NE SPALJIVANJU OTPADA Osnovan Krizni eko-stožer Zelena Podravina, uskoro krećemo u akciju…

Dragi svi: večeras (ponedjeljak) u Koprivnici je održan prvi sastanak uže koordinacije Kriznog eko-stožera ‘Zelena Podravina’, kojem se nakon teksta na ovom blogu priključilo više od stotinu osoba. I tu nije kraj.

Ukratko, eko-stožer borit će se svim legalnim i dopuštenim sredstvima protiv spaljivanja smeća i planirane gradnje energane na otpad na području regionalnog centra za gospodarenje otpadom Piškornica kod Koprivnice. Osim toga, ‘Zelena Podravina’ snažno će se zalagati za redefiniranje Piškornice koja, na žalost, postaje megasmetlište za cijelu sjevernu Hrvatsku. Zalagat ćemo se za okoliš i zdravlje ispred profita te oporabu i recikliranje ispred odlaganja i spaljivanja.

Dužni smo vas izvijestiti i tko je sve dao potporu našoj akciji. Uz nas su, među ostalim: gradski vijećnik i arhitekt Antonio Grgić, poznata koprivnička odvjetnica Sonja Dušić-Poljak, gradska vijećnica dr. Danijela Glavosek Kovačić, tajnica Udruženja obrtnika Koprivnice Jasmina Markota, dr. Marina Vitelić, novinar Hrvoje Šlabek, čelnici građanske inicijative Koprivnica kakvu zaslužujemo Siniša Bosanac i Miodrag Maričić, umirovljeni časnik HV-a i junak Domovinskog rata Živko Zrilić, bivši Podravkin direktor ekologije i održivog razvoja Danijel Fišter, podravkašice i belupovke Mirjana Hanžek, Jadranka Tonklin i Romana Zlatar-Vulić, naši brojni političari – gradonačelnik Mišel Jakšić, načelnik Koprivničkog Ivanca Mario Švegović, esdepeov vijećnik Tomislav Babić, jedan od čelnih ljudi Glasa u Zagrebu Mladen Ružman, bivši ministar zaštite okoliša Slaven Dobrović – potom vodeći hrvatski ekološki stručnjak prof. dr. Stanko Uršić, ekološke udruge diljem zemlje i mnogi drugi.

Zahvaljujemo svim dragim ljudima koji su se spremno odazvali našem pozivu na akciju. Večeras su dogovorene brojne aktivnosti o kojima ćemo vas pravodobno izvijestiti i pozvati vas da nam se pridružite u borbi protiv megasmetlišta i spaljivanja otpada na Piškornici. Ako se još niste priključili, a želite, javite nam se e-mailom na:

koprivnicki.info@gmail.com ili mihaljevic@post.t-com.hr.

Nismo politički pokret, za što nas pobornici Piškornice optužuju, i politika nas ovdje uopće ne zanima. No, u naš eko-stožer dobro došli su svi koji su nezadovoljni ovako zamišljenom megalomanskom Piškornicom kojoj je profit na prvom mjestu, ispred okoliša i zdravlja ljudi. I svi koji su zgroženi najavom izgradnje energane u kojoj bi se spaljivao otpad. Lijevi i desni, konzervativni i liberalni.

Na koncu, naše glavne poruke su:

NE spaljivanju smeća!

NE megasmetlištu!

NE Piškornici!

Uskoro ćete nas vidjeti u pravim akcijama…

 

U ime Kriznog eko-stožera ‘Zelena Podravina’,

Robert Mihaljević

Oglasi

KAP KOJA JE PRELILA ČAŠU Podravka i Piškornica grade spalionicu smeća kod tvornica čokolina i vegete!

Vjerovali ili ne, čelni ljudi Podravke i megasmetlišta Piškornica kod Koprivnice ušli su u završnu fazu dogovora oko izgradnje spalionice u neposrednoj blizini Podravkinih tvornica dječje hrane, vegete i lijekova! Premda na prvu zvuči nemoguće da bi netko uopće pomislio graditi spalionicu smeća samo nekoliko stotina metara od pogona u kojima se proizvode čokolino i linolada – ne samo da se na to pomišlja, već se projekt ozbiljno zahuktao.

Prošli je tjedan, kako nam dojavljuju osupnuti i bijesni podravkaši, održan jedan od važnih operativnih radnih sastanaka na kojem su, međ u ostalim, bili direktor Piškornice Mladen Jozinović i Podravkin direktor poljoprivrede Zdravko Dimač. Oni su se, kako čujemo, sve lijepo dogovorili. Piškornica će izgraditi spalionicu otpada i time se riješiti brige kamo s gorivim smećem (jer bi ga inače morali spaljivati u cementarama i za to masno plaćati). Podravka će pak tamo graditi sušaru povrća i velike plastenike te se na više godina obvezati kupovati toplinsku energiju iz Jozinovićeve spalionice.

A sad načas stanimo s tom pričom (nastavit ćemo je kasnije) i počujmo što o spalionicama smeća kažu mnogo učeniji od nas. Prof. dr. Stanko Uršić, fizikalni kemičar i jedan od vodećih stručnjaka za ekologiju u državi, o spalionicama je dosad u raznim medijima zborio ovako: „Trpanje nekoliko stotina tisuća tona smeća u peć rezultira dobivanjem nekoliko milijuna tona opasnog i ekstremno opasnog (plinovitog i krutog) kemijskog smeća koje zauvijek ostaje opasnost i kemijska bomba. U središtu problema su notorni dioksini, najtoksičnije i najkancerogenije tvari koje znanost poznaje. Uzrokuju najmanje devet vrsta karcinoma, a uz to uzrokom su još velikog skupa teških razvojnih i drugih zdravstvenih poremećaja, bolesti i rušenja imuniteta. Stoga je priča o jako dobrim filtrima i malim ispuštanjima zapravo šuplja(…) Danas je poznato da je dioksin najkancerogenija tvar koja postoji, iako su lobisti kemijskih kompanija 20 godina varali svijet da je on kancerogen samo za životinje, a ne i za ljude. Ta je prijevara trajala od 70-ih do 90-ih godina“.

Građanski pokret „NE spalionici“

Ako nam se želite pridružiti, pišite na:

koprivnicki.info@gmail.com ili

mihaljevic@post.t-com.hr

Dijelite ovaj tekst na društvenim mrežama,

šaljite ga e-mailovima, učinite ga što

dostupnijima većem broju ljudi.

Zajedno smo jači!

Obavijestit ćemo vas na vrijeme

o svim daljim koracima…

Boreći se protiv Bandićeve ideje o gradnji megaspalionice na Jakuševcu, zagrebački ekološki aktivisti podsjetili su kako se „spaljivanjem otpada u zrak emitiraju teški metali kao što su olovo, živa, kadmij te spojevi dioksina i furana koji su opasni po zdravlje i u najmanjim količinama, pa redovito mjerenje i praćenje koncentracije ovih spojeva nije dostatno za zaštitu ljudskog zdravlja u okolici takvih postrojenja“. Navode, također, kako je „u svibnju 2008. nekoliko udruženja liječnika koja okupljaju preko 33.000 doktora medicine potpisalo apel Europskom parlamentu da se odustane od promocije spaljivanja otpada. Liječnici, naime, tvrde da one imaju izrazito negativni utjecaj na zdravlje te citiraju brojne studije koje to potkrepljuju“.

Svi zagovornici takve ‘obrade smeća’ – a Jozinović u tome nije izuzetak – u pravilu kao primjer dobre prakse spominju bečke spalionice, jednu u samome centru austrijske prijestolnice. No, u hvaljenoj spalionici Flötzersteig znalo se dogoditi da ispusti, primjerice, i 12 puta veću količinu sumpor-dioksida od dopuštene, a o čestim kvarovima i požarima koji uzrokuju ekološke incidente da se ne govori. „Velike razine teških metala zabilježene su na voću i povrću uzgajanom u njezinoj blizini“, ističu zagrebački ekolozi.

Brojne su znanstvene i medicinske studije koje na konkretnim primjerima dokazuju iznimnu štetnost spalionica otpada po zdravlje ljudi, posebno djece. Samo sat vremena googlanja otkrit će vam istodobno fascinantan i zastrašujuć svijet tih studija koje su izradile ugledne europske i svjetske institucije. Studije koje ne ostavljaju previše sumnji da spalionice u krugu od nekoliko kilometara itekako utječu na okoliš i zdravlje ljudi. Negdje više, a negdje manje. Ja sam, recimo, samo za pola sata nabasao na tekstove koje možete pogledati dolje…

spalionice

Mnoge studije na engleskom i njemačkom nisam vam ni linkao, lako ćete ih pronaći po ključnim riječima.

