi, u koje se najčvršće do dana današnjeg svrstavala Ksenija Horvat, i klike tadašnjeg šefa uprave Miroslava Vitkovića i člana Marina Pucara. Obojice iz HSS-ova ‘plemena’.

Sukob je eskalirao do te mjere da je Ksenija Horvat u jednom času, u prosincu 2009.godine, Državnom odvjetništvu podnijela i kaznenu prijavu protiv šefa uprave Miroslava Vitkovića, tadašnjeg člana Marina Pucara i izvršnog prekooceanskog direktora Ivana Hegeduša. Kopiju prijave poslao nam je podravkaš i mi vam je ovdje predočavamo:

Kaznena prijava koju je šefica sindikata podnijela protiv tadašnjih čelnika Podravke

No, kako je do prijave uopće došlo? Te su godine održani izbori za Radničko vijeće Podravke na kojima je tijesnom većinom od osam naprama sedam pobijedio kompanijski sindikat PPDIV-a, na čijem je čelu i dan-danas neuništiva Ksenija Horvat. Nezavisna lista Matije Hlebara (u stvarnosti HSS-ova lista koju su podupirali Vitković i Pucar) dobila je samo jednog člana manje u Radničkom vijeću, pa su se njezini pokrovitelji navodno bacili u ‘uvjeravanje’ jednog predstavnika PPDIV-a kako bi mu bilo dobro da promijeni tabor. Radničko vijeće je važno jer delegira jednog člana NO-a Podravke.

Ta ‘slaba sindikalna karika’, međutim, ovjerila je tih dana kod javnog bilježnika izjavu u kojoj je tvrdila da su joj prijetili i ucjenjivali samo kako bi donijela prevagu Hlebarovoj listi u Radničkom vijeću. Izjava je priložena kaznenoj prijavi i eto ti vraga. Ipak, sve u DORH-u na koncu pada u vodu iz dosad nepoznatih razloga. Očito nije bilo dovoljno čvrstih dokaza da se sindikalcu prijetilo i ucjenjivalo ga pritom zlorabeći položaj.

Predstavnik PPDIV-a kojeg su prije osam godina, kako je tada stajalo u prijavi, bili ‘lomili’ Vitke, Pucar i Hegeduš, ovih je dana postao – novi direktor unapređenja prodaje. Slučajno ili ne, svejedno, ali priča postaje utoliko zanimljivija. Podravkaš koji nam je poslao podulje pismo o tome tvrdi kako čovjek ima najniže formalno obrazovanje u cijeloj službi – trogodišnju obrtničku. No, to je u ovom našem osvrtu manje važno. Na nešto drugo željeli smo skrenuti pozornost. Na povijesnu ulogu sindikata u najvažnijoj podravskoj kompaniji.

Danas je vječna Podravkina sindikalna liderica i radnička članica NO-a Pucarov najvjerniji saveznik. Kao, uostalom, i moćna prokuristica Kraša Marica Vidaković, inače dopredsjednica PPDIV-a

Nama je sindikat – nekako po defaultu – uvijek na pristojnoj distanci od kompanijske uprave. Bez obzira o kojoj je tvrtki riječ. Mogu se oni slagati i surađivati, ali malo mi je neprirodno da to javno ističu u svakoj prigodi. Radnici time vjerojatno baš i nisu presretni. Pogotovo kad su izljevi ljubavi njihova sindikalnog lidera usmjereni prema točno određenim Podravkinim upravama. Ne svakoj. Odrastanje Podravke u tranzicijskoj Hrvatskoj pozorno pratim više od 20 godina i mogu posvjedočiti da je PPDIV bio prilično nabrijan na uprave u doba mandata SDP-ovih vlada. Račanove i Milanovićeve. Upravu iz doba ‘spice boysa’ Horvatova je kao članica NO-a bila spremna braniti do sudnjeg dana.

