NA BOTOVSKOM MOSTU Naši muslimani, naša nomadska braća po nevolji

Hodamo botovskim mostom, oko nas rijeke izbjeglica iz arapskih zemalja. U jednom času mladi se par s djecom zaustavlja kraj ograde od koje puca nestvaran, bajkovit prizor dravskoga pješčanog spruda okupanog suncem. Na njemu ribič sa štapom, stopljen s krajobrazom vrbinih sjena u klizećoj vodi. Otac uzima u naručje dvoje malene djece i okreće leđa toj idili. Majka vadi iphone i snima ih. Za uspomenu. Jednom, kad se dokopaju željene oaze tamo na dalekom sjeveru i počnu graditi novi život, fotke dravske idile podsjetit će ih na Hrvatsku. Jednu od zemalja kroz koje su prošli bježeći iz sirijskog ili nekog drugog ratnog pakla.

Tisuće mladih parova s dječicom prekoračilo je u najvećoj izbjegličkoj krizi Dravu kod Botova. Moderno odjeveni, s pametnim mobitelima i odličnim znanjem engleskog. Urbana i vjerojatno prilično obrazovana budućnost Sirije, Iraka, Pakistana i drugih kriznih žarišta u kojima je izgubiti život često lakše nego pojesti doručak. Kolinda, Hebrang i Jandroković na njih bi najradije poslali vojsku. Da ih tijelima i oružjem odvrate od Lijepe naše, koja je ponekad tako prelijepo ksenofobična.

Gledam te migrante, našu braću u nevolji, i zamišljam ih kako u našoj Podravini podižu familije, pokreću biznise sa svojim dobrim bliskoistočnim vezama, a svojom kulturom i obrazovanjem obogaćuju cijeli kraj. Koji, usput, odumire. Jedna od najstarijih smo županija u Hrvatskoj s katastrofalnom demografskom slikom. Sela su nam već opustjela, gradovi također idu tim stopama. Sve manje nas se rađa, sve više umire. A mnogi od nas su i dalje zatvoreni u svoje ksenofobične i primitivne ljušture, tako osorne i ratoborne prema svemu drukčijem. Onaj tko je tih dana pomagao tim jadnim ljudima na koprivničkom i botovskom kolodvoru, shvatit će o čemu pričam.

Našim dežurnim mrziteljima, primitivnim nacionalistima za koje je mađarski premijer Orban bog, ti su ljudi, prije svega, muslimani. Ugroza naše tisućljetne kršćanske uljudbe. Kao što su nas ugrožavali Srbi, povijesno nešto ranije i Židovi. Demokršćanka Angela Merkel s time nema nikakvih problema. Ona će u Njemačku primiti milijune Arapa. Muslimana. Njemački bundesligaši, pa i slavni Bayern, utakmice počinju s natpisima dobrodošlice na majicama. Veliki bundesland dobro zna kakvo bogatstvo u sebi kriju ti mahom mladi ljudi.

Zato Sirija, Libija i Irak ostaju osiromašeni i opustošeni. Nekoć kolijevke civilizacije, danas velike klaonice i sabirni logori za izbjeglice iz vlastite domovine. Asad još ratuje, Gadafi i Husein su mrtvi. Svrgavanje afričkih i azijskih diktatora i satrapa dovelo je do tektonskih poremećaja u cijelom svijetu. Turska je primila gotovo dva milijuna izbjeglica iz Sirije, u talijansku Lampedusu već godinama se slijevaju nevoljnici iz Libije. Ovo što danas gledamo u Europi samo je dio velikih migracijskih procesa koji će trajati godinama. Puka potraga za boljim životom. Mjestom u kojem će tvoja djeca i starčad odrastati i umirati civilizirano.

Zbog bešćutnog svijeta još će se mnoga muslimanska djeca utapati u turskim i grčkim morima. Strašne brojke koje obalne straže od Italije do Turske redovito objavljuju više nas ni ne diraju. Utopilo ih se 20, za 26 još se traga. Dojenčad, trudnice, školarci i oni malo veći.

“Kad sam s djecom ušla u taj gumeni čamac, mislila sam da više nikad kopna nećemo vidjeti”, priča nam jedna sirijska majka koja se dokopala Mađarske kod Botova. Živi su. Danas su, nadamo se, već u željenoj Švedskoj gdje ih čeka glava obitelji. Smije nam se s fotke. Utapanje u vodama Mediterana izbjegla je za dlaku.

