Arhive kategorije: Hrvatska

Kad odličja potamne i završe u prašini, zna se kakva je sudbina države u čije su ime dijeljena

Svojedobno, prije otprilike dva desetljeća, domaći mediji pisali su o dragovoljcu Domovinskog rata, ratnom vojnom invalidu, koji je nezadovoljan stanjem u državi i pritisnut osobnim životnim nevoljama stavio u oglas da prodaje Spomenicu domovinskog rata, medalju Bljesak i medalju Oluja i druga ratna odličja. To je tada doživljeno kao svetogrđe, hereza, vijest na rubu skandala i nevjerice, a zapravo je bilo lagano triježnjenje, stidljivo priznanje da smo unatoč svim dobivenim bitkama izgubili rat. Da smo izgubili državu kakvu smo sanjali u rovovima. Državu u kojoj će ubojice, dezerteri, ratni profiteri , kriminalci, razbojnici, lupeži, hulje, izdajnici i pljačkaši Domovine biti u zatvorima, a pošteni, radišni, odgovorni, sposobni i školovani hrvatski državljani na vodećim državnim i društvenim položajima. E, ratniče, te Hrvatske nema.

Danas u Hrvatskoj nema pijace ni stočnog sajma, ni kirbaja, ni prošćenja – od Hrelića, Gudovca do Benkovca – da se ne prodaju odličja iz Domovinskog rata. Uglavnom posložena na šatorskom krilu ili na dijelovima neke stare kamionske cerade, na prašnjavom podu, u društvu starih pegli, porno časopisa, starih knjiga, gramafonskih ploča, stvari pokojnika i svime onim što čovjeku u kući više ne treba i ne predstavlja nikakvu vrijednost. I sve po 12 kuna. Ili daj koliko daš.

Kad među tom hrpom prašnjavih, izraubanih i bezvrijednih stvari ugledate odličja Hrvatske vojske iz Domovinskog rata, a da ne znate o čemu se radi, čovjek bi pomislio da je riječ o ordenju neke stare, zaboravljene i davno poražene vojske, a ne vojske koja je ne tako davno, uz ogromne žrtve, u pravednom i obrambenom ratu izvojevala veličanstvenu pobjedu i ostvarila stoljetne snove hrvatskog naroda o slobodnoj i suverenoj državi. Kad odličja potamne i završe u prašini, siguran je to znak da će ne samo nositelji tih odličja, nego i država u čije su ime dodijeljena vrlo brzo dijeliti istu sudbinu.

Odličja već dugo nisu tema ni medija ni braniteljske populacije. Razlog je jednostavan: njihova inflacija, a samim time i devalvacija su takvih razmjera da nisu vrijedna nikakve društvene polemike ni pozornosti. Ni ovog teksta vjerojatno ne bi nikad bilo da prije nekoliko dana u glavnoj informativnoj emisiji državne televizije iz usta hrvatskog državnog vrha prilikom proslave vojno-redarstvene akcije Pakrac nisam čuo prijedlog o uspostavi i dodjeli odličija “Zapadna Slavonija”. Kad sam čuo te riječi, nisam bio siguran da li gledam središnji dnevnik državne televizije ili je ponovno počelo emitiranje emisije “U zdrav mozak”.

I nakon što ste većinu istinskih sudionika Domovinskog rata umirovili i izopćili iz društva, nakon što je više od tri tisuće sudionika Domovinskog rata izvršilo suicid ne mogavši gledati sav taj jad i nepravdu koja se događa u državi i društvu, nakon što je u zadnjih nekoliko godina stotine tisuća mladih ljudi pred terorom političke i tajkunske mafije napustilo Domovinu, nakon što ste bogatu Slavoniju opustošili i pretvorili u sinonim za siromaštvo – nakon svega toga vi, dakle, predlažete odličje “Zapadna Slavonija”. Za ovakav prijedlog u ovim vremenima čovjek mora biti totalno otuđen od naroda i vlastite savjesti ili potpuno biti opijen vinom demagogije i misliti da se može svo vrijeme lagati sve ljude.

Kako to da sudionike akcije Pakrac, za koje imate samo birane riječi hvale, niste predložili za veleposlanike, članove nadzornih ili upravnih odbora, državne tajnike, pomoćnike ministara ili ministre, ravnatelje nacionalnih parkova, direktore javnih poduzeća, voditelje državnih agencija? Ne, ta su mjesta namijenjena dezerterima, ratnim profiterima, beskičmenjacima, poltronima, vašim mrtvim dušama i stranačkim vojnicima, a hrvatskim vojnicima ste namijenili jeftinu demagogiju i devalvirano ordenje.

Zar svi vi koji ste prošli hodnicima zgrade na Zrinjevcu mislite da smo svi mi sudionici Domovinskog rata nesposobni, neuki i nepismeni, vaše vječne korisne budale? Na žalost, moram priznati da u našim redovima ima mangupa koji su nas došli glave, koji su vaše korisne budale i da bez njihove pomoći ne biste nikad uspjeli opljačkati i unakaziti ovu jadnu državu. Oni će vjerojatno podržati i ovaj vaš prijedlog te napasti autora ovih redaka, ali vas i njih bih posjetio na riječi njemačkog književnika Martina Kessela: “Tko traži odlikovanje, nije ga zaslužio, a tko ga je zaslužio nije mu potrebno”.

PIŠE: ŽIVKO ZRILIĆ

Oglasi

Nestalo je moje kuće, moje žene i moje Sanje. Ni mene više tamo nema. A ja sam naivno mislio da će se sve jednom popraviti

Jučer sam sahranio strica Iliju, pretposljednjeg iz roda Sočivica; posljednji sam ja, danas na putu za nigdje. Čekam vlak na splitskom kolodvoru, pa preko Zagreba i Austrije do nekog poznanika u Njemačkoj, a dalje, vidjet ću. Ni zemlju u koju ću još nisam odredio, svejedno mi je. Trebat će mi pomoć za neko vrijeme, da sredim papire, tako se to kaže, da mi neka zemlja odobri ulazak, što dalje to bolje, jer sam, konačno, odlučio da putujem bez povratka.

Pošao sam zorom, u ovaj ponedjeljak, tri dana pred Božić, iz kuće pokojnog strica, svoju sam u ovom ratu izgubio, iz Gornjeg Vakufa, pa preko Prozora i Duvna. Nisam htio na Bugojno; poštenije rečeno, nisam smio, iako bi taj put bio bliži i lakši. Strah me emocija, lijepih i dragih uspomena i slika koje sam trebao zaboraviti, a nisam. Strah me nekih i poznanika i prijatelja. Ništa im ružno učinio nisam, oni to sigurno znaju. Strah me i suza u ovo hladno jutro, ne trebaju mi, pa kad se nisam u ovih pet godina otiskivao tih desetak kilometara, niz Vrbas, zašto bih i danas kad sam odlučio sve zaboravljati. Čudno, ni nervozan nisam. Nimalo. Putujem u jednom pravcu, tako sam bar odlučio, a ne žuri mi se.

