Arhive kategorije: Vijesti dana

KAD DESNIČARI MARŠIRAJU Jesu li Hitler, Tito, Churchill i Truman bili zločinci? Naša desnica mogla bi se s time složiti

Milijan Brkić reče ovih dana kako pozdrav Za dom spremni na HOS-ovoj ploči kod Jasenovca može smetati samo onima koji nikad nisu željeli Hrvatsku. Brkić je, ako niste znali, potpredsjednik Sabora – zakonodavne hrvatske vlasti iznad koje je, kažu, samo Bog na nebesima – te drugi čovjek HDZ-a, stranke koja ovog časa drži sve poluge izvršne moći u našoj napaćenoj državici.

Milijan Brkić definitivno nije šef autohtonih pravaša Dražen Keleminec, ultradesničarski marginalac kakvima obiluju političke scene u cijelom svijetu. Milijan nije ni obični mainstream političar koji bi se zadovoljio nekom saborskom ili ministarskom pozicijom. On je čovjek kojeg se danas počesto pita kamo to Hrvatska ide. I lik kojeg pažljivo osluškuju visoki diplomatski korovi na Zrinjevcu i u Buzinu.

Ako znamo – a znamo vrlo dobro – povijesnu simboliku ustaškog pozdrava Za dom spremni i sve one strahote koje su pod njim počinjene u Hitlerovo, Musolinijevo i Pavelićevo doba, poruka potpredsjednika Sabora i potpredsjednika HDZ-a prilično je jasna: pozdrav Za dom spremni na HOS-ovoj ploči kod Jasenovca može smetati samo onima koji nikad nisu željeli – Nezavisnu Državu Hrvatsku. Da, dobro ste pročitali – onu kvislinšku nacističku tvorevinu na Balkanu koja je zaslužna za našu najveću povijesnu sramotu – logor smrti Jasenovac. Marionetsku družinu zbog koje smo zamalo potkraj II. svjetskog rata završili na strani luzera.

Kad to govori Keleminec, možda možemo i odmahnuti rukom. No, kad to kaže Milijan, onda se moramo ozbiljno zabrinuti. Za razliku od Keleminca, on to govori i u naše ime. Pa onda u pomoć priziva šatoraše na čelu s Glogoškim, koji nastavljaju s oštrom retorikom i ozbiljnim prijetnjama. S druge strane, cijelom tom desničarskom divljanju u potajici plješću Hasanbegović i Esih, stvarni pobornici ustaškog pokreta i njihova zloglasnog pozdrava. Oni su se uspješno obračunali s imenom jednog prekrasnog zagrebačkog trga, pa sad kreću dalje. U nove pokušaje povijesnog revizionizma. Da na svaki Hitlerov i Pavelićev totalitarizam odgovore titoizmom. Da po tko zna koji put poruče kako su Tito i Hitler zločinci čija je povijesna krivnja za smrti i stradanja otprilike ista.

Saveznici i Rusi počinili su u Njemačkoj na kraju rata strašne zločine. Mnogo strašnije od onih koje je učinila Titova vojska. Mnogi su gradovi sravnjeni sa zemljom. Posebno je stravično bilo bombardiranje Dresdena koji su britanski piloti, po Churchillovu nalogu, u veljači 1945. zasuli zapaljivim bombama. Živo je izgorjelo na desetke tisuća civila. Svake godine u veljači komemorira se žrtvama, ali nikome na pamet ne pada da naciste izjednačava sa saveznicima. I da relativiziraju ono što su Hitlerovi eksadroni smrti priuštili mnogim narodima.

Možete li, dakle, zamisliti išta strašnije po ugled jedne europske državice od nacističkog pozdrava Za dom spremni kod logora Jasenovac, mjesta na kojem su brutalno pobijeni deseci tisuća nevinih ljudi? Ja mogu

Ubijeni japanski gradovi Hiroshima i Nagasaki. U atomskim napadima koje je u kolovozu 1945. naredio američki predsjednik Truman izravno je poginulo više od 200.000 ljudi, većinom civila. Nije za to bilo vojne potrebe, tvrde danas mnogi povjesničari. Svake godine na tim mjestima okuplja se cijeli svijet kako bi pozvao na mir i upozorio na strahote nuklearnog arsenala. Nitko ne poziva na povijesnu reviziju Trumanove i SAD-ove uloge u tom zastrašujućem krvoproliću. Mogu li se, onda, nekom čudnom alkemijskom jednadžbom izjednačiti zločini Hitlera, Tita, Churchilla i Trumana? Ako pitate Brkića, Glogoškog i Hasanbegovića – svakako.

Možete li, dakle, zamisliti išta strašnije po ugled jedne europske državice od nacističkog pozdrava Za dom spremni kod logora Jasenovac, mjesta na kojem su brutalno pobijeni deseci tisuća nevinih ljudi? Ja mogu. Odsutnost primjerene reakcije najodgovornijih ljudi u državi – premijera, predsjednice i šefa Sabora. Umjesto njih, govore drugi čovjek parlamenta, čelnik  braniteljske udruge i lider važne desne stranke koja je krenula u križarski pohod protiv Tita i njegova komunističkog naslijeđa. A bolje bi bilo da i oni šute. Pa da nacionalna sramota bude manja.