Tih mjeseci – dok su Polančec, Marinac, Šestak, Pavlović i Romac čamili u Remetincu – Ksenija Horvat otvoreno ih je branila istodobno žestoko ratujući s Vitkovićevom i Pucarovom upravom. Danas je vječna Podravkina sindikalna liderica i radnička članica NO-a Pucarov najvjerniji saveznik. Kao, uostalom, i moćna prokuristica Kraša Marica Vidaković, inače dopredsjednica PPDIV-a. Upravo je taj sindikat, tvrde u poslovnim krugovima, odigrao važnu ulogu u imenovanju Pucara za novog čelnika uprave Podravke. Inače, gospođa Vidaković u pregovorima zastupa interese velikih Agrokorovih dobavljača, premda mi osobno nikako nije jasno po kojem je to čudnom kriteriju Kraš u toj priči mnogo važniji od Podravke.

I to je uglavnom to, dragi moji informatori i još draži čitatelji. Tako stvari danas funkcioniraju u državi nam Hrvatskoj. Ako vam se to ne sviđa, znate što vam je činiti.

Piše i snima: Robert Mihaljević

 

PS

Nakon teksta o sukobu države i mirovinaca u Podravki primili smo podosta mejlova o stanju i međuljudskim odnosima u našoj premiloj kompaniji. Zahvaljujemo na informacijama, ali dužni smo skrenuti pozornost na sljedeće: ne zanima nas tko je kome ljubavnik i nismo adresa na koju se šalju sumnje u kriminal. O ljubavnim aktivnostima Podravkinih menadžera neka se raspravlja i trača uz kavu (to je ionako omiljena disciplina u tvrtki), a o ovom drugom – ako i to nisu jalni tračevi – na internetu su vam dostupne adrese i protokoli svih mjerodavnih tijela. Pa njima pišite.

RAT DRŽAVE I FONDOVA Podravka je opet u snažnim raljama politike, a posljedice bi mogle biti pogubne

Ako je suditi po depešama koje do mojih ušiju gotovo svakodnevno pristižu iz Podravke, dva su ključna pitanja koja zadnjih tjedana okupiraju majčicu hraniteljicu: čega će biti šefica HDZ-ova frajla Irena Jagarinec i čiji će dvojac zasjesti u upravu – fondovski ili državni.

Upravo ta dva pitanja najbolje opisuju aktualnu Podravkinu zbilju. Prvo jednoznačno otkriva kako je lokalna politika opet na velika vrata ušla u Podravku, a drugo to dodatno naglašava, ali na najvišoj razini. Kao suvremeniku Podravkina 25-godišnjeg batrganja u čvrstim raljama politike mogu prisnažiti samo ovo – čini se kako smo zadnja dva desetljeća spavali čvrstim zimskim snom i odjednom se probudili u, recimo, 1996. godini.

Kao da nismo pregrmjeli neke važne demokratske promjene, kao da nismo ušli u Europsku uniju i NATO i kao da je kompletno domaće gospodarstvo cijela dva desetljeća stajalo na mjestu. I samo čekalo da se naša uspavana ljepotica trgne iz dubokog sna. U međuvremenu je i državni udjel u kompaniji spao na 25 posto, a mirovinski fondovi postali su 50-postotni vlasnici. No, ništa od toga nije važno. Stari dobri HDZ pod patronatom ministra državne imovine Gorana Marića i čelnika HGK-a Luke Burilovića želi politički upravljati tvrtkom i dokopati se svih poluga moći u poslovnoj zgradi u Starčevićevoj. Na djelu je povratak u bolju prošlost, sa svim implikacijama koje taj opasni proces može povući za sobom.

Nasilnim imenovanjem osebujnog menadžera Marina Pucara na čelo Podravke te oktroiranim guranjem članice lokalnog HDZ-a Ljiljane Šapine u kompanijsku upravu, postalo je jasno kakvi vjetrovi u Koprivnici pušu. Ekipa se malo suzdržavala zbog lokalnih izbora, a onda je uslijedila prava kadrovska rapsodija. Kontroverzni menadžer Zdravko Dimač ovih je dana postao važan izvršni direktor zadužen za poljoprivredu, a desna menadžerska ruka postao mu je šef koprivničkog HDZ-a Goran Kovačić. Onaj isti – šuškaju stranačke ptičice – koji se nedavno žestoko usprotivio povratku Dimača u HDZ braneći svoj stav nimalo biranim riječima.