Znam da će biti hladno gdje god da pustim korijenje, ako je to više i moguće. Svejedno, ovo bi trebao biti jedan kraj i jedan početak, a ja i u ovom sudbonosnom danu ne osjećam ništa. Samo praznina, čudna praznina što koči sva čula, umrtvljuje ih, stvara bezosjećajnost na sve što me okružuje, pa mi ni prostor ni vrijeme ne znače baš ništa.

Čudno neko blagdansko raspoloženje, mislim, a i moje je raspoloženje nikakvo, pa sve mjerim po svom ćeifu, a i taj moj ćeif je gori od nikakvog. Sve mi je ravno

Premještam se iz kolodvorske čekaonice na rivu i gledam prljavo, lučko more. A ta voda koja me nekad opčinjavala i bojom i mirisom i nekim iskonskim zovom sad mi ne znači ništa. Voda k’o voda, smrdljiva i prljava, jednaka onoj u Vrbasu, koji u ove dane, hirovit i moćan, ojačan otopljenim snjegovima i obilnim kišama, udara u vrbike i zapliće u golo korijenje, bezuspješno odbacujući plašt satkan od plastike i kartona, nagorenog drveta i svega što je ljudima u jednom trenutku za nešto trebalo. Na rivi dvije velike jelke iskićene sijalicama i nekim đinđuvama. Malo svijeta u pokretu. I oni koji prolaze, žure, ne uspijeva ih okrenuti nikakav zvuk, kao da je i njima svejedno što se oko njih događa.

Čudno neko blagdansko raspoloženje, mislim, a i moje je raspoloženje nikakvo, pa sve mjerim po svom ćeifu, a i taj moj ćeif je gori od nikakvog. Sve mi je ravno. Taman da potres ili neka druga sila survaju ove Dioklecijanove podrume u more ne bi mi ništa popravilo niti pokvarilo.

– Hoće li u Knin doći Božić – čujem djevojčicu u naručju majke.

– Hoće, sine, hoće, pa kakav bio da bio – odgovara mlada žena.

– A šta će mi donijeti – pita dijete.

– Neka ne donese belaja, za ostalo ćemo lako – odgovara žena.

Pecne me ta riječ belaj k’o ubod ose, tako nekako i boli. Skoro nesvjesno krenem za tom ženom. K’o poznata mi i bliska, kao neko iz moga roda ili komšiluka. Uvjeravam sebe, a znam da to nije istina, da bih i da nije progovorila znao odakle je. Po hodu, širokom pogledu, crtama lica i sjeti u očima. Po svemu. Sustižem je u kolodvorskoj čekaonici; ne zaustavlja se. Kroz široka vrata izlazi na peron i ulazi u najbliži vagon, odmjerena koraka i sigurna, vidi se da joj to nije prvi put. (Kasnije doznajem da joj je dijete bolesno i često posjećuje liječnika u Splitu. Ulazim za njom i sjedam u isti kupe. Putnika kao da i nema. Djevojčica me gleda velikim, okruglim očima modre boje. Ne skida pogled, čini se, pun straha. Osjećam nelagodu. Da razbijem tu neugodnu tišinu kažem.

Zagledam se u tu nepoznatu ženu, možda i nametljivo. Čini se dosta mlada, ako je u ovom vremenu uopće moguće određivati starost na osnovu izgleda. Ako ne lijepa, onda sigurno simpatična i mila

– Izgleda, mala dobro sluša.

– Šta će. U ovih šest godina je proživjela čitav život. I stasala i ostarila. I vidjela ono što nikada neće. Akobogda.

– Odakle ste gospođo?

– Od Kraljeve Sutjeske – kaže.

– Kamo putujete?

– U Knin. Tamo živimo.

– Onda ste vi iz Knina.

– Nisam. Za muku mogu biti od svugdje. Gdje me život baci tu sam. Nikad me niko ni pitao nije gdje i što hoću – objašnjava mi.

Zagledam se u tu nepoznatu ženu, možda i nametljivo. Čini se dosta mlada, ako je u ovom vremenu uopće moguće određivati starost na osnovu izgleda. Ako ne lijepa, onda sigurno simpatična i mila. A možda su, opet, moje procjene izazvane nekim drugim porivima i zato manjkave i nesigurne. Gleda kroz prozor vagona, a jednom rukom privija dijete k sebi. Čitavim likom odaje brižnost. Hoću da pitam, kada je otišla iz Kraljeve Sutjeske i zašto. Kako to da je baš u Kninu. Koga sve ima u obitelji. Nije valjda sama sa nejakim djetetom. Kako bi grozno bilo to trajanje njih dvije, mislim, pod vlašću života, tog tiranina kojem ravna nema.

Riječi mi ostaju u pola grla i ne pitam ništa. Sjećanja me pritiskaju ko mora, ružna ko stvarnost. Svako pitanje bi bilo izlišno, možda i uvredljivo. A i što da je pitam kada odgovore znam. Nepotrebna muka i meni i njoj. Gledam u djevojčicu, a vidim samo konture. U tim obrisima je drugi lik, nestao devedesetdruge godine i zaleđen. Mnogo godina je prošlo od tada, taj lik se sigurno mijenjao, dobio neku drugu sliku, meni nezamislivu. Koliko li puta vrtim film te večeri u maju? Jedna druga djevojčica je imala šest godina i velike, okrugle i modre oči. Tada sam je gledao zadnji put i otišao, na tu jednu noć, roditeljima u Gornji Vakuf. Bili su stari i sami u jednom vremenu strave. I uplašeni.

Sutradan djevojčice nije bilo, ni njezine majke. Neke komšije su mi rekli da su, s povećom grupom, te noći otišle, uz Koprivnicu, prema Kupresu. Nisu mi znali reći koliko je u tom bilo sile i straha, a koliko je to bila odluka moje žene. Mnogo kasnije sam čuo da su se zadržale dva-tri mjeseca u Banjoj Luci i otputovale na istok. Neki su mi pričali da su u Beogradu, neki, pak, da su viđene u Pančevu. Od čega i kako žive niko mi nije znao reći.

Prije godinu dana dobio sam poruku; da se vraćati neće, da im ja više ne trebam i da se ne brinem. Čudna neka briga o brizi onoga koji više nikomu ne treba. Ja sam ipak iz te poruke zaključivao da još nije sve gotovo, da će se vratiti ili da ćemo se negdje naći, samo da se smire uzavrele strasti i da život prohoda. Ništa od toga dogodilo se nije.

