Arhive oznaka: agrokor

ŠUTNJA JE ZLATO Kako su mi tekstovi o Podravki i Konzumu završavali u košu, a ja vam nikad neću reći zašto

Doista je bilo gadljivo pratiti aktualnu medijsku evoluciju u kojoj se marni urednici, a bogme i reporteri trude tko će bolje hračnuti na dinastiju Todorić. Od krotkih zečeva i zamoraca, novinarski su trudbenici najednom postali opake zvijeri, tiranosauri novog doba. Pa onda grizu ranjene Agrokorove menadžerske životinje gdje stignu.

Evo, baš danas (ponedjeljak) poslijepodnevne tv emisije o našim celebovima sladostrasno se izruguju frizurama i obleki Ive Balent i Piruške Canjuge te lažnom sjaju i arogantnoj moći nekoć doista najmoćnije žene u hrvatskom biznisu Ljerke Puljić. Navečer, umjesto turbogledanih emisija o selskom životu i kulinarskom prenemaganju – dokumentarac Gazda o usponu Todorića i njegova carstva, redatelja Darija Juričana. Zapravo hrabar i pametan film o svima nama. Našoj moralnoj bijedi i ljudskom posrnuću. Gazdu niti jedna mainstream nacionalna televizija u Hrvatskoj do večeras nije željela prikazati. Zapravo, nije se usudila.

O novinskim naslovnicama da se ne govori. Vrište fotografije i masna, crna slova o uhićenjima i kriminalu teškom milijarde. Narod je u ekstazi. Dobro veli moj direktor – to ti je, stari moj, poput dobre sapunice u kojoj su bogati uvijek nepošteni, nesretni i zli, a sirotinja poštena i čestita. Da je obrnuto, nastavlja on dalje, sapunica bi propala već u devetoj epizodi. Mediji, narod i političari natječu se, tako, tko će Todoriće glasnije ocrniti za sve grijehe ove naše instant državice.

Dokumentarac Gazda gledao sam lani u studenome u koprivničkom Kinu Velebit. Jednom jako pristojnom provincijskom operateru koji ne priznaje nedodirljive veličine i nedokazane genijalce. Samo mjesec dana ranije, Gazdu je na premijeri u Zagrebu došla pogledati vrhuška Mosta predvođena Božom Petrovom, Nikolom Grmojom i Ivanom Kovačićem. Ljudi koji su, da se ne lažemo, najviše zaslužni što Hrvatska ovih dana proživljava bolnu, ali toliko nužnu katarzu. I što se domaći pravosudni aparat uopće bavi Todorićima. Da se pitalo HDZ-ove i SDP-ove junoše, taj film ne bismo ni danas gledali. Ni Gazdu, ni hapšenja u real timeu.

Lacković ovih dana pere savjest naslovnicom dnevnog lista u kojem se spominje da je njegov uvjet za potporu Mariću bilo zamrzavanje Todorićeve imovine. Čovjek bi lakše povjerovao u Grimmove bajke, nego u Lacijeve političke eskapade

U jeku pregovora s Plenkovićem o koalicijskoj većini, mostovci su, dakle, otišli na Gazdu. Bila je to snažna poruka. Kako je sve završilo, danas znamo. Most je izjuren iz Vlade. Sad je jasno da je to bilo upravo zbog – Gazde. Moralo se sačuvati Gazdina ministra financija Zdravka Marića koji je – valja na to još jednom podsjetiti – spašen zahvaljujući i saborskoj ruci našeg podravskog sabornika Željka Lackovića Lacija. Koji ovih dana pere savjest naslovnicom dnevnog lista u kojem se spominje da je njegov uvjet za potporu Mariću bilo zamrzavanje Todorićeve imovine. Čovjek bi lakše povjerovao u bajke braće Grimm, nego u Lacijeve političke eskapade.

