Arhive kategorije: Koprivnica

KONSPIRATIVNI ROĐENDAN Zašto je Podravka proslavu 70. godišnjice u Zagrebu pretvorila u tajnu veselicu za odabrane

Podravka je uoči lanjskog Božića u Zagrebu svečano proslavila svoju 70. godišnjicu. Kruna rođendanskog slavlja dogodila se na svečanoj akademiji u zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, a kasnije i tulumu koji je bio organiziran za odabrane političke i gospodarske odličnike.

No, izvještaje o tome na svemrežju nemoguće je pronaći. Ako u tražilice ukucate pojmove ‘podravka’, ’70 godina’, ‘svečanost’ – kao prvi i jedini pickovi pojavit će se izvještaji o proslavi 70. godišnjice Podravkina – dobrovoljnog vatrogasnog društva. O onom glamuroznijem i mnogo važnijem jubileju – nit’ pisma, nit’ slike.

I nije tako samo na internetu. Pratio sam tih dana novine, buljio u dalekovidnice, slušao lokalne radiopostaje – ali o Podravkinu 70. rođendanu, makar i u prigodničarskoj zajebanciji, ni bože tebe. Čekao sam i službeno piarovsko priopćenje s par prigodnih fotki predsjednika uprave s najvišim gostima – htio sam nešto objaviti u novinama koje uređujem – uzalud. Neobično, da se poslužim prvim eufemizmom koji mi je pao na pamet.

Još nisam čuo da netko organizira tako konspirativnu rođendansku zabavu. Pogotovo veselicu na kojoj su glavni čestitari hrvatska predsjednica, brojni hadezeovi ministri, saborski zastupnici, ugledni gospodarstvenici. O tome zakaj je rođendanska fešta upriličena u Zagrebu, a ne rodnoj Koprivnici – ovog puta nećemo. “Znamo kamo idemo jer znamo odakle dolazimo”, glavni je slogan Podravkine marketinške kampanje i odlično odrađenoga promidžbenog spota u povodu 70. godišnjice postojanja. A to ‘znamo odakle dolazimo’ nekako mi se baš ne uklapa u polutajne rođendanske  terevenke u Zagrebu.

Da vam budem do kraja iskren, Podravku zadnjih godina sve manje osjećam kao svoju. Politika, lijeva i desna, toliko ju je, da prostite, isprostituirala i obesčastila da se sav narogušim kad mi neki podrigli lik blizak HDZ-u ili SDP-u spomene nekaj o “našoj Podravki”. Kojoj našoj? Mojoj sigurno ne. A to da je Podravka, ovisno o cikličkim državnim izbornim rezultatima, doista njihova – u to nema nimalo dvojbe. Njihovi kadrovi napreduju strelovitom brzinom, obično obrnuto razmjernom stvarnim kompetencijama,  njihovi dobavljači dobivaju masne ugovore, a njihova nezaposlena rodbina sigurna radna mjesta. Crony kapitalizam u punom sjaju.

Agrokor je prvak rođačkoga kapitalizma, a Podravka je, bogami, samo pola koplja ispod

Ako ne znate što je to crony kapitalizam, u nas poznatiji i popularniji kao rođački kapitalizam – onda je Podravka kao stvorena da vam se taj pojam koji razara svako društvo plastično dočara. Ozbiljne engleske publikacije crony kapitalizam definiraju kao sustav u kojem rođaci i prijatelji nositelja političke vlasti na državnoj i lokalnoj razini, odnosno direktora u javnim i državnim tvrtkama imaju povlašten tretman u dobivanju poslova, zapošljavanju i financiranju. Agrokor je prvak rođačkoga kapitalizma, a Podravka je, bogami, samo pola koplja ispod.

U takvoj atmosferi teško je i očekivati da proslava 70. rođendana Podravke bude u Koprivnici i da glavni gosti, recimo, budu ljudi koji su je doista stvarali. Samozatajni kadrovi koji se dobro sjećaju koliko je trnovit i bremenit put bio od pekmezare braće Wolf do najsuvremenijih tvornica lijekova i dječje hrane. Oni više nisu važni. Crony kapitalizam – lijevi ili desni – nalaže da su danas za Podravku najvažniji ministri, šefovi država i vlada, saborski zastupnici, stranački dužnosnici. I njihova rodbina i kumovi, dakako.

To su najdraži gosti na rođendanu. Koji očito ne vole da ih se slika dok jedu i piju. Ili rade neke druge za odličnike nedolične stvari.

Piše: Robert Mihaljević

Foto: Podravka

 

Oglasi

Kako je koprivnički City uništen betonskom galanterijom i manjkom vizije

Piše: Marijan Špoljar

Jedan od pouzdanijih znakova prepoznavanja uspješnosti djelovanja neke lokalne političke garniture je i njezin odnos prema prostoru. Od toga kako će zamisliti i urediti svoj grad u urbanističkom, arhitektonskom, prometnom, hortikulturnom pa i općem, estetskom smislu zavisiti će kvaliteta i ljepota života u njemu, ugoda i osjećaj zadovoljstva da se živi u harmoničnoj, kultiviranoj i organiziranoj sredini.

Usprkos možebitnih hrabrih i pametnih inicijativa, lokalna politika ne može raditi neke velike promjene u gospodarstvu, zapošljavanju ili školstvu ukoliko inicijative, zakoni i programi nisu i programi države. Ali, u prostornoj politici postupci i programi lokalne zajednice uvijek su presudni i određuju izgled i karakter, pa time i kvalitetu života u toj zajednici. Po čemu se pamte pojedini gradonačelnici? Po tome koliko su njihove prostorne politike bile u skladu sa zahtjevima vremena ili čak vizionarski ispred vremena. Koga spominjemo kada govorimo o bivšim gradonačelnicima Koprivnice? Vargovića, naravno, čovjeka koji je početkom prošloga stoljeća prepoznao bit modernizacijskih procesa i uglavnom ih ispunio. Koji nam se zagrebački gradski oci pojavljuju kao važni? Milan Lenuzzi, urbanist, a ne gradonačelnik, za čije je vrijeme Zagreb, prije svega sa svojom novom prostornom organizacijom  parkova i ulica postao srednjoeuropski grad ili gradonačelnik Holjevac, za čije je uprave Zagreb vizionarski prekoračio Savu.

A po čemu ćemo pamtiti Bandića? Po svoj prilici, samo po fontanama i tisuću zastava, dakle po posve, za kvalitetu života, nevažnom i skupom „ukrašavanju“ grada namijenjenim političkim delegacijama koje se s aerodroma spuštaju prema gradu, a ne po – recimo – rješavanju kaotičnih prometnih problema uspostavom jedinstvene „nadzemne željeznice“ od istoka prema zapadu grada. Što će obilježiti Mršićevu „vladavinu“ Koprivnicom? Pored guranja Sveučilišta i niza modernizacijskih procesa (od izgradnje Gimnazije i Bazena do promjene kulturne paradigme) svakako i činjenica da je u njegovo vrijeme Koprivnica zapuštenih cesta i ulica postala uređeno, kultivirano mjesto. Mršić je dobro znao da se izbori dobivaju i time da urediš cestu, kanalizaciju i stazu što većem broju glasača, a ne da stvaraš megalomanske projekte za centar grada: tek kada riješiš sve ulice i najudaljeniju periferiju, mogu doći na red i zajednički prostori središta grada. I to se sada događa.

Ta „pamet“ i ta „modernost“ nisu, međutim, organski dio rješenja nego su nakalemljeni kao neki zalog „urbaniteta“, bez ikakve stvarne, funkcionalne ili estetske svrhe

No, zahvati u urbano tkivo centra nisu isti kao što su zahvati u ulice izvan središta. Zbog kvalitete prostora i njegove povijesne memorije središta gradova uvijek su i pod specijalnim režimom zaštite, ali i pod imperativom kvalitetne organizacije njegovih simboličkih vrijednosti. Stoga su rekonstrukcije i uređenje centara podložni ne samo propisanoj regulativi nego zahtijevaju od njihovih ideatora, kreatora i izvođača i posebni senzibilitet, znanje i usuglašenost. Svaka ubrzana, iz pragmatično-političkih razloga usmjeravana realizacija završava lošim rezultatima, koje zatim generacije stanovnika nose kao ružno breme nečijeg neznanja ili populizma. Jer, nije svejedno da li se neka prostorna anomalija dogodi u nekoj periferijskoj ulici, mjestu bez identiteta i povijesti ili je prostorna nebuloza nastala na mjestu koje baštini vrijednosti prošlih vremena i – kao zajednički prostor svih građana i namjernika – u neprekidnom je vidokrugu.

