Arhive oznaka: mladen godek

AGRESIJA ILI GRAĐANSKI RAT Je li u ratu za samostalnost Hrvatske bilo i elemenata građanskog rata ili se dogodila čista agresija jedne države na drugu

Piše: MLADEN GODEK

Ova dilema stalno je aktualna. Ako ponekad i  padne u drugi plan, nanovo je razbudi neki događaj vezan uz 90-e godine prošlog stoljeća. Ovo se može činiti i deplasiranim jer zlo koje se dogodilo, strasti i zločini koji su ove tragične događaje pratili, neće i ne mogu dobiti neki drugi značaj, niti ih ovakvo ili onakvo imenovanje neće izmijeniti. Kako ono reče Shakespeare: „I pod drugim imenom ruža bi jednako lijepo mirisala“.  Reklo bi se, diskusija koja će nastati imat će samo akademski karakter. Ali daleko je to od mirne intelektualne rasprave. Oni koji ističu elemente, koji ukazuju na postojanje građanskog rata, dobivaju  etiketu domaćeg izdajnika, jugofila, komunjare i tome slično.

Jer istina je samo jedna! Tu pogovora (zapravo niti razgovora) nema. Domovinski rat bio je pravedan, obrambeni rat, koji je isključivo izazvala Srbija agresijom na Hrvatsku. Ide se tako daleko da predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić  predlaže da se uvede novo kazneno djelo, koje bi počinio onaj koji bi o Domovinskom ratu govorio kao o građanskom. Znatno prije toga bivši predsjednik Vrhovnog suda i sudac Ustavnog suda Milan Vuković išao je još i dalje. On se zaustavio na tvrdnji da je za Hrvatsku to bio toliko nepravedan rat da isključuje mogućnost da bi Hrvati u tom ratu mogli uopće počiniti ratni zločin.

Nehotice se nameću usporedbe sa bivšom SFRJ, gdje je partizanski rat (NOB) bio nedodirljiva svetinja i jao onome tko bi se usudio u to dirnuti. Tako je bilo u tom jednoumlju. Ako doista postoji nešto neupitno, vrijedno, što nam je donio prekid s bivšom državom, onda je to demokracija, pravo na slobodu mišljenja i govora. To je čak dignuto na Ustavnu kategoriju (čl. 38 Ustava). Ali ako pokušaš o ovome objektivno progovoriti, pa onda ukažeš na neke elemente koji idiličnu sliku makar i malo naruše, odmah se dignu branitelji jedine istine i sve skrene na osobnu diskvalifikaciju.

A raznih braniteljskih udruga ima preko tisuću. Ne žive one sve u nekoj međusobnoj slozi, ali bez obzira na ogromni broj – tu su jedinstveni. Oni su Kerberi neupitnosti i svetosti Domovinskog rata. Domovinski rat bio je pravedan, obrambeno, oslobodilački rat, izazvan agresijom JNA, paravojnih formacija iz Srbije te oružanom pobunom Srba u Hrvatskoj. Ima tu, naravno, dosta istine, ali kako apsolutna istina i ne postoji, pokušat ću ovdje ukazati i na neke druge činjenice, koje mogu izgledati heretički u odnosu na svetu istinu.

Prije nego što počnem pisati svoje subjektivno viđenje ove tabu teme, poslužit ću se objektivnim definicijama agresije i građanskog rata.

AGRESIJA je ratni pohod jedne države protiv druge države na njenom teritoriju (Wikipedija).

GRAĐANSKI RAT je oružana borba antagonističkih društvenih grupa unutar jedne države. (Wikipedija).

Isti izvor nadalje posebno izdvaja pojam secesionističkog, odnosno separatističkog rata, kao posljedicu nastojanja da se pojedini dio države nasilno odcijepi od matične države. Već prvo početno čitanje ovih definicija ukazuje da tu nije sve jasno i neupitno. Naravno, same definicije su savršeno precizne i jasne, ali kad se događaji u Hrvatskoj podvrgnu analizi, onda očito sve to i nije tako jasno i neupitno. Ima li tu elemenata građanskog rata, kako ga definira Wikipedija? Ili je pak u pitanju neupitni oružani napad na samostalnu državu?  Nije teško zapaziti da je ključni pojam DRŽAVE u jednoj i drugoj definiciji. Agresija – ratni pohod jedne države na drugu. Građanski rat – unutar jedne države.