Kao novinar nacionalnih dnevnih i tjednih listova više sam se puta susreo s moći Todorićevih oglasnih argumenata. Da se ne zajebavamo, mnogi su mi tekstovi o Agrokoru završili u košu ili su bili ozbiljno ublaženi, pogotovo oni koji su problematizirali Podravkin vazalski odnos prema Konzumu. Šutio sam o tome tada, ne pada mi na pamet da o tome pričam sada.

“Ako netko ima nešto protiv, neka kaže sada ili neka zauvijek šuti”, slušali smo tu svadbenu poskočicu tko zna koliko puta. Uvijek mi se ta poruka sviđala. Ona je govorila o ljudskoj hrabrosti i slobodi. Potrebi da čovjek bude čovjek, ma kako vremena bila teška. To je večeras moja poruka kolegama iz drugih medija, ali i najdugovječnijim političarima. Za boga miloga – šutjeli ste cijelo vrijeme, šutite i sada. Pustite institucije da rade svoj posao, ma kako to beznadno zvučalo.

Piše: R. Mihaljević

Foto: N1 / screenshot

 

Oglasi

TAJFUN IVICA Čega se ovog časa najviše boje gazda Todorić, premijer Plenković i prvi partijac Bernardić

„Ili ćeš potpisati suglasnost za Lex Agrokor, ili ćemo te strpati u zatvor“! Ta oštra poruka koju je potpredsjednica Vlade za gospodarstvo Martina Dalić navodno uputila gazdi posrnuloga koncerna Ivici Todoriću već mjesecima se prepričava u HDZ-ovim visokim krugovima. Naši izvori vele kako je upravo ta prijetnja na koncu slomila Todorića, kojem prvotno nije padalo na pamet da Vladi prepusti svoje carstvo.

Sve do petka poslijepodne Gazda se o poslovno-financijskim gibanjima u Agrokoru i navodnoj prijetnji nije oglašavao. A onda je, baš na kraju radnog tjedna, uslijedila provala optužaba na račun Vlade, prije svega Martine Dalić i njezina igrača, posebnog povjerenika za Agrokor Ante Ramljaka. Optužio ih je, ukratko, za prijetnje, ucjene, veleizdaju, otimanje kompanije i pogodovanje američkim strvinarskim fondovima koji će se, upozorava Todorić, za male novce na koncu dokopati najvrjednijih dijelova koncerna.

Naši žbiri iz vrha HDZ-a uvjereni su kako je to tek panična reakcija na stezanje policijskog obruča oko Todorića. „Gazda je već nekoliko puta bio na obavijesnim razgovorima“, otkriva danas naše duboko grlo blisko Vladi, „i po onome što su mu istražitelji tutnuli pod nos zaključio je da mu se ne piše dobro“. I ne samo njemu – naš sugovornik veli da je na obavijesne razgovore prizvano i desetak ključnih Agrokorovih menadžera, koji su također morali imati korisna saznanja o navodno friziranim financijskim izvještajima i prikrivanju stvarnog stanja unutar Agorokorova novčanog krvotoka.

Todorić zato panično traži izlaz iz te stupice. Želi kupiti vrijeme. Sad se žestoko zalaže i za SDP-ov zahtjev za saborsko istražno povjerenstvo o Agrokoru. Ono bi, vjerojatno misli Gazda, barem nakratko zaustavilo zahuktalu pravosudnu mašineriju te ga pogurnulo pod reflektore i pred mikrofone. A upravo od njegova nastupa na javnoj sceni, u saborskim isljedničkim sobičcima, strahuje mnogi junak i bogatun iz hrvatske tranzicijske baruštine.

Na ovome sajtu već smo pisali o skorašnjoj objavi neovisne revizije koja će pokazati kako je Agrokor u mnogo većim govnima nego što se to očekivalo. Da, de facto, više ne postoji. I da bi ga vjerovnici vrlo lako mogli gurnuti u stečaj kako bi spasili barem ono što se još spasiti da. Prodajom Leda, Jamnice, Pika, Frikoma, Dijamanta, Zvijezde. Divizije kojom upravlja savjetnik posebnog povjerenika Ramljaka. Esdepeovac Zvonimir Mršić Mrle. Čovjek koji nikako da se prihvati uloge partijskog spasitelja koju mu tako ustrajno nutkaju svi kojima je stalo da ova vlast konačno dobije ozbiljnu oporbu.

