Arhive kategorije: U fokusu

AGRESIJA ILI GRAĐANSKI RAT Je li u ratu za samostalnost Hrvatske bilo i elemenata građanskog rata ili se dogodila čista agresija jedne države na drugu

Piše: MLADEN GODEK

Ova dilema stalno je aktualna. Ako ponekad i  padne u drugi plan, nanovo je razbudi neki događaj vezan uz 90-e godine prošlog stoljeća. Ovo se može činiti i deplasiranim jer zlo koje se dogodilo, strasti i zločini koji su ove tragične događaje pratili, neće i ne mogu dobiti neki drugi značaj, niti ih ovakvo ili onakvo imenovanje neće izmijeniti. Kako ono reče Shakespeare: „I pod drugim imenom ruža bi jednako lijepo mirisala“.  Reklo bi se, diskusija koja će nastati imat će samo akademski karakter. Ali daleko je to od mirne intelektualne rasprave. Oni koji ističu elemente, koji ukazuju na postojanje građanskog rata, dobivaju  etiketu domaćeg izdajnika, jugofila, komunjare i tome slično.

Jer istina je samo jedna! Tu pogovora (zapravo niti razgovora) nema. Domovinski rat bio je pravedan, obrambeni rat, koji je isključivo izazvala Srbija agresijom na Hrvatsku. Ide se tako daleko da predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić  predlaže da se uvede novo kazneno djelo, koje bi počinio onaj koji bi o Domovinskom ratu govorio kao o građanskom. Znatno prije toga bivši predsjednik Vrhovnog suda i sudac Ustavnog suda Milan Vuković išao je još i dalje. On se zaustavio na tvrdnji da je za Hrvatsku to bio toliko nepravedan rat da isključuje mogućnost da bi Hrvati u tom ratu mogli uopće počiniti ratni zločin.

Nehotice se nameću usporedbe sa bivšom SFRJ, gdje je partizanski rat (NOB) bio nedodirljiva svetinja i jao onome tko bi se usudio u to dirnuti. Tako je bilo u tom jednoumlju. Ako doista postoji nešto neupitno, vrijedno, što nam je donio prekid s bivšom državom, onda je to demokracija, pravo na slobodu mišljenja i govora. To je čak dignuto na Ustavnu kategoriju (čl. 38 Ustava). Ali ako pokušaš o ovome objektivno progovoriti, pa onda ukažeš na neke elemente koji idiličnu sliku makar i malo naruše, odmah se dignu branitelji jedine istine i sve skrene na osobnu diskvalifikaciju.

A raznih braniteljskih udruga ima preko tisuću. Ne žive one sve u nekoj međusobnoj slozi, ali bez obzira na ogromni broj – tu su jedinstveni. Oni su Kerberi neupitnosti i svetosti Domovinskog rata. Domovinski rat bio je pravedan, obrambeno, oslobodilački rat, izazvan agresijom JNA, paravojnih formacija iz Srbije te oružanom pobunom Srba u Hrvatskoj. Ima tu, naravno, dosta istine, ali kako apsolutna istina i ne postoji, pokušat ću ovdje ukazati i na neke druge činjenice, koje mogu izgledati heretički u odnosu na svetu istinu.

Prije nego što počnem pisati svoje subjektivno viđenje ove tabu teme, poslužit ću se objektivnim definicijama agresije i građanskog rata.

AGRESIJA je ratni pohod jedne države protiv druge države na njenom teritoriju (Wikipedija).

GRAĐANSKI RAT je oružana borba antagonističkih društvenih grupa unutar jedne države. (Wikipedija).

Isti izvor nadalje posebno izdvaja pojam secesionističkog, odnosno separatističkog rata, kao posljedicu nastojanja da se pojedini dio države nasilno odcijepi od matične države. Već prvo početno čitanje ovih definicija ukazuje da tu nije sve jasno i neupitno. Naravno, same definicije su savršeno precizne i jasne, ali kad se događaji u Hrvatskoj podvrgnu analizi, onda očito sve to i nije tako jasno i neupitno. Ima li tu elemenata građanskog rata, kako ga definira Wikipedija? Ili je pak u pitanju neupitni oružani napad na samostalnu državu?  Nije teško zapaziti da je ključni pojam DRŽAVE u jednoj i drugoj definiciji. Agresija – ratni pohod jedne države na drugu. Građanski rat – unutar jedne države.

Mi svakog 25. lipnja slavimo – Dan državnosti. Tog datuma 1991. godine Hrvatski sabor je Hrvatsku proglasio samostalnom i suverenom državom. Međutim, ni to nije neupitno jer ta odluka je tzv. Brijunskim sporazumom suspendirana na tri mjeseca

Temeljno pitanje je, dakle, kad Hrvatska postaje samostalna država. Ovo vremensko utvrđenje treba smjestiti u kontekst događanja u tom periodu. Jednako tako, obje definicije  naglašavaju oružanu borbu. Ovo nadalje znači da treba odrediti početak, trajanje i završetak oružanog sukoba. Izgleda da bi ta određenja trebala dati nesporni odgovor na to toliko sporno pitanje.

Da počnemo s oružanim sukobima. Prve žrtve (po jedna na svakoj strani) padaju na tzv. Krvavi Uskrs 25. ožujka 1991. godine na Plitvicama. Očito pobunjeni Srbi u Hrvatskoj su već tada u određenoj mjeri naoružani. Oni su spremni da to oružje upotrijebe protiv legalno izabrane hrvatske vlasti, ako doista dođe do ostvarenja proklamiranog cilja izlaska Hrvatske iz Jugoslavije.  Potpuno su zavedeni Miloševićevom politikom i  osnivaju neku paradržavu –  Srpsku Krajinu. S druge strane, i Hrvatska, raskidajući državničko – pravne veze sa SFRJ (24. lipnja 1991.), uspijeva formirati svoje oružničke snage i oružani sukob je neizbježan. On postupno eskalira, a nezaustavljive razmjere dobiva već u kolovozu 1991.

Ovo su u grubim crtama naznačeni događaji, koji čine temelj daljnjeg razmatranja. Namjerno se ne navode i neke druge značajne pojedinosti jer su dobro poznate, a ove iznijete čine okvirni temelj analize.

Na osnovno pitanje vremenskog određenja nastanka Hrvatske kao samostalne i nezavisne države, odgovor bi trebalo potražiti u popisu državnih praznika. Mi svakog 25. lipnja slavimo – Dan državnosti. Tog datuma 1991. godine Hrvatski sabor je Hrvatsku proglasio samostalnom i suverenom državom. Međutim, ni to nije neupitno jer ta odluka je tzv. Brijunskim sporazumom suspendirana na tri mjeseca. Zato Hrvatski sabor 8. listopada 1991. donosi odluku o raskidu svih državnopravnih sveza sa SFRJ, pa i taj datum postaje državni praznik, ovaj puta pod imenom – Dan neovisnosti. Sve to unosi zabunu pojačanu još i time jer se čuju mišljenja da bi Hrvatskoj trebalo priznati potpuno pravo na državnost tek od međunarodnog priznanja, a to se obično veže sa datumom 15. siječnja 1992. kad su nas priznale sve države tadašnje Europske unije uz  još neke druge. Činjenica je da nakon toga i prestaju napadi JNA na novostvorenu državu.