Mi svakog 25. lipnja slavimo – Dan državnosti. Tog datuma 1991. godine Hrvatski sabor je Hrvatsku proglasio samostalnom i suverenom državom. Međutim, ni to nije neupitno jer ta odluka je tzv. Brijunskim sporazumom suspendirana na tri mjeseca

Temeljno pitanje je, dakle, kad Hrvatska postaje samostalna država. Ovo vremensko utvrđenje treba smjestiti u kontekst događanja u tom periodu. Jednako tako, obje definicije  naglašavaju oružanu borbu. Ovo nadalje znači da treba odrediti početak, trajanje i završetak oružanog sukoba. Izgleda da bi ta određenja trebala dati nesporni odgovor na to toliko sporno pitanje.

Da počnemo s oružanim sukobima. Prve žrtve (po jedna na svakoj strani) padaju na tzv. Krvavi Uskrs 25. ožujka 1991. godine na Plitvicama. Očito pobunjeni Srbi u Hrvatskoj su već tada u određenoj mjeri naoružani. Oni su spremni da to oružje upotrijebe protiv legalno izabrane hrvatske vlasti, ako doista dođe do ostvarenja proklamiranog cilja izlaska Hrvatske iz Jugoslavije.  Potpuno su zavedeni Miloševićevom politikom i  osnivaju neku paradržavu –  Srpsku Krajinu. S druge strane, i Hrvatska, raskidajući državničko – pravne veze sa SFRJ (24. lipnja 1991.), uspijeva formirati svoje oružničke snage i oružani sukob je neizbježan. On postupno eskalira, a nezaustavljive razmjere dobiva već u kolovozu 1991.

Ovo su u grubim crtama naznačeni događaji, koji čine temelj daljnjeg razmatranja. Namjerno se ne navode i neke druge značajne pojedinosti jer su dobro poznate, a ove iznijete čine okvirni temelj analize.

Na osnovno pitanje vremenskog određenja nastanka Hrvatske kao samostalne i nezavisne države, odgovor bi trebalo potražiti u popisu državnih praznika. Mi svakog 25. lipnja slavimo – Dan državnosti. Tog datuma 1991. godine Hrvatski sabor je Hrvatsku proglasio samostalnom i suverenom državom. Međutim, ni to nije neupitno jer ta odluka je tzv. Brijunskim sporazumom suspendirana na tri mjeseca. Zato Hrvatski sabor 8. listopada 1991. donosi odluku o raskidu svih državnopravnih sveza sa SFRJ, pa i taj datum postaje državni praznik, ovaj puta pod imenom – Dan neovisnosti. Sve to unosi zabunu pojačanu još i time jer se čuju mišljenja da bi Hrvatskoj trebalo priznati potpuno pravo na državnost tek od međunarodnog priznanja, a to se obično veže sa datumom 15. siječnja 1992. kad su nas priznale sve države tadašnje Europske unije uz  još neke druge. Činjenica je da nakon toga i prestaju napadi JNA na novostvorenu državu.

Nezavisno od dilema oko datuma nastanka nove države, valja utvrditi  kada to vojne jedinice agresora prodiru na teritorij novonastale državne tvorevine. To je nužni element svake agresije. Ali i on se ovdje ukazuje spornim. Jer neprijateljska vojska cijelo vrijeme se već nalazi na teritoriju žrtve agresije. Od svršetka II. svjetskog rata, dakle od 1945. godine, pripadnici JNA smješteni su u kasarnama praktično svih gradova Hrvatske. Zapravo početak sukoba karakterizira nastojanje rukovodstva Hrvatske (i na lokalnoj razini) da prisile neprijateljsku vojnu silu JNA da napusti svoje garnizone i da sa ljudstvom i (najčešće) oružjem ode izvan granica Hrvatske. U stvarnosti to se i događalo. Ponekad je to bio mirni odlazak (u Koprivnici je pretvoren u svojevrsno narodno slavlje, a visokim oficirima JNA uručeni su i pokloni), oružje su ponekad ostavljali za sobom, ali bilo je i tragičnih slučajeva kao npr. u Bjelovaru, gdje je (poludjeli) podooficir JNA digao u zrak skladište municije, izazvavši time  pogibiju svojih vojnika.

Uglavnom, ta početna situacija nikako  se ne uklapa u sliku agresije.