Hrvatskom se od osamostaljenja valja konzervativna, klerikalna i desničarska revolucija koja želi po svaku cijenu strpati pod tepih što više krvavog naslijeđa Pavelićeve zločinačke tvorevine. To je proces koji teče. Katkad je ta revolucija spletom političkih okolnosti u defenzivi, ali nikad na marginama. Danas je ušla u sve pore našeg društva: političke stranke i  institucije, škole i vrtiće, pravosuđe i medije, crkve i građanske udruge. Teren osvaja s lakoćom jer otpora gotovo da i nema.

Svjetina se sklanja i šuti. Ili bježi u bivše nacističke bastione koji su, srećom, jako dobro znali što učiniti sa svojom lošijom prošlošću. Pišati po njoj, sustavno i bez milosti, sve dok truli vonj amonijaka naciju ne natjera na povraćanje.

Piše: Robert Mihaljević

Oglasi

OBRAZ I VLAST Plenković je za Tita, ali nema snage to vlastitoj desnici skresati u lice

Da su danas izbori, HDZ bi zahvaljujući belgijskom matematičaru Victoru D’Hondtu i realnom rastu popularnosti osvojio gotovo 40 posto saborskih mandata, kazuju recentna istraživanja mišljenja birača. Agrokor i Todorić zasad su pometeni pod tepih, koalicija s HNS-om honorirana je rastom potpore, a nemiješanje u problem ustaških znakovlja i pokliča dodatno je homogeniziralo birače na hadezeovom desnom krilu. Isto će, nema nikakve sumnje, učiniti i promjena imena Trga maršala Tita u Zagrebu, koju je upravo slavodobitno najavio vječni gradonačelnik pod uskočkim zulumom Miki Bandić.

Je li premijer Andrej Plenković doista toliko benevolentan prema povijesnom revizionizmu i galopirajućem fašizmu? Podupire lli on, onako ozbiljno, jasenovačku ploču Za dom spremni i ukidanje Titova trga?  Nemojte biti smiješni. To nije svijet diplomatskog maga odgojenog u obitelji koja je u socijalizmu, da ne velimo komunizmu, doživljavala zvjezdane karijerne trenutke. Plenki je po svojem habitusu zlatna socijalistička mladež, ali vrlo inteligentna, obrazovana i dobro odgojena. On istinski vjeruje da Tito nije nikakav epski zločinac i da su ustaše najveće zlo hrvatskog naroda.

Ali, o čemu je onda riječ? Zašto su se fašisti razmahali i dobili krila, zašto se prvi put od osamostaljenja države javno traži ukidanje obilježavanja dana antifašizma, zašto se priprema zapjenjeni ustaški dernek u povodu micanja ploče s Titovim imenom u srcu Zagreba? I sve to bez ikakve reakcije službene vlasti. Odgovor na to pitanje leži u prvim rečenicama ovog teksta. Riječ je o maksimiziranju i homogeniziranju hadezeova biračkog tijela, raspršenog od ultradesnog Steve Culeja do liberalnog Drage Prgometa. Obraz možemo izgubiti, ali vlast nikako – kaže danas izvrnuta misao pokojnog vođe ljevice Ivice Račana.

No, ta odvratna moralna dekadencija – uči nas povijest već stoljećima – nikako nije dovijeka. Urušit će se jednog dana poput kule od karata. Kao što se urušilo i Rimsko carstvo na vrhuncu te iste moralne dekadencije

Danas je, dakle, u žalosnoj zemlji Hrvatskoj jedina mantra kako što duže ostati na vlasti. Odnosno, kako što postojanije i obilatije potpomagati sebe i svoje. Cijena nije bitna. Onaj tko je dosljedan svojoj političkoj ideji, osuđen je na političku smrt u najgorim mukama. Danas svjedočimo posvemašnjoj travestiji na svim razinama vlasti. Od općinske, gradske i županijske do najviše državne. Politički programi, koalicijski sporazumi, ideloške premise, moralni principi? Ništa više nije važno. Osim gole, darwinovske vlasti u kojoj jedinka s više ruku u parlamentu – lokalnom ili nacionalnom – jede onu s manje tih ekstremiteta. Surovo, bez evolucijske milosti. Korupcija je pritom poželjan obrazac ponašanja.

No, ta odvratna moralna dekadencija – uči nas povijest već stoljećima – nikako nije dovijeka. Urušit će se jednog dana poput kule od karata. Kao što se urušilo i Rimsko carstvo na vrhuncu te iste moralne dekadencije. Satrt će je u pepelu i krvi gladna i prezrena svjetina iz domaćih dvorišta ili barbari s istoka koji će u galopu gaziti sve pred sobom u potrazi za novovjekim lebensraumom. To što će posljedice za narod hrvatski tog časa već biti kataklizmične – nepovratno kataklizmične – neće nikoga posebno brinuti.