Dok im na nižim menadžerskim razinama sve ide kao po loju, Pucar i HDZ-ova sljedba i dalje ne mogu do apsolutne vlasti u kompaniji. Već mjesecima ratuju s predstavnicima mirovinskih fondova, pucaju na njih iz svih oružja, osvajaju pokoju važnu kotu, ali konačne pobjede još nema

Dimsija, menadžera čiju su karijeru obilježili brojni pravosudni procesi iz kojih je uvijek izlazio čišći od djetetove suze, iz HDZ-a je prije desetak godina zbog nekih ugostiteljskih nepodopština izbacio tadašnji čelnik gradske ogranizacije Damir Polančec. Dimač se nekoliko puta pokušavao vratiti, ali bez uspjeha. Sad je za satisfakciju dobio važnu direktorsku poziciju. I Gorana Kovačića za pomoćnika. Možda se konačno uspiju dogovoriti i o Dimsijevoj političkoj reinkarnaciji.

Dok im na nižim menadžerskim razinama sve ide kao po loju, Pucar i HDZ-ova sljedba i dalje ne mogu do apsolutne vlasti u kompaniji. Već mjesecima ratuju s predstavnicima mirovinskih fondova, pucaju na njih iz svih oružja, osvajaju pokoju važnu kotu, ali konačne pobjede još nema. Prvo je bilo dogovoreno da država daje dva, a fondovi tri člana uprave. Potom je HDZ odlučio izigrati taj dogovor pa je ultimativno inzistirao na omjeru tri naprama tri. No, sudeći prema ovotjednom istupu glavne kompanijske sindikalistice i vjerne HDZ-ove i Pucarove saveznice Ksenije Horvat, inače radničke predstavnice u NO-u Podravke, država sada traži barem omjer 4:2 u svoju korist.

Gospođi sindikalistici i njezinim političkim pokroviteljima jako su sporni članovi uprave koje su predložili mirovinci. Privatni konzultant Damir Sertić jer je surađivao s Mršićevom upravom i Plivin menadžer Marko Đerek jer mu supruga nadzire poslovanje jednog obveznog mirovinskog fonda. Marin Pucar nije im bio sporan. Čovjek koji je u prometnoj nesreći skrivio smrt dva čovjeka, koji je odlazeći iz Podravke uzeo milijunski otpremninu i protiv kojeg traju izvidi Državnog odvjetništa zbog nekih sumnji iz doba dok je bio na čelu požeškog Zvečeva, tvrtke koja je ovih dana završila u predstečajnoj nagodbi.

Stvar je od početka bila jasna. Hadezeovi ljudi koji su dobili Podravku u ruke mirovinske fondove uopće ne doživljavaju ozbiljno. Oni rezoniraju ovako: Podravka je politički plijen, a fondovi su tu samo da daju lovu dok ustreba i ne petljaju se previše u kadroviranje. Ionako, kažu oni, upravljaju novcem kojeg svi mi izdavajamo u mirovinski stup. Prema tom zanimljivom silogizmu, novcem kojeg vi i ja izdvajamo za buduće mirovine iz II. stupa mora upravljati stranka na vlasti. Danas je to HDZ.

Već desetljećima upozoravamo da će Podravka i Koprivnica doživjeti toliko potrebnu katarzu samo ako se kompanija do kraja privatizira. Ako politika konačno s nje makne pogane šape

I na simboličkoj razini novi vladari Podravke otkrivaju kako će voditi kompaniju. Kako čujemo, odlučili su zaratiti s nepoćudnom SDP-ovom vlasti u Koprivnici. Krešu im sponzorstva i donacije. Ozbiljno razmišljaju srezati godišnji budžet namijenjen ženskom rukometnom klubu Podravka koji je zbog golemih dubioza završio u rukama Grada. Pa nek se Grad njime bavi. S nogometašima Slavena imaju ozbiljne planove. To i ne treba čuditi. Marin Pucar karijeru je počeo kao nogometni golman, a njegova desna ruka – kompanijski potpredsjednik Vedran Šimunović – bio je aktivan nogometaš. Da stvar bude jasnija, najbolji frend im je član izvršnog odbora Šukerova i Mamićeva HNS-a Robert Markulin.