Ali, dolaze jedinice JNA i iz Srbije i ostalih dijelova preostalog teritorija SFRJ. Naročito je to vidljivo kod opsade Vukovara. Tenkovi su na putu od Beograda cijelim putem do Vukovara bili zasuti cvijećem kojim ih je obasipalo razdragano mnoštvo. A idu razoriti svoj grad, naravno ako se uzme da još uvijek Hrvatska nije samostalna država. A to je onda zločin i bezumlje. Prvo je u svakom slučaju.

A čiju i kakvu politiku provodi JNA? Početno, ona želi sačuvati Jugoslaviju. To je i razumljivo jer u toj državi armija je imala posebno mjesto, a njezini oficiri su bili privilegirana kasta. Sada se ta „njihova“ država raspada i oni su potpuno izgubljeni u vremenu i prostoru. Nešto kasnije čak bombardiraju i Dubrovnik. Povijesni i turistički biser ove regije. Time nepovratno gube ne samo simpatije, nego i svako razumijevanje slobodarskog svijeta. Suočeni s činjenicom da se Jugoslavija raspada, oni se stavljaju u službu Miloševićeve politike, želeći barem veliku Srbiju, kad već nema Jugoslavije. Svoje djelovanje pokušavaju prikriti tobožnjom ulogom pomiritelja, točnije tampon zone koja se postavlja između zaraćenih strana; pobunjenih Srba i oružanih snaga Republike Hrvatske. Takav pokušaj prikazivanja svoje pozitivne, isključivo mirnodopske uloge, naprosto je neodrživ. Djelovanje JNA: rušenje Vukovara, bombardiranje Dubrovnika, Osijeka, Gospića…jasno pokazuju karakter nekad zajedničke armije svih naroda Jugoslavije. Ali, s druge strane ta ista vojska u isto vrijeme i napušta teritorij Hrvatske, kako je već ranije navedeno.

U svakom slučaju taj period koji zahvaća jesen 1991. je ujedno i jedini koji sadrži i elemente agresije. To više nije zajednička vojska, pošto je napušta veliki broj oficira koji nisu srpske nacionalnosti, a odnosi se to isto i na vojnike, koji su se zatekli upravo u to vrijeme na odsluženju vojnog roka. S druge strane, toj vojsci se pridružuju razne paravojne snage iz Srbije, koje čine velike zločine po Hrvatskoj. Sva aktivnost JNA  neskriveno je usmjerena protiv legalno izabranog rukovodstva RH. Tu se, dakle, mogu naći elementi agresije, ali naravno uz uvjet da je ta aktivnost na teritoriju druge države. I tu se ponovno spotičemo o ključno pitanje: kad je Hrvatska postala nezavisna država? Pristalice mišljenja da je u punom opsegu ona stekla pravno svojstvo državnosti tek međunarodnim priznanjem, nalaze u činjenici da nakon 15. siječnja 1992. godine više nema oružanog djelovanja JNA na teritoriju međunarodno priznate Republike Hrvatske. Zapravo zaključuju da je sve do tada bio građanski rat unutar zajedničke države (vidi definiciju građanskog rata- naprijed).

Za svoje stajalište imaju još jedan vrlo ozbiljan argument. Vrhovni organ SFRJ u to vrijeme je bilo Predsjedništvo SFRJ. A kroz cijelo to vrijeme Hrvatska je imala svog člana tog najvišeg tijela države (to je bio kolektivni organ koji je preuzeo mjesto i ulogu pokojnog Josipa Broza Tita). No da bi zbunjenost bila još veća predsjednik tog Predsjedništva u vrijeme punog razgara sukoba je Hrvat Stjepan Mesić. I sad protivnici teorije da se radilo o agresiji (sa dosta prava) postavljaju pitanje, kako je uopće moguće da se radi o agresiji jedne države na drugu, a vrhovni komandant agresorske vojske je osoba, koju je napadnuta država  delegirala na taj položaj. To se u povijesti nikad nije dogodilo, to je logički isključeno, a pravno to je nonsens.

Pristalice teze o građanskom ratu služe se još i usporedbama sa sličnim sukobima u drugim državama u nekim drugim povijesnim vremenima. Sama po sebi se nameće usporedba sa vjerojatno najpoznatijem Građanskim ratom u Americi (1861. –  1865.). Naime, on nesumnjivo ima karakter građanskog rata, tako se i naziva i nikada nitko nije pokušao niti osporiti takav njegov značaj. Nastao je kad su južne države proglasile odcjepljenje od sjevernih država i proglasile svoju samostalnu državu Konfederaciju. Reakcija unionista (vojske USA) je bila vojni napad na teritorij južnih država.