I kad bolje razmislim, ti nesretni ljudi nekako su nam bliži od mnogih susjeda i braće po naciji i vjeroispovijesti. Onih koji bi, i u naše ime, slali tenkove na granicu. Onih koji nas uče mrziti. Danas pravoslavce i muslimane, sutra hrvatske izdajnike i prodane duše.

Autor teksta i fotografije: Robert Mihaljević

Oglasi

U RALJAMA IZBORNE GROZNICE Političarima, ali i novinarima sve manje se vjeruje

Postoje dvije definicije koje opisuju što je to novinarstvo. Prema jednoj, novinarstvo je grana ljudskog djelovanja koja služi da političar dođe na vlast i da se na toj vlasti što više održi. Ako je moguće – doživotno. Druga definicija kaže da je novinarstvo batina koja služi da dužnosnik, u najširem smislu te riječi, ne ogrezne u korupciji i nepotizmu.

Kad se malo bolje sagledaju sve okolnosti i recentna kretanja, ispada da su i jedna i druga definicija prilično točne. Pogotovo to vrijedi za lokalnu razinu poput naše. Tu mediji uglavnom opstaju samo ako ih politika suportira. Pa je onda samorazumljivo da i ti mediji suportiraju tu istu politiku. Elementarni darvinizam: pomozi mi da me ne pojedu pa ću ti pomoći da te ne prikolju. Naši lokalni političari, bez iznimke, drže da je to najtočniji opis novinarstva.

Zato nam se uoči svakih izbora želudac grči od nervoze. A počelo je ovih dana. Mjeri nam se i važe svaka riječ, zarez, a – vjerujte – i praznina između točke i velikog slova. Naručuju se afirmativne reportaže i panegirici, prijeti ako nam se u tisku omakne koja lošija, neretuširana fotka izbornoga kandidata. Iz njihove vizure sve kaj objavimo ima skrivenu političku poruku. Pa i razgovor s bakom Nežom koja već stotinu godina svoju kravicu napasa na istome mjestu. Zakaj to Neža baš sad govori? Kaj ona nije za promjene?

Poučeni iskustvima iz prijašnjih kampanja i predizbornih groznica, taj period najradije bismo prespavali u novinama. Odnosno, poslali u hibernaciju sve političke vijesti i teme, sve kandidatske face i njihove premudre izjave. Ali, to jednostavno nije moguće. Oni su posvuda. Taman kad pomisliš da si iz novina pobacao sve stranačke pressice, motivacijske skupove, priopćenja i vrpcoreznice – oni opet izranjaju iz naših stranica. Evo ih kamuflirane u navijače na tribinama, s fertunima i košaricama na placu, u kutama pružnih radnika, na izborima selskih ljepotica. Nema pomoći.

S obzirom da su novinari i političari osuđeni na vječni suživot, simbiozu nilskoga krokodila i egipatske ptice zviždačice, nije zgoreg opet podsjetiti kaj su to mediji (prema onoj drugoj definiciji) i kaj nikako ne mogu i ne smiju objavljivati. Evo kratkog podsjetnika (prosimo kopirati u tisuće primjeraka i podijeliti svakom političkom dužnosniku koji je u životu pročitao barem Hlapića). Dakle…

Medij nije politička stranka, a novinari i urednici nisu političari. Oni pokušavaju raditi najbolje kaj znaju, prema jasno definiranim uzusima zakona o medijima i novinarskoga kodeksa časti. Možda je zakone ove države popularno kršiti, ali toplo se nadamo da tako ne misle mjerodavna tijela zadužena za nadzor nad provođenjem zakona. Urednici i novinari podložni su korupciji (a tko, molim vas, u ovoj banana republici nije), cenzuri i autocenzuri, laganju i navijanju. No, političari bi se prvi trebali boriti protiv toga, ne za to.

Mediji, posebno u izbornoj kampanji, ne mogu vazda hvaliti jedne i kuditi druge. Ne mogu nečiju fotku objaviti 13 puta, a nečiju niti jednom. Ne smiju izvan promidžbenog sadržaja preferirati onoga tko plati više. Nedopustivo je da štancaju velike intervjue s političkim dužnosnicima, istim onim koji su spavali sve ove godine, pa se onda naglo probudili baš uoči prevažnih izbora, nudeći se nesebično znatiželjnim novinarskim kolibrićima.