I sad imate Todorića koji se panično bori protiv uhićenja, premijera Plenkovića i njegove svite koji se još paničnije boje Todorićevih javnih istupa, te šefa SDP-a Bernardića koji se, ne bez doze panike, užasno boji Mršićeva političkog comebacka. A Mrle se svejedno ne da. On je do kraja, kaže, posvećen misiji spašavanja Agrokorova food biznisa. Menadžer, a ne političar. No, i on je tamo s rokom trajanja. Možda i kraćim nego što misli.

Ruku na srce, jedino Zvonimir Mršić u ovom času SDP-u može dati novi vjetar u leđa. Oko njega se vjerojatno može postići određeni unutarpartijski konsenzus. Ovako je SDP osuđen na polaganu propast. Predsjednik stranke Davor Bernardić, kako stoje stvari, preživjet će otvoreni bratoubilački atak jer oni koji mu rade o glavi nisu rješenje za tu posrnulu političku organizaciju. Milanka Opačić? Željko Jovanović? Ranko Ostojić? Igor Dragovan? Mirando Mrsić? Od zla oca i još gore matere. I najžalosnije je da će na strani pirovih pobjednika uskor ostati oni slični njima: Rajko Ostojić, Zlatko Komadina, Zvane Brumnić, Arsen Bauk, Domagoj Hajduković.

U trećoj su struji pripadnici SDP-ova novog vala: Orsat Miljenić, Joško Klisović, Ante Kotromanović, Fred Matić, Neven Mimica. Zokijevi dečki iz zagrebačkog restorana Tač. No, tu su i stvarni SDP-ovi pobjednici, poput gradonačelnice Siska Kristine Ikić-Baniček, Koprivnice Mišela Jakšića, Rijeke Vojka Obersnela, Čakovca Stjepana Kovača ili zagorskog župana Željka Kolara. Njih se premalo pita. A trebalo bi.

Rasplet megaslučaja Agrokor, dakle, presudno će i dalekosežno utjecati na hrvatsku političku budućnost. Ovih dana valja, tako, kupiti kokice i neko osvježavajuće piće te u real timeu pratiti završni obračun kod Tozina korala. Da se ne zajebavamo, navijat ćemo da se Gazdi omogući javna psihoterapija u kojoj će na udobnom saborskom kauču, pod laganom hipnozom, iskreno progovoriti o tome kako je i uz čiju sve pomoć stvoreno carstvo jače od države. Drukat ćemo i da se u kompanijskom krešendu Agokorov food biznis brzo počne prodavati lovcima iz branše, pa da se Mrleta konačno privoli na menadžersko spašavanje partije.

Pritom nije nužno da Mršić postane šef SDP-a, ali vođenje stranačke vlade u sjeni, sa ‘sjenovitim’ ministrima od formata, moglo bi zgodno zvučati. Pitanje je samo hoće li za to biti vremena. Gospodarski uragan svih uragana, tajfun Ivica, ozbiljno prijeti dodatnoj destablizaciji Plenkovićeve Vlade, pa bi izbori mogli biti raspisani i prije nego što se očekuje. Odnosno, prije nego što se SDP uspije konsolidirati i presložiti.

Dakle, Mrle, vrijeme je da se krene!

Piše: Robert Mihaljević

Foto: Robert Mihaljević

KRAJ AGROKORA Ramljak će uskoro proglasiti fajrunt i luzere otjerati sa šanka, a triježnjenje će biti vrlo bolno

Izvanredna uprava Agrokora na čelu s posebnim povjerenikom Antom Ramljakom do studenoga bi trebala objaviti stvarno financijsko stanje u posrnulom Todorićevu koncernu. Dobro obaviještene ptičice bliske velikim dobavljačima ovih dana s atavističkom zebnjom šapuću – Agrokor je kaputt.