Ako ih tretiraš kao pobunjenike na vlastitom teritoriju, onda se uplićeš u građanski rat, a JNA postaje sila koja pomaže pobunjenim Srbima. Tu onda nestaju elementi agresije i ostaje čisti građanski rat

Razvio se brutalni četverogodišnji rat u kojem je bilo više žrtava nego što ih je Amerika imala u dva svjetska sukoba. Ovo ne samo da sliči na događaje početka devedesetih u Jugoslaviji, nego je potpuno identično. To je toliko očigledno da ne treba posebno komentirati. Postoje doduše razlike u motivima proglašenja samostalnosti i u konačnom rezultatu rata (južne države vojno su poražene, USA je ostala jedinstvena država). Naravno da razlike moraju postojati. Drugo je to vrijeme bilo, drugi uvjeti rata, drugo međunarodno okruženje i bitno ograničena informiranost svijeta o stvarnim događanjima na ratištu. Ali bitno je ostalo isto. Jedan dio države proglašava svoju samostalnost, ostatak države to želi spriječiti i upotrebljava vojnu silu koja djeluje oružano na teritoriju države u stvaranju.

Ako je ono u Americi neupitno bio građanski rat, onda se logički nameće pitanje zašto ovdje nije. Možda samo zbog pobjedonosnog završetka. Povijest pišu pobjednici. Čak ću smiono ustvrditi – iako to donekle spada u hipoteze – da je kojim slučajem taj sukob drukčije završio, govorilo bi se o građanskom ratu. Ne misli valjda netko ozbiljno, da bi se u očuvanoj Jugoslaviji pričalo o agresiji njihove vojske na Hrvatsku, u tom slučaju dijelu teritorija Jugoslavije. Valjda bi  se osnivali i muzeji sa eksponatima iz Građanskog rata, baš kao u Americi. Da se ne zaboravi!

Toliko dilema i kontroverzi oko ove teme. A još nije ni potpuno obrađena. Postoji tu i faktor pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Oni su nesumnjivo građani Republike Hrvatske, pa ih je teško ( da ne kažem nemoguće) smjestiti u pojam agresora. Oni su čak i osnovali svoju paradržavu Srpsku Krajinu na teritoriju  Hrvatske. Postojala je i nakon međunarodnog priznanja Hrvatske. Slomljena je i likvidirana vojno redarstvenim akcijama Bljesak i Oluja (tako ih službeno zovemo) 1995. te mirnom reintegracijom Podunavlja 1997. godine.

Kako definirati njihovu pobunu? Bivša JNA je bila na njihovoj strani, zapravo zajednički su oružjem djelovali protiv RH, bili su više nego saveznici. Po tom kriteriju pristalice teze o agresiji nužno ih moraju smjestiti među agresore. To se pak pokazuje jako problematičnim, jer im onda priznaješ svojstvo države. Ako ih tretiraš kao pobunjenike na vlastitom teritoriju, onda se uplićeš u građanski rat, a JNA postaje sila koja pomaže pobunjenim Srbima. Tu onda nestaju elementi agresije i ostaje čisti građanski rat. Zato me i nije iznenadilo kad sam čitao komentare jednog pristalice te teze, koji je napisao da je početkom 90-ih godina na području Jugoslavije bio građanski rat na kvadrat.

Svakako je to pretjerano mišljenje. Baš kao što je i ono da tu nema elemenata, pa da se uopće i ne smije spominjati građanski rat. Imam dojam da veći dio našeg naroda i nije upućen u razliku između ta dva pojma. Upravo bi se od vrhunskih pravnih stručnjaka (i povjesničara, naravno) trebala očekivati točna analiza i definicija tragičnih događanja na ovim prostorima krajem prošlog stoljeća. To izostaje. Očito postoje snage u ovom društvu koje se tome protive. Nejasno zašto, jer i Hrvatska i njezini stanovnici bili su velike žrtve. I pri tome je svejedno dali su stradali kao žrtve agresije ili građanskog rata.