Kažu da se od stvarnosti ne bježi, kao da i ja to ne znam, i da će moja prtljaga ružnih slika uvijek biti ista i da im nijedno mjesto neće mijenjati težinu, ma što ja mislio o tome

Još mi nekakva magla nagriza osjećanja, mnogo toga mi nejasno lebdi, skoro ništa objasniti ne mogu, kao da sve stvari više nemaju svoja mjesta, a ja se osjećam iščupan, zajedno s korijenjem i bačen u vjetar. U ovom ratu sam izgubio roditelje, prirodnom smrću, ako je to važno, a ja mislim da je to bilo od tuge i umora, od straha i nevjerice, od nasilnih gubitaka nekih drugih, svejedno koliko bliskih.

Za moje godine kažu da su najbolje, a ja k’o siroti malac, bez zaštite, pun straha, krhak i loman, nesiguran u sebe i u sve ono što me okružuje, na opasnom putu nezamisliva odredišta. Osjećaji su mi k’o u dječjoj bajci, pomućeni i razrušeni, pa sve mislim da se ovo putovanje i ne završava, jer bi ja tako želio, da sva putovanja, uostalom, čine samo jedan krug i da nema jednom dostignutog cilja i da nikada i ništa nije novo. Ja, naprosto, samo bježim, bježim od zla koje ni definirati ne mogu, a spas tražim u tutnju kopita ili točkova, svejedno; je li to od iskona, ne znam, ali znam da samo bježim. I da u svijesti nosim teret užasnih slika uokvirenih za vječnost. Kažu da se od stvarnosti ne bježi, kao da i ja to ne znam, i da će moja prtljaga ružnih slika uvijek biti ista i da im nijedno mjesto neće mijenjati težinu, ma što ja mislio o tome.

U kupe ulazi zgodan mladić, kratko ošišan; ne kaže ni dobar dan. Ne zamjeram mu, mislim da bih mu s mukom odgovorio.

– Kako ova mala ima lijepu seku – obraća se djevojčici pružajući ruku da je pomiluje po kosi.

– Prođi me se! Vidiš da ti mogu biti majka – odgovara mu žena i ne pogledavši ga.

– A, gdje ti putuješ – okreće se meni.

– Daleko – kažem.

– Onda ćemo dugo zajedno.

– Ne znam koliko je to zajedno.

– Ja putujem do Münchena, starcima za Božić. Iz Viteza. A odakle ti ideš?

– Iz Gornjeg Vakufa.

– Misliš iz Uskoplja?

– Svejedno, može i tako.

– I ti putuješ nekom?

– Nisam. Nemam kome.

– Nisi ni oženjen?.

– Ne znam. Sada sam sam – već pomalo susprežem bijes.

– Znači, otišla! Mora da nije bila naše vjere – nastavlja on s pitanjima, a ja se počinjem osjećati kao da sam na ispitivanju u policijskoj stanici.

– Kako znaš koje sam ja vjere – pitam ga već pojačanog glasa.

– Nisi, valjda, musliman?

– Nisam, ako je to važno.

– Kako da nije važno? Oni su sada naši najveći neprijatelji.

Ne odgovaram ništa. Začudo, i mom neugodnom suputniku nije više do pitanja. Okreće se i izlazi iz kupea. Gledam u leđa tog momka u kožnoj vjetrovci, ne znajući da li da mu se divim ili da ga žalim. Ništa mu nije nepoznato. Sve je, po njegovom, došlo na svoje mjesto. Taman kao da je dočekao vrijeme velikih mudraca, mesijama ravnih, pa razriješiše nešto što ni Bogu nije uspjelo, ili, baš njemu u inat. Konačno postojimo mi i oni, i vjera naša i njihova. Nema ničega između, ničega kao da i nije bilo. Bože, mislim, koliko bi zasebnih svjetova trebalo biti na ovo malo zemlje.

Znam što će mi objašnjavati i što će zapitkivati. Ne smetaju mi njegova pitanja, niti ih se bojim. Plaše me moji odgovori, njih me je strah

Vlak već dobrano odmiče sjeveru kroz kamene udoline, nenastanjene skoro. Svako malo pogled se sretne s ruševinama nekada ljudskih nastambi. Uz neki proplanak pase po desetak ovaca, bez čuvara. Slika neke iskonske idile, početak Stvaranja koje ništa ne opterećuje. A ruševine, govorim sebi. A ruševine… Boga među njima sigurno nema. Ustavljamo se na nekim stanicama čija imena ne pamtim. Ne primjećujem da neko ulazi i izlazi. Putovanje k’o obavijeno prokletstvom, bezuspješna imaginacija normalnog. Sve do Knina šutim, zaokupljen sobom. Djevojčica gleda u pod ili ravno mene u oči. Da li i ona u meni, pitam se, traži ono što i ja u njoj? Budim li joj slike naprasno ostavljenog doma, možda šljive uz plot ili izlizanog kućnog praga? Možda joj sličim stricu ili nekomu još bližem? Nepoznatoj ženi se ne obraćam, niti ona meni. Tek u Kninu sam joj poželio sretan Božić. “Hvala. I vama”, odgovorila je i otišla. Vratio se i moj suputnik iz obilaska vagona. Vjerovatno nije našao neke “lijepe seke” pa mu i moje društvo ne dođe na odmet. Ako ostane sa mnom, mislim, bit će to prava mora. Znam što će mi objašnjavati i što će zapitkivati. Ne smetaju mi njegova pitanja, niti ih se bojim. Plaše me moji odgovori, njih me je strah. Ne slažemo se ni u čemu, a, opet, dosta mi je laganja, samome sebi i drugima.

– Ode ona gospođa. Dobro bi bilo da je produljila. A, i ne izgleda loše.

– Što će. Ide kući.

– Kako ljudi mogu živjeti u ovoj selendri? Vitez je za njih Carigrad.

– Svaki zavičaj je Carigrad, a on je jedan.

– A, kako to da ste vi tako loše prošli u Uskoplju u ovom ratu ? Bili ste u Hercegovini, pa ništa. Nisu ni oni neki borci, samo puno pričaju.

– Eto tako, loše – kratko odgovaram, a sve se bojim da se ne upustim u nepotrebna objašnjavanja o tom lošem. Morao bih dokazivati da smo svi loše prošli, da su oni u Vitezu prošli i gore i da još imaju vremena da prođu još gore. Držat ću se da ne počinjem tu priču, mislim, a prisjećam se nekih ranijih mojih objašnjenja drugima, sličnih njemu.

– Mi smo mislili da si ti, inžinjeru, pametniji – redovno su odgovarali.

– Stvarno ti je žena otišla – pita smijući se, čini se, pun cinizma.

– Je. Otišla je – kažem, a osjećam da mi krv udara u lice.

