Arhive oznaka: mediji

ŠUTNJA JE ZLATO Kako su mi tekstovi o Podravki i Konzumu završavali u košu, a ja vam nikad neću reći zašto

Doista je bilo gadljivo pratiti aktualnu medijsku evoluciju u kojoj se marni urednici, a bogme i reporteri trude tko će bolje hračnuti na dinastiju Todorić. Od krotkih zečeva i zamoraca, novinarski su trudbenici najednom postali opake zvijeri, tiranosauri novog doba. Pa onda grizu ranjene Agrokorove menadžerske životinje gdje stignu.

Evo, baš danas (ponedjeljak) poslijepodnevne tv emisije o našim celebovima sladostrasno se izruguju frizurama i obleki Ive Balent i Piruške Canjuge te lažnom sjaju i arogantnoj moći nekoć doista najmoćnije žene u hrvatskom biznisu Ljerke Puljić. Navečer, umjesto turbogledanih emisija o selskom životu i kulinarskom prenemaganju – dokumentarac Gazda o usponu Todorića i njegova carstva, redatelja Darija Juričana. Zapravo hrabar i pametan film o svima nama. Našoj moralnoj bijedi i ljudskom posrnuću. Gazdu niti jedna mainstream nacionalna televizija u Hrvatskoj do večeras nije željela prikazati. Zapravo, nije se usudila.

O novinskim naslovnicama da se ne govori. Vrište fotografije i masna, crna slova o uhićenjima i kriminalu teškom milijarde. Narod je u ekstazi. Dobro veli moj direktor – to ti je, stari moj, poput dobre sapunice u kojoj su bogati uvijek nepošteni, nesretni i zli, a sirotinja poštena i čestita. Da je obrnuto, nastavlja on dalje, sapunica bi propala već u devetoj epizodi. Mediji, narod i političari natječu se, tako, tko će Todoriće glasnije ocrniti za sve grijehe ove naše instant državice.

Dokumentarac Gazda gledao sam lani u studenome u koprivničkom Kinu Velebit. Jednom jako pristojnom provincijskom operateru koji ne priznaje nedodirljive veličine i nedokazane genijalce. Samo mjesec dana ranije, Gazdu je na premijeri u Zagrebu došla pogledati vrhuška Mosta predvođena Božom Petrovom, Nikolom Grmojom i Ivanom Kovačićem. Ljudi koji su, da se ne lažemo, najviše zaslužni što Hrvatska ovih dana proživljava bolnu, ali toliko nužnu katarzu. I što se domaći pravosudni aparat uopće bavi Todorićima. Da se pitalo HDZ-ove i SDP-ove junoše, taj film ne bismo ni danas gledali. Ni Gazdu, ni hapšenja u real timeu.

Lacković ovih dana pere savjest naslovnicom dnevnog lista u kojem se spominje da je njegov uvjet za potporu Mariću bilo zamrzavanje Todorićeve imovine. Čovjek bi lakše povjerovao u Grimmove bajke, nego u Lacijeve političke eskapade

U jeku pregovora s Plenkovićem o koalicijskoj većini, mostovci su, dakle, otišli na Gazdu. Bila je to snažna poruka. Kako je sve završilo, danas znamo. Most je izjuren iz Vlade. Sad je jasno da je to bilo upravo zbog – Gazde. Moralo se sačuvati Gazdina ministra financija Zdravka Marića koji je – valja na to još jednom podsjetiti – spašen zahvaljujući i saborskoj ruci našeg podravskog sabornika Željka Lackovića Lacija. Koji ovih dana pere savjest naslovnicom dnevnog lista u kojem se spominje da je njegov uvjet za potporu Mariću bilo zamrzavanje Todorićeve imovine. Čovjek bi lakše povjerovao u bajke braće Grimm, nego u Lacijeve političke eskapade.

Kao novinar nacionalnih dnevnih i tjednih listova više sam se puta susreo s moći Todorićevih oglasnih argumenata. Da se ne zajebavamo, mnogi su mi tekstovi o Agrokoru završili u košu ili su bili ozbiljno ublaženi, pogotovo oni koji su problematizirali Podravkin vazalski odnos prema Konzumu. Šutio sam o tome tada, ne pada mi na pamet da o tome pričam sada.

“Ako netko ima nešto protiv, neka kaže sada ili neka zauvijek šuti”, slušali smo tu svadbenu poskočicu tko zna koliko puta. Uvijek mi se ta poruka sviđala. Ona je govorila o ljudskoj hrabrosti i slobodi. Potrebi da čovjek bude čovjek, ma kako vremena bila teška. To je večeras moja poruka kolegama iz drugih medija, ali i najdugovječnijim političarima. Za boga miloga – šutjeli ste cijelo vrijeme, šutite i sada. Pustite institucije da rade svoj posao, ma kako to beznadno zvučalo.