Brojke doista kažu kako koncernu više ni dragi Bog ne može pomoći. Do kraja godine moglo bi se ostvariti 40-ak milijardi kuna prometa, gotovo 50 milijardi kuna dugova i obveza te barem desetak milijardi kuna knjigovodstvenih poslovnih gubitaka. Dug i gubici odavno su pojeli svu imovinu i sad je samo pitanje tko će se i kako u tom krešendu, završnom činu hrvatske tranzicijske gospodarske drame, uspjeti naplatiti.

Optimistične neslužbene procjene danas kažu kako bi dobavljači i kreditori bez prioritetne naplate vjerojatno mogli otpisati najmanje 80-ak posto svojih potraživanja. Više nitko ne spominje trećinu ili polovicu. To je odavno past tense. Optimizam se ovog časa mjeri u sintagmi – daj šta daš. I sva je prilika da će se na koncu naplatiti tek oni kreditori koji su sudjelovali u roll up modelu spašavanja Agrokora, pa će za svaku novu kunu koju su dali dobiti jednu staru iz prijašnjih kredita i pozajmica.

No, preduvjet je da vjerovnici na koncu izglasaju plan restrukturiranja. Da se ne zavaravamo i ne rabimo eufemizme, restrukturiranje Agrokora značit će paničnu rasprodaju najvrjednijih tvrtki – Leda, Jamnice, Zvijezde, Pika, Belja, Frikoma, Dijamanta. Za što se – brat bratu – može inkasirati najviše 15-ak milijardi kuna. Konzum je pak posebna priča – on stoji toliko loše da je vrlo izgledan scenarij drastičnog čišćenja svih neprofitnih jedinica i brze prodaje onoga što je ostalo, vjerojatno nekom domaćem lancu. Mercator je slična priča.

Milijarde kuna bit će izbirisane potezom pera, tisuće radnih mjesta gasit će se kao na pokretnoj traci, a najranjivije tvrtke nestajat će u agoniji stečaja i financijske kalvarije

Ako je vjerovati poslovično dobro upućenim ptičicama – a i vlastitim očima te vlastitoj umješnosti korištenja kalkulatora – Ramljakova ekipa uskoro će objaviti fajrunt. Glazba će utihnuti, za šankom će ostati kronični luzeri koji će moljakati još jednu putnu, ali gazda parade i oberkelnerica bit će neumoljivi. Nema, popilo se, odite se trijezniti doma. Upravo to triježnjenje bit će najbolniji proces za mnogu domaću menadžersku i kapitalističku glavu. Milijarde kuna bit će izbirisane potezom pera, tisuće radnih mjesta gasit će se kao na pokretnoj traci, a najranjivije tvrtke nestajat će u agoniji stečaja i financijske kalvarije.

Rovinjski Adris, primjerice, mogao bi izgubiti gotovo dvije milijarde kuna (milijardu pozajmice i 750 milijuna u isporučenoj robi i avaliranim mjenicama). Franck strepi za 100-tinjak milijuna eura, Vindija za 400-tinjak milijuna kuna, a Podravka za oko 200 milijuna kuna. Kraš je u Agorokoru navodno izložen manje od 100 milijuna kuna.

S druge strane, ruski Sberbank kao najveći kreditor učinit će apsolutno sve da izvuče barem dio od milijarde eura plasiranih u Agrokorov financijski krvotok. Sberbank nije dio roll up priče pa njegova potraživanja nisu prioritetna. No, kroz tužbe i rad vjerovničkog vijeća, a bogme i moćan lobistički stroj iza kojeg stoji golema financijska i politička snaga, najveća ruska banka u državnim rukama Agrokoru i Vladi može prilično zagorčati život.