No, vratimo se malo na suludi projekt spalionice otpada koji guraju Jozinović, Dimač, dio Podravkine uprave na čelu sa šefom Marinom Pucarom, župan Darko Koren, lokalni HDZ i njegovi sateliti. Ako je samo deset posto onoga što tvrde znanstvenici i liječnici te dokazuju brojne studije istina, projekt spalionice smeća pokraj Podravkinih tvornica izvan svake je pameti. Dok brojne studije govore o povećanoj razini teških metala pokraj spalionica, Dimač i njegova ekipa baš tamo bi gradili plastenike za uzgoj povrća i sušaru koja će ga dehidratizirati. Dok znanstvenici već godinama trube o najkancerogenijem spoju dioksinu koji u nanočesticama neminovno izlazi iz spalioničkih dimnjaka, uprave Piškornice i Podravke baš bi takav dimnjak posadile pokraj tvornica vegete, čokolina, lijekova i juha.

Hoće li Podravina postati prijestolnica smeća i spaljivanja, a ne oaza čiste vode, domaće hrane i plodnih polja

Na žalost, događa se upravo to. Piškornica pred našim očima postaje jedno od najvećih smetlišta u Hrvatskoj. Uskoro će od hrvatskog kralja otpada Petra Pripuza za čak 70-ak milijuna kuna kupiti pogon za mehaničko-biološku obradu otpada u Varaždinu, u kojem bi se obrađivale i famozne varaždinske bale, ekobomba čiji će veći dio nakon toga – pogađate – završiti na Piškornici. Kruna svega je spalionica smeća. Projekt koji, ruku na srce, treba samo Jozinoviću i njegovu smetlarskom lobiju jer će se tako riješiti gorivih otpadnih frakcija, tzv. RDF-a, koje bi inače morao odlagati na smetlištu ili spaljivati u cementarama i to pošteno plaćati.

Nitko od tih ljudi ne govori o recikliranju, kružnoj ekonomiji koju potiče Europska unija. Nastojanju da se najveći dio smeća – umjesto na smetlište – vrati u sustav i opet upotrijebi u proizvodnji. Moja obitelj, primjerice, samo desetak posto smeća iz kućanstva odlaže u kontejnere za miješani komunalni otpad. Čak 90 posto odlazi u posude za biootpad, papir, staklo, plastiku, metal, baterije i rasvjetna tijela, a krupni otpad odvozimo u komunalno reciklažno dvorište. I, što je najbolje, to ne iziskuje pretjeran trud niti oduzima previše vremena. Uopće nije teško, samo svijest o okolišu i pogled na našu djecu. Ali, moja obitelj je ‘neprijatelj’ Piškornice. Na nama slabo zarađuju. Oni vole brojati novce dok u kamionu dođu tone smeća.

Ako će projekt megasmetlišta Piškornica ozbiljno načeti sliku Podravine kao oaze čiste vode, domaće hrane i plodnih oranica, spalionica otpada – nema nikakve sumnje – ozbiljno bi mogla dovesti u pitanje opstojnost Podravke i Belupa, a bogme i Koprivnice. Mislite da pretjerujemo? Spalionice smeća na zlu su glasu u cijelom svijetu, ma koliko ih branili Jozinović, Pucar, Dimač i Koren. Tko će, dakle, kupovati Podravkino povrće i sve ono što se radi od tog sušenog povrća – juhe i vegeta, primjerice – ako je proizvod opterećen imidžem spalioničkog dimnjaka, teških metala i fatalnih dioksina? Ja prvi neću. I nisam jedini.

I zar je moguće da su se baš svi gospodarski, ljudski i prirodni potencijali ovoga kraja upeli da Jozinoviću pomognu da ostvari svoje megalomanske smetlarske planove? Zar je moguće da je Piškornica, dakle megasmetlište veličine Jakuševca, ključni i jedini razvojni projekt našega kraja? I hoće li baš svi važniji akteri na lokalnoj sceni i dalje manje-više šutjeti o tome? Nakon projekta spalionice smeća pokraj tvornice čokolina šutnji i pasivnosti više nema mjesta.

Proteklih dana obavio sam, dakle, razgovore s nekoliko desetaka osoba iz Koprivnice i Zagreba spremnih na aktivizam i bitku protiv gradnje spalionice. Odaziv je odličan. Idućih dana se okupljamo i nastavljamo s aktivnostima. Držimo to prekretnicom za sudbinu Koprivnice i Podravine. Više nema uzmaka. Naš građanski pokret nema baš nikakve veze s politikom i političarima.  Piškornica je ‘istočni grijeh’ HDZ-a i SDP-a, odnosno svih HDZ-ovih i SDP-ovih vlasti na lokalnoj i državnoj razini u proteklih desetak godina.

Ako nam se želite pridružiti, pišite nam na koprivnicki.info@gmail.com ili mihaljevic@post.t-com.hr. Svaka pomoć je dobro došla. Planiramo mnoštvo aktivnosti – od lobističkih u zemlji i inozemstvu do prosvjednih u Koprivnici i okolici. Pokret „NE spalionici smeća kod Podravke“ nema alternativu. Jer ako mi ne ugasimo nju, ona će ugasiti nas. U to nema nikakve sumnje.

Piše: Robert Mihaljević

Foto: Robert Mihaljević

SLATKA TAJNA Ivica Todorić proziva Kraš, a Afrikanci optužuju Zvečevo, Pucara i Alvira

Odgoda sutrašnje objave revizorskog izvještaja o Agrokoru, koji je izradila renomirana svjetska kuća PwC, bacila je u zapećak zadnje objave Ivice Todorića na njegovu sve čitanijem blogu.

Dok se javnost zabavlja razlozima odgode katastrofične objave o financijskom stanju koncerna, o kojem je ovaj blog pisao još prošli tjedan (klikni na ovaj link), nama je za oko zapela jedna znakovita Todorićeva rečenica. Ona glasi: „Krašu, za koji je radio Ante Ramljak, plaćena su sva stara potraživanja prema Agrokoru, dok drugima nisu (toliko o tzv. koordinaciji dobavljača i brizi Marice Vidaković za njihove interese)“.

Ako je ovo točno, a Todorić tvrdi da jest, onda su Ramljak i Vlada u velikoj gabuli. Prokuristica Kraša Marica Vidaković, naime, u pregovorima s Vladinim povjerenikom zastupa velike dobavljače i ne bi bilo nimalo lijepo – da ne upotrijebimo neku težu riječ – da je Kraš u naplati Konzumovih dugova imao bilo kakav povlašten položaj. U odnosu na, recimo, Podravku, Adris, Vindiju, Dukat, Franck.

Sve do operativnog provođenja Lexa Agrokor i dolaska bivšeg Kraševa namještenika Ramljaka na čelo posrnuloga Todina carstva, mediji su baratali raziličitim iznosima Kraševe izloženosti prema Konzumu. Od Bloombergovih i Indexovih 30-ak milijuna eura do gotovo 40 milijuna eura koje je navela domaća televizija N1. U svakom slučaju, mediji su u to doba baratali rizikom koji predstavlja otprilike trećinu Kraševa godišnjeg prometa koji je lani iznosio oko milijardu kuna. Poslovni svijet tih je dana zato zlokobno najavljivao – Kraš i Franck zbog krize u Agrokoru u najvećoj su gabuli.

A onda – preokret. Čelni ljudi Kraša počeli su u javnosti isticati kako se njih priča o Agrokorovoj, odnosno Konzumovoj krizi uopće ne dotikavle. Mene je, moram iskreno priznati, taj zaokret malo zatekao, pogotovo jer nitko iz Kraša nije demantirao prvotne informacije o njihovoj velikoj izloženosti prema Konzumu – gotovo 300 milijuna kuna. Dvostruko više od onog što je, recimo, prijavila Podravka, kompanija s četiri puta većim ukupnim prometom od Kraša.

No, kasno večeras Kraš je demantirao Todorićevu tvrdnju o tome da je potraživanja prema Agrokoru naplatio preko reda. Nismo naplatili ni kunu, vele iz Kraša na HTV-ov upit, te ističu kako dijele sudbinu svih drugih Agrokorovih dobavljača. Todorić veli da jesu i da je to lako provjerljivo, Kraš upozorava da nisu. Uopće. Tko je u pravu? Što vi mislite?

Nema nikakve sumnje da su domaći dobavljači posebno izloženi prema Agrokorovu golemom sustavu. Zato prilično čudi nedavna objava prijavljenih i priznatih potraživanja koje prema svojim poslovnim partnerima ima požeški konditor Zvečevo. Vjerovali ili ne, Zvečevo duguje Agrokoru, a ne obrnuto. I to golemi iznos: matičnoj Todorićevoj kompaniji više od 30 milijuna kuna, Konzumu čak 43 milijuna kuna (ljudi moji, je li to moguće), a Tisku oko pola milijuna kuna. Konzum ti prodaje čokoladice i još ti je dužan?! Mora da je riječ o nekoj čarobnoj alkemijskoj formuli koja karton pretvara u dolare. Može poduka, dragi ‘zvečevci’?