Nezavisno od dilema oko datuma nastanka nove države, valja utvrditi  kada to vojne jedinice agresora prodiru na teritorij novonastale državne tvorevine. To je nužni element svake agresije. Ali i on se ovdje ukazuje spornim. Jer neprijateljska vojska cijelo vrijeme se već nalazi na teritoriju žrtve agresije. Od svršetka II. svjetskog rata, dakle od 1945. godine, pripadnici JNA smješteni su u kasarnama praktično svih gradova Hrvatske. Zapravo početak sukoba karakterizira nastojanje rukovodstva Hrvatske (i na lokalnoj razini) da prisile neprijateljsku vojnu silu JNA da napusti svoje garnizone i da sa ljudstvom i (najčešće) oružjem ode izvan granica Hrvatske. U stvarnosti to se i događalo. Ponekad je to bio mirni odlazak (u Koprivnici je pretvoren u svojevrsno narodno slavlje, a visokim oficirima JNA uručeni su i pokloni), oružje su ponekad ostavljali za sobom, ali bilo je i tragičnih slučajeva kao npr. u Bjelovaru, gdje je (poludjeli) podooficir JNA digao u zrak skladište municije, izazvavši time  pogibiju svojih vojnika.

Uglavnom, ta početna situacija nikako  se ne uklapa u sliku agresije.

Ali, dolaze jedinice JNA i iz Srbije i ostalih dijelova preostalog teritorija SFRJ. Naročito je to vidljivo kod opsade Vukovara. Tenkovi su na putu od Beograda cijelim putem do Vukovara bili zasuti cvijećem kojim ih je obasipalo razdragano mnoštvo. A idu razoriti svoj grad, naravno ako se uzme da još uvijek Hrvatska nije samostalna država. A to je onda zločin i bezumlje. Prvo je u svakom slučaju.

A čiju i kakvu politiku provodi JNA? Početno, ona želi sačuvati Jugoslaviju. To je i razumljivo jer u toj državi armija je imala posebno mjesto, a njezini oficiri su bili privilegirana kasta. Sada se ta „njihova“ država raspada i oni su potpuno izgubljeni u vremenu i prostoru. Nešto kasnije čak bombardiraju i Dubrovnik. Povijesni i turistički biser ove regije. Time nepovratno gube ne samo simpatije, nego i svako razumijevanje slobodarskog svijeta. Suočeni s činjenicom da se Jugoslavija raspada, oni se stavljaju u službu Miloševićeve politike, želeći barem veliku Srbiju, kad već nema Jugoslavije. Svoje djelovanje pokušavaju prikriti tobožnjom ulogom pomiritelja, točnije tampon zone koja se postavlja između zaraćenih strana; pobunjenih Srba i oružanih snaga Republike Hrvatske. Takav pokušaj prikazivanja svoje pozitivne, isključivo mirnodopske uloge, naprosto je neodrživ. Djelovanje JNA: rušenje Vukovara, bombardiranje Dubrovnika, Osijeka, Gospića…jasno pokazuju karakter nekad zajedničke armije svih naroda Jugoslavije. Ali, s druge strane ta ista vojska u isto vrijeme i napušta teritorij Hrvatske, kako je već ranije navedeno.

U svakom slučaju taj period koji zahvaća jesen 1991. je ujedno i jedini koji sadrži i elemente agresije. To više nije zajednička vojska, pošto je napušta veliki broj oficira koji nisu srpske nacionalnosti, a odnosi se to isto i na vojnike, koji su se zatekli upravo u to vrijeme na odsluženju vojnog roka. S druge strane, toj vojsci se pridružuju razne paravojne snage iz Srbije, koje čine velike zločine po Hrvatskoj. Sva aktivnost JNA  neskriveno je usmjerena protiv legalno izabranog rukovodstva RH. Tu se, dakle, mogu naći elementi agresije, ali naravno uz uvjet da je ta aktivnost na teritoriju druge države. I tu se ponovno spotičemo o ključno pitanje: kad je Hrvatska postala nezavisna država? Pristalice mišljenja da je u punom opsegu ona stekla pravno svojstvo državnosti tek međunarodnim priznanjem, nalaze u činjenici da nakon 15. siječnja 1992. godine više nema oružanog djelovanja JNA na teritoriju međunarodno priznate Republike Hrvatske. Zapravo zaključuju da je sve do tada bio građanski rat unutar zajedničke države (vidi definiciju građanskog rata- naprijed).

Za svoje stajalište imaju još jedan vrlo ozbiljan argument. Vrhovni organ SFRJ u to vrijeme je bilo Predsjedništvo SFRJ. A kroz cijelo to vrijeme Hrvatska je imala svog člana tog najvišeg tijela države (to je bio kolektivni organ koji je preuzeo mjesto i ulogu pokojnog Josipa Broza Tita). No da bi zbunjenost bila još veća predsjednik tog Predsjedništva u vrijeme punog razgara sukoba je Hrvat Stjepan Mesić. I sad protivnici teorije da se radilo o agresiji (sa dosta prava) postavljaju pitanje, kako je uopće moguće da se radi o agresiji jedne države na drugu, a vrhovni komandant agresorske vojske je osoba, koju je napadnuta država  delegirala na taj položaj. To se u povijesti nikad nije dogodilo, to je logički isključeno, a pravno to je nonsens.

Pristalice teze o građanskom ratu služe se još i usporedbama sa sličnim sukobima u drugim državama u nekim drugim povijesnim vremenima. Sama po sebi se nameće usporedba sa vjerojatno najpoznatijem Građanskim ratom u Americi (1861. –  1865.). Naime, on nesumnjivo ima karakter građanskog rata, tako se i naziva i nikada nitko nije pokušao niti osporiti takav njegov značaj. Nastao je kad su južne države proglasile odcjepljenje od sjevernih država i proglasile svoju samostalnu državu Konfederaciju. Reakcija unionista (vojske USA) je bila vojni napad na teritorij južnih država.

Ako ih tretiraš kao pobunjenike na vlastitom teritoriju, onda se uplićeš u građanski rat, a JNA postaje sila koja pomaže pobunjenim Srbima. Tu onda nestaju elementi agresije i ostaje čisti građanski rat

Razvio se brutalni četverogodišnji rat u kojem je bilo više žrtava nego što ih je Amerika imala u dva svjetska sukoba. Ovo ne samo da sliči na događaje početka devedesetih u Jugoslaviji, nego je potpuno identično. To je toliko očigledno da ne treba posebno komentirati. Postoje doduše razlike u motivima proglašenja samostalnosti i u konačnom rezultatu rata (južne države vojno su poražene, USA je ostala jedinstvena država). Naravno da razlike moraju postojati. Drugo je to vrijeme bilo, drugi uvjeti rata, drugo međunarodno okruženje i bitno ograničena informiranost svijeta o stvarnim događanjima na ratištu. Ali bitno je ostalo isto. Jedan dio države proglašava svoju samostalnost, ostatak države to želi spriječiti i upotrebljava vojnu silu koja djeluje oružano na teritoriju države u stvaranju.

Ako je ono u Americi neupitno bio građanski rat, onda se logički nameće pitanje zašto ovdje nije. Možda samo zbog pobjedonosnog završetka. Povijest pišu pobjednici. Čak ću smiono ustvrditi – iako to donekle spada u hipoteze – da je kojim slučajem taj sukob drukčije završio, govorilo bi se o građanskom ratu. Ne misli valjda netko ozbiljno, da bi se u očuvanoj Jugoslaviji pričalo o agresiji njihove vojske na Hrvatsku, u tom slučaju dijelu teritorija Jugoslavije. Valjda bi  se osnivali i muzeji sa eksponatima iz Građanskog rata, baš kao u Americi. Da se ne zaboravi!