Tempo će diktirati lanci koji dolaze s njemačkoga govornog područja – Lidl, Kaufland i Spar – a riječ je o sustavima koji nemaju previše empatije za hrvatsku paštetu, hrvatsko ulje i hrvatski sir

A naša Podravka? Valja se polako pripremati za još jednu izgubljenu godinu. Kako se ovih dana čuje u hodnicima poslovne sedmerokatnice u Starčevićevoj, prodaja u sezoni nije ispunila očekivanja. Nimalo. Knjigovodstveni otpis najvećeg dijela od 200 milijuna kuna plasiranih u Agrokor značit će, dakle, da je Podravka do kraja godine u ozbiljnom poslovnom gubitku.

Iduća godina, bez Konzuma kakvog smo donedavno poznavali, bit će za Podravku i druge dobavljače još izazovnija. Tempo će diktirati lanci koji dolaze s njemačkoga govornog područja – Lidl, Kaufland i Spar – a riječ je o sustavima koji nemaju previše empatije za hrvatsku paštetu, hrvatsko ulje i hrvatski sir. Osim ako nisu kvalitetom bolji i pritom barem mrvu jeftiniji od onog što već imaju na policama. Dok će Tedeschijev Atlantic, Drkova Vindija i Vlahovićev Adris efikasnošću i racionalnošću vjerojatno bezbolnije rješavati taj problem, za Podravku sputanu teškim političkim okovima to će biti gotovo nemoguća misija.

Kraj godine, dakle, donijet će nam početak dugo odgađane katarze. Procesa u kojem će biti mnogo žrtava. Možda i političkih. Osluškujući glasove s izvora, čitajući dostupne brojke i upijajući ono što je javno izrečeno i javno prešućeno – vidim da hrvatska javnost nema pojma što se oko nje događa. I što će se uskoro događati. Javnost je – popt djeteta u bešici – uljuljkana Plenkovićevom apaurin terapijom i Ramljakovim za oktavu pretihim i za jotu nerazgovijetnim baritonima.

Jedno je sigurno – Hrvatska uskoro više neće biti ista zemlja. I ta promjena nimalo nam se neće svidjeti.

Piše: Robert Mihaljević

FOTO: ARHIVA

STVARNA HRVATSKA Neobična storija o Pripuzu, Butkoviću, Agrokoru i Ankici Mamić

Neobično rješenje Županijskog suda u Zagrebu. Ukratko, odbačen je zahtjev Petra Pripuza za provođenje istrage protiv Davora Butkovića zbog sumnje u kazneno djelo prijevare tijekom 2012. godine. Akt županijske sutkinje u formalno-pravnom smislu ne bi bio ništa posebno da akteri tog slučaja nisu turbopoznate hrvatske javne osobe.

Rješenje o odbačaju istrage otkriva, usput, mnogo toga o Hrvatskoj. O tome u kakvoj zemlji živimo i kakve su nam perspektive. Ako već niste sami odgonetnuli, glavni junaci ove priče su hrvatski kralj otpada, suvlasnik tvrtke C.I.O.S. i zajedno s Milanom Bandićem optuženik u aferi Agram Petar Pripuz te poznati urednik, novinar i kolumnist Davor Butković, koji je u inkriminirano vrijeme bio važna karika u Pavićevu EPH-u, odnosno Jutarnjem listu.

Ukratko, Pripuz je Davora Butkovića teretio “da je 27. rujna 2012. u Zagrebu u nakani da pribavi nepripadnu korist s oštećenikom Petrom Pripuzom sklopio Ugovor o zajmu na osnovi kojeg je Butković od Pripuza posudio 250.000 kn s obvezom povrata u šest mjeseci od primitka novca”.  Butković se, tvrdi Pripuz, “obratio s molbom za pozajmicu jer mu novac treba žurno, jamčeći da će iznos vratiti bez teškoća, a pri samom uvjeravanju se pozivao na ugled, poslovne sposobnosti i spektar poslova koje obavlja”. Više puta je, kaže oštećenik, “navodio da je financijski stabilan, da ima više izvora prihoda te da će moći vratiti zajam te mu je predao i tri zadužnice u iznosima od po 100.000 kn”.