Predstečajni postupak u Zvečevu inače je jako interesantna priča. Vjerovnici su prošli tjedan prijavili ukupno 231 milijun kuna potraživanja od požeškog konditora koji je, usput, lani ostvario skromnih 142 milijuna kuna prihoda uz gubitak od čak 25 milijuna kuna. Uz ogradu da ne znamo stvarnu vrijednost imovine Zvečeva, nekako nam se čini da se njegovi vjerovnici teško mogu naplatiti u cijelosti. U toj priči je i naša Podravka koja je prijavila oko pet milijuna kuna potraživanja.

Nama u Koprivnici Zvečevo je interesantno zbog činjenice da je na njegovu čelu donedavno bio Marin Pucar, sadašnji predsjednik uprave Podravke. Osoba koju je zajedno s gazdom Zvečeva Alvirom lani kazneno prijavila afrička tvrtka Afrotropic Cocoa iz Gane koja tvrdi da je u poslovnom odnosu s požeškim konditorom oštećena za 4,4 milijuna kuna. Što je tu istina – vrag će ga znati.

Ganska tvrtka, usput, spominje se i u popisu prijavljenih tražbina prema Zvečevu. Afrikanci su Slavoncima tržili kakao, a ovi su im, navodno, ostali dužni velike novce. Onda su Slavonci, opet navodno, zavlačili su vraćanjem duga sve dok taj iznos – 4,4 milijuna kuna – nije otišao u zastaru. Što je tu doista istina, trebalo bi ustanoviti Županijsko državno odvjetništvo u Slavonskom Brodu.

Dotad – laku noć, gospodine Todoriću, ma gdje bili.

Piše: Robert Mihaljević

Foto: Youtube screenshot

ISPOVIJEST NOGOMETNOG ROMANTIKA Mladen Godek: Zašto više ne idem na utakmice Slavena i reprezentacije

Piše: MLADEN GODEK

Nedjelja je poslijepodne. Stojim na istočnoj strani Slavenovog igrališta. Pokraj mene je moj prijatelj dr. Đoni Mesić. Promatramo utakmicu i razgovaramo. Zapravo maštamo. Zamišljamo kako će tu jednog lijepog dana niknuti tribina, a nas dvojica sjedimo pod krovom, zaštićeni od sunca, vjetra, kiše…

Nisam namjerno stavio nadnevak tom događaju. Jer bilo je beskrajno mnogo takvih nedjelja. Više od 20 godina, rekao bih bez izuzetka, proveo sam (prostajao sam) na Slavenovim prijateljskim, kup i prvenstvenim utakmicama. Vrijeme tu nije igralo nikakvu ulogu, nisam se obazirao na snijeg i blato u koji su upadale moje cipele. Jer sve je to bilo nadoknađeno užitkom kojeg pruža nogomet i moj Slaven.

A poslije utakmice obavezno druženje u Slavenovoj gostionici uz pivo i nenadmašne ćevape. I razgovori o utakmici, prepuni emocija. Proživljavali smo svaku minutu odigranog susreta. Stvoreno je jedinstvo igrača, navijača i uprave. Neke utakmice su postale gotovo mitske, a neki igrači legende.

A onda, nekako odjednom, želje su postale stvarnost. Godina je 1993. Doba kad je nastala samostalna država Hrvatska i kad je uvedena demokracija. Moja stranka HSLS  pobjednička je u Koprivnici. Izabran sam u Županijski dom Hrvatskog sabora, a moj stranački kolega Vinko Špičko postaje gradonačelnik Koprivnice. Ukazuje se mogućnost da se pristupi izgradnji tribina. Mali je problem što je gradonačelnik savršeno indiferentan prema nogometu.

S druge strane, ima želju da iza sebe ostavi nešto trajno, neki spomen na svoje gradonačelnikovanje. Tribine to zadovoljavaju, atraktivne su i trajne. Imam za svoje planove i saveznike (pokojni HSS-ov bard Joža Friščić, na primjer). I konačno uspijevamo: niču tribine s oko 3000 sjedećih mjesta.

Mladen Godek i Josip Friščić – povezala ih strast prema Slavenu i nogometu / FOTO; Robert Mihaljević

Gradonačelnik Koprivnice postajem 1997. godine i jedna od prvih stvari je da se nastavi izgradnja prostorija ispod tribina (svlačionice, prostorije za suce i delegata, za administraciju, društvena prostorija…). Tada se još sve savršeno poklapa. Iste godine Slaven ulazi u Prvu hrvatsku nogometnu ligu. Bili su to nezaboravni trenutci. Grad je doslovno u ekstazi. A moji prijatelji, bivši „stajaći“, i ja naravno, sjedimo pod tribinama i gledamo najbolje hrvatske momčadi koje dolaze u naš grad. Kakva divna bajka…

Ali, nešto bitno se mijenja. Dolaze profesionalizam i politika. Momčad se početkom svake sezone temeljito mijenja. Igrači dolaze baš sa svih strana. Novac je njihov motiv. Ljubav prema novcu, a ne prema klubu, jedini je i isključivi razlog igranja i boravka u našem gradu. A ako ti, navijaču, zamijetiš i počinješ simpatizirati nekog igrača, uskoro ga nećeš više gledati.

Otišao je on u neku drugu sredinu, gdje će dobiti više love. Slaven više nije želja i san svakog našeg talentiranog mladića koji se bavi nogometom. On je sada samo prolazna stanica za unosni transfer. Običan tranzit do svjetlije budućnosti. Ni najrevniji posjetioci Slavenovih utakmica nisu u stanju nabrojiti imena svih igrača u, recimo, zadnje tri godine.

A sve je izgledalo lijepo, rezultati su dobri (Slaven je punih 20 godina član Prve nogometne lige), a ja utakmice gledam u društvu starih prijatelja – bivših igrača, trenera i članova uprave Slavena. Na tom dijelu stadiona sjede Zember, Žul, Boni, Coki, Sabol, Tomiša, Tirla, Sabolić, Pleše, Sokolović, vujec Blažek… Igra se pažljivo prati i komentira.

Ali, nakon svršetka utakmice razilazimo se svaki na svoju stranu. Nedostaje onaj duh zajedništva, tradicija zamire. I konačno umire. I onda te neprestane prodaje najboljih igrača. Nekad su dovedene do apsurda. U jesen 2016. Slaven prodaje svog najboljeg strijelca Ejupija Osijeku. Reklo bi se uobičajeno. Ali, ovo baš i nije. Ejupi je prodan u utorak, a u petak igramo protiv Osijeka. Gubimo 2:3, a Ejupi nam zabija dva gola. Kao da ga nismo mogli prodati, recimo, u subotu ili ponedjeljak.

To je za mene previše. Bila je to zadnja Slavenova utakmica koju gledam uživo. Nije to samo žal za nepovratno prošlim vremenom. To je realnost, koju shvaćam i mirim se s njom. Ali, ja tome ne pripadam. To nije moj svijet.

Bio sam član uprave Slavena nekih četvrt stoljeća, okružen ljudima koji su tu bili isključivo zbog ljubavi prema klubu. Naravno da od toga nismo imali nikakve materijalne koristi. Mogu mirno reći – naprotiv! A sada se u upravu ulazi po političkoj liniji. Jedno vrijeme član uprave je i notorni šef ultradesnog A-HSP-a Dražen Keleminec. Progurao ga župan jer mu treba njegov glas (ruka) u Županijskoj skupštini.

Ne bih želio da sve ovo ispadne kao napad na sadašnji Slaven. Bilo bi to nepravedno jer takvo stanje je diljem cijele Hrvatske. Profesionalizam je imperativ vremena. Mi smo ga prihvatili, a nismo dovoljno bogati da se s njime nosimo. Svi naši klubovi prodaju svoje najbolje ili najtalentiranije igrače, često još u juniorskoj dobi. Dovode se drugorazredni igrači sa svih strana svijeta. To su oni koji nisu mogli naći mjesto u bogatijim europskim klubovima.

Naravno da je kvaliteta nogometa na samom dnu u usporedbi s ostatkom Europe. Stadioni su tužno prazni. Rezultati naših klubova u europskim natjecanjima su porazni. Čak i naš neprikosnoveni šampion Dinamo tek je kanta za napucavanje, kad pomoli malo nos izvan granica naše zemlje. Od nekad slavnog Hajduka nije ostalo ni h. I opet se nameće usporedba s prošlim vremenom, kad je recimo taj Dinamo bio ravnopravan (a počesto i nadmoćan) najboljim klubovima Europe.

Potpuno je ista situacija i u svakoj od sedam država nastalih na teritoriju bivše Jugoslavije. A još 1990. godine beogradska Crvena zvezda bila je prvak Europe i svijeta. Mogu li poslijeratne generacije u ovo uopće povjerovati?!  A danas ne znaš što je tužnije: igra ili ambijent. Posebna tuga obuzme čovjeka kada na televiziji gleda utakmice iz Engleske, Španjolske, Njemačke… Pa se nametnu usporedbe sa našim stadionima. A nekada je i naš Maksimir tako izgledao.