Mislim da ga molim da me ništa više ne pita ili da promijenim vagon. Krivim sebe što sam pratio tu nepoznatu ženu, ona je razlog njegova druženja sa mnom. Nije mi trebalo ni podsjećanje na bolne likove, a sada me hvata strah da ću do kraja života u djevojčicama od pet-šest godina s velikim, modrim očima i kosom boje meda, prepoznavati moju najveću muku iz ovoga rata. Vraćaju mi se slike iz tog prokletog maja 92. godine i početka jednog kraja.

Te noći, kada sam otišao da zbrinem roditelje, ludost je dovršavala svoj pir. Vratio sam se na zgarište, dim i ruševine. Najljepši dio Bugojna, Čipuljići, više nije postojao

Živio sam sa ženom i mojom Sanjom kad je sve počelo. Pucalo se na sve strane i rušilo nemilice. Strojevi iz “Rodića”, tamo sam radio, odavno su, konvojima, išli put Hercegovine. Žena me je molila da napustimo Bugojno, uvjeravala me da je vrag došao po svoje, ali, još nije sve propalo i još ima mirnih mjesta gdje se može početi iznova. Nisam vjerovao da je hod ludosti nezaustavljiv, a i koju stranu da odaberem kad će jedno od nas uvijek biti opasan stranac.

Te noći, kada sam otišao da zbrinem roditelje, ludost je dovršavala svoj pir. Vratio sam se na zgarište, dim i ruševine. Najljepši dio Bugojna, Čipuljići, više nije postojao. Prije samo jedan dan, ženu sam uvjeravao da to što se događa pojedinačni su slučajevi. Vlast, ma kakva da je, brzo će to spriječiti. Tek kasnije sam shvatio da nisam shvatio ništa, od početka. Čipuljića, uz proplanak, svejedno što mu ime značilo, više nije bilo. U njemu ni moje kuće, ni moje žene, ni moje Sanje. Iza toga su hodili sve sami crni dani, a ja bih sada trebao objašnjavati ili pravdati nešto što ni sam sebi objasniti ne mogu.

– Mi smo u Vitezu sve očistili. Sada je sve naše – počinje moj zemljak opet svoju priču.

– Zato ja i odlazim – ne mogu više da izdržim: – Zato i odlazim da se nikada ne vratim! Zato što ste vi sve očistili i zato što je sve vaše! Uživajte u toj svojoj čistoći, imat ćete i kada da je prljate! – Šta je? Izgleda, ti gori od onog balijskog fratra!

Više me iz pameti izgoni njegov mir na moj bijes.

– Jesam – govorim: – Gori sam i od tvog balijskog fratra i od svih balija i fratara zajedno!

Govorim sebi u njedra, već na vratima kupea. Tumaram uskim hodnikom, torba mi zapinje za nekakve kvake, a ja proklinjem konstruktore vagona, i Vitez i Čipuljić, i balije i fratre, i nepoznatu ženu i sva putovanja, makar raju vodila. Pred očima mi mrtav stric Ilija, koliko prije dva dana, susjedi i poznanici, jedan drugi fratar i ta tužna noć koja me potjerala.

Okupilo se mnogo svijeta u toj noći, da čuva mrtvaca. Običaj je to koji obavezuje i one koji pokojniku nisu bili skloni. Sijelo k’o sijelo, kada je pokojnik star, i opušteno. Priča se i zapitkuje, prisjećaju se ljudi i dobrog i lošeg. I pije se. Nazdravlja se živima i duši pokojnika. Od kud god krenu sve priče završavaju na ratu. Što se uradilo, što je trebalo, a nije, što je ko izgubio, a što dobio, i tako nekako. Sve dok se moj uvaženi i priznati susjed ne dosjeti važne stvari; što se trebalo uraditi, a, eto, nije.

– Srušili smo im džamiju – kaže on: – Pa, što smo dobili? Ništa. Oni će opet napraviti džamiju i eto ih opet tu, kao i da nismo ništa uradili. Groblje! Mi smo trebali uzeti bagere i ovo prostrano groblje iz temelja poravnati! Nišane i ograde survati u rivinu i gotovo; ničega nije bilo! Eto, to smo trebali uraditi.

Žamor se tada pojačavao i priča se počela širiti; o katastru i uknjižbama, o njihovom groblju na našoj zemlji, o privrženosti i izdaji, o našoj dobroti i toleranciji, obraz se ne spominje. A a meni se danas zakašnjela muka puna čemera i jada penje uz grlo, u hladnom i sivom hodniku vagona na putu prema Zagrebu.

Piše: Nikola Mihaljević

Foto: Robert Mihaljević

ISPOVIJEST NOGOMETNOG ROMANTIKA Mladen Godek: Zašto više ne idem na utakmice Slavena i reprezentacije

Piše: MLADEN GODEK

Nedjelja je poslijepodne. Stojim na istočnoj strani Slavenovog igrališta. Pokraj mene je moj prijatelj dr. Đoni Mesić. Promatramo utakmicu i razgovaramo. Zapravo maštamo. Zamišljamo kako će tu jednog lijepog dana niknuti tribina, a nas dvojica sjedimo pod krovom, zaštićeni od sunca, vjetra, kiše…

Nisam namjerno stavio nadnevak tom događaju. Jer bilo je beskrajno mnogo takvih nedjelja. Više od 20 godina, rekao bih bez izuzetka, proveo sam (prostajao sam) na Slavenovim prijateljskim, kup i prvenstvenim utakmicama. Vrijeme tu nije igralo nikakvu ulogu, nisam se obazirao na snijeg i blato u koji su upadale moje cipele. Jer sve je to bilo nadoknađeno užitkom kojeg pruža nogomet i moj Slaven.

A poslije utakmice obavezno druženje u Slavenovoj gostionici uz pivo i nenadmašne ćevape. I razgovori o utakmici, prepuni emocija. Proživljavali smo svaku minutu odigranog susreta. Stvoreno je jedinstvo igrača, navijača i uprave. Neke utakmice su postale gotovo mitske, a neki igrači legende.

A onda, nekako odjednom, želje su postale stvarnost. Godina je 1993. Doba kad je nastala samostalna država Hrvatska i kad je uvedena demokracija. Moja stranka HSLS  pobjednička je u Koprivnici. Izabran sam u Županijski dom Hrvatskog sabora, a moj stranački kolega Vinko Špičko postaje gradonačelnik Koprivnice. Ukazuje se mogućnost da se pristupi izgradnji tribina. Mali je problem što je gradonačelnik savršeno indiferentan prema nogometu.