Bio bi veliki prilog demokraciji ovog društva da se ovo sporno pitanje iz naslova, rješava u akademskoj diskusiji. Jer nema velikih, svetih i nepromjenjivih istina. Kako ono reče pjesnik:“Na ovom svijetu samo mijenja stalna jest!“

FOTO: MORH

/O AUTORU/ Mladen Godek bio je drugi liberalni gradonačelnik Koprivnice. Nakon izbora 1997. godine na toj je funkciji naslijedio prethodnika, također člana HSLS-a Vinka Špička. Godek je osoba bogate javne i političke karijere. Bio je općinski sudac, odvjetnik, gradonačelnik, saborski zastupnik, član najviših tijela Hrvatskog helsinškog odbora. Karijeru su mu obilježile oratorske bravure i beskompromisna borba za slobodu i ljudska prava.

Oglasi

ISPOVIJEST NOGOMETNOG ROMANTIKA Mladen Godek: Zašto više ne idem na utakmice Slavena i reprezentacije

Piše: MLADEN GODEK

Nedjelja je poslijepodne. Stojim na istočnoj strani Slavenovog igrališta. Pokraj mene je moj prijatelj dr. Đoni Mesić. Promatramo utakmicu i razgovaramo. Zapravo maštamo. Zamišljamo kako će tu jednog lijepog dana niknuti tribina, a nas dvojica sjedimo pod krovom, zaštićeni od sunca, vjetra, kiše…

Nisam namjerno stavio nadnevak tom događaju. Jer bilo je beskrajno mnogo takvih nedjelja. Više od 20 godina, rekao bih bez izuzetka, proveo sam (prostajao sam) na Slavenovim prijateljskim, kup i prvenstvenim utakmicama. Vrijeme tu nije igralo nikakvu ulogu, nisam se obazirao na snijeg i blato u koji su upadale moje cipele. Jer sve je to bilo nadoknađeno užitkom kojeg pruža nogomet i moj Slaven.

A poslije utakmice obavezno druženje u Slavenovoj gostionici uz pivo i nenadmašne ćevape. I razgovori o utakmici, prepuni emocija. Proživljavali smo svaku minutu odigranog susreta. Stvoreno je jedinstvo igrača, navijača i uprave. Neke utakmice su postale gotovo mitske, a neki igrači legende.

A onda, nekako odjednom, želje su postale stvarnost. Godina je 1993. Doba kad je nastala samostalna država Hrvatska i kad je uvedena demokracija. Moja stranka HSLS  pobjednička je u Koprivnici. Izabran sam u Županijski dom Hrvatskog sabora, a moj stranački kolega Vinko Špičko postaje gradonačelnik Koprivnice. Ukazuje se mogućnost da se pristupi izgradnji tribina. Mali je problem što je gradonačelnik savršeno indiferentan prema nogometu.

S druge strane, ima želju da iza sebe ostavi nešto trajno, neki spomen na svoje gradonačelnikovanje. Tribine to zadovoljavaju, atraktivne su i trajne. Imam za svoje planove i saveznike (pokojni HSS-ov bard Joža Friščić, na primjer). I konačno uspijevamo: niču tribine s oko 3000 sjedećih mjesta.

Mladen Godek i Josip Friščić – povezala ih strast prema Slavenu i nogometu / FOTO; Robert Mihaljević

Gradonačelnik Koprivnice postajem 1997. godine i jedna od prvih stvari je da se nastavi izgradnja prostorija ispod tribina (svlačionice, prostorije za suce i delegata, za administraciju, društvena prostorija…). Tada se još sve savršeno poklapa. Iste godine Slaven ulazi u Prvu hrvatsku nogometnu ligu. Bili su to nezaboravni trenutci. Grad je doslovno u ekstazi. A moji prijatelji, bivši „stajaći“, i ja naravno, sjedimo pod tribinama i gledamo najbolje hrvatske momčadi koje dolaze u naš grad. Kakva divna bajka…

Ali, nešto bitno se mijenja. Dolaze profesionalizam i politika. Momčad se početkom svake sezone temeljito mijenja. Igrači dolaze baš sa svih strana. Novac je njihov motiv. Ljubav prema novcu, a ne prema klubu, jedini je i isključivi razlog igranja i boravka u našem gradu. A ako ti, navijaču, zamijetiš i počinješ simpatizirati nekog igrača, uskoro ga nećeš više gledati.

Otišao je on u neku drugu sredinu, gdje će dobiti više love. Slaven više nije želja i san svakog našeg talentiranog mladića koji se bavi nogometom. On je sada samo prolazna stanica za unosni transfer. Običan tranzit do svjetlije budućnosti. Ni najrevniji posjetioci Slavenovih utakmica nisu u stanju nabrojiti imena svih igrača u, recimo, zadnje tri godine.