Kako je potpisnik ovih redaka već davno naučio da se nekada, u posebno osjetljivim pitanjima, treba puhati i na hladno, pokušat će dići svoj glas i argumentirano ukazati na činjenice iz prostorne politike ovoga grada koje ne slute na dobro. Pri tome kao središnji problem postavljam najavljeno detaljno uređenje glavnih gradskih trgova, a kao loše, čak i katastrofalne predznake, dapače uznemiravajuća iskustva, uzimam „predigre“ za taj veliki urbanistički zahvat. Mislim, dakako, na iskustva iz adaptacije Esterove ulice, „modernizaciju“ gradskog parka i uređenje Ulice Hrvatske državnosti. Ako je u Esterovoj, zahvaljujući inicijativi građana, u posljednji čas postignuto ipak kakvo-takvo prihvatljivo rješenje, onda je na pitanjima parka ignorirana bilo kakva javnost ili struka, dok se pitanje Hrvatske državnosti tretiralo kao cestovni, a ne eminentno urbanistički problem.

U ovoj analizi ili „apelu“ me uopće ne zanima politika, još manje nadmeno dijeljenje lekcija: samo tražim (ili molim) argumentiranu raspravu, kvalitetu i stručnost, a ne voluntarističko odlučivanje ili mogućnost da o jednome visokospecijaliziranome i visokoosjetljivom pitanju odlučuju i sprovode nekompetentni i netalentirani.

Znam, mnogi će reći: pa, ulica Hrvatske državnosti je sada „ljepša“, „uređenija“, čak „pametnija“. I imaju pravo. Ali, to „uređenije“, „pametnije“ i „ljepše“ ne znači da je i „smislenije“, „gradskije“, „funkcionalnije“ i „modernije“, ne znači da je nastao kao rezultat analize toga prostora, njegovih karakteristika, vrijednosti i mogućnosti. Doista, projekt i preuređenje te ulice shvaćeni su i izvedeni kao da je riječ o bilo kojoj cesti sa područja grada, s tim da joj je dodano nekoliko tehnoloških noviteta koji će je učiniti „pametnom“. Ta „pamet“ i ta „modernost“ nisu, međutim, organski dio rješenja nego su nakalemljeni kao neki zalog „urbaniteta“, bez ikakve stvarne, funkcionalne ili estetske svrhe. Ulica je projektirana kao što bi se radili projekti i za, na primjer, Križevačku ulicu ili Čardu, dakle, bez zalaženja u povijest, urbani kontinuitet, odnos prema centru grada, itd. Stvar je riješena jednostavno: kao tehničko, inženjersko, cestarsko pitanje, bez konzultiranja, a kamoli oslona na prethodne urbanističke prijedloge i realizacije, sa izborom materijala koji nemaju nikakvu suvremenu urbanu morfologiju, bez smisla za detalj ili mikrocjelinu.

O Ulici Hrvatske državnosti evo mala storija. Ona se u urbanističkim planovima pojavljuje kasno, tek pedesetih godina prošloga stoljeća. Do tada su ovdje bile usitnjene parcele, vrtovi i voćnjaci, a neki mali interes urbanista zadobio je tek regulatornim zahvatima tridesetih godina. No, čak ni pri probijanju današnje Meštrovićeve ulice i ingenioznim prijedlozima Slavka Lowija i Milana Ravnikara za spoj željezničke stanice i centra grada i stvaranju koprivničkog Zrinjevca ta ulica nije bila potrebna. Značaj dobiva onda kada se, tokom modernizacijskih procesa poslije 2. svjetskog rata, postavilo pitanje kamo s novim sadržajima, sa institucijama i objektima koji su administrativno-upravnog i reprezentativnog tipa i normalno je da po simboličkim i funkcionalnim značajkama budu locirani u centru grada.

Neki su gradovi slične dileme riješili krajnje pragmatično, ne pitajući se o povijesnim vrijednostima, tradiciji i zaštiti baštine: u svojim su središtima naprosto porušili sve staro i na njihovom mjestu sagradili zgrade javnih ustanova, obavezno s neboderom kao znakom „modernosti“ i falokratskim spomenikom moći. Ne trebamo ići u širinu:  Virovitica je takav primjer, Đurđevac je takav primjer, dijelom i Čakovec, dijelom i Bjelovar. Na sreću, u Koprivnici je bilo dovoljno pameti da se novi objekti (osim dvije privatne kuće, koje su se ipak, makar gabaritima prilagodile) ne „ubacuju“ u strogi centar nego da se projektira sasvim nova ulica koja će preuzeti novu izgradnju i istovremeno biti simbol „napretka“ i socijalističkog urbanizma. Projekt koji je osmislio jedan od vodećih urbanista toga vremena Ivan Lay sa zagrebačkog Urbanističkog instituta zamišljen je i kao „novi centar“, ali i kao produžetak „starog centra“, dakle, napravljen je vodeći računa o prostornom, povijesnom i socijalnom kontekstu.

Jedan moj prijatelj, koji je poslovno vezan uz ovu regiju i zna sve gradove i ubave gradiće od Turske do nas, nedavno mi je rekao: “Najzapadnija točka gdje sam viđao takve betonske kocke u središtima bila je Priština

Suvremeni sadržaji kao hotel, robna kuća, Dom JNA, zgrada INE, kasnije banka, zgrade socijalnog i mirovinskog, zgrada MUP-a i drugi sadržaji dali su ovoj ulici urbanu formu i popunili prostor na manje-više smislen urbanistički način, ostvarujući pri tome različite arhitektonske rezultate (od ružnih, „garnizonskih“ zgrada, preko konfekcije do visokih dometa modernističke arhitekture, na primjer u Domu JNA). Na Layov projekt nadovezao se početkom 90-ih godina plan „Zone centralnih funkcija“ unutar PUP-a Centar (tandema Antun Paunović i Branka Vitić), koji je bio rezultat analize urbane geneze Koprivnice i vrijedan prilog urbanističkoj praksi na razini Hrvatske te slovi kao izvanredni primjer tzv. sanacijskog urbanizma.

Taj je plan, naime, osjetivši sve opasnosti procesa devastacije koji su započeli u ulici Hrvatske državnosti i oko nje naznačio modele prevencije i do kraja razradio ideje iz prethodnog plana, prije svega u prometnoj sferi, u sanaciji ranijih prostornih nebuloza, u uređenju triju prolaza prema „starom centru“ kao i plan za uređenje „dvorišnih“ prostora zgrada u Nemčićevoj ulici. Ali, kao što kod nas obično biva, nesklad između planova i parcijalnih interesa (često sakrivenih iza floskule o zajedničkim interesima) stvari su se prepustile neumitnome toku i tako omogućile da se, kako kaže jedna studija od prije desetak godina, dogodi konačna devastacija upravo na najosjetljivijim i najvažnijim mjestima. U realizaciji je, naime, ostalo mnoštvo „rupa“ i polurješenja prostornih kaverna, odnosa među objektima, posebno prolaza i komunikacije između „staroga“ i „novoga“ centra, čemu su još dodatno pridonijele, najprije, poslovno-stambeno-trgovački centar u Opatičkoj (svojom „nedovršenošću“, slikovito – kao slon u staklani), stambeno-poslovna zgrada kraj Županije (svojom arhitekturom) i nova zgrada suda (svojom urbanističkom dispozicijom).

