Arhive kategorije: Vodič

NA GHOULOVOJ GLAVI Pijesak među dlanovima na saharskoj tvrđavi od pijeska. I naklon istoku

U Sahari, na trograničju Libije, Tunisa i Alžira postoji kameno brdo u obliku stolića. I na stoliću tvrđava od pijeska. Najjužnija utvrda Rimskog carstva.

Zovu je Ghoulova glava. Ili planina Sahaba. Ima još nekoliko imena. I kroz taj niz imena vidi se njena povijest mijenjanja svojih gospodara i svoje zemljopisne pripadnosti onako kako se mijenjaju granice u Africi. Potezima ravnala i šestara u Londonskim i Pariškim kišnim dvorcima.

I umjesto da uživam u pogledu na Saharske dine s tog povišenog mjesta, uživao sam u koreografiji našeg vozača u podnožju brda.

Prvo je stavio kamen na kamen.

Pa se vratio nekoliko koraka ne okrećući leđa tom novosagrađenom mihrabu.

Okrenuo se na desno i skinuo cipele.

Kleknuo ispred kamenja.

Uzeo pijesak među dlanove. I pijeskom se triput obredno oprao.

Okrenuo dlanove prema nebu i usta jedva primjetno otvarao.

Pa se u smjeru istoka zajedno sa svojom večernjom sjenom klanjao.

Piše i snima: Antonio Grgić

Oglasi

ISTANBULSKI NOSAČI Turski tisućljetni metropolis nakon što je Recep Tayyip Erdogan postao novi sultan

Recep Tayyip Erdogan postao je novi turski sultan. Dok moderiramo naš Portal s mozgom, masovni mediji javljaju kako je u Turskoj tijesnom većinom prošao referendum kojim su građani predsjedniku ustavnim promjenama dali sultanske ovlasti

Erdogan je sada i predsjednik i premijer i sultan i parlament te goleme euroazijske države koju tresu nemiri, milijuni izbjeglica, teroristički napadi. Kakve će posljedice po Tursku biti novi sultanat, tek će se vidjeti.

Tim povom objavljujemo jednu istanbulsku fotopriču koprivničkog arhitekta i dizajnera Antonija Grgića. Evo je…

Postoje gradovi koji su gradovi. Postoje gradovi koji su države. I postoje gradovi kontinenti.

Grad koji kada bi ga premjestio na drugu stranu svijeta, on to ne bi ni primijetio. Samo bi nastavio živjeti svojim ritmom kao i dosad.

Gradovi u čijim pločnicima se nataložio pijesak iz Samarkanda, mramor sa obala Mramornog mora, kamen iz Efeza, drvo iz Gornjeg Egipta, kosti jednog zalutalog trgovca iz Smirne…

Gradovi kao Istanbul. Gradovi pod čijom se površinom, kad zagrebeš noktima, otkrivaju običaji od prije tisuću godina… Dvije tisuće godina… Tri tisuće…

Ovi ranojutarnji nosači nose teret iz luke na Zlatnom rogu. Kao što su ga nosili njihovi očevi. I očevi njihovih očeva.

A prije njih neki drugi ljudi koji su govorili drugačijim jezikom. I još prije njih slavenski robovi s obala Crnoga mora koje je ovdje prodao vikinški poglavar ploveći iz Baltika rijekama sve do Crnog mora.

Autor teksta i fotografije: Antonio Grgić

 

TRŽNICA U TRIPOLIJU Slučajan susret u rijeci laktova i mirisu arapskih začina

Tržnica u Tripoliju kada je Libijom vladao Gadafi, prije rata koji traje unedogled. Vruće je od afričkog sunca i topline ljudskih tjelesa. Uši me bole od vike. S minareta mujezin poziva na molitvu.

Vuku me za rukave i guraju me laktovima. Djeca mi protrčavaju ispod nogu. Nos mi je pun asfaltne prašine izmiješane s arapskim začinima. U ustima još trpak miris zelenog čaja s mentom s previše šećera. Krv mi se zgusnula od inzulina.

A onda sam se našao odjedamput pred njom. Crnkinja u potpuno crnom hidžabu. U potpunoj tišini. I bjeloočnice su joj crne. Ne gleda me, ne primjećuje me mada smo se skoro sudarili. Samo stoji. Nepomično. Niti ne trepće. S odsutnim pogledom. S mislima negdje drugdje. Ili nekad drugdje.