Pamtim te sjajne derbije protiv Hajduka, Crvene zvezde, Partizana. Imao sam sreću da sam bio jedan u nepreglednoj gomili koja se pješke valjala od Maksimira do Trga Republike. Oh da; ne samo za studentskih dana boravka u Zagrebu, nego i kasnije, odlazio sam iz svoje Koprivnice na pojedine utakmice svojeg Dinama.

I naravno, odlazilo se i na utakmice reprezentacije Jugoslavije, koje su se igrale u Zagrebu. I nije me stid danas priznati, da sam žestoko navijao za tu reprezentaciju. Ponekad sam se doduše ljutio, kad je (po mome mišljenju) nepravedno bio zapostavljen moj ljubimac Lamza. Nisam tada razmišljao tko je od reprezentativaca bio Srbin, tko Hrvat, a tko Slovenac. Bila je to reprezentacija moje zemlje.

A za one nacionalno zagrižene, mogu reći da je statistički lako ustanoviti da je u toj repki bilo relativno najviše Hrvata. A nogometna reprezentacija Jugoslavije je bila svjetska sila. Htjeli mi to danas priznati ili ne.

Razumljivo, jednakim žarom navijao sam i za reprezentaciju Hrvatske. Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998. godine bio je vrhunac. Treće mjesto na svijetu u daleko najpopularnijem sportu je apsolutno i najveći sportski uspjeh Hrvatske. Smeta me doduše obogotvorenje Ćire Blaževića, kojemu laskavi novinari prišivaju nadimak „trener svih trenera“. A ja ga smatram odgovornim što nismo postigli i više.

Imamo igrača više u polufinalu protiv Francuske, ali gubimo s 1:2, a on uvodi  Prosinečkog u igru par minuta prije kraja. A taj Prosinečki njegov je „istočni grijeh“.  Pustio ga je u Zvezdu uz tvrdnju da od njega nikada igrač. Što reći o treneru koji tako procjenjuje igrača koji postane najbolji u državi. Šta u državi!? Najbolji mladi vezni igrač u svijetu i koji ima lavovske zasluge za naprijed navedene uspjehe Crvene zvezde. Šteta koju je nanio Dinamu je nemjerljiva.

U to vrijeme kao sudac – onaj pravi, ne nogometni – ozbiljno sam razmišljao da protiv njega podnesem krivičnu prijavu zbog nesavjesnog poslovanja. A sad se laska tom Tuđmanovom klaunu. On pak igra ulogu velikog patriota. A ja se sjećam jedne večeri na Šoderici 80-ih godina s Dražanom Jerkovićem i Vlatkom Markovićem. Uvjeravali su me da bi Ćiro otišao u Beograd pješice samo da ga Zvezda pozove za trenera. Toliko o njegovu hrvatstvu.

Nakon toga, s reprezentacijom se počinju događati sve ružnije stvari. Prvo; sramotno ponašanje naših navijača – kao jedna konstanta. Ako je nešto sigurno na ovom svijetu, onda je to da će naši navijači napraviti neki incident. Izgredi, tučnjave, nedozvoljena pirotehnika na terenima diljem Europe. Oni su sramota za našu zemlju. I sramimo se i bojimo prvog sljedećeg gostovanja. Više se strahuje od njihovih izgreda, nego što se razmišlja o idućem protivniku.

Na domaćim utakmicama još i gore. Najniže šovinističke strasti dolaze do punog izražaja. Igramo recimo protiv Estonije, a cijeli stadion odjekuje povicima: “Ubij Srbina!“. Ili još češće ustaški pozdrav „Za dom spremni!“. Štoviše, poslije utakmice s Islandom naš kapetan Joe Šimunić dolje na terenu s mikrofonom u ruci predvodi taj poklič.

Doduše, primjereno je kažnjen od  strane svjetske nogometne federacije kaznom koja je značila kraj njegove nogometne karijere, ali je nakon toga postavljen u stručni štab reprezentacije. Za nagradu, očito. Dok mogu i shvatiti Joe Šimunića i njegovo odrastanje u emigrantskoj obitelji u Australiji, ostaje za svaku osudu reakcija  naših političara koji prisustvuju utakmicama repke i poslije se prave kako nisu ništa čuli. Čak i hvale navijačku atmosferu.

Tužno je da tužnije biti ne može odnos između sjevera i juga naše zemlje. Tu nije u pitanju inače dobrodošli sportski rivalitet, već je to čista mržnja. Ako dođeš autom zagrebačkih registracija u Split, jako moraš paziti na njega. Jer mogao bi grdno stradati. Obračuni navijačkih hordi Dinama i Hajduka već su uobičajena scena prije, za vrijeme i poslije utakmice. Sa strahom očekujem trenutak kad će se početi brojati i mrtvi.

Ma, nisu stadioni prazni samo zbog loše igre, nego se normalni ljudi skanjivaju ići na takva mjesta. Moram tu s ponosom reći da je naša Koprivnica u tom smislu pravi izuzetak. Ipak smo mi Srednja Europa. Dok je u cijeloj Europi odlazak na stadione pravi obiteljski doživljaj, kod nas je potrebna već i određena količina lične hrabrosti radi odlaska na određene stadione i određene utakmice. Koprivnica je tu izuzetak.

Zdravko Mamić je neosporni gazda našeg nogometa. Njegovi javni nastupi su neviđena mješavina primitivizma, brutalnosti i vrijeđanja. Svima je jasno da se u nogometu silno obogatio. Protiv njega se vode i tri kaznena postupka zbog toga, i to u Osijeku. Ne u Zagrebu jer se sumnja u mogućnost njegova utjecaja na suce u gradu u kojem živi. Tako je on moćan.  Neću i ne smijem prejudicirati presude, ali ostaje činjenica da je on enormno bogat, a i ne pokušava se dokazivati da bi to bogatstvo bilo stečeno izvan nogometa.

Do njega je moglo doći samo prodajom igrača Dinama. Dobio je i Dinamo, ali moralo je nešto kapnuti i u džep velikoga gazde. O tome govore čuveni reprezentativci Modrić i Lovren na početku istrage. Pazite, radi se o osobama koji su idoli tisućama mladih. A onda pred sudom odjednom ih spopadne potpuna amnezija, mijenjaju iskaz ili se ne sjećaju jer, Bože moj, već je proteklo nekoliko godina od toga, pa tko to još da pamti. To što se radilo o najvažnijim događajima u njihovom životu čini jako „uvjerljivom“ njihovu zaboravljivost.

Zbog svojih postupaka, karaktera, ponašanja, a i zavisti, Mamić na sebe navlači silnu omrazu. Rezultira to fizičkim napadom na njega, pa čak i pucanjem u nogu. Mamić uistinu jest simbol svega negativnog u hrvatskom nogometu, ali ovo fizičko obračunavanje, prijetnje na tijelo i život, predstavljaju zabrinjavajući vrhunac postupaka koji su za svaku osudu, i to ne samo verbalnu. Jer ovo nije samo napad na pojedinca, ovo je potencijalna opasnost za cijelo društvo i jasno pokazuje kuda je sve to otišlo. A nogomet je ogledalo društva.

Mogao bih još puno pisati. O svastici na terenu u Splitu, i to za vrijeme utakmice s Italijom. Ti veliki patrioti koji su to uradili toliko su neobrazovani, da ne kažem glupi, pa zaboravljaju da je Split, kad je vladala ideologija koju simbolizira kukasti križ, bio pod Italijom, pa je tim „domoljubima“ očito žao što nije i danas.

Pa pisati o regularnosti natjecanja u Prvoj ligi, gdje sudjeluje Lokomotiva, filijala Dinama, s kojim gubi baš sve utakmice. Baš kao što i HDZ uvijek postiže stopostotnu pobjedu na izborima u BiH. Ili pisati o nogometnom savezu sastavljenom isključivo od članova i najgorljivijih simpatizera HDZ-a. O kompetenciji i moralnom liku formalnog predsjednika Davora Šukera. Ili možda o načinu postavljanja saveznog izbornika reprezentacije, sudačkim aferama…

Ovo bi ipak trebao biti samo jedan članak. A mogao bi nastati omanji roman. Nadam se ipak da je dovoljan da objasni zašto više ne idem na Slavenove utakmice i zašto ne mogu navijati za našu reprezentaciju.

O AUTORU

Mladen Godek bio je drugi liberalni gradonačelnik Koprivnice. Nakon izbora 1997. godine na toj je funkciji naslijedio prethodnika, također člana HSLS-a Vinka Špička. Godek je osoba bogate javne i političke karijere. Bio je općinski sudac, odvjetnik, gradonačelnik, saborski zastupnik, član najviših tijela Hrvatskog helsinškog odbora. Karijeru su mu obilježile oratorske bravure i beskompromisna borba za slobodu i ljudska prava.