A sve je izgledalo lijepo, rezultati su dobri (Slaven je punih 20 godina član Prve nogometne lige), a ja utakmice gledam u društvu starih prijatelja – bivših igrača, trenera i članova uprave Slavena. Na tom dijelu stadiona sjede Zember, Žul, Boni, Coki, Sabol, Tomiša, Tirla, Sabolić, Pleše, Sokolović, vujec Blažek… Igra se pažljivo prati i komentira.

Ali, nakon svršetka utakmice razilazimo se svaki na svoju stranu. Nedostaje onaj duh zajedništva, tradicija zamire. I konačno umire. I onda te neprestane prodaje najboljih igrača. Nekad su dovedene do apsurda. U jesen 2016. Slaven prodaje svog najboljeg strijelca Ejupija Osijeku. Reklo bi se uobičajeno. Ali, ovo baš i nije. Ejupi je prodan u utorak, a u petak igramo protiv Osijeka. Gubimo 2:3, a Ejupi nam zabija dva gola. Kao da ga nismo mogli prodati, recimo, u subotu ili ponedjeljak.

To je za mene previše. Bila je to zadnja Slavenova utakmica koju gledam uživo. Nije to samo žal za nepovratno prošlim vremenom. To je realnost, koju shvaćam i mirim se s njom. Ali, ja tome ne pripadam. To nije moj svijet.

Bio sam član uprave Slavena nekih četvrt stoljeća, okružen ljudima koji su tu bili isključivo zbog ljubavi prema klubu. Naravno da od toga nismo imali nikakve materijalne koristi. Mogu mirno reći – naprotiv! A sada se u upravu ulazi po političkoj liniji. Jedno vrijeme član uprave je i notorni šef ultradesnog A-HSP-a Dražen Keleminec. Progurao ga župan jer mu treba njegov glas (ruka) u Županijskoj skupštini.

Ne bih želio da sve ovo ispadne kao napad na sadašnji Slaven. Bilo bi to nepravedno jer takvo stanje je diljem cijele Hrvatske. Profesionalizam je imperativ vremena. Mi smo ga prihvatili, a nismo dovoljno bogati da se s njime nosimo. Svi naši klubovi prodaju svoje najbolje ili najtalentiranije igrače, često još u juniorskoj dobi. Dovode se drugorazredni igrači sa svih strana svijeta. To su oni koji nisu mogli naći mjesto u bogatijim europskim klubovima.

Naravno da je kvaliteta nogometa na samom dnu u usporedbi s ostatkom Europe. Stadioni su tužno prazni. Rezultati naših klubova u europskim natjecanjima su porazni. Čak i naš neprikosnoveni šampion Dinamo tek je kanta za napucavanje, kad pomoli malo nos izvan granica naše zemlje. Od nekad slavnog Hajduka nije ostalo ni h. I opet se nameće usporedba s prošlim vremenom, kad je recimo taj Dinamo bio ravnopravan (a počesto i nadmoćan) najboljim klubovima Europe.

Potpuno je ista situacija i u svakoj od sedam država nastalih na teritoriju bivše Jugoslavije. A još 1990. godine beogradska Crvena zvezda bila je prvak Europe i svijeta. Mogu li poslijeratne generacije u ovo uopće povjerovati?!  A danas ne znaš što je tužnije: igra ili ambijent. Posebna tuga obuzme čovjeka kada na televiziji gleda utakmice iz Engleske, Španjolske, Njemačke… Pa se nametnu usporedbe sa našim stadionima. A nekada je i naš Maksimir tako izgledao.

Pamtim te sjajne derbije protiv Hajduka, Crvene zvezde, Partizana. Imao sam sreću da sam bio jedan u nepreglednoj gomili koja se pješke valjala od Maksimira do Trga Republike. Oh da; ne samo za studentskih dana boravka u Zagrebu, nego i kasnije, odlazio sam iz svoje Koprivnice na pojedine utakmice svojeg Dinama.

I naravno, odlazilo se i na utakmice reprezentacije Jugoslavije, koje su se igrale u Zagrebu. I nije me stid danas priznati, da sam žestoko navijao za tu reprezentaciju. Ponekad sam se doduše ljutio, kad je (po mome mišljenju) nepravedno bio zapostavljen moj ljubimac Lamza. Nisam tada razmišljao tko je od reprezentativaca bio Srbin, tko Hrvat, a tko Slovenac. Bila je to reprezentacija moje zemlje.