Butković je Pripuzu rekao da očekuje značajan priljev od izdavanja knjige o vinima i restoranima te da radi PR za Agrokor, od čega također očekuje priljev sredstava

No, kasnije se ispostavilo da “putem bjanko zadužnica naplata nije moguća jer je iz redoslijeda za plaćanje krajem 2013. Pripuz obaviješten da je na 11. mjestu u očevidniku redoslijeda za plaćanje u FINA-i, da bi se na koncu po približavanju vremena obveze povrata novca prestao javljati,  nakon čega je oštećenik saznao da je Butković u dugovima te mu je tek tada postalo jasno da ga je svo vrijeme držao u zabludi”. Time je, navodio je Pripuz, počinio kazneno djelo prijevare.

No, Županijski sud u Zagrebu ustanovio je kako je Pripuz još 4. listopada 2013. dao iskaz u Državnom odvjetništvu u kojem je naveo da mu je Butković, dok je tražio pozajmicu od 350.000 kuna, “rekao da su mu svi računi blokirani, a kada ga je pitao čime garantira povrat zajma, da je rekao da nema čime jer su mu računi blokirani, da je u Jutarnjem listu na ugovor o djelu te da je čak zbog bojazni da mu ne uzmu kuću na Pantovčaku, istu prepisao na suprugu”. Pritom ga je molio da isplata bude na ruke.

Nakon toga, tvrde u DORH-u, zaključili su Ugovor o zajmu na iznos 250.000 kn s rokom povrata od šest mjeseci, beskamatno, a Butković mu je predao tri zadužnice na iznos svaka 100.000 kuna. “Davor Butković mu je rekao da očekuje značajan priljev od izdavanja knjige o vinima i restoranima te da radi PR za Agrokor, od čega također očekuje priljev sredstava, što je bio razlog da mu, unatoč blokiranim računima povjeruje i posudi taj iznos”, ističe se dalje u tom predmetu.

Prije isteka roka u kojem je novac posuđen, pokušali su iz Pripuzove tvrtke kontaktirati Butkovića, ali on se nije javljao. Nakon toga, odlučili su aktivirati zadužnice i pokrenuti postupak prisilne naplate, nakon čega su zaprimili obavijest FINA-e od 29. travnja 2013. da se njegova “zadužnica upisuje u očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje na 11. mjestu te da su obveze u redoslijedu prije ove osnove u iznosu od – dva milijuna kuna”.

Pripuz je novinaru posudio novac jer ga je to zamolila moćna vlasnica PR agencije IMC Ankica Mamić, a u vezi toga kontaktirao ga je i tadašnji šef ZG holdinga Slobodan Ljubičić Kikaš

Pripuz je pritom naveo kako je pokušavao “stupiti u kontakt s Butkovićem koji se na pozive nije javljao, a kad su se konačno sreli, rekao je da će dug vratiti jer mu izlazi knjiga, što se nije dogodilo”. Petar Pripuz smatra da je “prevaren od strane Butkovića kojem je novac posudio jer ga je to zamolila gospođa Ankica Mamić, koja je navela da bi joj bilo jako drago da on to napravi i on je to učinio, a napravio je propust jer je trebao zatražiti od nje ili Slobodana Ljubičića, koji ga je u vezi toga također kontaktirao, da mu daju jamstva za povrat novca”.

Usput, Ankica Mamić moćna je poslovna žena i vlasnica poznate PR agencije IMC koja ima mnoge utjecajne klijente, a Slobodna Ljubičić Kikaš u to je doba bio predsjednik Uprave Bandićeva Zagrebačkog holdinga. Pripuz, Butković, Agrokor, EPH, Bandić, Mamićeva, Kikaš. Hrvatska u malom. Zgodan štiklec o svijetu oko nas, svijetu iza blještavih kulisa koje nam naša vrla elita – medijska, politička, poslovna – svakodnevno stavlja pred oči.