S druge strane, ima želju da iza sebe ostavi nešto trajno, neki spomen na svoje gradonačelnikovanje. Tribine to zadovoljavaju, atraktivne su i trajne. Imam za svoje planove i saveznike (pokojni HSS-ov bard Joža Friščić, na primjer). I konačno uspijevamo: niču tribine s oko 3000 sjedećih mjesta.

Mladen Godek i Josip Friščić – povezala ih strast prema Slavenu i nogometu / FOTO; Robert Mihaljević

Gradonačelnik Koprivnice postajem 1997. godine i jedna od prvih stvari je da se nastavi izgradnja prostorija ispod tribina (svlačionice, prostorije za suce i delegata, za administraciju, društvena prostorija…). Tada se još sve savršeno poklapa. Iste godine Slaven ulazi u Prvu hrvatsku nogometnu ligu. Bili su to nezaboravni trenutci. Grad je doslovno u ekstazi. A moji prijatelji, bivši „stajaći“, i ja naravno, sjedimo pod tribinama i gledamo najbolje hrvatske momčadi koje dolaze u naš grad. Kakva divna bajka…

Ali, nešto bitno se mijenja. Dolaze profesionalizam i politika. Momčad se početkom svake sezone temeljito mijenja. Igrači dolaze baš sa svih strana. Novac je njihov motiv. Ljubav prema novcu, a ne prema klubu, jedini je i isključivi razlog igranja i boravka u našem gradu. A ako ti, navijaču, zamijetiš i počinješ simpatizirati nekog igrača, uskoro ga nećeš više gledati.

Otišao je on u neku drugu sredinu, gdje će dobiti više love. Slaven više nije želja i san svakog našeg talentiranog mladića koji se bavi nogometom. On je sada samo prolazna stanica za unosni transfer. Običan tranzit do svjetlije budućnosti. Ni najrevniji posjetioci Slavenovih utakmica nisu u stanju nabrojiti imena svih igrača u, recimo, zadnje tri godine.

A sve je izgledalo lijepo, rezultati su dobri (Slaven je punih 20 godina član Prve nogometne lige), a ja utakmice gledam u društvu starih prijatelja – bivših igrača, trenera i članova uprave Slavena. Na tom dijelu stadiona sjede Zember, Žul, Boni, Coki, Sabol, Tomiša, Tirla, Sabolić, Pleše, Sokolović, vujec Blažek… Igra se pažljivo prati i komentira.

Ali, nakon svršetka utakmice razilazimo se svaki na svoju stranu. Nedostaje onaj duh zajedništva, tradicija zamire. I konačno umire. I onda te neprestane prodaje najboljih igrača. Nekad su dovedene do apsurda. U jesen 2016. Slaven prodaje svog najboljeg strijelca Ejupija Osijeku. Reklo bi se uobičajeno. Ali, ovo baš i nije. Ejupi je prodan u utorak, a u petak igramo protiv Osijeka. Gubimo 2:3, a Ejupi nam zabija dva gola. Kao da ga nismo mogli prodati, recimo, u subotu ili ponedjeljak.

To je za mene previše. Bila je to zadnja Slavenova utakmica koju gledam uživo. Nije to samo žal za nepovratno prošlim vremenom. To je realnost, koju shvaćam i mirim se s njom. Ali, ja tome ne pripadam. To nije moj svijet.

Bio sam član uprave Slavena nekih četvrt stoljeća, okružen ljudima koji su tu bili isključivo zbog ljubavi prema klubu. Naravno da od toga nismo imali nikakve materijalne koristi. Mogu mirno reći – naprotiv! A sada se u upravu ulazi po političkoj liniji. Jedno vrijeme član uprave je i notorni šef ultradesnog A-HSP-a Dražen Keleminec. Progurao ga župan jer mu treba njegov glas (ruka) u Županijskoj skupštini.

Ne bih želio da sve ovo ispadne kao napad na sadašnji Slaven. Bilo bi to nepravedno jer takvo stanje je diljem cijele Hrvatske. Profesionalizam je imperativ vremena. Mi smo ga prihvatili, a nismo dovoljno bogati da se s njime nosimo. Svi naši klubovi prodaju svoje najbolje ili najtalentiranije igrače, često još u juniorskoj dobi. Dovode se drugorazredni igrači sa svih strana svijeta. To su oni koji nisu mogli naći mjesto u bogatijim europskim klubovima.

Naravno da je kvaliteta nogometa na samom dnu u usporedbi s ostatkom Europe. Stadioni su tužno prazni. Rezultati naših klubova u europskim natjecanjima su porazni. Čak i naš neprikosnoveni šampion Dinamo tek je kanta za napucavanje, kad pomoli malo nos izvan granica naše zemlje. Od nekad slavnog Hajduka nije ostalo ni h. I opet se nameće usporedba s prošlim vremenom, kad je recimo taj Dinamo bio ravnopravan (a počesto i nadmoćan) najboljim klubovima Europe.

Potpuno je ista situacija i u svakoj od sedam država nastalih na teritoriju bivše Jugoslavije. A još 1990. godine beogradska Crvena zvezda bila je prvak Europe i svijeta. Mogu li poslijeratne generacije u ovo uopće povjerovati?!  A danas ne znaš što je tužnije: igra ili ambijent. Posebna tuga obuzme čovjeka kada na televiziji gleda utakmice iz Engleske, Španjolske, Njemačke… Pa se nametnu usporedbe sa našim stadionima. A nekada je i naš Maksimir tako izgledao.

Pamtim te sjajne derbije protiv Hajduka, Crvene zvezde, Partizana. Imao sam sreću da sam bio jedan u nepreglednoj gomili koja se pješke valjala od Maksimira do Trga Republike. Oh da; ne samo za studentskih dana boravka u Zagrebu, nego i kasnije, odlazio sam iz svoje Koprivnice na pojedine utakmice svojeg Dinama.

I naravno, odlazilo se i na utakmice reprezentacije Jugoslavije, koje su se igrale u Zagrebu. I nije me stid danas priznati, da sam žestoko navijao za tu reprezentaciju. Ponekad sam se doduše ljutio, kad je (po mome mišljenju) nepravedno bio zapostavljen moj ljubimac Lamza. Nisam tada razmišljao tko je od reprezentativaca bio Srbin, tko Hrvat, a tko Slovenac. Bila je to reprezentacija moje zemlje.

A za one nacionalno zagrižene, mogu reći da je statistički lako ustanoviti da je u toj repki bilo relativno najviše Hrvata. A nogometna reprezentacija Jugoslavije je bila svjetska sila. Htjeli mi to danas priznati ili ne.

Razumljivo, jednakim žarom navijao sam i za reprezentaciju Hrvatske. Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998. godine bio je vrhunac. Treće mjesto na svijetu u daleko najpopularnijem sportu je apsolutno i najveći sportski uspjeh Hrvatske. Smeta me doduše obogotvorenje Ćire Blaževića, kojemu laskavi novinari prišivaju nadimak „trener svih trenera“. A ja ga smatram odgovornim što nismo postigli i više.