Nogomet mu je najveća strast u umirovljeničkim danima. Vjerojatno nema čovjeka u Hrvatskoj koji tjedno prati toliko utakmica različitih europskih i svjetskih liga. Nekad ih, prema vlastitom priznanju, u jednom danu vikenda zna pogledati i više od šest. Zato svaka njegova javna besjeda o nogometu ima posebnu težinu. A posebno kad se referira na njegov Slaven, klub s kojim je desetljećima doslovce živio. No, zanima li to uopće današnju Slavenovu upravu?

 

 

TAJFUN IVICA Čega se ovog časa najviše boje gazda Todorić, premijer Plenković i prvi partijac Bernardić

„Ili ćeš potpisati suglasnost za Lex Agrokor, ili ćemo te strpati u zatvor“! Ta oštra poruka koju je potpredsjednica Vlade za gospodarstvo Martina Dalić navodno uputila gazdi posrnuloga koncerna Ivici Todoriću već mjesecima se prepričava u HDZ-ovim visokim krugovima. Naši izvori vele kako je upravo ta prijetnja na koncu slomila Todorića, kojem prvotno nije padalo na pamet da Vladi prepusti svoje carstvo.

Sve do petka poslijepodne Gazda se o poslovno-financijskim gibanjima u Agrokoru i navodnoj prijetnji nije oglašavao. A onda je, baš na kraju radnog tjedna, uslijedila provala optužaba na račun Vlade, prije svega Martine Dalić i njezina igrača, posebnog povjerenika za Agrokor Ante Ramljaka. Optužio ih je, ukratko, za prijetnje, ucjene, veleizdaju, otimanje kompanije i pogodovanje američkim strvinarskim fondovima koji će se, upozorava Todorić, za male novce na koncu dokopati najvrjednijih dijelova koncerna.

Naši žbiri iz vrha HDZ-a uvjereni su kako je to tek panična reakcija na stezanje policijskog obruča oko Todorića. „Gazda je već nekoliko puta bio na obavijesnim razgovorima“, otkriva danas naše duboko grlo blisko Vladi, „i po onome što su mu istražitelji tutnuli pod nos zaključio je da mu se ne piše dobro“. I ne samo njemu – naš sugovornik veli da je na obavijesne razgovore prizvano i desetak ključnih Agrokorovih menadžera, koji su također morali imati korisna saznanja o navodno friziranim financijskim izvještajima i prikrivanju stvarnog stanja unutar Agorokorova novčanog krvotoka.

Todorić zato panično traži izlaz iz te stupice. Želi kupiti vrijeme. Sad se žestoko zalaže i za SDP-ov zahtjev za saborsko istražno povjerenstvo o Agrokoru. Ono bi, vjerojatno misli Gazda, barem nakratko zaustavilo zahuktalu pravosudnu mašineriju te ga pogurnulo pod reflektore i pred mikrofone. A upravo od njegova nastupa na javnoj sceni, u saborskim isljedničkim sobičcima, strahuje mnogi junak i bogatun iz hrvatske tranzicijske baruštine.

Na ovome sajtu već smo pisali o skorašnjoj objavi neovisne revizije koja će pokazati kako je Agrokor u mnogo većim govnima nego što se to očekivalo. Da, de facto, više ne postoji. I da bi ga vjerovnici vrlo lako mogli gurnuti u stečaj kako bi spasili barem ono što se još spasiti da. Prodajom Leda, Jamnice, Pika, Frikoma, Dijamanta, Zvijezde. Divizije kojom upravlja savjetnik posebnog povjerenika Ramljaka. Esdepeovac Zvonimir Mršić Mrle. Čovjek koji nikako da se prihvati uloge partijskog spasitelja koju mu tako ustrajno nutkaju svi kojima je stalo da ova vlast konačno dobije ozbiljnu oporbu.

I sad imate Todorića koji se panično bori protiv uhićenja, premijera Plenkovića i njegove svite koji se još paničnije boje Todorićevih javnih istupa, te šefa SDP-a Bernardića koji se, ne bez doze panike, užasno boji Mršićeva političkog comebacka. A Mrle se svejedno ne da. On je do kraja, kaže, posvećen misiji spašavanja Agrokorova food biznisa. Menadžer, a ne političar. No, i on je tamo s rokom trajanja. Možda i kraćim nego što misli.

Ruku na srce, jedino Zvonimir Mršić u ovom času SDP-u može dati novi vjetar u leđa. Oko njega se vjerojatno može postići određeni unutarpartijski konsenzus. Ovako je SDP osuđen na polaganu propast. Predsjednik stranke Davor Bernardić, kako stoje stvari, preživjet će otvoreni bratoubilački atak jer oni koji mu rade o glavi nisu rješenje za tu posrnulu političku organizaciju. Milanka Opačić? Željko Jovanović? Ranko Ostojić? Igor Dragovan? Mirando Mrsić? Od zla oca i još gore matere. I najžalosnije je da će na strani pirovih pobjednika uskor ostati oni slični njima: Rajko Ostojić, Zlatko Komadina, Zvane Brumnić, Arsen Bauk, Domagoj Hajduković.

U trećoj su struji pripadnici SDP-ova novog vala: Orsat Miljenić, Joško Klisović, Ante Kotromanović, Fred Matić, Neven Mimica. Zokijevi dečki iz zagrebačkog restorana Tač. No, tu su i stvarni SDP-ovi pobjednici, poput gradonačelnice Siska Kristine Ikić-Baniček, Koprivnice Mišela Jakšića, Rijeke Vojka Obersnela, Čakovca Stjepana Kovača ili zagorskog župana Željka Kolara. Njih se premalo pita. A trebalo bi.

Rasplet megaslučaja Agrokor, dakle, presudno će i dalekosežno utjecati na hrvatsku političku budućnost. Ovih dana valja, tako, kupiti kokice i neko osvježavajuće piće te u real timeu pratiti završni obračun kod Tozina korala. Da se ne zajebavamo, navijat ćemo da se Gazdi omogući javna psihoterapija u kojoj će na udobnom saborskom kauču, pod laganom hipnozom, iskreno progovoriti o tome kako je i uz čiju sve pomoć stvoreno carstvo jače od države. Drukat ćemo i da se u kompanijskom krešendu Agokorov food biznis brzo počne prodavati lovcima iz branše, pa da se Mrleta konačno privoli na menadžersko spašavanje partije.

Pritom nije nužno da Mršić postane šef SDP-a, ali vođenje stranačke vlade u sjeni, sa ‘sjenovitim’ ministrima od formata, moglo bi zgodno zvučati. Pitanje je samo hoće li za to biti vremena. Gospodarski uragan svih uragana, tajfun Ivica, ozbiljno prijeti dodatnoj destablizaciji Plenkovićeve Vlade, pa bi izbori mogli biti raspisani i prije nego što se očekuje. Odnosno, prije nego što se SDP uspije konsolidirati i presložiti.

Dakle, Mrle, vrijeme je da se krene!

Piše: Robert Mihaljević

Foto: Robert Mihaljević

KAD POLITIČKA ELITA ŠUTI Kako je Podravina bez ispaljenog metka dobila megasmetlište veličine zagrebačkog

Mostovci predvođeni Mirom Buljem poveli su žestoku bitku protiv izgradnje termoelektrane na jezeru Peruća u Cetinskoj krajini. Već mjesecima ustrajno i hrabro viču zbog tog projekta koji gura Vlada RH tvrdeći kako bi termoelektrana nepovratno uništila ekosustav cijeloga kraja. Posebno vodno bogatstvo, zrak i zemlju. Saborski zastupnik Bulj pritom otvoreno kaže kako je spreman primiti i metak ako će to pomoći u zaustavljanju nepoželjnog zla od termoelektrane.

Nekako u isto vrijeme podravski regionalni centar za otpad Piškornica dovršava preuzimanje Pripuzova mehaničko-biološkog postrojenja za obradu otpada u Varaždinu. Direktor Piškornice Mladen Jozinović otvoreno se hvali kako će to postrojenje platiti oko 15 milijuna eura te spominje da imaju u planu tamo obraditi i tisuće varaždinskih bala smeća. Onih ekološki opakih rugoba u Brezju koje su već godinama trn u oku varaždinskim vlastima. Bale, dakle, ulaze u MBO postrojenje gdje se odvaja ono što se odvojiti može, a ostatak, vjerojatno veći dio, deponira na Piškornicu. Megasmetlište kod Koprivnice koje će primati više od stotinu tisuća tona smeća godišnje.

Na Piškornicu dovozit će se smeće iz najmanje četiri županije – varaždinske, koprivničke, međimurske i zagorske – a moguće i dvije dodatne – bjelovarske i virovitičke. U Podravini bi, tako, moglo niknuti smetlište kapaciteta zagrebačkog Jakuševca. I to iznad bogatih podzemnih slojeva pitke vode i pokraj plodnih podravskih polja. Ipak, lokalna politička elita Piškornicu niti jednog trenutka nije doživljavala kao nešto nepoželjno, osim kad se lani dogodila serija požara na smetlištu pa su se uzjogunile i poslovično šutljive koprivničke vlasti. No, to je bilo sve. Koprivnici je ionako od početka najveći problem s Piškornicom taj da u projektu nema vlasnički udjel. Podravina ipak nije Cetinska krajina.