PS

Naš marni suradnik, liberalni gradonačelnik Mladen Godek, napisao je za ovaj sajt briljantan esej o Titu. U svjetlu promjene imena trga u Zagrebu svakako bi se valjalo podsjetiti na te tekstove. Evo linka na prvi dio tog eseja, a evo i na drugi. Obvezno pročitati. Usput, drugi dio Godekova eseja o Titu i dalje je najčitanije štivo na ovome sajtu. Provjerite zašto. I svakako o svojim spoznajama obavijestite Milana Bandića, Milorada Pupovca i Andreja Plenkovića.

R. Mihaljević

Foto: AlJazeera screenshot

PRVAŠIĆ U MUZEJU NEANDERTALCA Adam i Eva od prvog, Darwin tek od osmog razreda osnovne

“I onda su došli Adam i Eva, jelda tata?”

Gotovo sam prasnuo u smijeh kad me sin prvašić to iznenada priupitao nakon što smo u muzeju, u polumraku, na evolucijskoj stazi prošli sve figure hominida u prirodnoj veličini, od pogrbljenih jedinki do uspravnih krapinskih neandertalaca. Nakon lovca s kamenom i toljagom, zaključio je moj mali polaznik vjeronauka, sigurno su se pojavili Adam i Eva. Rajski vrt, stablo dobra i zla, zmija i prokletstvo.

“Da, ljubavi, onda su došli Adam i Eva”, otpovrnuo sam mu dok smo se približavali spilji krapinskog neandertalca.

I tog časa više mi uopće nije bilo do smijeha. Klinci, dakle, već u prvom osnovne uče o kreacionizmu, ali Darwinu teoriju evolucije ne spominju sve do kraja osmoljetke. Naši susjedi Srbi još su napredniji u obračunu sa znanošću: oni traže da se učenje o prirodnom odabiru i evoluciji potpuno izbaci iz škola. Začudit ćete se, ali mnogo je takvih rigidnih slučajeva u američkim saveznim državama koje ne dopuštaju da se na nižim obrazovnim stupnjevima Darwinovo učenje uopće spominje. Kao da ne postoji.

Zato ne treba čuditi da redovita Gallupova istraživanja potvrđuju kako gotovo polovica stanovnika SAD-a smatra da je “Bog stvorio ljudska bića u više-manje današnjem obliku u nekom trenutku u posljednih 10.000 godina”. I još poraznije, tek otprilike svaki deseti Amerikanac vjeruje kako su “ljudi evoluirali iz drugih životnih oblika bez ikakva božanskog upletanja”. I mi se onda danas čudimo da je baš Donald Trump demokratski izabrani predsjednik najmoćnije sile svijeta.

U Hrvatskoj je na djelu konzervativna revolucija koja teži dosezima mađarskog i poljskog vladajućeg establishmenta.  Ta revolucija maršira našim vrtićima, školama, ulicama i parlamentima

Mogao bih ovdje o školskom programu kroz koji se probijaju moja djeca pisati do Božića. O potpuno beskorisnom bubanju geografskih i povijesnih činjenica, informatici iz doba Basica i Fortana, ubijanju svake slobodne i dijalektičke misli, mnogim primjerima posve neznanstvenog pristupa, izbjegavanju suvremenih tema i ozbiljnog kaskanja za ultrabrzom IT revolucijom. A mogao bih i o pristupu prema vlastitoj povijesti. Ustašama i Paveliću. Holokaustu. Drugima i drukčijima. Toleranciji. Ekologiji i održivu razvoju. Sekularnoj državi.

Mogao bih, ali neću. Jer mi je priča o Adamu i Evi iz Muzeja krapinskog neandertalca najbolji primjer okruženja u kojem odgajamo i obrazujemo djecu. Teorija evolucije i prirodnog odabira danas više i nije teorija jer ima snažnu potporu u novim znanstvenim granama – populacijskoj genetici, molekularnoj biologiji, biokemiji i genomici. No, naš sustav i dalje preferira kreaciju. Od prvog razreda osnovne.

U Hrvatskoj je na djelu konzervativna revolucija koja teži dosezima mađarskog i poljskog vladajućeg establishmenta. To vidi svatko onaj koji zna gledati. Ta revolucija maršira našim vrtićima, školama, ulicama i parlamentima. Ona je agresivna, dobro organizirana, sa snažnom logističkom potporom Crkve i Države. Malo po malo, osvaja sve više liberalnog i građanskog prostora. Za to vrijeme, liberali i građani uglavnom šute. Ne bi se šteli mešati jer je to sve ispod njihove intelektualne razine.

A šutjet će, po svemu sudeći, i onda kad ta ista konzervativna revolucija zatraži da se iz školskog programa izbaci Darwinova evolucija. Da se zabrani pobačaj i pilula za dan poslije. Da nastava počinje molitvom. Da se Jasenovac proglasi radnim logorom za preodgoj delikvenata. Mislite da pretjerujem? Volio bih da ste u pravu.

Piše: R. Mihaljević

 

SLUČAJ SAUCHA Ovdje se na sudovima proglašavaju krivima samo hrvatski vojnici, sirotinja i nesretni pas Medo

Piše: ŽIVKO ZRILIĆ

Cadit a sillaba, cadit a toto. Pogriješi li slovo, izgubio je parnicu, kaže stara latinska pravna sentenca.