Piše: R. Mihaljević

Foto: N1 / screenshot

 

Oglasi

U RALJAMA IZBORNE GROZNICE Političarima, ali i novinarima sve manje se vjeruje

Postoje dvije definicije koje opisuju što je to novinarstvo. Prema jednoj, novinarstvo je grana ljudskog djelovanja koja služi da političar dođe na vlast i da se na toj vlasti što više održi. Ako je moguće – doživotno. Druga definicija kaže da je novinarstvo batina koja služi da dužnosnik, u najširem smislu te riječi, ne ogrezne u korupciji i nepotizmu.

Kad se malo bolje sagledaju sve okolnosti i recentna kretanja, ispada da su i jedna i druga definicija prilično točne. Pogotovo to vrijedi za lokalnu razinu poput naše. Tu mediji uglavnom opstaju samo ako ih politika suportira. Pa je onda samorazumljivo da i ti mediji suportiraju tu istu politiku. Elementarni darvinizam: pomozi mi da me ne pojedu pa ću ti pomoći da te ne prikolju. Naši lokalni političari, bez iznimke, drže da je to najtočniji opis novinarstva.

Zato nam se uoči svakih izbora želudac grči od nervoze. A počelo je ovih dana. Mjeri nam se i važe svaka riječ, zarez, a – vjerujte – i praznina između točke i velikog slova. Naručuju se afirmativne reportaže i panegirici, prijeti ako nam se u tisku omakne koja lošija, neretuširana fotka izbornoga kandidata. Iz njihove vizure sve kaj objavimo ima skrivenu političku poruku. Pa i razgovor s bakom Nežom koja već stotinu godina svoju kravicu napasa na istome mjestu. Zakaj to Neža baš sad govori? Kaj ona nije za promjene?

Poučeni iskustvima iz prijašnjih kampanja i predizbornih groznica, taj period najradije bismo prespavali u novinama. Odnosno, poslali u hibernaciju sve političke vijesti i teme, sve kandidatske face i njihove premudre izjave. Ali, to jednostavno nije moguće. Oni su posvuda. Taman kad pomisliš da si iz novina pobacao sve stranačke pressice, motivacijske skupove, priopćenja i vrpcoreznice – oni opet izranjaju iz naših stranica. Evo ih kamuflirane u navijače na tribinama, s fertunima i košaricama na placu, u kutama pružnih radnika, na izborima selskih ljepotica. Nema pomoći.

S obzirom da su novinari i političari osuđeni na vječni suživot, simbiozu nilskoga krokodila i egipatske ptice zviždačice, nije zgoreg opet podsjetiti kaj su to mediji (prema onoj drugoj definiciji) i kaj nikako ne mogu i ne smiju objavljivati. Evo kratkog podsjetnika (prosimo kopirati u tisuće primjeraka i podijeliti svakom političkom dužnosniku koji je u životu pročitao barem Hlapića). Dakle…

Medij nije politička stranka, a novinari i urednici nisu političari. Oni pokušavaju raditi najbolje kaj znaju, prema jasno definiranim uzusima zakona o medijima i novinarskoga kodeksa časti. Možda je zakone ove države popularno kršiti, ali toplo se nadamo da tako ne misle mjerodavna tijela zadužena za nadzor nad provođenjem zakona. Urednici i novinari podložni su korupciji (a tko, molim vas, u ovoj banana republici nije), cenzuri i autocenzuri, laganju i navijanju. No, političari bi se prvi trebali boriti protiv toga, ne za to.

Mediji, posebno u izbornoj kampanji, ne mogu vazda hvaliti jedne i kuditi druge. Ne mogu nečiju fotku objaviti 13 puta, a nečiju niti jednom. Ne smiju izvan promidžbenog sadržaja preferirati onoga tko plati više. Nedopustivo je da štancaju velike intervjue s političkim dužnosnicima, istim onim koji su spavali sve ove godine, pa se onda naglo probudili baš uoči prevažnih izbora, nudeći se nesebično znatiželjnim novinarskim kolibrićima.

Podulji je popis onog što ovih tjedana nikako ne smiju i što će svejedno činiti. Kao svaki put dosad. Treba li nas onda čuditi da medijima i političarima u našoj državi više gotovo nitko i ne vjeruje. Istraživanja kažu da im vjeruje tek 10 do 15 posto ljudi. Više se vjeruje svim drugim institucijama, pa i bankama i policiji, a o vojsci, crkvi, školstvu i liječnicima da se ne govori. Možda je ona naša prva definicija novinarstva ipak najbliža istini…

Autor: Robert Mihaljević