A za one nacionalno zagrižene, mogu reći da je statistički lako ustanoviti da je u toj repki bilo relativno najviše Hrvata. A nogometna reprezentacija Jugoslavije je bila svjetska sila. Htjeli mi to danas priznati ili ne.

Razumljivo, jednakim žarom navijao sam i za reprezentaciju Hrvatske. Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998. godine bio je vrhunac. Treće mjesto na svijetu u daleko najpopularnijem sportu je apsolutno i najveći sportski uspjeh Hrvatske. Smeta me doduše obogotvorenje Ćire Blaževića, kojemu laskavi novinari prišivaju nadimak „trener svih trenera“. A ja ga smatram odgovornim što nismo postigli i više.

Imamo igrača više u polufinalu protiv Francuske, ali gubimo s 1:2, a on uvodi  Prosinečkog u igru par minuta prije kraja. A taj Prosinečki njegov je „istočni grijeh“.  Pustio ga je u Zvezdu uz tvrdnju da od njega nikada igrač. Što reći o treneru koji tako procjenjuje igrača koji postane najbolji u državi. Šta u državi!? Najbolji mladi vezni igrač u svijetu i koji ima lavovske zasluge za naprijed navedene uspjehe Crvene zvezde. Šteta koju je nanio Dinamu je nemjerljiva.

U to vrijeme kao sudac – onaj pravi, ne nogometni – ozbiljno sam razmišljao da protiv njega podnesem krivičnu prijavu zbog nesavjesnog poslovanja. A sad se laska tom Tuđmanovom klaunu. On pak igra ulogu velikog patriota. A ja se sjećam jedne večeri na Šoderici 80-ih godina s Dražanom Jerkovićem i Vlatkom Markovićem. Uvjeravali su me da bi Ćiro otišao u Beograd pješice samo da ga Zvezda pozove za trenera. Toliko o njegovu hrvatstvu.

Nakon toga, s reprezentacijom se počinju događati sve ružnije stvari. Prvo; sramotno ponašanje naših navijača – kao jedna konstanta. Ako je nešto sigurno na ovom svijetu, onda je to da će naši navijači napraviti neki incident. Izgredi, tučnjave, nedozvoljena pirotehnika na terenima diljem Europe. Oni su sramota za našu zemlju. I sramimo se i bojimo prvog sljedećeg gostovanja. Više se strahuje od njihovih izgreda, nego što se razmišlja o idućem protivniku.

Na domaćim utakmicama još i gore. Najniže šovinističke strasti dolaze do punog izražaja. Igramo recimo protiv Estonije, a cijeli stadion odjekuje povicima: “Ubij Srbina!“. Ili još češće ustaški pozdrav „Za dom spremni!“. Štoviše, poslije utakmice s Islandom naš kapetan Joe Šimunić dolje na terenu s mikrofonom u ruci predvodi taj poklič.

Doduše, primjereno je kažnjen od  strane svjetske nogometne federacije kaznom koja je značila kraj njegove nogometne karijere, ali je nakon toga postavljen u stručni štab reprezentacije. Za nagradu, očito. Dok mogu i shvatiti Joe Šimunića i njegovo odrastanje u emigrantskoj obitelji u Australiji, ostaje za svaku osudu reakcija  naših političara koji prisustvuju utakmicama repke i poslije se prave kako nisu ništa čuli. Čak i hvale navijačku atmosferu.

Tužno je da tužnije biti ne može odnos između sjevera i juga naše zemlje. Tu nije u pitanju inače dobrodošli sportski rivalitet, već je to čista mržnja. Ako dođeš autom zagrebačkih registracija u Split, jako moraš paziti na njega. Jer mogao bi grdno stradati. Obračuni navijačkih hordi Dinama i Hajduka već su uobičajena scena prije, za vrijeme i poslije utakmice. Sa strahom očekujem trenutak kad će se početi brojati i mrtvi.

Ma, nisu stadioni prazni samo zbog loše igre, nego se normalni ljudi skanjivaju ići na takva mjesta. Moram tu s ponosom reći da je naša Koprivnica u tom smislu pravi izuzetak. Ipak smo mi Srednja Europa. Dok je u cijeloj Europi odlazak na stadione pravi obiteljski doživljaj, kod nas je potrebna već i određena količina lične hrabrosti radi odlaska na određene stadione i određene utakmice. Koprivnica je tu izuzetak.