Zar je doista moguće da Uskok i Državno odvjetništvo svaki put pogriješe baš u tom nesretnom slovu iz latinske izreke, pa da se parnica – zbog tog običnog nemarno zapisanog slova – naprosto izgubi. Zar je moguće da Državno odvjetništvo Republike Hrvatske svaki put počini proceduralnu pogrešku i da svaka krupnija gospodarska afera u zemlji propadne zbog, eto, iste takve proceduralne pogreške. I zar je moguće da svaki zločin kad je u pitanju pljačka naše domovine ostane bez kazne. I s vazda istim tumačenjem – palo je zbog proceduralne pogreške.

Pročitavši na portalima vijest da je ukinuto rješenje Uskoka o proširenju istrage u aferi Dnevnice, u kojoj je glavni akter saborski zastupnik SDP-a Tomislav Saucha, i to zbog te proklete proceduralne pogreške, u prvi mah nisam mogao vjerovati da je vijest točna. Bila je prebanalna i preapsurdna da bih na prvu povjerovao u njezinu istinitost. No, pregled drugih web portala odagnao je moju skepsu i nevjericu. Vijest je točna da točnija ne može biti.

Svaki put kad pomisli čovjek da u ovoj državi ne može biti gore – dogodi se još gore. Ovaj sudski rasplet nemoguće je promatrati ne uzimajući u obzir ulogu zastupnika Sauche u nedavnim zbivanjima u Hrvatskom saboru. Pa sa čovjek s pravom pita živi li u državi koja je punopravna članica Europske unije ili živi u Nikaragvi, Hondurasu ili kakvoj drugoj zemlji latinske Amerike, gdje vlast čini kombinacija mafije, vojne falange i narko-kartela.

Dao sam si truda pa sam proguglao sve velike afere koje su potresale Lijepu našu i koje su propale zbog “proceduralnih pogrešaka”. Čitajući novčane iznose koji su pokradeni, čitajući imena aktera, obrazloženja oslobađajućih presuda i sva ta teško probavljiva i mučna štiva – nisam bio siguran čitam li priče iz Hrvatske ili mafijašku kroniku Chicaga iz 30-ih godina prošlog stoljeća.

I onda se svi čudom čude kad u agencijskim istraživanjima više od 80 posto mladih želi napustiti Hrvatsku. Ako mladi odu, tko će ostati?

Istina, moram priznati da u slučaju presuda hrvatskim vojnicima koji su počinili kaznena djela u obrani domovine nije bilo proceduralnih pogrešaka. Kao ni u presudama ovršene hrvatske sitotinje te pravomoćnom sudskom pravorijeku sad već legendarnom psu Medi čije je lajanje iritiralo susjedu pa je, jadan, dobio strogi kućni zatvor i brnjicu na lajavu njušku. Poput mnogih novinara koji se usude propitkivati odluke nedodirljivih.

Proceduralna pogreška ekskluzivni je privilegij hrvatskog pravosuđa rezerviran za pljačkaše naše napaćene i moralno opustošene domovine – hrvatske političare i hrvatske robovlasnike. A zatvorske i novčane kazne rezervirane su za hrvatske vojnike Domovinskog rata i hrvatsku sirotinju. Prema izvješću Europske komisije, kad je u pitanju vladavina prava u EU lani je iza Hrvatske bila samo Bugarska na fenjeraškom 28. mjestu. U istom izvješću navodi se da su saborski zasupnici najkorumpiranija skupina hrvatskog društva.

I onda se svi čudom čude kad u agencijskim istraživanjima više od 80 posto mladih želi napustiti Hrvatsku. Ako mladi odu, tko će ostati? Izgleda, samo saborski zastupnici, suci županijskih, Vrhovnog i Ustavnog suda te, naravno, vojska stranke. Naša hrvatska falanga. Ovakve odluke i presude hrvatskih sudova već sad imaju apokaliptične posljedice po hrvatsko gospodarstvo, javne financije, moral nacije, a posebno su pogubne po demografsku sliku Hrvatske.

Tomislav Saucha vrlo će brzo postati samo proceduralna pogreška SDP-a i hrvatske politike, ali ne bi bilo dobro da Republika Hrvatska, zahvaljujući vlastitom pravosuđu, u skoroj budućnosti postane proceduralna pogreška u udžbenicima povijesti nekih novih naroda i nekih novih generacija koje će živjeti na ovim prostorima.

Foto: Youtube screenshot

TAJNA LIZE MINELLI Otac i ja zajedno smo riješili križaljku. Trebale su nam 42 godine…

Bio je 31-godišnjak kad je u vrelo srpanjsko poslijepodne s posla donio magazin Fokus. Otac je volio čitati ozbiljno i edukativno štivo. Zagrebački Fokus, Start i mjesečnik Izbor, beogradski Nin. No, Fokusa se najbolje sjećam zbog priča o hollywoodskim zvijezdama, velikim bitkama, svemircima, najvećim svjetskim zagonetkama, važnim povijesnim ličnostima.