Toliko dilema i kontroverzi oko ove teme. A još nije ni potpuno obrađena. Postoji tu i faktor pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Oni su nesumnjivo građani Republike Hrvatske, pa ih je teško ( da ne kažem nemoguće) smjestiti u pojam agresora. Oni su čak i osnovali svoju paradržavu Srpsku Krajinu na teritoriju  Hrvatske. Postojala je i nakon međunarodnog priznanja Hrvatske. Slomljena je i likvidirana vojno redarstvenim akcijama Bljesak i Oluja (tako ih službeno zovemo) 1995. te mirnom reintegracijom Podunavlja 1997. godine.

Kako definirati njihovu pobunu? Bivša JNA je bila na njihovoj strani, zapravo zajednički su oružjem djelovali protiv RH, bili su više nego saveznici. Po tom kriteriju pristalice teze o agresiji nužno ih moraju smjestiti među agresore. To se pak pokazuje jako problematičnim, jer im onda priznaješ svojstvo države. Ako ih tretiraš kao pobunjenike na vlastitom teritoriju, onda se uplićeš u građanski rat, a JNA postaje sila koja pomaže pobunjenim Srbima. Tu onda nestaju elementi agresije i ostaje čisti građanski rat. Zato me i nije iznenadilo kad sam čitao komentare jednog pristalice te teze, koji je napisao da je početkom 90-ih godina na području Jugoslavije bio građanski rat na kvadrat.

Svakako je to pretjerano mišljenje. Baš kao što je i ono da tu nema elemenata, pa da se uopće i ne smije spominjati građanski rat. Imam dojam da veći dio našeg naroda i nije upućen u razliku između ta dva pojma. Upravo bi se od vrhunskih pravnih stručnjaka (i povjesničara, naravno) trebala očekivati točna analiza i definicija tragičnih događanja na ovim prostorima krajem prošlog stoljeća. To izostaje. Očito postoje snage u ovom društvu koje se tome protive. Nejasno zašto, jer i Hrvatska i njezini stanovnici bili su velike žrtve. I pri tome je svejedno dali su stradali kao žrtve agresije ili građanskog rata.

Bio bi veliki prilog demokraciji ovog društva da se ovo sporno pitanje iz naslova, rješava u akademskoj diskusiji. Jer nema velikih, svetih i nepromjenjivih istina. Kako ono reče pjesnik:“Na ovom svijetu samo mijenja stalna jest!“

FOTO: MORH

/O AUTORU/ Mladen Godek bio je drugi liberalni gradonačelnik Koprivnice. Nakon izbora 1997. godine na toj je funkciji naslijedio prethodnika, također člana HSLS-a Vinka Špička. Godek je osoba bogate javne i političke karijere. Bio je općinski sudac, odvjetnik, gradonačelnik, saborski zastupnik, član najviših tijela Hrvatskog helsinškog odbora. Karijeru su mu obilježile oratorske bravure i beskompromisna borba za slobodu i ljudska prava.

Oglasi

NEMOGUĆA ‘KOALICIJA’ Što je zajedničko Zvonimiru Mršiću, Slavenu Dobroviću, Davoru Pavuni i Pavlu Gažiju

Čak 316 uglednih osoba potpisalo je Deklaraciju o Piškornici kojom se od mjerodavnih traži da promptno spriječe „izgradnju predimenzioniranog megasmetlišta i energane na otpad u srcu Podravine“. Ta brojka iz dana u dan raste.

Deklaracija je potpisivana na inicijativu Kriznog eko-stožera Zelena Podravina, a poslana je na adrese premijera RH, predsjednice države, mjerodavnih ministara, saborskih zastupnika i europarlamentaraca, župana sa sjevera, brojnih medija.

Deklaraciju i detaljan popis podupiratelja, koji raste iz dana u dan, možete pratiti ovdje (svakodevno ćemo osvježavati popis pa će ovo biti svojevrstan semafor): deklaracija-388-semafor

Kontra energane na otpad u Podravini, koju preko direktora Piškornice zagovara moćan ‘smetlarski lobi’, ustala su tako mnoga zvučna imena: zastupnik u njemačkom Bundestagu Josip Juratović, znanstvenik iz Švicarske dr. sc. Davor Pavuna, Agrokorov menadžer Zvonimir Mršić, poznati povjesničar prof. dr. sc. Hrvoje Petrić, bivši ministar zaštite okoliša dr. sc. Slaven Dobrović, gradonačelnik Koprivnice Mišel Jakšić, bivši časnik HV-a i višestruko odlikovani junak Domovinskog rata Živko Zrilić, tvorac Podravkina gospodarskog uspjeha Pavle Gaži, čelnik Gradskog vijeća Koprivnice Ivan Pal, hrvatski europarlamentarac Davor Škrlec, ravnateljica gradskog Crvenog križa Adela Sočev, Belupov poznati menadžer Stanislav Biondić, ravnateljica dječjeg vrtića Ida Šipek, poznata pedijatrica dr. Zorka Valentić, ugledni liječnici dr. Ljubica Rožman, dr. Dragica Kramarić, dr. Karmen Antolić, dr. Dražen Sačer i ostali, ravnateljica knjižnice dr. sc. Dijana Sabolović-Krajina, glumac i redatelj Sven Šestak, bivši gradonačelnik Koprivnice i saborski zastupnik Mladen Godek, glazbenik Miroslav Evačić i brojne druge osobe koje svojim djelovanjem u zajednici promoviraju opće dobro i temeljna ljudska prava.

Slaven Dobrović, Pavle Gaži, Zvonimir Mršić i Davor Pavuna
Slaven Dobrović, Pavle Gaži, Zvonimir Mršić i Davor Pavuna

Svi su se oni složili kako „Piškornici danas nije primaran interes zaštita okoliša i zdravlja ljudi, već zbrinjavanje stotina tisuća tona smeća iz cijele Hrvatske“. Osim toga, suglasni su kako su „zaštita okoliša i zdravlja ljudi pali u drugi plan“ te treba nešto hitno učiniti.

Deklaracija je samo nastavak brojnih aktivnosti koje Krizni eko-stožer Zelena Podravina poduzima kako bi spriječio gradnju megasmetlišta i energane u kojoj će se spaljivati otpad u Podravini. I to pokraj naselja, blizu gradskog vodocrpilišta i u blizini Podravkinih tvornica lijekova i dječje hrane.

FOTO: ARHIVA

 

DEKLARACIJA IDE DALJE

Deklaraciju možete potpisivati i dalje.

Sve što trebate je pročitati tekst deklaracije te na naš e-mail koprivnicki.info@gmail.com poslati potvrdu da ste s njome suglasni. Trebaju nam i vaši podaci: ime i prezime, adresa i zvanje, odnosno zanimanje. Ako se vaš identitet može iščitati iz e-mail adrese (a da nije besplatna, primjerice gmail, yahoo i dr.), onda je to dovoljno.

Ako pak imate nepersonaliziranu e-mail adresu (npr. stefek23@gmail.com), onda nam treba dokaz da ste to doista vi (primjerice, fotka dijela osobne i sl.).

Listu s potpisima redovito ćemo ažurirati i objavljivati. Pokažite da nas ima!

ŠUTNJA JE ZLATO Kako su mi tekstovi o Podravki i Konzumu završavali u košu, a ja vam nikad neću reći zašto

Doista je bilo gadljivo pratiti aktualnu medijsku evoluciju u kojoj se marni urednici, a bogme i reporteri trude tko će bolje hračnuti na dinastiju Todorić. Od krotkih zečeva i zamoraca, novinarski su trudbenici najednom postali opake zvijeri, tiranosauri novog doba. Pa onda grizu ranjene Agrokorove menadžerske životinje gdje stignu.