I tako, Pripuz će se riješiti balasta MBO-a koji mu iz godine u godinu donosi milijunski gubitak, a gradonačelnik Čehok i župan Čačić bala iz Brezja, političkog problema koji je počeo ozbiljno opterećivati svaku tamošnju garnituru na vlasti. Zadovoljni su i drugi suvlasnici Piškornice – krapinski i međimurski župani Kolar i Posavec – koji svoje smeće zbrinjavaju u Podravini. A zadovoljni su bogme i naš župan Darko Koren, direktor Piškornice Mladen Jozinović i sva sila političkih aktera iz HDZ-a i njegovih priljepaka. U podravsku ravnicu slit će se stotine tisuća tona smeća i stotine milijuna kuna profita. Okoliš? Kaj god.

Župan Koren pošteno je u kampanji uoči svibanjskih lokalnih izbora poručivao kako je gradnja megasmetlišta u Podravini njegov glavni i strateški projekt. I prilično komotno dobio izbore. Pobijedio je i u Koprivničkom Ivancu, općini na čijem je području Piškornica, a bogme i na biračkom mjestu u Pustakovcu, naselju jedva tisuću metara udaljenom od Piškornice. Čiji su se mještani otvoreno žalili na nepodnošljiv smrad, boleštine i štakore koji im prijete sa smetlišta. Pa potom na listiću zaokružili župana koji im jamči upravo takvu svijetlu budućnost.

Sada više nema nikakve dvojbe da ćemo u srcu Podravine dobiti megasmetlište, varaždinske bale, a možda i jednu lijepu spalionicu otpada bez koje se taj projekt vrijedan pola milijarde kuna baš i ne isplati previše. I nema nikakve dvojbe da o svemu tome naša politička elita neće ni zucnuti. Dok mostovca Bulja u bitki protiv termoelektrane Peruća može zaustaviti samo metak, podravski se meštri od politike u golemo smetlišče ne bi šteli mešati.

Zato im pamet ustrajno soli direktor Piškornice Mladen Jozinović. Recimo, na pitanje županijskih vijećnika zašto na web sajtu Piškornice više nema redovitih izvještaja o monitoringu okoliša na smetlištu, ovih dana odgovara kako je odlučio prekinuti s tom praksom jer su se prijašnji izvještaji o kakvoći vode, tla i zraka “zloupotrebljavali i izvlačili iz konteksta, a sve u svrhu predizborne kampanje”. Pritom jednog oporbenog vijećnika koji je postavio nekoliko nezgodnih pitanja o Piškornici poučava kako se svojim pitanjima “izlaže građanskoj i kaznenoj odgovornosti zbog klevete”. Tako zbori direktor javne tvrtke.

Jozinović, međutim, ne prijeti praznom puškom. S obzirom da Piškornica raspolaže ogromnim novčanim potencijalom – samo lani poslovala je s više od deset milijuna kuna čistog profita – nije joj problem tužbe podnositi kao na pokretnoj traci. Protiv nepoćudnih medija i novinara, ali i pojedinaca iz građanskih udruga koji kritiziraju cijeli projekt. Direktor Piškornice prometnuo se, tako, u jednog od najmoćnijih aktera na društvenoj sceni naše županije. Počesto moćnijeg i od naših istaknutih predstavnika izvršne političke vlasti.

Koren, Jozinović i sva bulumenta njihovih podupiratelja generacije Podravaca zadužit će vjerojatno najvećim regionalnim centrom za gospodarenje otpadom u državi. I na koncu samo jedna malena digresija – kad počne jako smrditi, nemojte se buniti. Bit će kasno.

Piše: Robert Mihaljević

Foto: Robert Mihaljević

KRAJ AGROKORA Ramljak će uskoro proglasiti fajrunt i luzere otjerati sa šanka, a triježnjenje će biti vrlo bolno

Izvanredna uprava Agrokora na čelu s posebnim povjerenikom Antom Ramljakom do studenoga bi trebala objaviti stvarno financijsko stanje u posrnulom Todorićevu koncernu. Dobro obaviještene ptičice bliske velikim dobavljačima ovih dana s atavističkom zebnjom šapuću – Agrokor je kaputt.

Brojke doista kažu kako koncernu više ni dragi Bog ne može pomoći. Do kraja godine moglo bi se ostvariti 40-ak milijardi kuna prometa, gotovo 50 milijardi kuna dugova i obveza te barem desetak milijardi kuna knjigovodstvenih poslovnih gubitaka. Dug i gubici odavno su pojeli svu imovinu i sad je samo pitanje tko će se i kako u tom krešendu, završnom činu hrvatske tranzicijske gospodarske drame, uspjeti naplatiti.

Optimistične neslužbene procjene danas kažu kako bi dobavljači i kreditori bez prioritetne naplate vjerojatno mogli otpisati najmanje 80-ak posto svojih potraživanja. Više nitko ne spominje trećinu ili polovicu. To je odavno past tense. Optimizam se ovog časa mjeri u sintagmi – daj šta daš. I sva je prilika da će se na koncu naplatiti tek oni kreditori koji su sudjelovali u roll up modelu spašavanja Agrokora, pa će za svaku novu kunu koju su dali dobiti jednu staru iz prijašnjih kredita i pozajmica.

No, preduvjet je da vjerovnici na koncu izglasaju plan restrukturiranja. Da se ne zavaravamo i ne rabimo eufemizme, restrukturiranje Agrokora značit će paničnu rasprodaju najvrjednijih tvrtki – Leda, Jamnice, Zvijezde, Pika, Belja, Frikoma, Dijamanta. Za što se – brat bratu – može inkasirati najviše 15-ak milijardi kuna. Konzum je pak posebna priča – on stoji toliko loše da je vrlo izgledan scenarij drastičnog čišćenja svih neprofitnih jedinica i brze prodaje onoga što je ostalo, vjerojatno nekom domaćem lancu. Mercator je slična priča.

Milijarde kuna bit će izbirisane potezom pera, tisuće radnih mjesta gasit će se kao na pokretnoj traci, a najranjivije tvrtke nestajat će u agoniji stečaja i financijske kalvarije

Ako je vjerovati poslovično dobro upućenim ptičicama – a i vlastitim očima te vlastitoj umješnosti korištenja kalkulatora – Ramljakova ekipa uskoro će objaviti fajrunt. Glazba će utihnuti, za šankom će ostati kronični luzeri koji će moljakati još jednu putnu, ali gazda parade i oberkelnerica bit će neumoljivi. Nema, popilo se, odite se trijezniti doma. Upravo to triježnjenje bit će najbolniji proces za mnogu domaću menadžersku i kapitalističku glavu. Milijarde kuna bit će izbirisane potezom pera, tisuće radnih mjesta gasit će se kao na pokretnoj traci, a najranjivije tvrtke nestajat će u agoniji stečaja i financijske kalvarije.

Rovinjski Adris, primjerice, mogao bi izgubiti gotovo dvije milijarde kuna (milijardu pozajmice i 750 milijuna u isporučenoj robi i avaliranim mjenicama). Franck strepi za 100-tinjak milijuna eura, Vindija za 400-tinjak milijuna kuna, a Podravka za oko 200 milijuna kuna. Kraš je u Agorokoru navodno izložen manje od 100 milijuna kuna.

S druge strane, ruski Sberbank kao najveći kreditor učinit će apsolutno sve da izvuče barem dio od milijarde eura plasiranih u Agrokorov financijski krvotok. Sberbank nije dio roll up priče pa njegova potraživanja nisu prioritetna. No, kroz tužbe i rad vjerovničkog vijeća, a bogme i moćan lobistički stroj iza kojeg stoji golema financijska i politička snaga, najveća ruska banka u državnim rukama Agrokoru i Vladi može prilično zagorčati život.

Tempo će diktirati lanci koji dolaze s njemačkoga govornog područja – Lidl, Kaufland i Spar – a riječ je o sustavima koji nemaju previše empatije za hrvatsku paštetu, hrvatsko ulje i hrvatski sir

A naša Podravka? Valja se polako pripremati za još jednu izgubljenu godinu. Kako se ovih dana čuje u hodnicima poslovne sedmerokatnice u Starčevićevoj, prodaja u sezoni nije ispunila očekivanja. Nimalo. Knjigovodstveni otpis najvećeg dijela od 200 milijuna kuna plasiranih u Agrokor značit će, dakle, da je Podravka do kraja godine u ozbiljnom poslovnom gubitku.