Imamo igrača više u polufinalu protiv Francuske, ali gubimo s 1:2, a on uvodi  Prosinečkog u igru par minuta prije kraja. A taj Prosinečki njegov je „istočni grijeh“.  Pustio ga je u Zvezdu uz tvrdnju da od njega nikada igrač. Što reći o treneru koji tako procjenjuje igrača koji postane najbolji u državi. Šta u državi!? Najbolji mladi vezni igrač u svijetu i koji ima lavovske zasluge za naprijed navedene uspjehe Crvene zvezde. Šteta koju je nanio Dinamu je nemjerljiva.

U to vrijeme kao sudac – onaj pravi, ne nogometni – ozbiljno sam razmišljao da protiv njega podnesem krivičnu prijavu zbog nesavjesnog poslovanja. A sad se laska tom Tuđmanovom klaunu. On pak igra ulogu velikog patriota. A ja se sjećam jedne večeri na Šoderici 80-ih godina s Dražanom Jerkovićem i Vlatkom Markovićem. Uvjeravali su me da bi Ćiro otišao u Beograd pješice samo da ga Zvezda pozove za trenera. Toliko o njegovu hrvatstvu.

Nakon toga, s reprezentacijom se počinju događati sve ružnije stvari. Prvo; sramotno ponašanje naših navijača – kao jedna konstanta. Ako je nešto sigurno na ovom svijetu, onda je to da će naši navijači napraviti neki incident. Izgredi, tučnjave, nedozvoljena pirotehnika na terenima diljem Europe. Oni su sramota za našu zemlju. I sramimo se i bojimo prvog sljedećeg gostovanja. Više se strahuje od njihovih izgreda, nego što se razmišlja o idućem protivniku.

Na domaćim utakmicama još i gore. Najniže šovinističke strasti dolaze do punog izražaja. Igramo recimo protiv Estonije, a cijeli stadion odjekuje povicima: “Ubij Srbina!“. Ili još češće ustaški pozdrav „Za dom spremni!“. Štoviše, poslije utakmice s Islandom naš kapetan Joe Šimunić dolje na terenu s mikrofonom u ruci predvodi taj poklič.

Doduše, primjereno je kažnjen od  strane svjetske nogometne federacije kaznom koja je značila kraj njegove nogometne karijere, ali je nakon toga postavljen u stručni štab reprezentacije. Za nagradu, očito. Dok mogu i shvatiti Joe Šimunića i njegovo odrastanje u emigrantskoj obitelji u Australiji, ostaje za svaku osudu reakcija  naših političara koji prisustvuju utakmicama repke i poslije se prave kako nisu ništa čuli. Čak i hvale navijačku atmosferu.

Tužno je da tužnije biti ne može odnos između sjevera i juga naše zemlje. Tu nije u pitanju inače dobrodošli sportski rivalitet, već je to čista mržnja. Ako dođeš autom zagrebačkih registracija u Split, jako moraš paziti na njega. Jer mogao bi grdno stradati. Obračuni navijačkih hordi Dinama i Hajduka već su uobičajena scena prije, za vrijeme i poslije utakmice. Sa strahom očekujem trenutak kad će se početi brojati i mrtvi.

Ma, nisu stadioni prazni samo zbog loše igre, nego se normalni ljudi skanjivaju ići na takva mjesta. Moram tu s ponosom reći da je naša Koprivnica u tom smislu pravi izuzetak. Ipak smo mi Srednja Europa. Dok je u cijeloj Europi odlazak na stadione pravi obiteljski doživljaj, kod nas je potrebna već i određena količina lične hrabrosti radi odlaska na određene stadione i određene utakmice. Koprivnica je tu izuzetak.

Zdravko Mamić je neosporni gazda našeg nogometa. Njegovi javni nastupi su neviđena mješavina primitivizma, brutalnosti i vrijeđanja. Svima je jasno da se u nogometu silno obogatio. Protiv njega se vode i tri kaznena postupka zbog toga, i to u Osijeku. Ne u Zagrebu jer se sumnja u mogućnost njegova utjecaja na suce u gradu u kojem živi. Tako je on moćan.  Neću i ne smijem prejudicirati presude, ali ostaje činjenica da je on enormno bogat, a i ne pokušava se dokazivati da bi to bogatstvo bilo stečeno izvan nogometa.

Do njega je moglo doći samo prodajom igrača Dinama. Dobio je i Dinamo, ali moralo je nešto kapnuti i u džep velikoga gazde. O tome govore čuveni reprezentativci Modrić i Lovren na početku istrage. Pazite, radi se o osobama koji su idoli tisućama mladih. A onda pred sudom odjednom ih spopadne potpuna amnezija, mijenjaju iskaz ili se ne sjećaju jer, Bože moj, već je proteklo nekoliko godina od toga, pa tko to još da pamti. To što se radilo o najvažnijim događajima u njihovom životu čini jako „uvjerljivom“ njihovu zaboravljivost.

Zbog svojih postupaka, karaktera, ponašanja, a i zavisti, Mamić na sebe navlači silnu omrazu. Rezultira to fizičkim napadom na njega, pa čak i pucanjem u nogu. Mamić uistinu jest simbol svega negativnog u hrvatskom nogometu, ali ovo fizičko obračunavanje, prijetnje na tijelo i život, predstavljaju zabrinjavajući vrhunac postupaka koji su za svaku osudu, i to ne samo verbalnu. Jer ovo nije samo napad na pojedinca, ovo je potencijalna opasnost za cijelo društvo i jasno pokazuje kuda je sve to otišlo. A nogomet je ogledalo društva.

Mogao bih još puno pisati. O svastici na terenu u Splitu, i to za vrijeme utakmice s Italijom. Ti veliki patrioti koji su to uradili toliko su neobrazovani, da ne kažem glupi, pa zaboravljaju da je Split, kad je vladala ideologija koju simbolizira kukasti križ, bio pod Italijom, pa je tim „domoljubima“ očito žao što nije i danas.

Pa pisati o regularnosti natjecanja u Prvoj ligi, gdje sudjeluje Lokomotiva, filijala Dinama, s kojim gubi baš sve utakmice. Baš kao što i HDZ uvijek postiže stopostotnu pobjedu na izborima u BiH. Ili pisati o nogometnom savezu sastavljenom isključivo od članova i najgorljivijih simpatizera HDZ-a. O kompetenciji i moralnom liku formalnog predsjednika Davora Šukera. Ili možda o načinu postavljanja saveznog izbornika reprezentacije, sudačkim aferama…

Ovo bi ipak trebao biti samo jedan članak. A mogao bi nastati omanji roman. Nadam se ipak da je dovoljan da objasni zašto više ne idem na Slavenove utakmice i zašto ne mogu navijati za našu reprezentaciju.