Evo, baš danas (ponedjeljak) poslijepodnevne tv emisije o našim celebovima sladostrasno se izruguju frizurama i obleki Ive Balent i Piruške Canjuge te lažnom sjaju i arogantnoj moći nekoć doista najmoćnije žene u hrvatskom biznisu Ljerke Puljić. Navečer, umjesto turbogledanih emisija o selskom životu i kulinarskom prenemaganju – dokumentarac Gazda o usponu Todorića i njegova carstva, redatelja Darija Juričana. Zapravo hrabar i pametan film o svima nama. Našoj moralnoj bijedi i ljudskom posrnuću. Gazdu niti jedna mainstream nacionalna televizija u Hrvatskoj do večeras nije željela prikazati. Zapravo, nije se usudila.

O novinskim naslovnicama da se ne govori. Vrište fotografije i masna, crna slova o uhićenjima i kriminalu teškom milijarde. Narod je u ekstazi. Dobro veli moj direktor – to ti je, stari moj, poput dobre sapunice u kojoj su bogati uvijek nepošteni, nesretni i zli, a sirotinja poštena i čestita. Da je obrnuto, nastavlja on dalje, sapunica bi propala već u devetoj epizodi. Mediji, narod i političari natječu se, tako, tko će Todoriće glasnije ocrniti za sve grijehe ove naše instant državice.

Dokumentarac Gazda gledao sam lani u studenome u koprivničkom Kinu Velebit. Jednom jako pristojnom provincijskom operateru koji ne priznaje nedodirljive veličine i nedokazane genijalce. Samo mjesec dana ranije, Gazdu je na premijeri u Zagrebu došla pogledati vrhuška Mosta predvođena Božom Petrovom, Nikolom Grmojom i Ivanom Kovačićem. Ljudi koji su, da se ne lažemo, najviše zaslužni što Hrvatska ovih dana proživljava bolnu, ali toliko nužnu katarzu. I što se domaći pravosudni aparat uopće bavi Todorićima. Da se pitalo HDZ-ove i SDP-ove junoše, taj film ne bismo ni danas gledali. Ni Gazdu, ni hapšenja u real timeu.

Lacković ovih dana pere savjest naslovnicom dnevnog lista u kojem se spominje da je njegov uvjet za potporu Mariću bilo zamrzavanje Todorićeve imovine. Čovjek bi lakše povjerovao u Grimmove bajke, nego u Lacijeve političke eskapade

U jeku pregovora s Plenkovićem o koalicijskoj većini, mostovci su, dakle, otišli na Gazdu. Bila je to snažna poruka. Kako je sve završilo, danas znamo. Most je izjuren iz Vlade. Sad je jasno da je to bilo upravo zbog – Gazde. Moralo se sačuvati Gazdina ministra financija Zdravka Marića koji je – valja na to još jednom podsjetiti – spašen zahvaljujući i saborskoj ruci našeg podravskog sabornika Željka Lackovića Lacija. Koji ovih dana pere savjest naslovnicom dnevnog lista u kojem se spominje da je njegov uvjet za potporu Mariću bilo zamrzavanje Todorićeve imovine. Čovjek bi lakše povjerovao u bajke braće Grimm, nego u Lacijeve političke eskapade.

Kao novinar nacionalnih dnevnih i tjednih listova više sam se puta susreo s moći Todorićevih oglasnih argumenata. Da se ne zajebavamo, mnogi su mi tekstovi o Agrokoru završili u košu ili su bili ozbiljno ublaženi, pogotovo oni koji su problematizirali Podravkin vazalski odnos prema Konzumu. Šutio sam o tome tada, ne pada mi na pamet da o tome pričam sada.

“Ako netko ima nešto protiv, neka kaže sada ili neka zauvijek šuti”, slušali smo tu svadbenu poskočicu tko zna koliko puta. Uvijek mi se ta poruka sviđala. Ona je govorila o ljudskoj hrabrosti i slobodi. Potrebi da čovjek bude čovjek, ma kako vremena bila teška. To je večeras moja poruka kolegama iz drugih medija, ali i najdugovječnijim političarima. Za boga miloga – šutjeli ste cijelo vrijeme, šutite i sada. Pustite institucije da rade svoj posao, ma kako to beznadno zvučalo.

Piše: R. Mihaljević

Foto: N1 / screenshot

 

SLATKA TAJNA Ivica Todorić proziva Kraš, a Afrikanci optužuju Zvečevo, Pucara i Alvira

Odgoda sutrašnje objave revizorskog izvještaja o Agrokoru, koji je izradila renomirana svjetska kuća PwC, bacila je u zapećak zadnje objave Ivice Todorića na njegovu sve čitanijem blogu.

Dok se javnost zabavlja razlozima odgode katastrofične objave o financijskom stanju koncerna, o kojem je ovaj blog pisao još prošli tjedan (klikni na ovaj link), nama je za oko zapela jedna znakovita Todorićeva rečenica. Ona glasi: „Krašu, za koji je radio Ante Ramljak, plaćena su sva stara potraživanja prema Agrokoru, dok drugima nisu (toliko o tzv. koordinaciji dobavljača i brizi Marice Vidaković za njihove interese)“.

Ako je ovo točno, a Todorić tvrdi da jest, onda su Ramljak i Vlada u velikoj gabuli. Prokuristica Kraša Marica Vidaković, naime, u pregovorima s Vladinim povjerenikom zastupa velike dobavljače i ne bi bilo nimalo lijepo – da ne upotrijebimo neku težu riječ – da je Kraš u naplati Konzumovih dugova imao bilo kakav povlašten položaj. U odnosu na, recimo, Podravku, Adris, Vindiju, Dukat, Franck.

Sve do operativnog provođenja Lexa Agrokor i dolaska bivšeg Kraševa namještenika Ramljaka na čelo posrnuloga Todina carstva, mediji su baratali raziličitim iznosima Kraševe izloženosti prema Konzumu. Od Bloombergovih i Indexovih 30-ak milijuna eura do gotovo 40 milijuna eura koje je navela domaća televizija N1. U svakom slučaju, mediji su u to doba baratali rizikom koji predstavlja otprilike trećinu Kraševa godišnjeg prometa koji je lani iznosio oko milijardu kuna. Poslovni svijet tih je dana zato zlokobno najavljivao – Kraš i Franck zbog krize u Agrokoru u najvećoj su gabuli.

A onda – preokret. Čelni ljudi Kraša počeli su u javnosti isticati kako se njih priča o Agrokorovoj, odnosno Konzumovoj krizi uopće ne dotikavle. Mene je, moram iskreno priznati, taj zaokret malo zatekao, pogotovo jer nitko iz Kraša nije demantirao prvotne informacije o njihovoj velikoj izloženosti prema Konzumu – gotovo 300 milijuna kuna. Dvostruko više od onog što je, recimo, prijavila Podravka, kompanija s četiri puta većim ukupnim prometom od Kraša.

No, kasno večeras Kraš je demantirao Todorićevu tvrdnju o tome da je potraživanja prema Agrokoru naplatio preko reda. Nismo naplatili ni kunu, vele iz Kraša na HTV-ov upit, te ističu kako dijele sudbinu svih drugih Agrokorovih dobavljača. Todorić veli da jesu i da je to lako provjerljivo, Kraš upozorava da nisu. Uopće. Tko je u pravu? Što vi mislite?