Ima tu simbolike koliko hoćete. Svaki tjedan Pucar i njegovi liblinzi igraju rekreativno nogomet na glavnom terenu Gradskog stadiona u Koprivnici. Dakle – glavnom terenu. Menadžeri Podravke i Slavena. U Slavenovim dresovima, u organizaciji kluba, na stadionu u gradskom vlasništvu. Zamislite, recimo, da se na maksimirskom stadionu redovito privatno rekreiraju Mamić, Todorić, Šuker, Bandić, Barišić i njihovi prijatelji. Da se za njih otvara stadion, iznose dresovi te poslužuju osvježavajuća pića i ukusna jela.

Već desetljećima upozoravamo da će Podravka i Koprivnica doživjeti toliko potrebnu katarzu samo ako se kompanija do kraja privatizira. Ako politika konačno s nje makne pogane šape. Bili smo izgubili svaku nadu u ozdravljenje, ali onda smo opet osokoljeni ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. Jebiga, naivno smo mislili da ćemo pokupiti ono najbolje iz uljuđenog, civiliziranog svijeta sa stoljetnom demokratskom tradicijom. Bili smo u krivu. Nama očito ni dragi Bog pomoći ne može.

Piše: Robert Mihaljević

 

 

 

NAKARADNA PRAKSA Zašto menadžeri koje imenuje politika dobivaju milijunske bonuse i otpremnine

Mnogo je stvari u ovoj državi nakaradno. Recimo, institut masnih otpremnina u tvrtkama pod čvrstom kontrolom politike. Politički podobni menadžeri imenuju se u uprave i izvršne direktorske fotelje – ponavljamo, ne zbog sposobnosti – pa ih vlasnik (čitaj: vladajuća politika) nagradi ugovorima s klauzulama o otpremninama, opcijskim dionicama, bonusima.

Ivan Pavelić, bivši šef uprave Hrvatskih šuma iz doba SDP-ove Vlade, trebao je, tako, dobiti više od dva milijuna kuna bonusa zbog dobrih trogodišnjih poslovnih rezultata. Zamislite mudrolije. Javni monopolist koji upravlja svim živim trupcima, gljivama, kestenima i drugim šumskim plodinama u državi mora nagrađivati svoje menadžere jer su u rasprodaji nacionalnog blaga nešto i zaradili. Pravo na bonus imao je i bivši šef Janafa Dragan Kovačević te direktori ACI-ja, Luke Rijeka, Zračne luke Zadar… Direktori fetivih monopolista i tvrtki koje služe za uhljebljivanje podobnih.

Bivši član uprave Podravke Krunoslav Bešvir poseban je egzemplar. On je prije pet godina dobio oko milijun i pol kuna bruto otpremnine, a samo lani u prosincu iskoristio je opcijske dionice vrijedne oko stotinu tisuća eura

Koprivnička Podravka posebna je priča. Na njezino čelo u veljači je – političkom voljom HDZ-ova ministra Gorana Marića – iz posrnulog Zvečeva stigao bivši Podravkin menadžer Marin Pucar. Koji se lepo openezil dok je 2012. odlazil iz koprivničke kompanije. Zel je više od milju kuna bruto otpremnine. Koja mu je ostala i nakon što se vrnul u Podravku te potpisal menadžerski ugovor s novom otpremninom. Za svaki slučaj.

Bivši član uprave Podravke Krunoslav Bešvir poseban je egzemplar. On je prije pet godina – dok ga je Mršić tjerao iz tvrtke – dobio oko milijun i pol kuna bruto otpremnine, a samo lani u prosincu – šuškaju kompanijske ptičice – iskoristio je opcijske dionice vrijedne oko stotinu tisuća eura. Potom je nekidan opet stigao na visoku menadžersku poziciju u Podravku. S novim ugovorom, novom otpremninom i novim opcijskim dionicama. Stare je, se razme, zadržao.

Nije problem u Tedeschiju koji svoje menadžere nagrađuje šakom i kapom. Privatni kapital, privatne nagrade. Za to smo se devedesetprve i borili. No, Hrvatske šume, Janaf, Zračna luka Zadar, Podravka? Ej, pa nije vam to ćaćino!

Piše: R. Mihaljević

 

CHEF JE PREVAGA Hoće li Coolinarika konkurirati McDonaldsu ili Maloj hiži

Podravka se želi baciti u ozbiljan ugostiteljski biznis. Kako otkriva tjednik Podravski list u novom broju, plan im je otvarati restorane pod brandom Coolinarika. To vam je onaj web site na kojem možete pronaći hrpu recepata i korisnih savjetra koje ostavljaju korisnici stranice diljem svijeta.