Iduća godina, bez Konzuma kakvog smo donedavno poznavali, bit će za Podravku i druge dobavljače još izazovnija. Tempo će diktirati lanci koji dolaze s njemačkoga govornog područja – Lidl, Kaufland i Spar – a riječ je o sustavima koji nemaju previše empatije za hrvatsku paštetu, hrvatsko ulje i hrvatski sir. Osim ako nisu kvalitetom bolji i pritom barem mrvu jeftiniji od onog što već imaju na policama. Dok će Tedeschijev Atlantic, Drkova Vindija i Vlahovićev Adris efikasnošću i racionalnošću vjerojatno bezbolnije rješavati taj problem, za Podravku sputanu teškim političkim okovima to će biti gotovo nemoguća misija.

Kraj godine, dakle, donijet će nam početak dugo odgađane katarze. Procesa u kojem će biti mnogo žrtava. Možda i političkih. Osluškujući glasove s izvora, čitajući dostupne brojke i upijajući ono što je javno izrečeno i javno prešućeno – vidim da hrvatska javnost nema pojma što se oko nje događa. I što će se uskoro događati. Javnost je – popt djeteta u bešici – uljuljkana Plenkovićevom apaurin terapijom i Ramljakovim za oktavu pretihim i za jotu nerazgovijetnim baritonima.

Jedno je sigurno – Hrvatska uskoro više neće biti ista zemlja. I ta promjena nimalo nam se neće svidjeti.

Piše: Robert Mihaljević

FOTO: ARHIVA

PRAVO I PRAVDA Gospodarski kriminal je u zastari, a mediju je presuđeno u rekordnom roku

Manje od godinu dana trebalo je domaćem pravosuđu od podnesene tužbe do pravomoćne presude. Ako smo ga dosad i kritizirali, vrijeme je da se o njemu progovori biranijim riječima.

Upravo tu pravomoćnu presudu primili smo ovih dana, nekako baš u vrijeme dok smo pripremali tekst o jednom drugom slučaju – privatizacijskom kriminalu u Mesnoj industriji Križevčanka, koji je istragom pokrenut davne 1997. godine. Prvooptuženi u procesu teškom devet milijuna kuna u međuvremenu je preminuo, a Vrhovni sud nedavno je naložio novo suđenje. Uzalud, vele nam pravni stručnjaci, slučaj je debelo u zastari.

Na početku novog ročišta, dakle, valjat će tek potvrditi tu žalosnu činjenicu. Di su pare? Papala maca. I taman dok smo htjeli drvljem i kamenjem po domaćem pravosudnom aparatu, oni nam zaklopiše labrnju. Stiže pravomoćna presuda u manje od godinu dana od podnošenja tužbe. Nikad viđeno. Vrijedi zapljeskati. I pritom odriješiti kesu.

Podravski list ovih će dana, tako, moćnom koprivničkom HDZ-ovcu i članu izvršnog odbora Hrvatskog nogometnog saveza Robertu Markulinu morati isplati masnu odštetu za duševne boli koje mu je moja malenkost nanijela trima lanjskim kolumnama. Tužbu je podnio 9. kolovoza lani, koprivnička općinska sutkinja Amalija Švegović nepravomoćno nas je oderala već 26. travnja, a viši županijski sud presudu je bez previše filozofiranja potvrdio potkraj srpnja. Rekordno brzo, nema nikakve sumnje.

Za razliku od bitke s nepoćudnim medijima i novinarima, domaće pravosuđe, na žalost, ima bogatu povijest neuspjeha u borbi s gospodarskim kriminalom

U redovitim kolumnama, ukratko, oštro sam Markulina kritizirao zbog napadnih druženja i ljubakanja na javnim mjestima s osobama optuženima za najteža kaznena djela – Zdravkom Mamićem, Damirom Vrbanovićem, Nevenom Šprajcerom, Željkom Širićem. No, na kraju je ispalo kako sam ga ozbiljno uvrijedio i oklevetao tvrdnjama da je „HDZ-ov podravski nogometni ministar“, da „poput magneta u Koprivnicu privlači i najbesprizornije likove iz hrvatske nogometne močvare“, da je „dio Mamićeva i Šukerova nogometnog establishmenta“, „dužnosnik Mamićeve i Šukerove nogometne vlade“, „osoba koja se druži s esencijom nogometne močvare“ i sličnim izrazima.

Pravomoćna presuda kaže – to je uvreda i kleveta dostojna lijepe svotice. I tu ću sada stati. S obzirom da Markulin kazneno goni i mene te traži da me se zbog kolumni rebne s barem 350.000 kuna kazne, o svemu ćemo naširoko pričati na ročištu 15. studenoga. Na njemu će kontra mene divaniti Markulinovi svjedoci: bivša SDP-ova gradonačelnica Vesna Želježnjak, sadašnji Mrežin i HDZ-ov župan Darko Koren, izvršni direktor HNS-a i ‘vlasnik’ tri masne optužnice Damir Vrbanović te Markulinov najbliži frend Krunoslav Grošić.

I tako, nekako baš tih dana dok je velika privatizacijska „afera Križevčanka“ klizila u zastaru, presuda kontra nezavisnog lokalnog medija na sjeveru zemlje postala je pravomoćna u rekordnom roku. Od prvog ročišta do konačne potvrde na županijskom sudu – jedva deset mjeseci. Za razliku od bitke s nepoćudnim medijima i novinarima, domaće pravosuđe, na žalost, ima bogatu povijest neuspjeha u borbi s gospodarskim kriminalom. Slučaj križevačke Mesne industrije samo je jedan primjer.

Sjeća li se tko još „afere glutaminat“, koju je policija pompozno otvorila prije 17 godina? Zbog sumnje u spornu nabavu sirovine za Vegetu preko posrednika podignute su kaznene prijave protiv nekoliko direktora, ali slučaj je pao već u istrazi. Afera lizinopril, odnosno nabava strateške sirovine za Belupove lijekove, također preko posrednika, otvorena policijskim kaznenim prijavama još 1999. godine. Akteri – nekoliko Belupovih direktora i njihovih poslovnih partnera – pravomoćno su oslobođeni prije nekoliko godina.

Privatizacija koprivničkog Bilokalnika i gradnja zlosretnog diskokluba kojem je vlasnik bivši direktor te tvrtke. Nakon višegodišnjeg sudskog natezanja – pravomoćno odbačeno. Gucićeva divlja kupnja nekoć moćne koprivničke trgovačke kuće Izvor. Odbačeno još u istrazi. Podravkina megaafera Spice. Nakon pompoznih uhićenja zbog kojih se tresla cijela država, većina aktera lani je nepravomoćno oslobođena.

Teško se oteti dojmu da smo pravosudnu istinu o tim slučajevima mogli doznati i mnogo ranije. Ma kakva ona bila. I da je najveća sramota kad megapredmet, poput „afere Križevčanka“, jednostavno otklizi u zastaru

Podravkina milijunska pozajmica propaloj koprivničkoj tvornici obuće Sloga. Pravomoćno nema krivca. Nestanak velikog broja stoke iz  Podravkine mesne industrije Danica. Slučaj se još rasteže u sudnicama u Koprivnici s prilično predvidim ishodom – oslobođajuća ili zastara. Agonija križevačkog Čelika. Baš ništa se na koncu nije dogodilo.

Policija i lokalno pravosuđe, dakle, u zadnjih 20-ak godina javnost nisu uspjeli uvjeriti u često isticane tvrdnje kako se i u našem dvorištu odvijalo nekoliko važnih epizoda pelješenja nacionalnoga gospodarskog blaga. Možda su te tvrdnje doista bile samo tlapnja i jalnuško podmetanje. Tko će ga danas znati. No, ostaje činjenica da su predmeti u pravilu trajali više od desetljeća i da se danas izgubio baš svaki smisao borbe protiv zloduha privatizacijske povijesti.

Teško se oteti dojmu da smo pravosudnu istinu o tim slučajevima mogli doznati i mnogo ranije. Ma kakva ona bila. I da je najveća sramota kad megapredmet, poput „afere Križevčanka“, jednostavno otklizi u zastaru. Za to teško može biti ikakvog suvislog opravdanja.

No, novi trend koji se nazire rekordno brzom presudom protiv Podravskog lista daje nadu da su i u koprivničkoj Palači pravde neki novi vjetri zapuhali. Barem možemo biti sigurni da će se presude protiv medija i novinara donositi u rekordnom roku. Tu je ionako sve jasno – zna se dobro tko je u tim slučajevima jupiter, a tko vol.

Piše: Robert Mihaljević

FOTO: PODRAVSKI LIST

KAD DESNIČARI MARŠIRAJU Jesu li Hitler, Tito, Churchill i Truman bili zločinci? Naša desnica mogla bi se s time složiti

Milijan Brkić reče ovih dana kako pozdrav Za dom spremni na HOS-ovoj ploči kod Jasenovca može smetati samo onima koji nikad nisu željeli Hrvatsku. Brkić je, ako niste znali, potpredsjednik Sabora – zakonodavne hrvatske vlasti iznad koje je, kažu, samo Bog na nebesima – te drugi čovjek HDZ-a, stranke koja ovog časa drži sve poluge izvršne moći u našoj napaćenoj državici.