Nema nikakve sumnje da su domaći dobavljači posebno izloženi prema Agrokorovu golemom sustavu. Zato prilično čudi nedavna objava prijavljenih i priznatih potraživanja koje prema svojim poslovnim partnerima ima požeški konditor Zvečevo. Vjerovali ili ne, Zvečevo duguje Agrokoru, a ne obrnuto. I to golemi iznos: matičnoj Todorićevoj kompaniji više od 30 milijuna kuna, Konzumu čak 43 milijuna kuna (ljudi moji, je li to moguće), a Tisku oko pola milijuna kuna. Konzum ti prodaje čokoladice i još ti je dužan?! Mora da je riječ o nekoj čarobnoj alkemijskoj formuli koja karton pretvara u dolare. Može poduka, dragi ‘zvečevci’?

Predstečajni postupak u Zvečevu inače je jako interesantna priča. Vjerovnici su prošli tjedan prijavili ukupno 231 milijun kuna potraživanja od požeškog konditora koji je, usput, lani ostvario skromnih 142 milijuna kuna prihoda uz gubitak od čak 25 milijuna kuna. Uz ogradu da ne znamo stvarnu vrijednost imovine Zvečeva, nekako nam se čini da se njegovi vjerovnici teško mogu naplatiti u cijelosti. U toj priči je i naša Podravka koja je prijavila oko pet milijuna kuna potraživanja.

Nama u Koprivnici Zvečevo je interesantno zbog činjenice da je na njegovu čelu donedavno bio Marin Pucar, sadašnji predsjednik uprave Podravke. Osoba koju je zajedno s gazdom Zvečeva Alvirom lani kazneno prijavila afrička tvrtka Afrotropic Cocoa iz Gane koja tvrdi da je u poslovnom odnosu s požeškim konditorom oštećena za 4,4 milijuna kuna. Što je tu istina – vrag će ga znati.

Ganska tvrtka, usput, spominje se i u popisu prijavljenih tražbina prema Zvečevu. Afrikanci su Slavoncima tržili kakao, a ovi su im, navodno, ostali dužni velike novce. Onda su Slavonci, opet navodno, zavlačili su vraćanjem duga sve dok taj iznos – 4,4 milijuna kuna – nije otišao u zastaru. Što je tu doista istina, trebalo bi ustanoviti Županijsko državno odvjetništvo u Slavonskom Brodu.

Dotad – laku noć, gospodine Todoriću, ma gdje bili.

Piše: Robert Mihaljević

Foto: Youtube screenshot

TAJFUN IVICA Čega se ovog časa najviše boje gazda Todorić, premijer Plenković i prvi partijac Bernardić

„Ili ćeš potpisati suglasnost za Lex Agrokor, ili ćemo te strpati u zatvor“! Ta oštra poruka koju je potpredsjednica Vlade za gospodarstvo Martina Dalić navodno uputila gazdi posrnuloga koncerna Ivici Todoriću već mjesecima se prepričava u HDZ-ovim visokim krugovima. Naši izvori vele kako je upravo ta prijetnja na koncu slomila Todorića, kojem prvotno nije padalo na pamet da Vladi prepusti svoje carstvo.

Sve do petka poslijepodne Gazda se o poslovno-financijskim gibanjima u Agrokoru i navodnoj prijetnji nije oglašavao. A onda je, baš na kraju radnog tjedna, uslijedila provala optužaba na račun Vlade, prije svega Martine Dalić i njezina igrača, posebnog povjerenika za Agrokor Ante Ramljaka. Optužio ih je, ukratko, za prijetnje, ucjene, veleizdaju, otimanje kompanije i pogodovanje američkim strvinarskim fondovima koji će se, upozorava Todorić, za male novce na koncu dokopati najvrjednijih dijelova koncerna.

Naši žbiri iz vrha HDZ-a uvjereni su kako je to tek panična reakcija na stezanje policijskog obruča oko Todorića. „Gazda je već nekoliko puta bio na obavijesnim razgovorima“, otkriva danas naše duboko grlo blisko Vladi, „i po onome što su mu istražitelji tutnuli pod nos zaključio je da mu se ne piše dobro“. I ne samo njemu – naš sugovornik veli da je na obavijesne razgovore prizvano i desetak ključnih Agrokorovih menadžera, koji su također morali imati korisna saznanja o navodno friziranim financijskim izvještajima i prikrivanju stvarnog stanja unutar Agorokorova novčanog krvotoka.

Todorić zato panično traži izlaz iz te stupice. Želi kupiti vrijeme. Sad se žestoko zalaže i za SDP-ov zahtjev za saborsko istražno povjerenstvo o Agrokoru. Ono bi, vjerojatno misli Gazda, barem nakratko zaustavilo zahuktalu pravosudnu mašineriju te ga pogurnulo pod reflektore i pred mikrofone. A upravo od njegova nastupa na javnoj sceni, u saborskim isljedničkim sobičcima, strahuje mnogi junak i bogatun iz hrvatske tranzicijske baruštine.

Na ovome sajtu već smo pisali o skorašnjoj objavi neovisne revizije koja će pokazati kako je Agrokor u mnogo većim govnima nego što se to očekivalo. Da, de facto, više ne postoji. I da bi ga vjerovnici vrlo lako mogli gurnuti u stečaj kako bi spasili barem ono što se još spasiti da. Prodajom Leda, Jamnice, Pika, Frikoma, Dijamanta, Zvijezde. Divizije kojom upravlja savjetnik posebnog povjerenika Ramljaka. Esdepeovac Zvonimir Mršić Mrle. Čovjek koji nikako da se prihvati uloge partijskog spasitelja koju mu tako ustrajno nutkaju svi kojima je stalo da ova vlast konačno dobije ozbiljnu oporbu.

I sad imate Todorića koji se panično bori protiv uhićenja, premijera Plenkovića i njegove svite koji se još paničnije boje Todorićevih javnih istupa, te šefa SDP-a Bernardića koji se, ne bez doze panike, užasno boji Mršićeva političkog comebacka. A Mrle se svejedno ne da. On je do kraja, kaže, posvećen misiji spašavanja Agrokorova food biznisa. Menadžer, a ne političar. No, i on je tamo s rokom trajanja. Možda i kraćim nego što misli.

Ruku na srce, jedino Zvonimir Mršić u ovom času SDP-u može dati novi vjetar u leđa. Oko njega se vjerojatno može postići određeni unutarpartijski konsenzus. Ovako je SDP osuđen na polaganu propast. Predsjednik stranke Davor Bernardić, kako stoje stvari, preživjet će otvoreni bratoubilački atak jer oni koji mu rade o glavi nisu rješenje za tu posrnulu političku organizaciju. Milanka Opačić? Željko Jovanović? Ranko Ostojić? Igor Dragovan? Mirando Mrsić? Od zla oca i još gore matere. I najžalosnije je da će na strani pirovih pobjednika uskor ostati oni slični njima: Rajko Ostojić, Zlatko Komadina, Zvane Brumnić, Arsen Bauk, Domagoj Hajduković.

U trećoj su struji pripadnici SDP-ova novog vala: Orsat Miljenić, Joško Klisović, Ante Kotromanović, Fred Matić, Neven Mimica. Zokijevi dečki iz zagrebačkog restorana Tač. No, tu su i stvarni SDP-ovi pobjednici, poput gradonačelnice Siska Kristine Ikić-Baniček, Koprivnice Mišela Jakšića, Rijeke Vojka Obersnela, Čakovca Stjepana Kovača ili zagorskog župana Željka Kolara. Njih se premalo pita. A trebalo bi.