Te 1975. godine, za vrućih srpanjskih dana, moj otac nije do kraja ispunio križaljku u Fokusu broj 55. Na kričavoj naslovnici Liza Minelli iz Oscarom ovjenčanog Cabareta, snažne i raspjevane filmske priče o rađanju nacizma u Berlinu. Unutar korica storija o njoj i njezinoj majci, slavnoj glumici Judy Garland te ocu, ne manje slavnom redatelju Vincentu Minelliju.

Rijetko se događalo da mu ostanu prazna polja. Manje se događalo da nije znao, a više da je imao pune ruke sezonskog posla na našem seoskom imanju. Šljivik, vrt, drvodjelstvo, pčele, šuma, ovce i kokice. Moj otac imao je zlatne ruke. Onakve kakve ja i moji potomci nikad nećemo imati.

Danas sam, dakle, dovršio ono što je on prije 42 godine ostavio nedorečenim. U starom izdanju Vjesnikova Fokusa broj 55 do kraja sam riješio doista pretešku križaljku. Okomito i vodoravno: ajalen, cizelar, katana, atelan, etanc, epitel, tritoni.  U tri navrata u pomoć sam prizvao sveznajući Google, što – moram priznati – nije nimalo pošteno jer otac te 1975. nije imao takve alate na raspolaganju. Ali, svejedno sam bio ponosan. Završio sam očev započeti posao. U djetinjstvu to nikad nisam dospio napraviti jer on je sve svoje poslove uvijek istjerivao do kraja. Pa i smrt koja ga je nedavno – uništavajući ga nemilosrdno mjesecima – bešćutno dokrajčila.

Tko zna što je otac mislio i osjećao te 1975. godine, dok je s penkalom u ruci ispunjavao prazna polja u Fokusovoj križaljci. Bio je mlad, opijen životom, s obitelji u gazdinstvu koje je svojim rukama sagradio. Bio je tog časa sretan čovjek, u to sam danas posve siguran.

Razdirala ga je bolest, a bogme i ludilo u Hrvatskoj i Bosni. Beznađe. Spoznaja da je čovjek nepopravljiva dvonožna životnja kojoj je u krdu lijepo i ugodno

Te 1975. umro je veliki nobelovac Ivo Andrić, književnik kojeg danas svojataju barem tri ex-yu republike. Nakon pada Saigona, Amerikanci su napustili Vijetnam ostavljajući u 30-godišnjem ratu 58.000 svojih i čak tri milijuna njihovih žrtava. Na dvije strane Velike bare rođeni su Angelina Jolie i David Beckham. Vlade SFRJ i Italije potpisale su čuveni Osimski sporazum kojim su konačno riješena sva granična pitanja između dvije države. Pa i ono o morskoj granici, zbog čega se već godinama glođu bivše Titove republike Hrvatska i Slovenija.

Anatolij Karpov postao je svjetski šahovski prvak, a reprezentacija SFRJ europski košarkaški šampion pobjedom protiv SSSR-a u finalu prvenstva u Beogradu. Umro je omraženi španjolski diktator Franciso Franco, a na njegovo mjesto kao suveren uskočio je kralj Juan Carlos. Bill Gates pak prvi put u pisanoj korespodenciji s poslovnim partnerom koristi naziv Micro-soft. Ime diva iz Redmonda koji je koje desetljeće kasnije pokorio cijeli virtualni planet.

A ja sam danas dovršio očev posao. Godina je 2017. Donald Trump postao je američki predsjednik, Recep Tayjip Erdogan novi turski sultan, a legendarni glazbenik Bob Dylan – nobelovac. Krizi na Bliskom istoku ne nazire se kraj. Kao, uostalom, i krizi u hrvatskoj državnoj politici.

“Neka gasi svjetlo ko ostane zadnji”, bile je jedna od posljednjih očevih sms poruka u jeku krize oko sastavljanja Karamarkove Vlade.

Razdirala ga je bolest, a bogme i ludilo u Hrvatskoj i Bosni. Beznađe. Spoznaja da je čovjek nepopravljiva dvonožna životnja kojoj je u krdu lijepo i ugodno. Toplo. Krdo smrdi, zna biti pakleno zagušljivo i tijesno, ali tu si siguran. Jer sam, na čistacu, brzo ćeš stradati. Od neke veće i jače zvijeri ili vlastitog krda. Pregazit će te stampedo.

Nisam se s ocem pošteno oprostio. Majka je bila do zadnje sekunde uz njegovo uzglavlje. Umro joj je na rukama. Ja sam tog časa bio 600 kilometara dalje, zarobljen žrvnjem svakodnevice. No, danas sam riješio njegovu križaljku. On je počeo, ja dovršio. Kao da je prebrisan 42-godišnji jaz, kao da se to sve dogodilo u istom danu. Evo, tu je i Fokus, tu su njegove sms poruke, njegova fotografija na mojem mobitelu, njegove priče na mojem sajtu.

Zbogom, stari. Do neke nove križaljke.

Piše i snima: R. Mihaljević

CHEF JE PREVAGA Hoće li Coolinarika konkurirati McDonaldsu ili Maloj hiži

Podravka se želi baciti u ozbiljan ugostiteljski biznis. Kako otkriva tjednik Podravski list u novom broju, plan im je otvarati restorane pod brandom Coolinarika. To vam je onaj web site na kojem možete pronaći hrpu recepata i korisnih savjetra koje ostavljaju korisnici stranice diljem svijeta.