I da ne zaboravimo: prema mišljenju Županijskog suda u Zagrebu, Butković nije počinio kazneno djelo prijevare, a Pripuz je upućen da do svog novca pokuša doći u privatnoj parnici. Lijepa naša domovino…

Tekst i foto: R. Mihaljević

PRVACI LICEMJERJA Iz Europe uzimamo k’o kvazivjernik iz Božjih zapovijedi – samo ono što nam paše

Niti dva i pol desetljeća od samostalnosti, Hrvatska još nije u stanju prigrliti kapitalizam i ono prokleto slobodno tržište kojem smo tako ustrajno i strasno hrlili. Naši najbolji muži ginuli su za novi društveni poredak, ali teško postkomunističko naslijeđe i dalje traje. I ne nazire mu se kraja.

Što su naše državne elite učinile da konačno izađemo iz te postkomunističke tranzicije koja nas silno opterećuje? Malo toga. Da stvar bude gora, zbog globalnih kretanja zadnjih se godina, kad je o slobodnom protoku roba i kapitala riječ, svojski trudimo vratiti još koje desetljeće unatrag. Privatizacija? Nepovredivost privatnog vlasništva? Ukidanje tržišnog protekcionizma? Upravo suprotno.

Provodimo etatizaciju privrede i činimo sve ono što smo se ulazeći u europsku obitelj obvezali da nećemo činiti. Vratit ćemo Inu u državno vlasništvo. Posrnuli Agrokor spašavat će politički kadrovi po posebnom protekcionaškom zakonu, a najviša državna vlast već određuje tko će kupiti koju firmu iz Todorićeva carstva. Ministra smo poslali da provede političku smjenu u Podravki, kompaniji koja posluje na slobodnom tržištu i u čijem portfelju nema baš ništa turbostrateško.

Treba li dalje? Može. Prokuristica Kraša Marica Vidaković ovih dana poziva svoje radnike da kupuju u Konzumu, neizravno ih odvraćajući od domaće i strane konkurencije: križevačkog KTC-a, njemačkih Lidla i Kauflanda, riječkih Plodina… Hrvatska gospodarska komora, HDZ-ova strukovna sekcija menadžera i poslovnjaka, uporno se forsiranjem akcija Kupujmo hrvatsko trudi zagorčati život našim rijetkim kompanijama koje ostvaruju pristojan izvoz u konvertibilnim valutama.

Kako bi to bilo, moja Komoro, da istu akciju ostrašćeno počnu provoditi Srbi, Bosanci, Mađari, Talijani, Austrijanci? Pitajte Podravkine dečke i dekle iz internacionala što o tome misle. Sigurno će vam biti zahvalni na potpori.

Hrvatska je svojom voljom ušla na slobodno europsko tržište. Veći dio gospodarskog sustava tu je golemu promjenu dočekao nespreman. Agrokor, primjerice. Gazda Todorić se nije mogao nositi s efikasnim i discipliniranim njemačkim maloprodajnim strojem iz Schwarz grupe, pa sad imamo to što imamo. Ali, za boga miloga, nitko nas nije tjerao u Europsku uniju.

Ali, mi bismo iz EU-a uzimali kao kvazikatolici iz Božjih zapovijedi. Samo ono što nam paše. Sve drugo ignoriramo. Lijepo je povlačiti milijarde iz EU fondova, ali nije lijepo pustiti stranu konkurenciju da slobodno diše u našem dvorištu.

Hrvati su poznati licemjeri. Ne ubij, poštuj oca i mater, svetkuj dan gospodnji – to im je sasvim ok. No, ne poželi tuđeg ženidbenog druga, ne reci lažna svjedočanstva, ne ukradi – i bez toga se, kažu, može biti dobar katolik. Dovoljno je samo redovito se ispovijedati.

Čini se kako ista mantra puca i sve hrvatske vlade. Država će se ponašati protekcionistički i nimalo kapitalistički, ali s vremena na vrijeme će tamo gdje treba skrušeno priznati grijehe. Malo u Bruxellesu, malo u Washingtonu, a katkad i u Vatikanu. No, netko će jednom sigurno prestati udjeljivati pokore i poslati račune na naplatu.

Autor teksta i fotografije: Robert Mihaljević