Rasplet megaslučaja Agrokor, dakle, presudno će i dalekosežno utjecati na hrvatsku političku budućnost. Ovih dana valja, tako, kupiti kokice i neko osvježavajuće piće te u real timeu pratiti završni obračun kod Tozina korala. Da se ne zajebavamo, navijat ćemo da se Gazdi omogući javna psihoterapija u kojoj će na udobnom saborskom kauču, pod laganom hipnozom, iskreno progovoriti o tome kako je i uz čiju sve pomoć stvoreno carstvo jače od države. Drukat ćemo i da se u kompanijskom krešendu Agokorov food biznis brzo počne prodavati lovcima iz branše, pa da se Mrleta konačno privoli na menadžersko spašavanje partije.

Pritom nije nužno da Mršić postane šef SDP-a, ali vođenje stranačke vlade u sjeni, sa ‘sjenovitim’ ministrima od formata, moglo bi zgodno zvučati. Pitanje je samo hoće li za to biti vremena. Gospodarski uragan svih uragana, tajfun Ivica, ozbiljno prijeti dodatnoj destablizaciji Plenkovićeve Vlade, pa bi izbori mogli biti raspisani i prije nego što se očekuje. Odnosno, prije nego što se SDP uspije konsolidirati i presložiti.

Dakle, Mrle, vrijeme je da se krene!

Piše: Robert Mihaljević

Foto: Robert Mihaljević

VARAŽDINSKI ALAN FORD Posrnuli div Varteks prodan je britanskom fondu. Cijena? Prava sitnica

Piše: MIHAELA ZAGORŠĆAK

„Snižene cijene – ulaznica: 1 dolar; bogalji – 1/2 dolara; gluhi – 30 centi; slijepi – 20 centi; slijepi i gluhi – 50 centi.“ Svi oni koji su čitali Alana Forda, prisjetit će se da je tako u jednoj epizodi stripa izgledao plakat za predstavu Hamlet.

Plakat primjenjiv i na današnje doba, samo s natpisom „Varteks – koliko tko da, samo da se proda“ komotno je, sve do nedavno, mogao stajati na zgradama negdašnjeg tekstilnog diva koji je prehranjivao pola Varaždinske županije. I dok se Uprava Varteksa u popularno nazvanom procesu racionalizacije i restrukturiranja proteklih godina riješila tko zna koliko ljudi, pogona i inih nekretnina, tvornički kompleks blizu samog centra grada Varaždincima je valjda trebao ulijevati nadu da će, kao što kaže naslov hrvatske sapunice, sve biti dobro.

U cijeloj toj priči najdeblji su kraj, kako to obično biva, izvukli radnici. Ali, koga je za njih briga

Nakon što je država u njega slila para i para, oprostila im pola milijarde kuna duga u predstečajnoj nagodbi, nakon što je dobio i novi kredit kako bi se normaliziralo poslovanje, u Varteksu ništa se promijenilo nije. Radnici preživljavaju od mjeseca do mjeseca, a Uprava živi k´o bubreg u loju. Dugova ima, pa je sve trebalo prodati, kako bi se došlo do nekih novaca. A i da proces restrukturiranja, prema predstečajnoj nagodbi, naravno, ostvari formu.

Kontrolu nad kompanijom i njenih 48,6 posto dionica preuzet će tako britanski fond, koji za sebe kaže da je fokusiran na „spašavanje, stabilizaciju i rast biznisa“. Cijena? Prava sitnica. Svega pet milijuna eura. Spasi li taj fond Varteks, bit će to sjajno, no sve je više onih koji vjeruju da je to samo još jedna od igara čelnih ljudi kompanije da za sebe izvuku što više novca.

Neki, drugi će im reći da su zlobnici, godinama govore da je Varteks sustavno uništavan, kako bi se neki jeftino domogli njegovih nekretnina, a drugi nešto zaradili na proizvodnji. Ispostavit će se, međutim, pogleda li se u prošlost, da u tome ima istine – neki su se ipak domogli nekretnina, a neki zaradili na proizvodnji.

U cijeloj toj priči najdeblji su kraj, kako to obično biva, izvukli radnici. Ali, koga je za njih briga. Pa nisu oni desetljećima nad šivaćim mašinama i vrućim peglama prolijevali znoj kako bi Varteks u Hrvatskoj i svijetu postao poznato i priznato ime.

Foto: R. Mihaljević

 

BILJEŠKA O AUTORICI

Mihaela Zagoršćak jedno je od najjačih i rijetkih slobodnomislećih novinarskih pera u Gradu baroka i Špancirfesta. Obavljala je novinarske i uredničke poslove u Varaždinskom tjedniku, Večernjem listu i Podravskom listu. Danas je u privatnom biznisu, usredotočena na zdravlje i njegu. Mihaela više nije medijski angažirana i to je, na žalost, nepopravljiva šteta za sve medije u sjevernoj Hrvatskoj.

 

 

 

DAN POBJEDE Zašto danas nikog ne zanimaju Thompsonovih 500.000 eura iz HDZ-ova crnog fonda

Htio to novi kninski gradonačelnik ili ne, još jedna proslava Dana pobjede i domovinske zahvalnosti proći će u znaku Marka Perkovića Thompsona. Desničarskog slavuja kojeg je bivši ravnatelj Carinske uprave Mladen Barišić javno optužio da mu je po Sanaderovu nalogu predao 515.000 eura samo da u izbornoj kampanji 2007. godine ne pjeva za HDZ-ove pravaške protivnike te da je toj primopredaji, što nipošto nije za bacit’, nazočio fra Slaven Milanović Litre.

Umjesto u Kninu, Thompson i njegova sljedba će 5. kolovoza urlati starohrvatski pozdrav iz još starohrvatskije opere na koncertu u Slunju. Tamo, a ne u Kninu, bit će pravi dernek u povodu Oluje. Mediji su se odmah raspisali o tome koliko će junak Marko dobiti za nastup, ali on ih je sve demantirao. Ni lipe, kaže taj domoljub, mecena i filantrop. Za svoj hrvatski narod i za svoje hrvatske branitelje – badava. Skroman kakvim ga je bog dragi stvorio, taj naš trubadur svenacionalnog bića tako će još jednom privući barem stotinu tisuća hiperhrvatina, vjernu sljedbu koja nam, evo, već 22 godine od veličanstvene pobjede u Oluji kroji gaće na svim po redu demokratskim izborima.

Kasnije je i Mario Jelinčić, vlasnik informatičke tvrtke, kao svjedok na sudu u slučaju Fimi-Media otkrio kako je baš on sastavio ugovor između Thompsona i HDZ-a po kojem je pjevač dobio tih pola milijuna eura, te da je sastavljanje ugovora zatražio fra Milanović Litre

No, da se ne zaboravi. Sanaderov šef carine i intimus Barišić svojedobno je na sudu svjedočio kako se primopredaja novca između njega i Thompsona dogodila nakon parlamentarnih izbora 2007. godine. Uoči tih izbora, veli, našli su se on, Thompson, fra Milanović Litre te šef HDZ-a i Vlade Sanader, koji je predložio Thompsonu da ne pjeva za HSP, a da će mu HDZ nadoknaditi štetu. Kasnije je i Mario Jelinčić, vlasnik informatičke tvrtke, kao svjedok na sudu u slučaju Fimi-Media otkrio kako je baš on sastavio ugovor između Thompsona i HDZ-a po kojem je pjevač dobio tih pola milijuna eura, te da je sastavljanje ugovora zatražio fra Milanović Litre. Mediji su o tome iscrpno izvještavali, a nitko to dosad nije argumentirano i suvislo demantirao.