Sadašnja rekonstrukcija ulice Hrvatske državnosti takvo je stanje samo zabetonirala, bez mogućnosti da se u dogledno vrijeme bilo što učini. A što je trebalo učiniti? Promisliti prostor i nastaviti se na ranije planske dokumente, a ne raditi rekonstrukciju pod svaku cijenu pred izbore (i još k tome, sa zakašnjenjem od 7-8 mjeseci). Taj dio grada, rekli smo, formalno nije pod zaštitom, ali to ne znači da se nije moglo s više pažnje, senzibiliteta i urbanog razmišljanja raditi na njezinoj rekonstrukciji. Temeljna ideja –„pametna ulica“ – naravno da je prihvatljiva, ali „pamet“ ne znači nekoliko senzora i rasvjetnih tijela nego pametnu ideju u integralnoj i modernoj koncepciji prostora. Trebalo je, dakle, definirati kontaktne zone ulice i objekata, tri pješačka prolaza, prazne prostorne kaverne, parkirališna mjesta, potrebu izgradnje uglovnice prema Florijanskom trgu. Ta je ulica poslovno-administrativno-trgovački centar, naš CITY zapravo, u koji se ne dolazi „šetati“,  nego na brzinu obaviti posao ili popiti kavu: iz toga saznanja je trebala proizlaziti i čitava prometna koncepcija, odnos ceste i nogostupa, pozicije parkirališta, signalizacija, pješački prijelazi, izbor materijala, itd.

Gotovo ništa od toga nije učinjeno, a podloga koja je upotrebljena na razini je najprostije betonske galanterije, materijala koji gradovi koji drže do svoga urbaniteta ni u snu neće koristiti. Jedan moj prijatelj, koji je poslovno vezan uz ovu regiju i zna sve gradove i ubave gradiće od Turske do nas, nedavno mi je rekao: “Najzapadnija točka gdje sam viđao takve betonske kocke u središtima bila je Priština, a sada ga vidim i u hrvatskim gradovima koji se kite svojim srednjoeuropskim položajem”. U Koprivnici, na primjer.

FOTO: KOPRIVNICA.HR (Na fotografiji: gradski dužnosnici obilaze početak radova na uređenju koprivničke ‘pametne ulice’)

 

BILJEŠKA O AUTORU Povjesničar umjetnosti Marijan Špoljar poznat je u hrvatskim umjetničkim i publicističkim krugovima po svojem javnom djelovanju. Prije odlaska u mirovinu bio je dugogodišnji ravnatelj Muzeja i Galerije Koprivnice, a jedno se vrijeme bavio privatnim kulturnim poduzetništvom. Priredio je više od stotinu izložaba te je autor mnogih monografija. Špoljar često u medijima javno promišlja o umjetničkom i urbanističkom identitetu svoga kraja.

 

   

 

ZAŠTO SVI ŠUTE Direktor smetlišta kod Koprivnice isplatio si je milijun kuna bonusa i to je najveća uvreda koju je Podravina doživjela

Mladen Jozinović, direktor megasmetlišta Piškornica kod Koprivnice, dobio je, dakle, milijun kuna bonusa za odlično poslovanje te javne tvrtke u prošloj godini. Naši porezni žbiri vele kako je Piškornica, po svemu sudeći, Jozinoviću morala isplatiti čak dva milijuna kuna bruto iznosa. Svotu od koje se svakom normalnom mora zavrtiti u glavi.

Tu frapantnu, zastrašujuću vijest – to da je direktor smetlišta u vlasništvu četiri županije i jedne općine sam sebi isplatio 1.000.000,00 kuna keša – potvrđuje nam ovih dana više dobro upućenih političkih i gospodarskih izvora. On o svemu šuti. Služi se omiljenom poštapalicom – sve je sukladno zakonu i propisima. I doista je u pravu. Jozinović je direktor Regionalnog centra Piškornica i poduzeća koje je taj centar osnovao: Piškornica sanacije i Piškornica sanacijsko odlagalište. U svima je direktor, a u dva potonja i apsolutni gazda jer oni – za razliku od krovne tvrtke – nemaju nadzorni odbor pa Jozinović, pojednostavljeno, tamo ima potpuno odriješene ruke.

Golemi bonus odlučio si je isplatiti s računa poduzeća Piškornica sanacijsko odlagalište, odnosno postojećeg megasmetlišta na koje je Jozinović od lani natovario više od stotinu tisuća tona smeća. Na nekontroliranom i prekomjernom dovozu smeća – zbog čega je prošle godine na Piškornici izbila serija opasnih požara – to je poduzeće zaradilo više od deset milijuna kuna čistog profita. Mladen Sve-je-po-propisima Jozinović navodno ima pravo na bonus u visini deset posto neto dobiti. Tko mu je odobrio takvu klauzulu u ugovoru – nije poznato.

Jozinović kao direktor tvrtke majke, priča se, zarađuje između 16.000 i 18.000 kuna neto. Govori se i kako ima pravo na naknadu za obavljanje funkcije direktora poduzeća Piškornica sanacije, koje je osnovano kako bi pružalo intelektualne i ostale usluge drugim lokalnim jedinicima i njihovim problematičnim smetlištima. No, nema potvrde da je ‘izmuzao’ i to poduzeće na čijem je čelu.

O isplati skandaloznog bonusa s računa javne tvrtke koja gomila smeće kod Koprivnice zasad šute baš svi. Župan Darko Koren nedavno je prešutio javno izrečeno pitanje vijećnika Živog zida o milijunskom bonusu. Predstavnici ostalih vlasnika Piškornice također se od srama ne javljaju. Međimurski župan Matija Posavec, varaždinski Radimir Čačić, zagorski Željko Kolar. Županije imaju po 22,5 posto vlasničkog udjela, a općina Koprivnički Ivanec, na čijem je prostoru smetlište, deset posto. No, novog ivanečkog načelnika Marija Švegovića ionako se ništa ne pita jer se on odlučio žestoko usprotiviti dosadašnjoj praksi moćnog smetlarskog lobija koji ne vodi previše računa o interesima lokalne zajednice.

A šutnja je uvijek znak odobravanja. I tihe kolaboracije. Ma što onaj tko šuti mislio o svemu. Zato se ovog časa mirne duše može reći da Koren, Čačić, Posavec, Kolar, Štimac i Jančevec podupiru sve ono što Jozinović radi

Zato bi se trebalo pitati predsjednika Nadzornog odbora Piškornice Marijana Štimca, podravskog HDZ-ovca i županijskog pročelnika za gospodarstvo. Njegova zamjenika u NO-u Alena Jančevca iz Koprivničkog Ivanca, a bogme i članicu NO-a Mihaelu Juranić iz Botinovca, malenog mjesta u neposrednoj blizini megasmetlišta. No, i oni šute. A povijest će se jednog dana sigurno pitati tko je sve šutio, a tko galamio dok su topovi grmjeli.

Opravdanja za šutnju nema jer Jozinovićev je bonus najveća uvreda koju je Podravina doživjela u zadnje vrijeme. U godinama dok je ostvarivana dobit koji sa mjerila u stotinama milijuna kuna, uprava Podravke znala si je isplaćivati godišnje bonuse u visini nekoliko stotina tisuća kuna. Oni su prodavali robu na tržištu i kupce su morali ustrajno uvjeravati da je kupe. Svaki dan, svaki tjedan, svaki mjesec u godini. Jozinovićeva jedina zasluga u golemoj dobiti njegova megasmetlišta je ta što je objeručke prihvatio da u srce Podravine dođu kamioni sa stotinama tisuća tona smeća iz gotovo cijele Hrvatske. Nije ih trebao moliti i nagovarati.

Posvemašnja šutnja znači da župan Darko Koren ne vidi ništa sporno u tome da direktor javnog poduzeća dobije bonus nekoliko puta veći od onog kojeg zasluži predsjednik uprave Podravke. On šuti o policijskim izvidima oko sumnjive kupoprodaje zemljišta koje je Piškornica platila općini Koprivnički Ivanec u doba dok je na čelu općine bila Korenova ekipa i zbog kojeg županijski tužitelji u Varaždinu danas mudruju je li u tom poslu Ivanec oštećen za milijunski iznos. I ako jest, tko je sve kriv za mogući kriminal. Konačno, on šuti i o Jozinovićevu upornom guranju izgradnje energane u kojoj bi se spaljivalo smeće s Piškornice. Bandić je od svoje odustao, Koren i Jozinović od naše nisu. Sve je po propisima, ponavlja kao mantru smetlarski menadžer nad menadžerima.