Ne znam kako je to s Coolinarikom doista zamišljeno, ali čini mi se da u cijeloj priči ima ozbiljan problem. A on se zove – chef. Dobar restoran, naime, ima odličnog chefa. Interijer, brand, pristupačnost i ljubazno osoblje svakako su plus, ali ključan je – chef. Osim ako Podravka ne misli razvijati lanac restorana po uzoru na McDonalds, Burger king ili, nedajbože, Pizza hut, Subway, KFC i Taco bell. Lance brze hrane čiji prihodi, doduše, globalno rastu, ali konkurencija je ogromna. I doslovce premoćna.

Kako se moja obitelj često (recimo, jednom mjesečno) voli počastiti dobrim nedjeljnim ručkom u nekoj zanimljivoj destinaciji u Lijepoj našoj, imali smo prigodu spoznati što nude tipični hrvatski restorani i što im je poslovni credo. Jeli smo u finim istarskim restoranima, lizali prste na Kvarneru i po Dalmaciji, krstarili po zagorskim bregima i ravnoj Slavoniji (o Zagrebu da ne govorimo). I uvijek je chef bio ono što je činilo ključnu prevagu. Motiv da se vratimo. Dvaput, triput i opet.

Ne znam jeste li bili u Maloj hiži u međimurskom Mačkovcu. Ako jeste, možete se složiti sa mnom da eskterijer i interijer tog restorana nije top topova. O prometnoj povezanosti da se ne govori. Ali hrana… Braćo moja mila! Ono što sa sezonskim namirnicama rade vlasnik Branimir Tomašić i njegovi kulinarski umjetnici… Rječju, rapsodija okusa i mirisa. I teško mi je dokučiti kako se Mala hiža nikako ne može dogoditi u našoj hranom prebogatoj Podravini, bogomdanoj za kulinarske užitke.

Podravka u Koprivnici ima dva restorana: Pivnicu Kraluš u središtu grada i Podravsku klet u južnom vinorodnom prigradskom naselju. Oba su sinonim ispodprosječne kvalitete. Teško je objasniti zašto kompanija poput Podravke uopće trpi takve restorane u svojem portfelju. U živom su mi sjećanju zadnji objedi: preklani biftek s povrćem u Kleti te lani zapečeni grah i pivske kobase u Kralušu. To se riječima ne da opisati. Dno dna. Od kvalitete namirnica do pripreme. Zar je doista moguće tako sfušat’ i tako jednostavna jela?

Iskustva s Kralušem i Kleti ne ulijevaju nadu da će s restoranima pod brandom Coolinarika biti išta drukčije. Volio bih da me razuvjere. No, ako chefovi budu samo usputna stavka u projektu koji će se furati na smartphone aplikacije, online naručivanje i frekventne gradske štacije, odmah ću reći: ništa od toga.

Piše: R. Mihaljević

Foto: Mala hiža

 

OPET DRAMA U KOPRIVNICI Državi, izgleda, ne pada na pamet mirovincima prepustiti upravljanje Podravkom

Opet drama u koprivničkoj Podravki, javlja regionalni tjednik Podravski list u novom broju. Čini se kako HDZ želi izigrati dogovor s mirovincima, prema kojem fondovima pripadaju tri člana uprave tvrtke, a državi dva. Tako je bilo uglavljeno prilikom izbora Marina Pucara za šefa uprave Podravke na maratonskoj sjednici Nadzornog odbora prije dva mjeseca.

No, minstar državne imovine Goran Marić i šef HGK-a Luka Burilović, dopredsjednik NO-a Podravke, ne misle popustiti. Njima su mirovinski fondovi nužno zlo, produžena ruka politike kojom stranka na vlasti kontrolira odabrane zlatne koke. Tvrtke koje se isplati kontrolirati jer posluju dobro i profitabilno. Da stvari pojednostavimo do kraja – rijetke preostale tvrtke koje imaju love.

Mirovinski fondovi u Podravki imaju 50, a država 25 posto vlasništva. No, država želi posve zgrabiti upravljačke strukture.