Milijan Brkić definitivno nije šef autohtonih pravaša Dražen Keleminec, ultradesničarski marginalac kakvima obiluju političke scene u cijelom svijetu. Milijan nije ni obični mainstream političar koji bi se zadovoljio nekom saborskom ili ministarskom pozicijom. On je čovjek kojeg se danas počesto pita kamo to Hrvatska ide. I lik kojeg pažljivo osluškuju visoki diplomatski korovi na Zrinjevcu i u Buzinu.

Ako znamo – a znamo vrlo dobro – povijesnu simboliku ustaškog pozdrava Za dom spremni i sve one strahote koje su pod njim počinjene u Hitlerovo, Musolinijevo i Pavelićevo doba, poruka potpredsjednika Sabora i potpredsjednika HDZ-a prilično je jasna: pozdrav Za dom spremni na HOS-ovoj ploči kod Jasenovca može smetati samo onima koji nikad nisu željeli – Nezavisnu Državu Hrvatsku. Da, dobro ste pročitali – onu kvislinšku nacističku tvorevinu na Balkanu koja je zaslužna za našu najveću povijesnu sramotu – logor smrti Jasenovac. Marionetsku družinu zbog koje smo zamalo potkraj II. svjetskog rata završili na strani luzera.

Kad to govori Keleminec, možda možemo i odmahnuti rukom. No, kad to kaže Milijan, onda se moramo ozbiljno zabrinuti. Za razliku od Keleminca, on to govori i u naše ime. Pa onda u pomoć priziva šatoraše na čelu s Glogoškim, koji nastavljaju s oštrom retorikom i ozbiljnim prijetnjama. S druge strane, cijelom tom desničarskom divljanju u potajici plješću Hasanbegović i Esih, stvarni pobornici ustaškog pokreta i njihova zloglasnog pozdrava. Oni su se uspješno obračunali s imenom jednog prekrasnog zagrebačkog trga, pa sad kreću dalje. U nove pokušaje povijesnog revizionizma. Da na svaki Hitlerov i Pavelićev totalitarizam odgovore titoizmom. Da po tko zna koji put poruče kako su Tito i Hitler zločinci čija je povijesna krivnja za smrti i stradanja otprilike ista.

Saveznici i Rusi počinili su u Njemačkoj na kraju rata strašne zločine. Mnogo strašnije od onih koje je učinila Titova vojska. Mnogi su gradovi sravnjeni sa zemljom. Posebno je stravično bilo bombardiranje Dresdena koji su britanski piloti, po Churchillovu nalogu, u veljači 1945. zasuli zapaljivim bombama. Živo je izgorjelo na desetke tisuća civila. Svake godine u veljači komemorira se žrtvama, ali nikome na pamet ne pada da naciste izjednačava sa saveznicima. I da relativiziraju ono što su Hitlerovi eksadroni smrti priuštili mnogim narodima.

Možete li, dakle, zamisliti išta strašnije po ugled jedne europske državice od nacističkog pozdrava Za dom spremni kod logora Jasenovac, mjesta na kojem su brutalno pobijeni deseci tisuća nevinih ljudi? Ja mogu

Ubijeni japanski gradovi Hiroshima i Nagasaki. U atomskim napadima koje je u kolovozu 1945. naredio američki predsjednik Truman izravno je poginulo više od 200.000 ljudi, većinom civila. Nije za to bilo vojne potrebe, tvrde danas mnogi povjesničari. Svake godine na tim mjestima okuplja se cijeli svijet kako bi pozvao na mir i upozorio na strahote nuklearnog arsenala. Nitko ne poziva na povijesnu reviziju Trumanove i SAD-ove uloge u tom zastrašujućem krvoproliću. Mogu li se, onda, nekom čudnom alkemijskom jednadžbom izjednačiti zločini Hitlera, Tita, Churchilla i Trumana? Ako pitate Brkića, Glogoškog i Hasanbegovića – svakako.

Možete li, dakle, zamisliti išta strašnije po ugled jedne europske državice od nacističkog pozdrava Za dom spremni kod logora Jasenovac, mjesta na kojem su brutalno pobijeni deseci tisuća nevinih ljudi? Ja mogu. Odsutnost primjerene reakcije najodgovornijih ljudi u državi – premijera, predsjednice i šefa Sabora. Umjesto njih, govore drugi čovjek parlamenta, čelnik  braniteljske udruge i lider važne desne stranke koja je krenula u križarski pohod protiv Tita i njegova komunističkog naslijeđa. A bolje bi bilo da i oni šute. Pa da nacionalna sramota bude manja.

Hrvatskom se od osamostaljenja valja konzervativna, klerikalna i desničarska revolucija koja želi po svaku cijenu strpati pod tepih što više krvavog naslijeđa Pavelićeve zločinačke tvorevine. To je proces koji teče. Katkad je ta revolucija spletom političkih okolnosti u defenzivi, ali nikad na marginama. Danas je ušla u sve pore našeg društva: političke stranke i  institucije, škole i vrtiće, pravosuđe i medije, crkve i građanske udruge. Teren osvaja s lakoćom jer otpora gotovo da i nema.

Svjetina se sklanja i šuti. Ili bježi u bivše nacističke bastione koji su, srećom, jako dobro znali što učiniti sa svojom lošijom prošlošću. Pišati po njoj, sustavno i bez milosti, sve dok truli vonj amonijaka naciju ne natjera na povraćanje.

Piše: Robert Mihaljević

VARAŽDINSKI ALAN FORD Posrnuli div Varteks prodan je britanskom fondu. Cijena? Prava sitnica

Piše: MIHAELA ZAGORŠĆAK

„Snižene cijene – ulaznica: 1 dolar; bogalji – 1/2 dolara; gluhi – 30 centi; slijepi – 20 centi; slijepi i gluhi – 50 centi.“ Svi oni koji su čitali Alana Forda, prisjetit će se da je tako u jednoj epizodi stripa izgledao plakat za predstavu Hamlet.

Plakat primjenjiv i na današnje doba, samo s natpisom „Varteks – koliko tko da, samo da se proda“ komotno je, sve do nedavno, mogao stajati na zgradama negdašnjeg tekstilnog diva koji je prehranjivao pola Varaždinske županije. I dok se Uprava Varteksa u popularno nazvanom procesu racionalizacije i restrukturiranja proteklih godina riješila tko zna koliko ljudi, pogona i inih nekretnina, tvornički kompleks blizu samog centra grada Varaždincima je valjda trebao ulijevati nadu da će, kao što kaže naslov hrvatske sapunice, sve biti dobro.

U cijeloj toj priči najdeblji su kraj, kako to obično biva, izvukli radnici. Ali, koga je za njih briga

Nakon što je država u njega slila para i para, oprostila im pola milijarde kuna duga u predstečajnoj nagodbi, nakon što je dobio i novi kredit kako bi se normaliziralo poslovanje, u Varteksu ništa se promijenilo nije. Radnici preživljavaju od mjeseca do mjeseca, a Uprava živi k´o bubreg u loju. Dugova ima, pa je sve trebalo prodati, kako bi se došlo do nekih novaca. A i da proces restrukturiranja, prema predstečajnoj nagodbi, naravno, ostvari formu.

Kontrolu nad kompanijom i njenih 48,6 posto dionica preuzet će tako britanski fond, koji za sebe kaže da je fokusiran na „spašavanje, stabilizaciju i rast biznisa“. Cijena? Prava sitnica. Svega pet milijuna eura. Spasi li taj fond Varteks, bit će to sjajno, no sve je više onih koji vjeruju da je to samo još jedna od igara čelnih ljudi kompanije da za sebe izvuku što više novca.

Neki, drugi će im reći da su zlobnici, godinama govore da je Varteks sustavno uništavan, kako bi se neki jeftino domogli njegovih nekretnina, a drugi nešto zaradili na proizvodnji. Ispostavit će se, međutim, pogleda li se u prošlost, da u tome ima istine – neki su se ipak domogli nekretnina, a neki zaradili na proizvodnji.

U cijeloj toj priči najdeblji su kraj, kako to obično biva, izvukli radnici. Ali, koga je za njih briga. Pa nisu oni desetljećima nad šivaćim mašinama i vrućim peglama prolijevali znoj kako bi Varteks u Hrvatskoj i svijetu postao poznato i priznato ime.

Foto: R. Mihaljević

 

BILJEŠKA O AUTORICI

Mihaela Zagoršćak jedno je od najjačih i rijetkih slobodnomislećih novinarskih pera u Gradu baroka i Špancirfesta. Obavljala je novinarske i uredničke poslove u Varaždinskom tjedniku, Večernjem listu i Podravskom listu. Danas je u privatnom biznisu, usredotočena na zdravlje i njegu. Mihaela više nije medijski angažirana i to je, na žalost, nepopravljiva šteta za sve medije u sjevernoj Hrvatskoj.

 

 

 

Portal za ozbiljne vijesti