A šutnja je uvijek znak odobravanja. I tihe kolaboracije. Ma što onaj tko šuti mislio o svemu. Zato se ovog časa mirne duše može reći da Koren, Čačić, Posavec, Kolar, Štimac i Jančevec podupiru sve ono što Jozinović radi. Isplatu milijunskog bonusa. Gradnju energane na smeće. Plaćanje više od dva milijuna kuna za razne intelektualne usluge (lani je PR-ovcu Kreši Macanu platio 150.000 kuna, a ove će godine za peglanje javnog imidža izdvojiti oko 200.000 kuna). Trošenje stotina tisuća kuna na odvjetničke usluge, među ostalim i na tužbe protiv novinara, medija i javno angažiranih pojedinaca koji se usude kritizirati stanje na Piškornici.

Jozinović je odavno postao ključni podravski problem i sve je jasnije da suživot njega i nas više nije moguć. Svojim postupcima uspio je na sebe navući bijes lijevih i desnih, konzervativnih i liberalnih, vjernika i ateista. Svjedok sam tog procesa koji se valja kroz Krizni eko-stožer Zelena Podravina kojem se priključuju stotine ogorčenih ljudi spremnih na neposluh. I više nije pitanje hoće li Jozinović otići. Pitanje je koga će sve za sobom povući.

Tekst i foto: Robert Mihaljević

STRUKA O ENERGANI NA OTPAD Uršić: Da sam na Podravkinu mjestu, kraj tvornica bih već stavio dva tenka da se obranim od tog zla!

Energana u kojoj bi se spaljivale gorive frakcije otpada, a jednu takvu čelnici Piškornice planiraju graditi u Podravini, nije ništa drugo nego obična spalionica smeća, i to bez filtra, te kao takva predstavlja visokotoksičan pogon i veliko zlo.

Sukus je to večerašnjeg izlaganja prof. dr. sc. Stanka Uršića, fizikalnoga kemičara i vodećeg hrvatskog stručnjaka za ekologiju, na javnoj tribini u Koprivničkom Ivancu, općini na čijem području već godinama raste megasmetlište Piškornica na koje se dovoze deseci tisuća tona smeća gotovo iz cijele Hrvatske. Na tribini koja je privukla oko 150 ljudi govorio je i bivši ministar zaštite okoliša prof. dr. Slaven Dobrović, koji je također upozorio na pogrešan koncept gomilanja smeća koji zagovara Piškornica.

Premda je bio najavljen, na tribini se nije pojavio direktor Piškornice Mladen Jozinović. Kako doznajemo, opravdao se unaprijed dogovorenim obvezama.

– Taj RDF koji bi se spaljivao u energani obično je smeće, to nije otpad. Ta energana na RFD tipični je kriminalni trik spalionice bez filtra. Ako i ima filtre, onda su ti filtri također obično, beskorisno smeće – upozorio je Uršić i podsjetio kako je spaljivanje RDF-a u energanama opasno zbog udjela teških metala i visokokancerogenih dioksina i furana.

– Takva energana je, dakle, visokotoksičan pogon. Da sam na Podravkinu mjestu, stavio bih odmah vojsku i dva tenka kraj tvornice dječje hrane! Da se svim sredstvima obrani od tog zla – slikovito je objasnio Uršić.

Kaže kako nije nitkov i nikad neće cinkati Hrvatsku u inozemstvu, ali golema je opasnost da Piškornicu i planiranu energanu na smeće Podravkina strana konkurencija iskoristi u borbi za tržište. To je velika opasnost za samu opstojnost Podravke, smatra profesor. Dakle, energana na RDF u Podravini ne smije proći, zaključuje.

Bivši ministar zaštite okoliša prof. dr. Slaven Dobrović istaknuo je kako je megalomanski centar Piškornica i planirana energana na otpad isključivi interes investitora i nikoga drugog

Bivši ministar zaštite okoliša, današnji saborski zastupnik Mosta prof. dr. sc. Slaven Dobrović istaknuo je kako je megalomanski centar Piškornica i planirana energana na otpad isključivi interes investitora i nikoga drugog. Ti projekti ne nose ništa dobro ljudima i okolišu, a sramotno je da se forsiraju glomazni i neučinkoviti centri umjesto cjelovitog sustava gospodarenja otpadom koji uključuje odvajanje na kućnom pragu, sortirnice, ponovnu uporabu i recikliranje.

– Ne smijemo više graditi Piškornice, moramo ozbiljno poraditi na smanjivanju količine otpada koji završava na odlagalištima. Samo lani je, primjerice, uvezeno oko 140.000 tona reciklata. Zašto  tu vrijednu sirovinu uvoziti i plaćati kad je možemo i tu izdvojiti u plasirati u novu proizvodnju i nova radna mjesta – ističe Dobrović.

Na tribini koja pobudila veliko zanimanje i brojna pitanja i polemike prisutnih bili su gradonačelnik Koprivnice Mišel Jakšić (SDP) sa suradnicima, saborski zastupnik HSS-a Mladen Mađer, načelnik Koprivničkog Ivanca Mario Švegović (HSS), predsjednica Uprave koprivničkoga Komunalca Maja Hleb i mnogi drugi.

Izvještava: Robert Mihaljević

Prof. dr.. sc. Stanko Uršić u razgovoru nakon tribine

Radiolog i mještanin Ivanca dr. Ivica Jakupić žestoki je protivnik Piškornice i energane

Na javnoj tribini bilo je oko 150 ljudi

Zdesna: aktivist Siniša Bosanac, saborski zastupnici Slaven Dobrović i Mladen Mađer te općinski načelnik Mario Švegović

Gradonačelnik Mišel Jakšić s prvim suradnicama Melitom Samoborec i Ksenijom Ostriž

Dolazak na tribinu u društveni dom u K. Ivancu

Prof. dr. sc. Stanko Uršić beskompromisno za zaštitu okoliša i zdravlja ljudi

POTPORA S PANTOVČAKA Predsjednica države podupire Zelenu Podravinu te akcije za zaštitu okoliša i zdravlja ljudi

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović izrazila je razumijevanje za zahtjeve Kriznog eko-stožera Zelena Podravina da se uspostavi održivo gospodarenje otpadom na načelu kružne ekonomije. Iz predsjedničina ureda Zelenoj Podravini ovih je dana stigla potpora aktivnostima koje će štititi okoliš i zdravlje ljudi.

Predsjednica je, tako, naglasila kako je “spremna pružiti potporu svakom na zakonu utemeljenom rješenju, imajući u vidu kako se sprječavanjem i smanjivanjem negativnog utjecaja stvaranja i gospodarenja otpadom štite okoliš i zdravlje ljudi”. Osim toga, čelnica države vjeruje kako će obraćanje Kriznog eko-stožera “nadležnim institucijama potaknuti dijalog i rješavanje iznesene problematike”.

Što nam je priopćeno iz Ureda predsjednice, možete pročitati na ovome linku: predsjednica.

U međuvremenu, raste potpora našoj Deklaraciji o Piškornici koju je do danas potpisalo više od 260 osoba. Deklaracija je odaslana na 50-ak adresa u zemlji i inozemstvu. Osim predsjednice, javili su nam se još neki predstavnici izvršne i parlamentarne vlasti koji od nas traže dodatne informacije o Piškornici i kontroverznim potezima direktora Mladena Jozinovića. O svemu ćemo vas na vrijeme obavijestiti.

Općina Koprivnički Ivanec u četvrtak u 18 sati u tamošnjem društvenom domu organizira javnu tribinu na koju biste svakako trebali doći. Tema je “utjecaj Piškornice i spalionice smeća na okoliš i zdravlje mještana”. Na tribini bi trebali govoriti prof. dr. Stanko Uršić, fizikalni kemičar i vodeći hrvatski stručnjak za okoliš, bivši ministar zaštite okoliša prof. dr. Slaven Dobrović, Marko Košak iz zagrebačke Zelene akcije, a pozvan je i direktor Piškornice Mladen Jozinović.