„Dvadeset sedam godina nema više Jugoslavije i komunista, 22 godine prošle su od rata, 22 od tih 27 godina Hrvati su, dakle, u potpunom miru sami odlučivali kako će i što dalje, 15 puta za to vrijeme izlazili na slobodne i demokratske izbore, 15 puta sami, da im nitko ništa nametao niti ih ni na što silio nije, birali su Hrvati tko će ih voditi, i svih 15 puta važno im je bilo jedino tko je na glasačkom listiću najveći Hrvat i katolik, tko će biti pokrovitelj na Bleiburgu, tko će biti na misi za Domovinu, a tko u loži u kockastom dresu: ukratko – ja se ispričavam na lošem hrvatskom – tko ima veći hrvatski kurac“, napisao je nedavno lucidni i lepršavi Boris Dežulović, a ja te misli ovdje posuđujem jer ništa bolje od toga napisati ne umijem.

I jedina utjeha koju sam u priči o tom nacionalnom svecu i pravovjerniku nedavno doživio bio je ugođaj iz prepune pulske Arene s nedavnog Stingova koncerta. Mjesta na kojem Marko Perković Thompson, nadam se, nikad neće nastupiti

Naš heroj, mecena, domoljub i filantrop Thompson još će nas jednom za koji dan, na veličanstvenoj proslavi Dana pobjede i domovinske zahvlanosti u Slunju, podsjetiti tko smo i kamo idemo. Onaj isti čovjek koji je, kažu izravni svjedoci, iz velike ljubavi prema braniteljima, domovini i Gospi Blaženoj uzeo iz HDZ-ova crnog fonda skoro četiri milijuna kuna za predizbornu omertu. Uz blagoslov dijela crkve, ako je suditi po nazočnosti fra Milanovića Litre tom uzvišenom činu primopredaje.

No, Thompson je i dalje moralna vertikala, stup našeg domoljubnog zanosa. Da ga rado sluša, hvali se javno i hrvatska predsjednica. I ne samo ona: mnogi je istaknuti državni dužnosnik i nacionalno svjestan gospodin u toj pogolemoj Markovoj fan skupini.

I jedina utjeha koju sam u priči o tom nacionalnom svecu i pravovjerniku nedavno doživio bio je ugođaj iz prepune pulske Arene s nedavnog Stingova koncerta. Mjesta na kojem Marko Perković Thompson, nadam se, nikad neće nastupiti. Pa makar se tamo slavila 100. obljetnica Oluje. (RM)

SINDIKALNI TRAČEVI Kakve veze imaju kaznena prijava prije osam godina i novi direktor u Podravki

Glavna Podravkina sindikalistica i radnička članica Nadzornog odbora Podravke Ksenija Horvat nekidan je u Podravskom listu sipala salve pohvala na račun novog šefa kompanije Marina Pucara. Te je kompetentan za tu poziciju, pa je profesionalno stasao upravo u Podravci, pragmatičan i tržišno orjentiran, toliko željen odmak od Mršićeve pogubne poslovne politike. Otprilike u isto vrijeme – što će se za ovu storiju također pokazati važnim – u Podravki je imenovan novi direktor unapređenja prodaje. Zašto je to važno, doznat ćete u sljedećim rečenicama.

Imenovanje novog šefa za unapređenje prodaje i veliki intervju sindikalne liderice, kojoj bombončeki naprosto sipaju iz usta kad govori o Pucaru, ponukali su dva podravkaša – neovisna jedan o drugome, po svemu sudeći – da nam se jave na naš Portal s mozgom kako bi prokomentirali upravo te aktualije. Prvi je dosta grubo i bez dlake na jeziku secirao cijeli sindikalni mandat Horvatove tvrdeći kako Polančecov i Šestakov duh još živi u ‘kompaniji sa srcem’, a drugi je podsjetio na davno zaboravljenu priču iz 2009. godine. Doba afere Spice, uhićenja i žestokog rata između Polančecovih ljudi, u koje se najčvršće do dana današnjeg svrstavala Ksenija Horvat, i klike tadašnjeg šefa uprave Miroslava Vitkovića i člana Marina Pucara. Obojice iz HSS-ova ‘plemena’.

Sukob je eskalirao do te mjere da je Ksenija Horvat u jednom času, u prosincu 2009.godine, Državnom odvjetništvu podnijela i kaznenu prijavu protiv šefa uprave Miroslava Vitkovića, tadašnjeg člana Marina Pucara i izvršnog prekooceanskog direktora Ivana Hegeduša. Kopiju prijave poslao nam je podravkaš i mi vam je ovdje predočavamo:

Kaznena prijava koju je šefica sindikata podnijela protiv tadašnjih čelnika Podravke

No, kako je do prijave uopće došlo? Te su godine održani izbori za Radničko vijeće Podravke na kojima je tijesnom većinom od osam naprama sedam pobijedio kompanijski sindikat PPDIV-a, na čijem je čelu i dan-danas neuništiva Ksenija Horvat. Nezavisna lista Matije Hlebara (u stvarnosti HSS-ova lista koju su podupirali Vitković i Pucar) dobila je samo jednog člana manje u Radničkom vijeću, pa su se njezini pokrovitelji navodno bacili u ‘uvjeravanje’ jednog predstavnika PPDIV-a kako bi mu bilo dobro da promijeni tabor. Radničko vijeće je važno jer delegira jednog člana NO-a Podravke.

Ta ‘slaba sindikalna karika’, međutim, ovjerila je tih dana kod javnog bilježnika izjavu u kojoj je tvrdila da su joj prijetili i ucjenjivali samo kako bi donijela prevagu Hlebarovoj listi u Radničkom vijeću. Izjava je priložena kaznenoj prijavi i eto ti vraga. Ipak, sve u DORH-u na koncu pada u vodu iz dosad nepoznatih razloga. Očito nije bilo dovoljno čvrstih dokaza da se sindikalcu prijetilo i ucjenjivalo ga pritom zlorabeći položaj.

Predstavnik PPDIV-a kojeg su prije osam godina, kako je tada stajalo u prijavi, bili ‘lomili’ Vitke, Pucar i Hegeduš, ovih je dana postao – novi direktor unapređenja prodaje. Slučajno ili ne, svejedno, ali priča postaje utoliko zanimljivija. Podravkaš koji nam je poslao podulje pismo o tome tvrdi kako čovjek ima najniže formalno obrazovanje u cijeloj službi – trogodišnju obrtničku. No, to je u ovom našem osvrtu manje važno. Na nešto drugo željeli smo skrenuti pozornost. Na povijesnu ulogu sindikata u najvažnijoj podravskoj kompaniji.

Danas je vječna Podravkina sindikalna liderica i radnička članica NO-a Pucarov najvjerniji saveznik. Kao, uostalom, i moćna prokuristica Kraša Marica Vidaković, inače dopredsjednica PPDIV-a

Nama je sindikat – nekako po defaultu – uvijek na pristojnoj distanci od kompanijske uprave. Bez obzira o kojoj je tvrtki riječ. Mogu se oni slagati i surađivati, ali malo mi je neprirodno da to javno ističu u svakoj prigodi. Radnici time vjerojatno baš i nisu presretni. Pogotovo kad su izljevi ljubavi njihova sindikalnog lidera usmjereni prema točno određenim Podravkinim upravama. Ne svakoj. Odrastanje Podravke u tranzicijskoj Hrvatskoj pozorno pratim više od 20 godina i mogu posvjedočiti da je PPDIV bio prilično nabrijan na uprave u doba mandata SDP-ovih vlada. Račanove i Milanovićeve. Upravu iz doba ‘spice boysa’ Horvatova je kao članica NO-a bila spremna braniti do sudnjeg dana.