Ne znam kako je to s Coolinarikom doista zamišljeno, ali čini mi se da u cijeloj priči ima ozbiljan problem. A on se zove – chef. Dobar restoran, naime, ima odličnog chefa. Interijer, brand, pristupačnost i ljubazno osoblje svakako su plus, ali ključan je – chef. Osim ako Podravka ne misli razvijati lanac restorana po uzoru na McDonalds, Burger king ili, nedajbože, Pizza hut, Subway, KFC i Taco bell. Lance brze hrane čiji prihodi, doduše, globalno rastu, ali konkurencija je ogromna. I doslovce premoćna.

Kako se moja obitelj često (recimo, jednom mjesečno) voli počastiti dobrim nedjeljnim ručkom u nekoj zanimljivoj destinaciji u Lijepoj našoj, imali smo prigodu spoznati što nude tipični hrvatski restorani i što im je poslovni credo. Jeli smo u finim istarskim restoranima, lizali prste na Kvarneru i po Dalmaciji, krstarili po zagorskim bregima i ravnoj Slavoniji (o Zagrebu da ne govorimo). I uvijek je chef bio ono što je činilo ključnu prevagu. Motiv da se vratimo. Dvaput, triput i opet.

Ne znam jeste li bili u Maloj hiži u međimurskom Mačkovcu. Ako jeste, možete se složiti sa mnom da eskterijer i interijer tog restorana nije top topova. O prometnoj povezanosti da se ne govori. Ali hrana… Braćo moja mila! Ono što sa sezonskim namirnicama rade vlasnik Branimir Tomašić i njegovi kulinarski umjetnici… Rječju, rapsodija okusa i mirisa. I teško mi je dokučiti kako se Mala hiža nikako ne može dogoditi u našoj hranom prebogatoj Podravini, bogomdanoj za kulinarske užitke.

Podravka u Koprivnici ima dva restorana: Pivnicu Kraluš u središtu grada i Podravsku klet u južnom vinorodnom prigradskom naselju. Oba su sinonim ispodprosječne kvalitete. Teško je objasniti zašto kompanija poput Podravke uopće trpi takve restorane u svojem portfelju. U živom su mi sjećanju zadnji objedi: preklani biftek s povrćem u Kleti te lani zapečeni grah i pivske kobase u Kralušu. To se riječima ne da opisati. Dno dna. Od kvalitete namirnica do pripreme. Zar je doista moguće tako sfušat’ i tako jednostavna jela?

Iskustva s Kralušem i Kleti ne ulijevaju nadu da će s restoranima pod brandom Coolinarika biti išta drukčije. Volio bih da me razuvjere. No, ako chefovi budu samo usputna stavka u projektu koji će se furati na smartphone aplikacije, online naručivanje i frekventne gradske štacije, odmah ću reći: ništa od toga.

Piše: R. Mihaljević

Foto: Mala hiža

 

OPET DRAMA U KOPRIVNICI Državi, izgleda, ne pada na pamet mirovincima prepustiti upravljanje Podravkom

Opet drama u koprivničkoj Podravki, javlja regionalni tjednik Podravski list u novom broju. Čini se kako HDZ želi izigrati dogovor s mirovincima, prema kojem fondovima pripadaju tri člana uprave tvrtke, a državi dva. Tako je bilo uglavljeno prilikom izbora Marina Pucara za šefa uprave Podravke na maratonskoj sjednici Nadzornog odbora prije dva mjeseca.

No, minstar državne imovine Goran Marić i šef HGK-a Luka Burilović, dopredsjednik NO-a Podravke, ne misle popustiti. Njima su mirovinski fondovi nužno zlo, produžena ruka politike kojom stranka na vlasti kontrolira odabrane zlatne koke. Tvrtke koje se isplati kontrolirati jer posluju dobro i profitabilno. Da stvari pojednostavimo do kraja – rijetke preostale tvrtke koje imaju love.

Mirovinski fondovi u Podravki imaju 50, a država 25 posto vlasništva. No, država želi posve zgrabiti upravljačke strukture.

Ne znam koliko su me puta dosad u HDZ-u uvjeravali kako mirovinci raspolažu “našim novcem” i imaju činiti ono što im “mi kažemo”. Nek si ne umišljaju da odlučuju o ičem. Oni su tu da daju lovu kad ih država to traži; za preuzimanje Ine, spašavanje Agrokora, monetizaciju autocesta. I da poslušno klimnu glavom kad HDZ-ovi jurišnici krenu raditi čistke po Podravki.

Priča se, recimo, kako HDZ-ova članica Uprave Podravke Ljiljana Šapina radi popis stranačkih zaslužnika u Podravki koje bi trebalo malo unaprijediti. Pogurnuti na neku lukrativniju poziciju. Priča se i kako će se šef Podravke Marin Pucar morati uključiti u kampanju za lokalne izbore. Da seljacima obeća kooperantske odnose s kompanijom. Jer je to jako važno za župana Darka Korena i HDZ-ova dožupana Darka Sobotu. Ne znam koliko je istine u tim pričama, ali da je Podravka opet upala u ralje lokalne politike, u to ne treba sumnjati.