Ovaj tjedan za jedan lokalni portal Jozinović izjavljuje kako su za izgradnju energane na otpad vrijedne 15 milijuna eura zainteresirane “jedinice lokalne samouprave s područja četiri sjeverozapadne hrvatske županije, osnivača Piškornice. “Bez obzira gdje, tvrtka će taj projekt sigurno u budućnosti realizirati, a koristit će se alternativno gorivo nastalo obradom otpada na Piškornici”, uvjeren je Jozinović.

Zelena Podravina mu još jednom poručuje: Jozinoviću, doma si spaljuj otpad, u Podravini sigurno nećeš!

Piše: Robert Mihaljević

Foto: Ured predsjednice RH

 

NE SPALJIVANJU OTPADA Osnovan Krizni eko-stožer Zelena Podravina, uskoro krećemo u akciju…

Dragi svi: večeras (ponedjeljak) u Koprivnici je održan prvi sastanak uže koordinacije Kriznog eko-stožera ‘Zelena Podravina’, kojem se nakon teksta na ovom blogu priključilo više od stotinu osoba. I tu nije kraj.

Ukratko, eko-stožer borit će se svim legalnim i dopuštenim sredstvima protiv spaljivanja smeća i planirane gradnje energane na otpad na području regionalnog centra za gospodarenje otpadom Piškornica kod Koprivnice. Osim toga, ‘Zelena Podravina’ snažno će se zalagati za redefiniranje Piškornice koja, na žalost, postaje megasmetlište za cijelu sjevernu Hrvatsku. Zalagat ćemo se za okoliš i zdravlje ispred profita te oporabu i recikliranje ispred odlaganja i spaljivanja.

Dužni smo vas izvijestiti i tko je sve dao potporu našoj akciji. Uz nas su, među ostalim: gradski vijećnik i arhitekt Antonio Grgić, poznata koprivnička odvjetnica Sonja Dušić-Poljak, gradska vijećnica dr. Danijela Glavosek Kovačić, tajnica Udruženja obrtnika Koprivnice Jasmina Markota, dr. Marina Vitelić, novinar Hrvoje Šlabek, čelnici građanske inicijative Koprivnica kakvu zaslužujemo Siniša Bosanac i Miodrag Maričić, umirovljeni časnik HV-a i junak Domovinskog rata Živko Zrilić, bivši Podravkin direktor ekologije i održivog razvoja Danijel Fišter, podravkašice i belupovke Mirjana Hanžek, Jadranka Tonklin i Romana Zlatar-Vulić, naši brojni političari – gradonačelnik Mišel Jakšić, načelnik Koprivničkog Ivanca Mario Švegović, esdepeov vijećnik Tomislav Babić, jedan od čelnih ljudi Glasa u Zagrebu Mladen Ružman, bivši ministar zaštite okoliša Slaven Dobrović – potom vodeći hrvatski ekološki stručnjak prof. dr. Stanko Uršić, ekološke udruge diljem zemlje i mnogi drugi.

Zahvaljujemo svim dragim ljudima koji su se spremno odazvali našem pozivu na akciju. Večeras su dogovorene brojne aktivnosti o kojima ćemo vas pravodobno izvijestiti i pozvati vas da nam se pridružite u borbi protiv megasmetlišta i spaljivanja otpada na Piškornici. Ako se još niste priključili, a želite, javite nam se e-mailom na:

koprivnicki.info@gmail.com ili mihaljevic@post.t-com.hr.

Nismo politički pokret, za što nas pobornici Piškornice optužuju, i politika nas ovdje uopće ne zanima. No, u naš eko-stožer dobro došli su svi koji su nezadovoljni ovako zamišljenom megalomanskom Piškornicom kojoj je profit na prvom mjestu, ispred okoliša i zdravlja ljudi. I svi koji su zgroženi najavom izgradnje energane u kojoj bi se spaljivao otpad. Lijevi i desni, konzervativni i liberalni.

Na koncu, naše glavne poruke su:

NE spaljivanju smeća!

NE megasmetlištu!

NE Piškornici!

Uskoro ćete nas vidjeti u pravim akcijama…

 

U ime Kriznog eko-stožera ‘Zelena Podravina’,

Robert Mihaljević

KAP KOJA JE PRELILA ČAŠU Podravka i Piškornica grade spalionicu smeća kod tvornica čokolina i vegete!

Vjerovali ili ne, čelni ljudi Podravke i megasmetlišta Piškornica kod Koprivnice ušli su u završnu fazu dogovora oko izgradnje spalionice u neposrednoj blizini Podravkinih tvornica dječje hrane, vegete i lijekova! Premda na prvu zvuči nemoguće da bi netko uopće pomislio graditi spalionicu smeća samo nekoliko stotina metara od pogona u kojima se proizvode čokolino i linolada – ne samo da se na to pomišlja, već se projekt ozbiljno zahuktao.

Prošli je tjedan, kako nam dojavljuju osupnuti i bijesni podravkaši, održan jedan od važnih operativnih radnih sastanaka na kojem su, međ u ostalim, bili direktor Piškornice Mladen Jozinović i Podravkin direktor poljoprivrede Zdravko Dimač. Oni su se, kako čujemo, sve lijepo dogovorili. Piškornica će izgraditi spalionicu otpada i time se riješiti brige kamo s gorivim smećem (jer bi ga inače morali spaljivati u cementarama i za to masno plaćati). Podravka će pak tamo graditi sušaru povrća i velike plastenike te se na više godina obvezati kupovati toplinsku energiju iz Jozinovićeve spalionice.

A sad načas stanimo s tom pričom (nastavit ćemo je kasnije) i počujmo što o spalionicama smeća kažu mnogo učeniji od nas. Prof. dr. Stanko Uršić, fizikalni kemičar i jedan od vodećih stručnjaka za ekologiju u državi, o spalionicama je dosad u raznim medijima zborio ovako: „Trpanje nekoliko stotina tisuća tona smeća u peć rezultira dobivanjem nekoliko milijuna tona opasnog i ekstremno opasnog (plinovitog i krutog) kemijskog smeća koje zauvijek ostaje opasnost i kemijska bomba. U središtu problema su notorni dioksini, najtoksičnije i najkancerogenije tvari koje znanost poznaje. Uzrokuju najmanje devet vrsta karcinoma, a uz to uzrokom su još velikog skupa teških razvojnih i drugih zdravstvenih poremećaja, bolesti i rušenja imuniteta. Stoga je priča o jako dobrim filtrima i malim ispuštanjima zapravo šuplja(…) Danas je poznato da je dioksin najkancerogenija tvar koja postoji, iako su lobisti kemijskih kompanija 20 godina varali svijet da je on kancerogen samo za životinje, a ne i za ljude. Ta je prijevara trajala od 70-ih do 90-ih godina“.

Građanski pokret „NE spalionici“

Ako nam se želite pridružiti, pišite na:

koprivnicki.info@gmail.com ili

mihaljevic@post.t-com.hr

Dijelite ovaj tekst na društvenim mrežama,

šaljite ga e-mailovima, učinite ga što

dostupnijima većem broju ljudi.

Zajedno smo jači!

Obavijestit ćemo vas na vrijeme

o svim daljim koracima…

Boreći se protiv Bandićeve ideje o gradnji megaspalionice na Jakuševcu, zagrebački ekološki aktivisti podsjetili su kako se „spaljivanjem otpada u zrak emitiraju teški metali kao što su olovo, živa, kadmij te spojevi dioksina i furana koji su opasni po zdravlje i u najmanjim količinama, pa redovito mjerenje i praćenje koncentracije ovih spojeva nije dostatno za zaštitu ljudskog zdravlja u okolici takvih postrojenja“. Navode, također, kako je „u svibnju 2008. nekoliko udruženja liječnika koja okupljaju preko 33.000 doktora medicine potpisalo apel Europskom parlamentu da se odustane od promocije spaljivanja otpada. Liječnici, naime, tvrde da one imaju izrazito negativni utjecaj na zdravlje te citiraju brojne studije koje to potkrepljuju“.