O AUTORU

Mladen Godek bio je drugi liberalni gradonačelnik Koprivnice. Nakon izbora 1997. godine na toj je funkciji naslijedio prethodnika, također člana HSLS-a Vinka Špička. Godek je osoba bogate javne i političke karijere. Bio je općinski sudac, odvjetnik, gradonačelnik, saborski zastupnik, član najviših tijela Hrvatskog helsinškog odbora. Karijeru su mu obilježile oratorske bravure i beskompromisna borba za slobodu i ljudska prava.

Nogomet mu je najveća strast u umirovljeničkim danima. Vjerojatno nema čovjeka u Hrvatskoj koji tjedno prati toliko utakmica različitih europskih i svjetskih liga. Nekad ih, prema vlastitom priznanju, u jednom danu vikenda zna pogledati i više od šest. Zato svaka njegova javna besjeda o nogometu ima posebnu težinu. A posebno kad se referira na njegov Slaven, klub s kojim je desetljećima doslovce živio. No, zanima li to uopće današnju Slavenovu upravu?

 

 

KRAJ AGROKORA Ramljak će uskoro proglasiti fajrunt i luzere otjerati sa šanka, a triježnjenje će biti vrlo bolno

Izvanredna uprava Agrokora na čelu s posebnim povjerenikom Antom Ramljakom do studenoga bi trebala objaviti stvarno financijsko stanje u posrnulom Todorićevu koncernu. Dobro obaviještene ptičice bliske velikim dobavljačima ovih dana s atavističkom zebnjom šapuću – Agrokor je kaputt.

Brojke doista kažu kako koncernu više ni dragi Bog ne može pomoći. Do kraja godine moglo bi se ostvariti 40-ak milijardi kuna prometa, gotovo 50 milijardi kuna dugova i obveza te barem desetak milijardi kuna knjigovodstvenih poslovnih gubitaka. Dug i gubici odavno su pojeli svu imovinu i sad je samo pitanje tko će se i kako u tom krešendu, završnom činu hrvatske tranzicijske gospodarske drame, uspjeti naplatiti.

Optimistične neslužbene procjene danas kažu kako bi dobavljači i kreditori bez prioritetne naplate vjerojatno mogli otpisati najmanje 80-ak posto svojih potraživanja. Više nitko ne spominje trećinu ili polovicu. To je odavno past tense. Optimizam se ovog časa mjeri u sintagmi – daj šta daš. I sva je prilika da će se na koncu naplatiti tek oni kreditori koji su sudjelovali u roll up modelu spašavanja Agrokora, pa će za svaku novu kunu koju su dali dobiti jednu staru iz prijašnjih kredita i pozajmica.

No, preduvjet je da vjerovnici na koncu izglasaju plan restrukturiranja. Da se ne zavaravamo i ne rabimo eufemizme, restrukturiranje Agrokora značit će paničnu rasprodaju najvrjednijih tvrtki – Leda, Jamnice, Zvijezde, Pika, Belja, Frikoma, Dijamanta. Za što se – brat bratu – može inkasirati najviše 15-ak milijardi kuna. Konzum je pak posebna priča – on stoji toliko loše da je vrlo izgledan scenarij drastičnog čišćenja svih neprofitnih jedinica i brze prodaje onoga što je ostalo, vjerojatno nekom domaćem lancu. Mercator je slična priča.

Milijarde kuna bit će izbirisane potezom pera, tisuće radnih mjesta gasit će se kao na pokretnoj traci, a najranjivije tvrtke nestajat će u agoniji stečaja i financijske kalvarije

Ako je vjerovati poslovično dobro upućenim ptičicama – a i vlastitim očima te vlastitoj umješnosti korištenja kalkulatora – Ramljakova ekipa uskoro će objaviti fajrunt. Glazba će utihnuti, za šankom će ostati kronični luzeri koji će moljakati još jednu putnu, ali gazda parade i oberkelnerica bit će neumoljivi. Nema, popilo se, odite se trijezniti doma. Upravo to triježnjenje bit će najbolniji proces za mnogu domaću menadžersku i kapitalističku glavu. Milijarde kuna bit će izbirisane potezom pera, tisuće radnih mjesta gasit će se kao na pokretnoj traci, a najranjivije tvrtke nestajat će u agoniji stečaja i financijske kalvarije.

Rovinjski Adris, primjerice, mogao bi izgubiti gotovo dvije milijarde kuna (milijardu pozajmice i 750 milijuna u isporučenoj robi i avaliranim mjenicama). Franck strepi za 100-tinjak milijuna eura, Vindija za 400-tinjak milijuna kuna, a Podravka za oko 200 milijuna kuna. Kraš je u Agorokoru navodno izložen manje od 100 milijuna kuna.

S druge strane, ruski Sberbank kao najveći kreditor učinit će apsolutno sve da izvuče barem dio od milijarde eura plasiranih u Agrokorov financijski krvotok. Sberbank nije dio roll up priče pa njegova potraživanja nisu prioritetna. No, kroz tužbe i rad vjerovničkog vijeća, a bogme i moćan lobistički stroj iza kojeg stoji golema financijska i politička snaga, najveća ruska banka u državnim rukama Agrokoru i Vladi može prilično zagorčati život.

Tempo će diktirati lanci koji dolaze s njemačkoga govornog područja – Lidl, Kaufland i Spar – a riječ je o sustavima koji nemaju previše empatije za hrvatsku paštetu, hrvatsko ulje i hrvatski sir

A naša Podravka? Valja se polako pripremati za još jednu izgubljenu godinu. Kako se ovih dana čuje u hodnicima poslovne sedmerokatnice u Starčevićevoj, prodaja u sezoni nije ispunila očekivanja. Nimalo. Knjigovodstveni otpis najvećeg dijela od 200 milijuna kuna plasiranih u Agrokor značit će, dakle, da je Podravka do kraja godine u ozbiljnom poslovnom gubitku.

Iduća godina, bez Konzuma kakvog smo donedavno poznavali, bit će za Podravku i druge dobavljače još izazovnija. Tempo će diktirati lanci koji dolaze s njemačkoga govornog područja – Lidl, Kaufland i Spar – a riječ je o sustavima koji nemaju previše empatije za hrvatsku paštetu, hrvatsko ulje i hrvatski sir. Osim ako nisu kvalitetom bolji i pritom barem mrvu jeftiniji od onog što već imaju na policama. Dok će Tedeschijev Atlantic, Drkova Vindija i Vlahovićev Adris efikasnošću i racionalnošću vjerojatno bezbolnije rješavati taj problem, za Podravku sputanu teškim političkim okovima to će biti gotovo nemoguća misija.