Tvrdnje HDZ-ovih junoša da mirovinci upravljaju našim novcem zapravo su činjenično posve točne. Ali, upravo zbog te ispravno primijećene činjenice fondovi bi se morali posve odmaknuti od političkog utjecaja. I raditi ono što će našem novcu – našim budućim mirovinama – činiti dobro. A najbolje što s našim novcem mogu učiniti je da ga zatvore u neprobojni sef opasan lancima od najčvršćih legura. Da ga učine posve nedostupnim ministru Mariću, šefu HGK-a Buriloviću i ostalim HDZ-ovim ‘podravkobrižnicima’.

“Biste li ovim ljudima povjerili svoju ušteđevinu”, trebalo bi napisati ispod fotografije Marića i Burilovića. Pitanje je, dakako, retoričko.

Piše i snima: R. Mihaljević

 

 

PROROK IZ OMAHE Šteta da je Warrenu Buffetu Hrvatska tako mala i tako daleka

Kad sam prije nekih desetljeća i pol kupio prvih stotinjak dionica Podravke, burza mi je bila svakodnevna opsesija. A i ulagačka literatura poput antologijskog priručnika za početnike “Kako to radi Buffet”.

Uglavnom, Warren Buffet, kojeg opravdano zovu ‘prorokom iz Omahe’, uporno je tupio o fundamentima i dugoročnom ulaganju, a ne strasnoj kupnji i paničnoj prodaji. Kupujte tvrtku, a ne dionice, govorio je Buffet naglašavajući važnost čvrstih temelja, tradicije, dobrog menadžmenta, kvalitete. Drugim riječima, dobra kompanija je dobra kompanija ma kako joj se u krizi ponašala dionica.

Njegov poučak posebno je važan danas, kad su zbog krize u Agrokoru dionički indeksi na Zagrebačkoj burzi već tjednima u crvenom. Podravka, Ledo, Jamnica, Ericsson, Končar, Atlantic… Panična rasprodaja, stampedo u naletu. Prorok iz Omahe bi rekao: ‘Razmišljajte u razdoblju od deset godina, a ne deset minuta’. Tvrtka sa zdravim i čvrstim fundamentima neće propasti ako joj se cijena dionice strmoglavi zbog krize koja nema izravne veze s njezinim poslovanjem.

Ljetos se prvi put u povijesti dogodilo da je online trgovina po količini prodane robe i zarade premašila promet u klasičnim trgovačkim, odnosno robnim centrima. Istraživanje u SAD-u pokazalo je da više od polovice potrošača svakodnevnu kupnju obavlja online – preko računala, smartphonea, tableta. Bio je to, očito, početak kraja trgovine kakvu danas poznajemo.

Da se na tom tržištu događa prava revolucija pokazao je i milijarder Warren Buffet koji je, mic po mic, do danas prodao gotovo sve dionice koje posjeduje u najvećem svjetskom trgovačkom lancu, američkom Walmartu. U toj je kompaniji Buffet držao paket dionica vrijedan gotovo milijardu dolara. Tu gomilu casha odlučio je usmjeriti u zrakoplovstvo i aviokompanije.

Rezultat? Buffetovo carstvo od lani je uvećano za gotovo 12 milijardi i danas iznosi ukupno 74 milijarde dolara. Kupuj na grmljavinu haubica, prodaj na zvuke fanfara, otprilike bi rekao najveći živući investitor. Šteta da mu je Hrvatska tako mala i tako daleka. (rm)

KROKODIL U BARI Zašto sam prodao Podravkine dionice. I zašto ću ih opet kupiti

U hrvatske dionice počeo sam ulagati prije dvadesetak godina zato što vjerujem da je moguće obogatiti se preko noći. Jedini je problem što tu noć treba jako dugo čekati. Osobno, još uvijek je nisam dočekao.

Smatram se ulagačem niske koncentracije i baš zato ulažem isključivo u hrvatske dionice. Dugoročna strategija, recimo, dugoročno praćenje određenih sektora ovdje naprosto ne postoji jer će sutra neki ministar, kopajući nos, jednim potezom pera uništiti, primjerice, čitavu energetiku. Time će i vaše godinama strpljivo prikupljano znanje postati iskoristivo jedino na pub-kvizovima. Uostalom, kod nas su dugoročni ulagači oni ulagači koji su spremni zadržati dionicu preko vikenda.

Podravka je dionica u koju relativno često ulazim i izlazim, jedva malo rjeđe nego što to čine hrvatski političari. Bio sam najveći protivnik postavljanja Mrleta za generalnog direktora. A on se, kao dobar menadžer, odmah potrudio opravdati sve moje najnegativnije misli. Već prvog dana na poslu uspio je iznijeti podatke koje nije smio iznijeti jer je Podravka na burzi, onda je s menadžerima trpao Vegetu na najistaknutije police – transparentno i obilato pokazivao je svoje neznanje.

No, potom je krenula priča o restrukturiranju, otkazima, mirovinama, novim tvornicama… Mrle mi se iz dana u dan činio sve manje lošim, a kada sam vidio godišnja izvješća Podravke, gotovo da sam se zaljubio u njega. Kažu da ima rijetku osobinu da se zna okružiti boljima od sebe.