Svi zagovornici takve ‘obrade smeća’ – a Jozinović u tome nije izuzetak – u pravilu kao primjer dobre prakse spominju bečke spalionice, jednu u samome centru austrijske prijestolnice. No, u hvaljenoj spalionici Flötzersteig znalo se dogoditi da ispusti, primjerice, i 12 puta veću količinu sumpor-dioksida od dopuštene, a o čestim kvarovima i požarima koji uzrokuju ekološke incidente da se ne govori. „Velike razine teških metala zabilježene su na voću i povrću uzgajanom u njezinoj blizini“, ističu zagrebački ekolozi.

Brojne su znanstvene i medicinske studije koje na konkretnim primjerima dokazuju iznimnu štetnost spalionica otpada po zdravlje ljudi, posebno djece. Samo sat vremena googlanja otkrit će vam istodobno fascinantan i zastrašujuć svijet tih studija koje su izradile ugledne europske i svjetske institucije. Studije koje ne ostavljaju previše sumnji da spalionice u krugu od nekoliko kilometara itekako utječu na okoliš i zdravlje ljudi. Negdje više, a negdje manje. Ja sam, recimo, samo za pola sata nabasao na tekstove koje možete pogledati dolje…

spalionice

Mnoge studije na engleskom i njemačkom nisam vam ni linkao, lako ćete ih pronaći po ključnim riječima.

No, vratimo se malo na suludi projekt spalionice otpada koji guraju Jozinović, Dimač, dio Podravkine uprave na čelu sa šefom Marinom Pucarom, župan Darko Koren, lokalni HDZ i njegovi sateliti. Ako je samo deset posto onoga što tvrde znanstvenici i liječnici te dokazuju brojne studije istina, projekt spalionice smeća pokraj Podravkinih tvornica izvan svake je pameti. Dok brojne studije govore o povećanoj razini teških metala pokraj spalionica, Dimač i njegova ekipa baš tamo bi gradili plastenike za uzgoj povrća i sušaru koja će ga dehidratizirati. Dok znanstvenici već godinama trube o najkancerogenijem spoju dioksinu koji u nanočesticama neminovno izlazi iz spalioničkih dimnjaka, uprave Piškornice i Podravke baš bi takav dimnjak posadile pokraj tvornica vegete, čokolina, lijekova i juha.

Hoće li Podravina postati prijestolnica smeća i spaljivanja, a ne oaza čiste vode, domaće hrane i plodnih polja

Na žalost, događa se upravo to. Piškornica pred našim očima postaje jedno od najvećih smetlišta u Hrvatskoj. Uskoro će od hrvatskog kralja otpada Petra Pripuza za čak 70-ak milijuna kuna kupiti pogon za mehaničko-biološku obradu otpada u Varaždinu, u kojem bi se obrađivale i famozne varaždinske bale, ekobomba čiji će veći dio nakon toga – pogađate – završiti na Piškornici. Kruna svega je spalionica smeća. Projekt koji, ruku na srce, treba samo Jozinoviću i njegovu smetlarskom lobiju jer će se tako riješiti gorivih otpadnih frakcija, tzv. RDF-a, koje bi inače morao odlagati na smetlištu ili spaljivati u cementarama i to pošteno plaćati.

Nitko od tih ljudi ne govori o recikliranju, kružnoj ekonomiji koju potiče Europska unija. Nastojanju da se najveći dio smeća – umjesto na smetlište – vrati u sustav i opet upotrijebi u proizvodnji. Moja obitelj, primjerice, samo desetak posto smeća iz kućanstva odlaže u kontejnere za miješani komunalni otpad. Čak 90 posto odlazi u posude za biootpad, papir, staklo, plastiku, metal, baterije i rasvjetna tijela, a krupni otpad odvozimo u komunalno reciklažno dvorište. I, što je najbolje, to ne iziskuje pretjeran trud niti oduzima previše vremena. Uopće nije teško, samo svijest o okolišu i pogled na našu djecu. Ali, moja obitelj je ‘neprijatelj’ Piškornice. Na nama slabo zarađuju. Oni vole brojati novce dok u kamionu dođu tone smeća.

Ako će projekt megasmetlišta Piškornica ozbiljno načeti sliku Podravine kao oaze čiste vode, domaće hrane i plodnih oranica, spalionica otpada – nema nikakve sumnje – ozbiljno bi mogla dovesti u pitanje opstojnost Podravke i Belupa, a bogme i Koprivnice. Mislite da pretjerujemo? Spalionice smeća na zlu su glasu u cijelom svijetu, ma koliko ih branili Jozinović, Pucar, Dimač i Koren. Tko će, dakle, kupovati Podravkino povrće i sve ono što se radi od tog sušenog povrća – juhe i vegeta, primjerice – ako je proizvod opterećen imidžem spalioničkog dimnjaka, teških metala i fatalnih dioksina? Ja prvi neću. I nisam jedini.

I zar je moguće da su se baš svi gospodarski, ljudski i prirodni potencijali ovoga kraja upeli da Jozinoviću pomognu da ostvari svoje megalomanske smetlarske planove? Zar je moguće da je Piškornica, dakle megasmetlište veličine Jakuševca, ključni i jedini razvojni projekt našega kraja? I hoće li baš svi važniji akteri na lokalnoj sceni i dalje manje-više šutjeti o tome? Nakon projekta spalionice smeća pokraj tvornice čokolina šutnji i pasivnosti više nema mjesta.

Proteklih dana obavio sam, dakle, razgovore s nekoliko desetaka osoba iz Koprivnice i Zagreba spremnih na aktivizam i bitku protiv gradnje spalionice. Odaziv je odličan. Idućih dana se okupljamo i nastavljamo s aktivnostima. Držimo to prekretnicom za sudbinu Koprivnice i Podravine. Više nema uzmaka. Naš građanski pokret nema baš nikakve veze s politikom i političarima.  Piškornica je ‘istočni grijeh’ HDZ-a i SDP-a, odnosno svih HDZ-ovih i SDP-ovih vlasti na lokalnoj i državnoj razini u proteklih desetak godina.

Ako nam se želite pridružiti, pišite nam na koprivnicki.info@gmail.com ili mihaljevic@post.t-com.hr. Svaka pomoć je dobro došla. Planiramo mnoštvo aktivnosti – od lobističkih u zemlji i inozemstvu do prosvjednih u Koprivnici i okolici. Pokret „NE spalionici smeća kod Podravke“ nema alternativu. Jer ako mi ne ugasimo nju, ona će ugasiti nas. U to nema nikakve sumnje.

Piše: Robert Mihaljević

Foto: Robert Mihaljević

KAD POLITIČKA ELITA ŠUTI Kako je Podravina bez ispaljenog metka dobila megasmetlište veličine zagrebačkog

Mostovci predvođeni Mirom Buljem poveli su žestoku bitku protiv izgradnje termoelektrane na jezeru Peruća u Cetinskoj krajini. Već mjesecima ustrajno i hrabro viču zbog tog projekta koji gura Vlada RH tvrdeći kako bi termoelektrana nepovratno uništila ekosustav cijeloga kraja. Posebno vodno bogatstvo, zrak i zemlju. Saborski zastupnik Bulj pritom otvoreno kaže kako je spreman primiti i metak ako će to pomoći u zaustavljanju nepoželjnog zla od termoelektrane.

Nekako u isto vrijeme podravski regionalni centar za otpad Piškornica dovršava preuzimanje Pripuzova mehaničko-biološkog postrojenja za obradu otpada u Varaždinu. Direktor Piškornice Mladen Jozinović otvoreno se hvali kako će to postrojenje platiti oko 15 milijuna eura te spominje da imaju u planu tamo obraditi i tisuće varaždinskih bala smeća. Onih ekološki opakih rugoba u Brezju koje su već godinama trn u oku varaždinskim vlastima. Bale, dakle, ulaze u MBO postrojenje gdje se odvaja ono što se odvojiti može, a ostatak, vjerojatno veći dio, deponira na Piškornicu. Megasmetlište kod Koprivnice koje će primati više od stotinu tisuća tona smeća godišnje.