Ne znam koliko su me puta dosad u HDZ-u uvjeravali kako mirovinci raspolažu “našim novcem” i imaju činiti ono što im “mi kažemo”. Nek si ne umišljaju da odlučuju o ičem. Oni su tu da daju lovu kad ih država to traži; za preuzimanje Ine, spašavanje Agrokora, monetizaciju autocesta. I da poslušno klimnu glavom kad HDZ-ovi jurišnici krenu raditi čistke po Podravki.

Priča se, recimo, kako HDZ-ova članica Uprave Podravke Ljiljana Šapina radi popis stranačkih zaslužnika u Podravki koje bi trebalo malo unaprijediti. Pogurnuti na neku lukrativniju poziciju. Priča se i kako će se šef Podravke Marin Pucar morati uključiti u kampanju za lokalne izbore. Da seljacima obeća kooperantske odnose s kompanijom. Jer je to jako važno za župana Darka Korena i HDZ-ova dožupana Darka Sobotu. Ne znam koliko je istine u tim pričama, ali da je Podravka opet upala u ralje lokalne politike, u to ne treba sumnjati.

Tvrdnje HDZ-ovih junoša da mirovinci upravljaju našim novcem zapravo su činjenično posve točne. Ali, upravo zbog te ispravno primijećene činjenice fondovi bi se morali posve odmaknuti od političkog utjecaja. I raditi ono što će našem novcu – našim budućim mirovinama – činiti dobro. A najbolje što s našim novcem mogu učiniti je da ga zatvore u neprobojni sef opasan lancima od najčvršćih legura. Da ga učine posve nedostupnim ministru Mariću, šefu HGK-a Buriloviću i ostalim HDZ-ovim ‘podravkobrižnicima’.

“Biste li ovim ljudima povjerili svoju ušteđevinu”, trebalo bi napisati ispod fotografije Marića i Burilovića. Pitanje je, dakako, retoričko.

Piše i snima: R. Mihaljević

 

 

PRVACI LICEMJERJA Iz Europe uzimamo k’o kvazivjernik iz Božjih zapovijedi – samo ono što nam paše

Niti dva i pol desetljeća od samostalnosti, Hrvatska još nije u stanju prigrliti kapitalizam i ono prokleto slobodno tržište kojem smo tako ustrajno i strasno hrlili. Naši najbolji muži ginuli su za novi društveni poredak, ali teško postkomunističko naslijeđe i dalje traje. I ne nazire mu se kraja.

Što su naše državne elite učinile da konačno izađemo iz te postkomunističke tranzicije koja nas silno opterećuje? Malo toga. Da stvar bude gora, zbog globalnih kretanja zadnjih se godina, kad je o slobodnom protoku roba i kapitala riječ, svojski trudimo vratiti još koje desetljeće unatrag. Privatizacija? Nepovredivost privatnog vlasništva? Ukidanje tržišnog protekcionizma? Upravo suprotno.

Provodimo etatizaciju privrede i činimo sve ono što smo se ulazeći u europsku obitelj obvezali da nećemo činiti. Vratit ćemo Inu u državno vlasništvo. Posrnuli Agrokor spašavat će politički kadrovi po posebnom protekcionaškom zakonu, a najviša državna vlast već određuje tko će kupiti koju firmu iz Todorićeva carstva. Ministra smo poslali da provede političku smjenu u Podravki, kompaniji koja posluje na slobodnom tržištu i u čijem portfelju nema baš ništa turbostrateško.

Treba li dalje? Može. Prokuristica Kraša Marica Vidaković ovih dana poziva svoje radnike da kupuju u Konzumu, neizravno ih odvraćajući od domaće i strane konkurencije: križevačkog KTC-a, njemačkih Lidla i Kauflanda, riječkih Plodina… Hrvatska gospodarska komora, HDZ-ova strukovna sekcija menadžera i poslovnjaka, uporno se forsiranjem akcija Kupujmo hrvatsko trudi zagorčati život našim rijetkim kompanijama koje ostvaruju pristojan izvoz u konvertibilnim valutama.

Kako bi to bilo, moja Komoro, da istu akciju ostrašćeno počnu provoditi Srbi, Bosanci, Mađari, Talijani, Austrijanci? Pitajte Podravkine dečke i dekle iz internacionala što o tome misle. Sigurno će vam biti zahvalni na potpori.