Nije to rijetka osobina u Hrvata, to je jedinstvena osobina!

A onda se vratio HDZ, prvo u obliku Karamarka bagera, a potom u sjajnom Plenkijevom odijelu. No, bez obzira na pojavnost, pravi HDZ uvijek je ispod površine, vrlo sličan strašnom klaunu iz popularnog filma Stephena Kinga, klaunu koji radostan čuči u kanalizacijskom otvoru i čeka malu djecu da ih pojede.

E, taj HDZ sam nedavno kao dioničar došao vidjeti na posljednju Mrletovu skupštinu dioničara. U glavi mi je već bila scena kako Mršić na sve četiri usred pustinje pije blatnjavu vodu iz neke močvare koja još nije presušila, a onda iz plićaka izviri krokodil, plavi krokodil i steže mu čeljust oko vrata u ritmu koračnice Đuke Čaića. Hrvatine.

Mislite li da se to nije dogodilo? Onda niste bili na dioničarskoj skupštini. Ja jesam. Došao sam tamo da vidim hoće li se mirovinski fondovi, koji drže preko pola dionica, uspjeti izboriti protiv krokodila. Ali, nisu uspjeli. Napravljen je neki jalovi kompromis po kojem HDZ, ili da ne kažem država, ima mnogo više utjecaja nego sâmih dionica.

Politika je moć. Mirovinci tu lekciju još uvijek nisu shvatili. Jer, ako im danas HDZ kaže da će oni birati samo jednog člana uprave, a mirovinci sve ostale, sutra će im reći da zaposle samo sto HDZ-ovaca, od ukupno 150 novih radnih mjesta koje će izmisliti.

Ne vjerujem da će Podravka propasti. Ali, dovoljno je da umjesto 300, posluje s 200 milijuna kuna dobiti. Onu razliku, tih stotinu, to je sasvim dovoljno za jednu stranku.

I da velim, ako koga uopće zanima, kupovao sam Podravku u tom zadnjem valu po 320 kuna, prodao je na dan skupštine po 420 kuna. Sad kad je Agrokor kihnuo, a Podravka se vrti i na 320 kuna, ponovno mi je zanimljiva. Ima ona izreka: Kupuj kad je krv na cesti.

Piše: Igor Kokoruš

(autor je poznati bjelovarski novinar, književnik, scenarist, zajebant i ulagač na tržištu kapitala)

ZEMLJA APSURDA Poučak psa Mede: je li poanta u glasnom lajanju ili lancu oko vrata

Mnogo je toga u ovoj državi okrenuto naglavce. Kao u onim Vitezovim antologijskim dječjim stihovima o Antuntunu. Crno nije crno, desno nije desno, a laž nije laž.

Za tu sliku, dakako, prilično su zaslužni mediji, a bogme i moćan korbač. Znate kako je Goebbels govorio – iza svake uspješne propagande mora stajati i oštar mač.

Mislim da ste čuli za priču o psu Medi iz okolice Pule kojem je sud ‘zabranio’ lajati. Možda ste primijetili i nastavak te neobične medijske sage: pas Medo pao je u tešku depru jerbo su ga, da lajanjem ne uznemiruje susjede, preko noći zapri u kuću. Pa sad, sva u stresu i jezi, silno pati njegova suptilna dušica svirepo okovana hladnim zidovima.

Istina koju naši mediji vješto izbjegavaju mnogo je prizemnija. Ali, jebiga, od nje ne bi bilo štofa za zabavu masa. Nesretnog Medu, naime, vlasnik je dobar dio dana i cijelu noć u dvorištu držao na – lancu. Pa je jadni Medo neutješno plakao od sumraka do zore.

To je u redu. Kao što je, valjda, u redu da njegovo lajanje remeti san prvim susjedima. I tako svaku noć. Koju materinu ne nabave čepiće za uši. Ili, još bolje, ne odsele na kraj ulice.

Držanje pasa na lancu, dakle, sasvim je okej. Kod nas. U Austriji je to strogo zabranjeno, ali tko ih išta pita. U Hrvatskoj se zato poštuju pravila EU-a o klanju svinja. Svinjče, tako, ne smijete voditi na klanje držeći ga za uši ili rep, niti mu uzicom vezati nogu. To je teško i nepotrebno traumatiziranje jadne životinje. Koju trenutak poslije čeka nježan ubod noža. Ili, u boljem slučaju, sraz oštrog čelika s malim mozgom.

U desetoj državi / živi Hrvatun

U njega je malko / neobičan um

On posao svaki / na svoj način radi

Šatore za gozbe / on u Savskoj sadi

Kada pašče laje / on ga na sud daje

Za sirotinju gladnu / previše ne haje

Dal’ je netko Hrvat / on to rukom kuša

Komunjare stare / kako cvile sluša

Agrokoru šalje /  Alvareze razne

Na latinskom pjeva / poslovice prazne

Pametnije glave / gura on od sebe

i Đikića časnog / ma ko njega hebe

Kad kroz Gunju ide / on sjeda u čun

Sasvim na svoj način / živi Hrvatun.