Podulji je popis onog što ovih tjedana nikako ne smiju i što će svejedno činiti. Kao svaki put dosad. Treba li nas onda čuditi da medijima i političarima u našoj državi više gotovo nitko i ne vjeruje. Istraživanja kažu da im vjeruje tek 10 do 15 posto ljudi. Više se vjeruje svim drugim institucijama, pa i bankama i policiji, a o vojsci, crkvi, školstvu i liječnicima da se ne govori. Možda je ona naša prva definicija novinarstva ipak najbliža istini…

Autor: Robert Mihaljević

ZBOGOM PAMETI Posadit ćemo još ljepše, veće i starije drvo na Florijanskom

Svakog jutra, na putu prema radnom mjestu, sve više i prkosnije učvršćujem odluku da ovoj koprivničkoj vlasti ne dam svoj glas na izborima. Moj bunt kontra Zrinskog trga, jasno je k’o dan, neće nimalo utjecati na rezultate jer su se biračima izbori odavno i do kraja zgadili, pa o pobjednicima odlučuju stranačke vojne falange čvrsto ukalupljene u interesno-ideološku masu. No, glasa im svejedno ne dam. I želim to ovdje javno podijeliti s vama.

Ovoj gradskoj vlasti nikad – dok sam živ – neću oprostiti urbani i ekološki zločin koji su počinili na Florijanskom trgu. Kako se spomenik braniteljima – to zvonasto čudovište okruženo ovalnim nasipima i jarbolima za stjegove – polako privodi kraju, tako u meni raste bijes zbog nepodnošljive lakoće kojom su gradski činovnici predvođeni Gošekom, Vesnom, Mišelom i Melitom bagerima i motorkama satrli fascinantni ekosustav u srcu grada.

Ekosustav koji je također uništen

Mnogo prije nego što će se Florijanskim razlegnuti milozvučno režanje motorki, uputio sam jedan dopis, građanski apel za spas parka na barem 30-ak adresa, s fotografijama raskošnog zelenila i sivim projektom budućeg spomenika. Dopis su primile (imam potvrdu da jesu) mnoge Vladine institucije, nacionalni mediji, ekološke udruge. Dobio sam tek nekoliko odgovora kolega iz dnevnih novina, načelnu potporu za pobunjeničku akciju, ali ništa više od toga. Vladina administracija i gomila ekologa – nula bodova.

“Spomenik? Da, ali ne ovo. Najbolji braniteljski spomenik bit će pravno uređena država u kojoj bi kriminalci bez iznimke završavali iza rešetaka, a naša djeca mogla normalno živjeti i raditi u zemlji koju su njihovi očevi branili i oslobađali. Eto, takav spomenik braniteljima želim”, reče mi nekidan prijatelj Živko Zrilić, bez sumnje častan i čestit hrvatski branitelj.

No, Živko je osamljen glas vapijućeg u pustinji. Braniteljskim udrugama i gradskim vlastima svejedno je koliko će nevinih žrtava pasti u ostvarivanju njihova svetog političkog cilja: vanjskog manifesta rata i junaštva, pijeteta i domovinske patetike. Što je, uostalom, jedan park, nekoliko drveća, rijetka simbioza ptica i leptira u usporedbi s veličinom braniteljske žrtve. Nijedan spomenik i nijedna lokacija nije dovoljno dobra.

U gradskoj administraciji nitko se niti jednog trena nije pobunio oko ideje da se zbog spomenika sruši park. Nije to bilo politički oportuno. Kao što nije bilo politički oportuno da se ne prihvati Pavkovićev prijedlog o generalu Anti Gotovini kao počasnom građaninu Koprivnice. Gradsko vijeće generalu je iskazalo najvišu čast, ali Ante se nije udostojio pojaviti na svečanoj sjednici na kojoj mu je priznanje trebalo biti uručeno. Prošlo je otad, evo, i pola godinice.