Fotografirao sam je. Nije se pomaknula. Niti trepnula. I stajao sam pred njom i čekao kad će se vratiti ovdje i sad. Prošla je minuta, dvije. Ona je samo stajala. I mene je polako rijeka laktova udarala i pomicala s mjesta i gurala nizvodno.

Okrenuo sam se još nekoliko puta. S nadom da će se pokrenuti. Prenuti. Uzaludno. Bila je i izdaleka uočljiva. Ovako crna i nepomična.

Piše i snima: Antonio Grgić

(Autor je poznati koprivnički arhitekt, dizajner i konceptualni umjetnik)

Jedan ljupki pupoljak Rita i moja draga ženica

Upravo sjedim i prebirem lanjske fotke iz Perua, znate onu rutu od Lime do jezera Titicaca, pupka svijeta Cusca te drevnog i tajnovitoga grada Inka – Machu Picchua. Da prebirem: klikam na kompu. Ne razvija se baš svako putovanje odmah i sad. To su čari digitale.

Evo, na jednoj ja sa svojom peruanskom gazdaricom Ritom (26) iz Aguasa Calientesa. Rado bih vam je prikeljio za blog, ali ne smijem, žena mi svaki čas može upast u radnu sobu. Ritin broj mobitela nemam, hvala na pitanju. Moš mislit kolika je penetracija mobilnih operatera na peruanskim visovima. Odašiljač na odašiljaču. A Deutsche telekom samo zbraja dividendu.

Bio sam u Peruu i drugim dalekim zemljama, proputovao svijet jedan i pol puta, doduše ne kao Verneovi junaci za 80 dana. Meni je za taj pothvat trebalo gotovo dva desetljeća. Avionom, vlakom, brodom, padobranom, biciklom, nogama laganim.

“I ne da se hvalim, bilo je toga” (ovo citiram Arsenovu Popodnevnu pjesmu). “Kakve sve zemlje, pića, kakva mora! Gdje sam sve bio, gdje sam sve ljubio, i kakve žene, jer vama otvoreno mogu reći” (ajme, ako moja draga zakonita bane sada u odaje moje)… Poeziju na stranu, evo i fotke turističkih mrava na ruševinama mističnog Machu Picchua. Terase, kuće, kule, svetišta, strme staze. I lijeva polutka stražnjice njemačke turistice koja je kroz moj kadar pohitala za kolegicama. Grad koji španjolski okupatori i domaći izdajnici, na sreću, nikad nisu otkrili.

Ushit je preslaba riječ i njome teško mogu opisati stanje duha i tijela za susreta s ostacima drevne civilizacije, na granici neba i zemlje, u nestvarnoj izmaglici koja kao da je satkana od duhova moćnih Inka. Naroda čiji nasljednici danas dočekuju turiste na obroncima planine, u živopisnoj odjeći, s egzotičnim plesovima i tvrdim, ali blagoslovljenim osmijehom. Pili smo coca čaj protiv visinske bolesti, jeli fino pečeno meso (koje je nakon što smo doznali da je riječ o pečenom zamorcu bilo manje fino) i molili peruanska božanstva da nam u objektiv fotića dofura barem jednu planinsku pumu. Uzalud. Al’ zato ima ljama koliko vam srce ište.

Supruga i klinac još nisu vidjeli sve fotke. Nemaju vremena, zabavljeni su proljetnim radovima na našem seoskom imanju. Zapravo kućici s malenim voćnjakom, nekoliko lijeha, brižno njegovanim ružama i cukrenom terasicom s pogledom na seosku kapelicu. Ma pomažem i ja, naravno, što ste odmah graknuli. Slučajno nisam tamo jer danas moram obradit i poslat nekoliko fotki za jednu (pre)zahtjevnu redakciju. A i moji će se vratiti svaki čas.

Peruanski ljupki pupoljak Rita… Zaglavili smo bili već drugi dan, po teškoj, okomitoj planinskoj kiši, u turističkom mjestu Puno na obalama Titicace. Pili smo neku nerazgovijetnu žesticu njezina naroda, mješavinu alkohola, bjelanjka, limuna i šećera, trčali po nemilosrdnoj kišurini od restorana do restorana ogrnuti žutom Belupovom kabanicom. Rita je znala par riječi engleskoga, a ja niti jednu njezina maternjeg jezika. Sporazumijevali smo se rukama, očima i osmijehom.

Mobitel se glasa bipom esemesa. Moja ljubljena ženica. Pita hoću li dolazit u naš seoski raj, da joj donesem humus za cvijeće, bočicu Studene i gornji dio trenirke. Umalo joj ne odgovorih: “Pa kako da dođem, draga, još sam u Peruu”. (rm)