Zdravko Mamić je neosporni gazda našeg nogometa. Njegovi javni nastupi su neviđena mješavina primitivizma, brutalnosti i vrijeđanja. Svima je jasno da se u nogometu silno obogatio. Protiv njega se vode i tri kaznena postupka zbog toga, i to u Osijeku. Ne u Zagrebu jer se sumnja u mogućnost njegova utjecaja na suce u gradu u kojem živi. Tako je on moćan.  Neću i ne smijem prejudicirati presude, ali ostaje činjenica da je on enormno bogat, a i ne pokušava se dokazivati da bi to bogatstvo bilo stečeno izvan nogometa.

Do njega je moglo doći samo prodajom igrača Dinama. Dobio je i Dinamo, ali moralo je nešto kapnuti i u džep velikoga gazde. O tome govore čuveni reprezentativci Modrić i Lovren na početku istrage. Pazite, radi se o osobama koji su idoli tisućama mladih. A onda pred sudom odjednom ih spopadne potpuna amnezija, mijenjaju iskaz ili se ne sjećaju jer, Bože moj, već je proteklo nekoliko godina od toga, pa tko to još da pamti. To što se radilo o najvažnijim događajima u njihovom životu čini jako „uvjerljivom“ njihovu zaboravljivost.

Zbog svojih postupaka, karaktera, ponašanja, a i zavisti, Mamić na sebe navlači silnu omrazu. Rezultira to fizičkim napadom na njega, pa čak i pucanjem u nogu. Mamić uistinu jest simbol svega negativnog u hrvatskom nogometu, ali ovo fizičko obračunavanje, prijetnje na tijelo i život, predstavljaju zabrinjavajući vrhunac postupaka koji su za svaku osudu, i to ne samo verbalnu. Jer ovo nije samo napad na pojedinca, ovo je potencijalna opasnost za cijelo društvo i jasno pokazuje kuda je sve to otišlo. A nogomet je ogledalo društva.

Mogao bih još puno pisati. O svastici na terenu u Splitu, i to za vrijeme utakmice s Italijom. Ti veliki patrioti koji su to uradili toliko su neobrazovani, da ne kažem glupi, pa zaboravljaju da je Split, kad je vladala ideologija koju simbolizira kukasti križ, bio pod Italijom, pa je tim „domoljubima“ očito žao što nije i danas.

Pa pisati o regularnosti natjecanja u Prvoj ligi, gdje sudjeluje Lokomotiva, filijala Dinama, s kojim gubi baš sve utakmice. Baš kao što i HDZ uvijek postiže stopostotnu pobjedu na izborima u BiH. Ili pisati o nogometnom savezu sastavljenom isključivo od članova i najgorljivijih simpatizera HDZ-a. O kompetenciji i moralnom liku formalnog predsjednika Davora Šukera. Ili možda o načinu postavljanja saveznog izbornika reprezentacije, sudačkim aferama…

Ovo bi ipak trebao biti samo jedan članak. A mogao bi nastati omanji roman. Nadam se ipak da je dovoljan da objasni zašto više ne idem na Slavenove utakmice i zašto ne mogu navijati za našu reprezentaciju.

O AUTORU

Mladen Godek bio je drugi liberalni gradonačelnik Koprivnice. Nakon izbora 1997. godine na toj je funkciji naslijedio prethodnika, također člana HSLS-a Vinka Špička. Godek je osoba bogate javne i političke karijere. Bio je općinski sudac, odvjetnik, gradonačelnik, saborski zastupnik, član najviših tijela Hrvatskog helsinškog odbora. Karijeru su mu obilježile oratorske bravure i beskompromisna borba za slobodu i ljudska prava.

Nogomet mu je najveća strast u umirovljeničkim danima. Vjerojatno nema čovjeka u Hrvatskoj koji tjedno prati toliko utakmica različitih europskih i svjetskih liga. Nekad ih, prema vlastitom priznanju, u jednom danu vikenda zna pogledati i više od šest. Zato svaka njegova javna besjeda o nogometu ima posebnu težinu. A posebno kad se referira na njegov Slaven, klub s kojim je desetljećima doslovce živio. No, zanima li to uopće današnju Slavenovu upravu?