Ali, tko će – za boga miloga – u uredima na Zrinskom trgu lupiti šakom o stol i braniteljima odbrusiti da zbog spomenika nemaju namjeru rušiti drveće u centru grada? I tko bi na partijskom sastanku, uoči glasanja o nagradi za životno djelo, vijećnike prizvao pameti i rekao im da Gotovina nikad u životu nije bio u Koprivnici, niti zna kako se do nje dolazi najkraćim putem od Pakoštana? Pa tako učinio uslugu i gradu i generalu. Koji bi, ruku na srce, i sam želio da ga svaka provincija ne proglašava svecem jer mu to, dali bismo obje ruke u vatru, ide strašno na živce.

Ni ovih krošanja više nema

Možete li, dakle, zamisliti da Vesna ili Mišel stisnutom šakom opletu po hrastovu stolu u gradonačelničkom uredu? Pa da se zatresu kristalne čaše u uredu tajnice, vrapci polete s kestena u parku, a bijesni branitelji zaprijete kampiranjem ispred vijećnice. Ja, recimo, ne mogu. I baš zato neću glasati za ovu gradsku vlast. Eto, bit će to moj osobni mali spomenik u čast nekoliko čempresa i jela te jednoj fantastičnoj simbiozi mediteranskog bora i gordog bršljana u čijim je krošnjama ljeti odzvanjao cvrkut ptičjih kolonija. Neka im je vječna slava.

Tekst i fotografije: Robert Mihaljević

Zašto se baš nitko u našoj politici nije ugledao na Mujicu

Bio je predsjednik države s najnižom stopom korupcije na kontinentu i jednom od rijetkih ekonomija koja nije utonula u aktualnu recesiju. Živio je skromno, na trošnom imanju u provinciji, sa suprugom i tronogom kujicom.

Vozio je već opjevanu prastaru plavu ‘bubu’ kojom je jednom povezao slučajnog autostopera, a ovaj, fasciniran tim činom, priču dojavio lokalnim medijima. Bili su ga ulovili kako u čekaonici prepunoj pacijenata mirno i strpljivo čeka na red za pregled u javnoj bolnici.

Čak 90 posto predsjedničke plaće dijelio je sirotinji. A plaća mu nije bila mala – oko 12.000 dolara. Predsjedničku palaču koristio je samo za susrete sa stranim državnicima. Kad stisne zima i zečevi počnu tražiti mater, tamo je primao beskućnike, zapravo cijele beskućničke obitelji koje se hrane i griju u predsjedničkoj rezidenciji.

Čim se političari krenu uspinjati u hijerariji, odjednom uobraze da su kraljevi. Glamur predsjedničkog ureda je ostatak feudalne prošlosti. Predsjednici pobijede na izborima i potom odjednom trebaju palaču, crveni tepih, ljude koji im povlađuju i govore ‘da, gospodine’. To je grozno – ispričao je jednoj televizijskoj postaji najskromniji predsjednik u našem sazviježđu.

Ovako opisuje predsjedničku funkciju: “To zapravo nije ništa posebno, niti nadnaravno. Predsjednik nije kralj, ni bog. Nije plemenski šaman koji zna baš sve. On je tek običan službenik koji bi morao živjeti kao velika većina njegovih sugrađana koje predstavlja i kojima pokušava pomoći.”

U nekoliko državnih vila i kućerina smjestio je djecu iz Sirije koja su u krvavom ratu koji bjesni tom jadnom, podijeljenom zemljom ostala bez doma i obitelji. Sve troškove plaća im država. U najkatoličkijoj zemlji kontinenta legalizirao je, pazite sad, pravo na pobačaj, istospolne brakove i marihuanu. Dopustio je i uzgoj marihuane kako bi kriminalnim skupinama izbio iz ruku nelegalni ekstraprofit. Sad ga, posve legalno, ubire država.

Ako još niste čuli, taj fascinantni čovjek zove se Jose Alberto Pepe Mujica Cordano. Do prije dvije godine bio je predsjednik Urugvaja, zemlje s oko 3,5 milijuna duša koja se, kako piše Wikipedia, “ističe visokom stopom pismenosti stanovništva, velikom srednjom klasom i ravnomjernom raspodjelom nacionalnog bogatstva”.

Svijet ga zove kraće, Jose Mujica, a brojni svjetski uglednici tepaju mu da je bio “posljednji heroj u politici” i “najsiromašniji predsjednik na svijetu”. Petogodišni mandat istekao mu je 1. ožujka 2015. godine.