Hrvatska je svojom voljom ušla na slobodno europsko tržište. Veći dio gospodarskog sustava tu je golemu promjenu dočekao nespreman. Agrokor, primjerice. Gazda Todorić se nije mogao nositi s efikasnim i discipliniranim njemačkim maloprodajnim strojem iz Schwarz grupe, pa sad imamo to što imamo. Ali, za boga miloga, nitko nas nije tjerao u Europsku uniju.

Ali, mi bismo iz EU-a uzimali kao kvazikatolici iz Božjih zapovijedi. Samo ono što nam paše. Sve drugo ignoriramo. Lijepo je povlačiti milijarde iz EU fondova, ali nije lijepo pustiti stranu konkurenciju da slobodno diše u našem dvorištu.

Hrvati su poznati licemjeri. Ne ubij, poštuj oca i mater, svetkuj dan gospodnji – to im je sasvim ok. No, ne poželi tuđeg ženidbenog druga, ne reci lažna svjedočanstva, ne ukradi – i bez toga se, kažu, može biti dobar katolik. Dovoljno je samo redovito se ispovijedati.

Čini se kako ista mantra puca i sve hrvatske vlade. Država će se ponašati protekcionistički i nimalo kapitalistički, ali s vremena na vrijeme će tamo gdje treba skrušeno priznati grijehe. Malo u Bruxellesu, malo u Washingtonu, a katkad i u Vatikanu. No, netko će jednom sigurno prestati udjeljivati pokore i poslati račune na naplatu.

Autor teksta i fotografije: Robert Mihaljević

PROROK IZ OMAHE Šteta da je Warrenu Buffetu Hrvatska tako mala i tako daleka

Kad sam prije nekih desetljeća i pol kupio prvih stotinjak dionica Podravke, burza mi je bila svakodnevna opsesija. A i ulagačka literatura poput antologijskog priručnika za početnike “Kako to radi Buffet”.

Uglavnom, Warren Buffet, kojeg opravdano zovu ‘prorokom iz Omahe’, uporno je tupio o fundamentima i dugoročnom ulaganju, a ne strasnoj kupnji i paničnoj prodaji. Kupujte tvrtku, a ne dionice, govorio je Buffet naglašavajući važnost čvrstih temelja, tradicije, dobrog menadžmenta, kvalitete. Drugim riječima, dobra kompanija je dobra kompanija ma kako joj se u krizi ponašala dionica.

Njegov poučak posebno je važan danas, kad su zbog krize u Agrokoru dionički indeksi na Zagrebačkoj burzi već tjednima u crvenom. Podravka, Ledo, Jamnica, Ericsson, Končar, Atlantic… Panična rasprodaja, stampedo u naletu. Prorok iz Omahe bi rekao: ‘Razmišljajte u razdoblju od deset godina, a ne deset minuta’. Tvrtka sa zdravim i čvrstim fundamentima neće propasti ako joj se cijena dionice strmoglavi zbog krize koja nema izravne veze s njezinim poslovanjem.

Ljetos se prvi put u povijesti dogodilo da je online trgovina po količini prodane robe i zarade premašila promet u klasičnim trgovačkim, odnosno robnim centrima. Istraživanje u SAD-u pokazalo je da više od polovice potrošača svakodnevnu kupnju obavlja online – preko računala, smartphonea, tableta. Bio je to, očito, početak kraja trgovine kakvu danas poznajemo.

Da se na tom tržištu događa prava revolucija pokazao je i milijarder Warren Buffet koji je, mic po mic, do danas prodao gotovo sve dionice koje posjeduje u najvećem svjetskom trgovačkom lancu, američkom Walmartu. U toj je kompaniji Buffet držao paket dionica vrijedan gotovo milijardu dolara. Tu gomilu casha odlučio je usmjeriti u zrakoplovstvo i aviokompanije.

Rezultat? Buffetovo carstvo od lani je uvećano za gotovo 12 milijardi i danas iznosi ukupno 74 milijarde dolara. Kupuj na grmljavinu haubica, prodaj na zvuke fanfara, otprilike bi rekao najveći živući investitor. Šteta da mu je Hrvatska tako mala i tako daleka. (rm)