Na Piškornicu dovozit će se smeće iz najmanje četiri županije – varaždinske, koprivničke, međimurske i zagorske – a moguće i dvije dodatne – bjelovarske i virovitičke. U Podravini bi, tako, moglo niknuti smetlište kapaciteta zagrebačkog Jakuševca. I to iznad bogatih podzemnih slojeva pitke vode i pokraj plodnih podravskih polja. Ipak, lokalna politička elita Piškornicu niti jednog trenutka nije doživljavala kao nešto nepoželjno, osim kad se lani dogodila serija požara na smetlištu pa su se uzjogunile i poslovično šutljive koprivničke vlasti. No, to je bilo sve. Koprivnici je ionako od početka najveći problem s Piškornicom taj da u projektu nema vlasnički udjel. Podravina ipak nije Cetinska krajina.

I tako, Pripuz će se riješiti balasta MBO-a koji mu iz godine u godinu donosi milijunski gubitak, a gradonačelnik Čehok i župan Čačić bala iz Brezja, političkog problema koji je počeo ozbiljno opterećivati svaku tamošnju garnituru na vlasti. Zadovoljni su i drugi suvlasnici Piškornice – krapinski i međimurski župani Kolar i Posavec – koji svoje smeće zbrinjavaju u Podravini. A zadovoljni su bogme i naš župan Darko Koren, direktor Piškornice Mladen Jozinović i sva sila političkih aktera iz HDZ-a i njegovih priljepaka. U podravsku ravnicu slit će se stotine tisuća tona smeća i stotine milijuna kuna profita. Okoliš? Kaj god.

Župan Koren pošteno je u kampanji uoči svibanjskih lokalnih izbora poručivao kako je gradnja megasmetlišta u Podravini njegov glavni i strateški projekt. I prilično komotno dobio izbore. Pobijedio je i u Koprivničkom Ivancu, općini na čijem je području Piškornica, a bogme i na biračkom mjestu u Pustakovcu, naselju jedva tisuću metara udaljenom od Piškornice. Čiji su se mještani otvoreno žalili na nepodnošljiv smrad, boleštine i štakore koji im prijete sa smetlišta. Pa potom na listiću zaokružili župana koji im jamči upravo takvu svijetlu budućnost.

Sada više nema nikakve dvojbe da ćemo u srcu Podravine dobiti megasmetlište, varaždinske bale, a možda i jednu lijepu spalionicu otpada bez koje se taj projekt vrijedan pola milijarde kuna baš i ne isplati previše. I nema nikakve dvojbe da o svemu tome naša politička elita neće ni zucnuti. Dok mostovca Bulja u bitki protiv termoelektrane Peruća može zaustaviti samo metak, podravski se meštri od politike u golemo smetlišče ne bi šteli mešati.

Zato im pamet ustrajno soli direktor Piškornice Mladen Jozinović. Recimo, na pitanje županijskih vijećnika zašto na web sajtu Piškornice više nema redovitih izvještaja o monitoringu okoliša na smetlištu, ovih dana odgovara kako je odlučio prekinuti s tom praksom jer su se prijašnji izvještaji o kakvoći vode, tla i zraka “zloupotrebljavali i izvlačili iz konteksta, a sve u svrhu predizborne kampanje”. Pritom jednog oporbenog vijećnika koji je postavio nekoliko nezgodnih pitanja o Piškornici poučava kako se svojim pitanjima “izlaže građanskoj i kaznenoj odgovornosti zbog klevete”. Tako zbori direktor javne tvrtke.

Jozinović, međutim, ne prijeti praznom puškom. S obzirom da Piškornica raspolaže ogromnim novčanim potencijalom – samo lani poslovala je s više od deset milijuna kuna čistog profita – nije joj problem tužbe podnositi kao na pokretnoj traci. Protiv nepoćudnih medija i novinara, ali i pojedinaca iz građanskih udruga koji kritiziraju cijeli projekt. Direktor Piškornice prometnuo se, tako, u jednog od najmoćnijih aktera na društvenoj sceni naše županije. Počesto moćnijeg i od naših istaknutih predstavnika izvršne političke vlasti.

Koren, Jozinović i sva bulumenta njihovih podupiratelja generacije Podravaca zadužit će vjerojatno najvećim regionalnim centrom za gospodarenje otpadom u državi. I na koncu samo jedna malena digresija – kad počne jako smrditi, nemojte se buniti. Bit će kasno.

Piše: Robert Mihaljević

Foto: Robert Mihaljević

PRAVO I PRAVDA Gospodarski kriminal je u zastari, a mediju je presuđeno u rekordnom roku

Manje od godinu dana trebalo je domaćem pravosuđu od podnesene tužbe do pravomoćne presude. Ako smo ga dosad i kritizirali, vrijeme je da se o njemu progovori biranijim riječima.

Upravo tu pravomoćnu presudu primili smo ovih dana, nekako baš u vrijeme dok smo pripremali tekst o jednom drugom slučaju – privatizacijskom kriminalu u Mesnoj industriji Križevčanka, koji je istragom pokrenut davne 1997. godine. Prvooptuženi u procesu teškom devet milijuna kuna u međuvremenu je preminuo, a Vrhovni sud nedavno je naložio novo suđenje. Uzalud, vele nam pravni stručnjaci, slučaj je debelo u zastari.

Na početku novog ročišta, dakle, valjat će tek potvrditi tu žalosnu činjenicu. Di su pare? Papala maca. I taman dok smo htjeli drvljem i kamenjem po domaćem pravosudnom aparatu, oni nam zaklopiše labrnju. Stiže pravomoćna presuda u manje od godinu dana od podnošenja tužbe. Nikad viđeno. Vrijedi zapljeskati. I pritom odriješiti kesu.

Podravski list ovih će dana, tako, moćnom koprivničkom HDZ-ovcu i članu izvršnog odbora Hrvatskog nogometnog saveza Robertu Markulinu morati isplati masnu odštetu za duševne boli koje mu je moja malenkost nanijela trima lanjskim kolumnama. Tužbu je podnio 9. kolovoza lani, koprivnička općinska sutkinja Amalija Švegović nepravomoćno nas je oderala već 26. travnja, a viši županijski sud presudu je bez previše filozofiranja potvrdio potkraj srpnja. Rekordno brzo, nema nikakve sumnje.

Za razliku od bitke s nepoćudnim medijima i novinarima, domaće pravosuđe, na žalost, ima bogatu povijest neuspjeha u borbi s gospodarskim kriminalom

U redovitim kolumnama, ukratko, oštro sam Markulina kritizirao zbog napadnih druženja i ljubakanja na javnim mjestima s osobama optuženima za najteža kaznena djela – Zdravkom Mamićem, Damirom Vrbanovićem, Nevenom Šprajcerom, Željkom Širićem. No, na kraju je ispalo kako sam ga ozbiljno uvrijedio i oklevetao tvrdnjama da je „HDZ-ov podravski nogometni ministar“, da „poput magneta u Koprivnicu privlači i najbesprizornije likove iz hrvatske nogometne močvare“, da je „dio Mamićeva i Šukerova nogometnog establishmenta“, „dužnosnik Mamićeve i Šukerove nogometne vlade“, „osoba koja se druži s esencijom nogometne močvare“ i sličnim izrazima.

Pravomoćna presuda kaže – to je uvreda i kleveta dostojna lijepe svotice. I tu ću sada stati. S obzirom da Markulin kazneno goni i mene te traži da me se zbog kolumni rebne s barem 350.000 kuna kazne, o svemu ćemo naširoko pričati na ročištu 15. studenoga. Na njemu će kontra mene divaniti Markulinovi svjedoci: bivša SDP-ova gradonačelnica Vesna Želježnjak, sadašnji Mrežin i HDZ-ov župan Darko Koren, izvršni direktor HNS-a i ‘vlasnik’ tri masne optužnice Damir Vrbanović te Markulinov najbliži frend Krunoslav Grošić.