“Jose Mujica bio je pripadnik gerilske ljevičarske skupine Tupamaros, koja se, između ostaloga, borila za socijalnu ravnopravnost i zaštitu domorodačkog prastanovništva, njihove kulture i identiteta. Robijao je četrnaest godina, od čega dvije godine u samici, na dnu bunara. Kaže kako je da ne poludi razgovarao sa žabama i kukcima. Tupamarosi su svoje revolucionarne planove provodili pljačkama, otmicama i ucjenama, ali su sav tako zarađeni novac dijelili sirotinji. Po tome su se razlikovali od ostalih marksističkih pokreta u Latinskoj Americi”, napisao je naš poznati knijževnik i kolumnist Miljenko Jergović.
Kad je pobijedio na izborima, nastavlja dalje Jergović, “nije to bila društvena revolucija, nego revolucija jednoga čovjeka, koju je pet godina dosljedno provodio nad sobom i svojom državničkom funkcijom. Osim što mu je to osiguralo veliku međunarodnu popularnost i Urugvaj učinilo jednom od simpatičnijih zemalja svijeta, predodredilo je i preuredilo odnos građana prema svome izabranom suverenu. Predsjednik u Urugvaju postao je isto ono što je u Finskoj, Švedskoj, Norveškoj. Slika i prilika prosječnog građanina. Ili ispod toga: Jose Mujica bio je i ostao metafora siromašnoga Urugvajca”, primjećuje Jergović.

I eto, otišao je Jose Alberto Pepe Mujica Cordano, najsiromašniji predsjednik na svijetu, a da se baš nitko na njega ugledao nije. Najbolji dokaz da ova sebična, pokvarena, gramziva i bratoubilačka civilizacija sigurno tone u propast. (rm)

ZEMLJA APSURDA Poučak psa Mede: je li poanta u glasnom lajanju ili lancu oko vrata

Mnogo je toga u ovoj državi okrenuto naglavce. Kao u onim Vitezovim antologijskim dječjim stihovima o Antuntunu. Crno nije crno, desno nije desno, a laž nije laž.

Za tu sliku, dakako, prilično su zaslužni mediji, a bogme i moćan korbač. Znate kako je Goebbels govorio – iza svake uspješne propagande mora stajati i oštar mač.

Mislim da ste čuli za priču o psu Medi iz okolice Pule kojem je sud ‘zabranio’ lajati. Možda ste primijetili i nastavak te neobične medijske sage: pas Medo pao je u tešku depru jerbo su ga, da lajanjem ne uznemiruje susjede, preko noći zapri u kuću. Pa sad, sva u stresu i jezi, silno pati njegova suptilna dušica svirepo okovana hladnim zidovima.

Istina koju naši mediji vješto izbjegavaju mnogo je prizemnija. Ali, jebiga, od nje ne bi bilo štofa za zabavu masa. Nesretnog Medu, naime, vlasnik je dobar dio dana i cijelu noć u dvorištu držao na – lancu. Pa je jadni Medo neutješno plakao od sumraka do zore.

To je u redu. Kao što je, valjda, u redu da njegovo lajanje remeti san prvim susjedima. I tako svaku noć. Koju materinu ne nabave čepiće za uši. Ili, još bolje, ne odsele na kraj ulice.

Držanje pasa na lancu, dakle, sasvim je okej. Kod nas. U Austriji je to strogo zabranjeno, ali tko ih išta pita. U Hrvatskoj se zato poštuju pravila EU-a o klanju svinja. Svinjče, tako, ne smijete voditi na klanje držeći ga za uši ili rep, niti mu uzicom vezati nogu. To je teško i nepotrebno traumatiziranje jadne životinje. Koju trenutak poslije čeka nježan ubod noža. Ili, u boljem slučaju, sraz oštrog čelika s malim mozgom.

U desetoj državi / živi Hrvatun

U njega je malko / neobičan um

On posao svaki / na svoj način radi

Šatore za gozbe / on u Savskoj sadi

Kada pašče laje / on ga na sud daje

Za sirotinju gladnu / previše ne haje

Dal’ je netko Hrvat / on to rukom kuša

Komunjare stare / kako cvile sluša

Agrokoru šalje /  Alvareze razne

Na latinskom pjeva / poslovice prazne

Pametnije glave / gura on od sebe

i Đikića časnog / ma ko njega hebe

Kad kroz Gunju ide / on sjeda u čun

Sasvim na svoj način / živi Hrvatun.

 

Portal za ozbiljne vijesti