Tih mjeseci – dok su Polančec, Marinac, Šestak, Pavlović i Romac čamili u Remetincu – Ksenija Horvat otvoreno ih je branila istodobno žestoko ratujući s Vitkovićevom i Pucarovom upravom. Danas je vječna Podravkina sindikalna liderica i radnička članica NO-a Pucarov najvjerniji saveznik. Kao, uostalom, i moćna prokuristica Kraša Marica Vidaković, inače dopredsjednica PPDIV-a. Upravo je taj sindikat, tvrde u poslovnim krugovima, odigrao važnu ulogu u imenovanju Pucara za novog čelnika uprave Podravke. Inače, gospođa Vidaković u pregovorima zastupa interese velikih Agrokorovih dobavljača, premda mi osobno nikako nije jasno po kojem je to čudnom kriteriju Kraš u toj priči mnogo važniji od Podravke.

I to je uglavnom to, dragi moji informatori i još draži čitatelji. Tako stvari danas funkcioniraju u državi nam Hrvatskoj. Ako vam se to ne sviđa, znate što vam je činiti.

Piše i snima: Robert Mihaljević

 

PS

Nakon teksta o sukobu države i mirovinaca u Podravki primili smo podosta mejlova o stanju i međuljudskim odnosima u našoj premiloj kompaniji. Zahvaljujemo na informacijama, ali dužni smo skrenuti pozornost na sljedeće: ne zanima nas tko je kome ljubavnik i nismo adresa na koju se šalju sumnje u kriminal. O ljubavnim aktivnostima Podravkinih menadžera neka se raspravlja i trača uz kavu (to je ionako omiljena disciplina u tvrtki), a o ovom drugom – ako i to nisu jalni tračevi – na internetu su vam dostupne adrese i protokoli svih mjerodavnih tijela. Pa njima pišite.

ZOKI PROROK I ANDREJ BEZ DUŠE Država koja je prepuštena slučaju je doista slučajna država

Što je zajedničko portugalskom predsjedniku, britanskoj premijerki, londonskom gradonačelniku i, recimo, njemačkoj kancelarki? Empatija prema bližnjem u nevolji. A što je zajedničko hrvatskom premijeru i predsjednici države? Odsutnost svake empatije prema bližnjem u nevolji.

Pritom, dakako, ne tvrdimo da su  Marcelo Rebelo de Sousa, Theresa May, Sadiq Khan i Angela Merkel doista i posve iskreno do srži empatične dušice. Ne pijemo s njima vino, čajeve i točeno pivo. No, kada javno istupaju u toj ulozi, ljudi im vjeruju.

Kad Sousa u prvoj rečenici kaže da suosjeća s obiteljima stradalih u golemom požaru, da je u mislima s njima i da će država učiniti baš sve da olakša patnje onima koji pate – Portugalci mu vjeruju. Kad Angela Merkel u prvoj rečenici veli da suosjeća sa stradalima u teškoj željezničkoj nesreći, da su misli cijele Njemačke s njima i njihovim najbližima i da će država učiniti sve da im pomogne i olakša neizmjernu patnju i bol – Nijemci joj vjeruju. I kad Theresa May i Sadiq Khan dijelom i riječima svjedoče o neizmjernoj empatiji prema obiteljima stadalih u terorističkim napadima – Britanci im vjeruju.

No, kako Hrvatska nije Portugal, a bogme ni Njemačka, danas smo od premijera Plenkovića čuli ovo: “Hrvatska je mediteranska zemlja i nismo jedini koje pogađaju požari”

U golemom požaru koji je gotovo završio kataklizmom u Splitu, hrvatskoj metropoli i turističkom biseru, ljudi su izgubili mnogo imovine, a jednom je barbi otkazalo srce kad je vidio da mu vatra guta maslinik i imanje. Gorjele su kuće, šume, vinogradi, voćnjaci, automobili. U hipu je pred šokiranim građanima nestajalo sve što su cijeli život stvarali. Turisti su se razbježali glavom bez obzira. Potresni prizori snimljeni dronovima otkrili su apokaliptične scene u splitskim predgrađima.

– Suosjećam sa svima koji su izgubili sve što su cijeli život stvarali, a obitelji koja je izgubila voljenog člana izražavam iskrenu sućut. Naše su misli zajedno s njima. Poručujemo im- nisu sami. Državne će institucije već danas obići stradala područja i naložiti hitnu pomoć za one kojima je najpotrebnija. Već danas naložili smo temeljitu istragu uzroka požara, ali i propusta prilikom bitke s vatrenom stihijom. Odgovorni će biti sankcionirani, tu neće biti milosti. Svima koji su u požaru ostali bez imovine još jednom ponavljamo: niste sami. Učinit ćemo sve da vam olakšamo situaciju, i to odmah – tako bi, da je kojim slučajem hrvatski predsjednik, zacijelo nakon požara reagirao portugalski predsjednik Marcelo Rebelo de Sousa.

No, kako Hrvatska nije Portugal, a bogme ni Njemačka, danas smo od premijera Plenkovića čuli ovo: “Hrvatska je mediteranska zemlja i nismo jedini koje pogađaju požari(…) Ja bih razlučio dojmove, impresije u ovom internetskom vremenu trenutne komunikacije svih sa svima, ne nužno baratanje potpunim informacijama i činjenicama(…) Sustav je reagirao upravo onako kako je trebao reagirati. Ovo je postalo atraktivno, jer je sam Split u pitanju, ali sve nadležne službe reagiraju kvalitetno i dobro”. Hrvatska predsjednica bila je na istom, potpuno bezosjećajnom tragu. Govorila je o tome tko je što trebao poduzeti, a ne o onome što će ona učiniti da pomogne onima koji su najviše propatili.

Da se isto dogodilo, kajaznam, Đurđevcu ili Koprivnici – ne bi valjda bilo ni atrakcije. Niti potrebe da Andrej i Kolinda, makar drugi dan, uopće potegnu na požarište

Gorio je najveći turistički grad u Hrvatskoj. Usred turističke sezone od koje država očekuje rekordnu zaradu. Od vatrene stihije spasili su ga lokalni vatrogasci, samoorganizirani stanari ugroženih zgrada i navijači nogometnoga kluba. Dok su se oni borili, premijer i predsjednica ponašali su se kao da se ništa strašno ne događa. Atrakcija koju su napuhali mediji jer je riječ o Splitu. Da se isto dogodilo, kajaznam, Đurđevcu ili Koprivnici – ne bi valjda bilo ni atrakcije. Niti potrebe da Andrej i Kolinda, makar drugi dan, uopće potegnu na požarište. Ali, jebiga, Split je lud grad, a Torcida nepokorena i glasna skupina, pa je bolje da se tamo pojave. Makar na marendu i bevandu.

– Očigledno smo svi prepušteni slučaju, a država koja je prepuštena slučaju je slučajna država – primijetio je bivši premijer Zoran Milanović obilazeći područja pogođena nezapanćenom sušom u prvoj godini svoga mandata.

Pet godina kasnije, Zoki zvuči tako zlokobno proročanski. (R. M.)