I tako, nekako baš tih dana dok je velika privatizacijska „afera Križevčanka“ klizila u zastaru, presuda kontra nezavisnog lokalnog medija na sjeveru zemlje postala je pravomoćna u rekordnom roku. Od prvog ročišta do konačne potvrde na županijskom sudu – jedva deset mjeseci. Za razliku od bitke s nepoćudnim medijima i novinarima, domaće pravosuđe, na žalost, ima bogatu povijest neuspjeha u borbi s gospodarskim kriminalom. Slučaj križevačke Mesne industrije samo je jedan primjer.

Sjeća li se tko još „afere glutaminat“, koju je policija pompozno otvorila prije 17 godina? Zbog sumnje u spornu nabavu sirovine za Vegetu preko posrednika podignute su kaznene prijave protiv nekoliko direktora, ali slučaj je pao već u istrazi. Afera lizinopril, odnosno nabava strateške sirovine za Belupove lijekove, također preko posrednika, otvorena policijskim kaznenim prijavama još 1999. godine. Akteri – nekoliko Belupovih direktora i njihovih poslovnih partnera – pravomoćno su oslobođeni prije nekoliko godina.

Privatizacija koprivničkog Bilokalnika i gradnja zlosretnog diskokluba kojem je vlasnik bivši direktor te tvrtke. Nakon višegodišnjeg sudskog natezanja – pravomoćno odbačeno. Gucićeva divlja kupnja nekoć moćne koprivničke trgovačke kuće Izvor. Odbačeno još u istrazi. Podravkina megaafera Spice. Nakon pompoznih uhićenja zbog kojih se tresla cijela država, većina aktera lani je nepravomoćno oslobođena.

Teško se oteti dojmu da smo pravosudnu istinu o tim slučajevima mogli doznati i mnogo ranije. Ma kakva ona bila. I da je najveća sramota kad megapredmet, poput „afere Križevčanka“, jednostavno otklizi u zastaru

Podravkina milijunska pozajmica propaloj koprivničkoj tvornici obuće Sloga. Pravomoćno nema krivca. Nestanak velikog broja stoke iz  Podravkine mesne industrije Danica. Slučaj se još rasteže u sudnicama u Koprivnici s prilično predvidim ishodom – oslobođajuća ili zastara. Agonija križevačkog Čelika. Baš ništa se na koncu nije dogodilo.

Policija i lokalno pravosuđe, dakle, u zadnjih 20-ak godina javnost nisu uspjeli uvjeriti u često isticane tvrdnje kako se i u našem dvorištu odvijalo nekoliko važnih epizoda pelješenja nacionalnoga gospodarskog blaga. Možda su te tvrdnje doista bile samo tlapnja i jalnuško podmetanje. Tko će ga danas znati. No, ostaje činjenica da su predmeti u pravilu trajali više od desetljeća i da se danas izgubio baš svaki smisao borbe protiv zloduha privatizacijske povijesti.

Teško se oteti dojmu da smo pravosudnu istinu o tim slučajevima mogli doznati i mnogo ranije. Ma kakva ona bila. I da je najveća sramota kad megapredmet, poput „afere Križevčanka“, jednostavno otklizi u zastaru. Za to teško može biti ikakvog suvislog opravdanja.

No, novi trend koji se nazire rekordno brzom presudom protiv Podravskog lista daje nadu da su i u koprivničkoj Palači pravde neki novi vjetri zapuhali. Barem možemo biti sigurni da će se presude protiv medija i novinara donositi u rekordnom roku. Tu je ionako sve jasno – zna se dobro tko je u tim slučajevima jupiter, a tko vol.

Piše: Robert Mihaljević

FOTO: PODRAVSKI LIST

POUČAK MAFIJAŠA COSTELLA Kad ti u lice gurnu pištolj, svejedno je jesi li murjak ili kriminalac

Darko Ledinski Ledo, osebujni SDP-ov gradski pročelnik za prosvjetu u Koprivnici, našao se u središtu skandala nakon što je prvo potjerao klince s novog igrališta u parku kako bi on i kompić oko 21.30 sati mogli igrati tenis, a potom i neugodno priprijetio 15-godišnjem školarcu koji se pobunio protiv te nepravde. Kako se cijeli svijet odavno odvija u real time stvarnosti na društvenim mrežama, skandal je vrlo brzo postao javan. Podravski list o tome je izvijestio prvi i jedini. Niti jedan drugi lokalni medij tu vijest nije ocijenio važnom.

Bivša SDP-ova gradonačelnica Koprivnice Vesna Želježnjak pravomoćno je lani osuđena zbog muljanja s putnim nalozima dok je bila saborska zastupnica. U Zagreb su je vozili koprivnički vatrogasci u službenoj vatrogasnoj insigniji, a ona je nekoliko puta u saborskom računovodstvu uzimala putne troškove prikazujući da je došla vlastitim automobilom. Aferu je otkrio Podravski list, a lokalni mediji počeli su o tome pisati tek kad je stvar postala prilično ozbiljna.

Marinko je imao vlastiti ključ od bazena. Ulazio je na stražnja vrata, lijepo se isplivao i istuširao te oran krenuo na posao u gradsku tvrtku

Bivši direktor, a danas član uprave Koprivnica plina Marinko Bagarić (SDP), suprug zamjenice županijske državne odvjetnice, mjesecima je ranom zorom dolazio na plivanje na Gradske bazene Cerine, prije službenog dnevnog otvaranja. Marinko je imao vlastiti ključ od bazena. Ulazio je na stražnja vrata, lijepo se isplivao i istuširao te oran krenuo na posao u gradsku tvrtku. U nove radne pobjede. Pogađate, o tome je prvi i jedini pisao – koprivnički Podravski list.

Što je zajedničko ovim trima izdvojenim pričama? Odgovor je jednostavan: visoki gradski dužnosnici ponašaju se prema javnoj imovini kao da je njihova. Privatna. I pritom u tome ne vide ništa loše. Prekjučer Marinko, jučer Vesna, danas Ledo. Umjesto sluga poniznih kojima je građanin na prvome mjestu, imamo predvidivo ponašanje prema kojem prednost u svemu uvijek imaju oni na vlasti. Na igralište i bazene preko veze, karte za tekmu preko veze, posao za rodbinu preko veze.

Jer, ako je Costello doista u pravu – ako razlika između policajca i kriminalca danas u Hrvatskoj ili Koprivnici ne postoji ni na filozofskoj razini – što se čeka?

I onda se čude kad na izbore izađe manje od 40 posto birača. Pa, kaj da ljudi rade? Kako da razluče dobro od lošega, moralno od nemoralnoga? Po čemu se HDZ i SDP danas razlikuju? Teško ćete to objasniti vojsci glasača koja za svake izbore ostaje doma. Ili odlazi preko Bregane u bolju budućnost. Zato ne treba čuditi da je SDP u Koprivnici jedva skrpao labavu većinu u Gradskom vijeću.

“Svi su oni isti”, ponavlja kao mantru moja susjeda Barica dok divanimo u ljetno predvječerje na klupi u kvartu. A meni nakon svakog izbornog ciklusa ponestaje argumenata da pobijam njezinu tezu. Haenes otišao s HDZ-om, Kerum s Oparom, Lacković s Korenom. Riječi i obećanja više ne znače baš ništa. Upali smo u primordijalno blato iz kojeg ćemo se teško izvući.

Frank Costello, brutalni irski mafijaš u Oscarom ovjenčanim Pokojnima (Departed) Martina Scorsesea, klinca u opasnim kvartovima Bostona poučava životnoj filozofiji.

“Kad sam bio tvoje dobi, rekli su mi da mogu biti policajac ili kriminalac. Danas ti kažem ovo: kad licem jednom staneš ispred napunjenog pištolja – koja je razlika?”

Jer, ako je Costello doista u pravu – ako razlika između policajca i kriminalca danas u Hrvatskoj ili Koprivnici ne postoji ni na filozofskoj razini – što se čeka? Njemačka i Irska vape za uljuđenom europskom katoličkom bijelom radnom snagom. (RM)