Kraj godine, dakle, donijet će nam početak dugo odgađane katarze. Procesa u kojem će biti mnogo žrtava. Možda i političkih. Osluškujući glasove s izvora, čitajući dostupne brojke i upijajući ono što je javno izrečeno i javno prešućeno – vidim da hrvatska javnost nema pojma što se oko nje događa. I što će se uskoro događati. Javnost je – popt djeteta u bešici – uljuljkana Plenkovićevom apaurin terapijom i Ramljakovim za oktavu pretihim i za jotu nerazgovijetnim baritonima.

Jedno je sigurno – Hrvatska uskoro više neće biti ista zemlja. I ta promjena nimalo nam se neće svidjeti.

Piše: Robert Mihaljević

FOTO: ARHIVA

NEKI NOVI JOSIPOVIĆ Ako je Ivo lider ljevice, onda toj ljevici ni dragi Bog više ne može pomoći

Bivši predsjednik Ivo Josipović prometnuo se u najratobornijeg zaštitnika lijevih društvenih vrijednosti u Hrvata. Svađa se s Crkvom, napada desnicu, brani Tita i partizane, izruguje se aktualnoj predsjednici. U ovoj prevrućoj turističkoj sezoni svakom je loncu poklopac. Veliki intervjui za televiziju i tisak, blic izjave, svakodnevni nabrijani fejzbuk statusi.

Za nadbiskupa Barišića veli da se najeo bunike pa bulazni, Kolindi poručuje da je šmrkljivica kojoj je kranji domet dječji zabavni park Gardaland, bivšeg premijera Milanovića optužuje da je grobar SDP-a. Da se Josipovića ne sjećamo iz blijedih i sterilnih godina njegova stolovanja na Pantovčaku, a bogme i onih PTSP dana nakon što ga je Kolinda porazila, zaključili bismo da je Ivo autentični i jedini vođa hrvatske ljevice. Čovjek koji će nas obraniti od najezde retroustaša i klerikalne okupacije vrtića i škola.

Josipoviću pritom nije nimalo teško glumatati nepatvorenog socijaldemokratskog lidera. I to je najveća tragedija hrvatske ljevice. Ako je bivši predsjednik, koji je zbog svojeg mlednog mandata posprdno nazivan i kuhanom nogom, u ovom času doista najsnažnije lice lijeve nacionalne opcije, jadna je ta nacija. A i njezina socijaldemokracija.

Ipak, čuđenju tu nema mjesta. Dovoljno je samo pozorno pratiti recentne istupe šefa SDP-a Bernardića i drugih stupova partijske misli: obojice Ostojića, Marasa, pajdaša Hajdaša, Mrsića, glavnog operativca Brumnića… Josipović je, nema nikakve sumnje, prepoznao trenutak. Još dok su analitičari počeli sve ustrajnije spekulirati o Milanovićevu povratku u politiku, Ivo je shvatio da je sad pravo vrijeme. Za udariti po Crkvi, desnici, Kolindi, filoustašama, a bogme i bivšem kamaradu Zokiju.

Šurovao je i sa Sanaderovim frendom Robertom Ježićem koji mu je u izbornoj kampanji donirao 200.000 kuna; obećao ih je vratiti, ali nije ih vratio jer je popušio izbore

I eto nam turboljevičara čiji ćemo mandat na Pantovčaku pamtiti po tome da nikad nije poduzeo ništa jače od udaranja po tipkama klavira. Da se pokušao svima svidjeti. Da je koketirao s crkvenjacima, Milanovićem, konzervativnom desnicom, Bandićem i da ne nabrajamo dalje. Da je šurovao sa Sanaderovim frendom Robertom Ježićem koji mu je u kampanji donirao 200.000 kuna; obećao ih je vratiti, ali nije ih vratio. Da je dan nakon bolnog poraza na predsjedničkim izborima mrtav hladan izvalio kako se ne želi vratiti u SDP „kako bi statirao u politici koja nije dobra“.

Poručio je to Ivo stranci koja mu je financirala obje izborne kampanje i čiji su ga operativci opsluživali od Prevlake do Međimurja. Još je gore riječi uputio tadašnjem čelniku SDP-a Milanoviću. I to samo dan nakon poraza. Dotad je pet godina mudro šutio i svirao klavir. Naslikavao se s Bozanićem i Bandićem, obilazio crkvene svetkovine, kohabitirao s Milanovićem. Danas divani o katoličkoj džamahiriji, drogiranim nadbiskupima, a bogme i o grobarima hrvatske ljevice.

Josipović danas politički teži jedva oko jedan posto, pokazuju posljednji izborni rezultati. Bez karizme, dosljednosti i odlučnosti – čovjek bi na predsjedničkim izborima teško ugrozio i svojeg konzervativnog antipoda Božu Petrova. Zato već upozorava kako bi ljevica trebala imati samo jednog zajedničkog kandidata. Koji bi, jelte, bio rezultat kompromisa na ljevici. Dogovora SDP-a, Anke Mrak Taritaš, IDS-a, penzionera, HSS-a, Radničke fronte, stranke Pametno. Bernardić je Josipovićevu stranku već na silu ugurao u zagrebačku Gradsku skupštinu, pa se Ivo nada da bi i njega mogao u ured iz kojeg je Kolinda izbacila Titovu bistu. Da je potom slavodobitno vrati.

Jer ovo danas nije onaj, već neki novi Ivo. Odlučan, nabrijan, stamen u obrani antifašizma i sekularnog društva. Onakav kakav je trebao biti prije tri godine u predsjedničkoj utrci s Kolindom. Pa bi možda i dalje ostao drugovati s Titom u zelenilu njegove Vile Zagorje, danas Predsjedničkih dvora. No, sad je kasno. I žalosno je da ovog časa na ljevici nema nikog tko bi mu to onako politički nježno sasuo u facu. Onako kako je to Zoki znalački radio.

Piše: R. Mihaljević

Foto: Youtube screenshot

POST FESTUM Krivac za spor Hrvatske i Slovenije oko Piranskog zaljeva iliti Savudrijske vale samo je jedan

„Za nas četvrtak 29. lipanj ništa ne znači!“. „Dan baš kao svaki drugi!“. „Za nas je arbitražni postupak  nepovratno kontaminiran!“ „Nećemo ni prisustvovati objavi presude arbitražnog suda i sasvim nam je indiferentno kako će ona glasiti!“. Tako ili nekako slično odjekivale su svakodnevno poruke s televizije, crnile su se masnim slovima odštampane u svim tiskovinama. Identično su govorile važne i manje važne ličnosti ove zemlje. Jednostavno opća suglasnost.

I, eto, taj korumpirani sud objavljuje svoj pravorijek. Nikada, u mirnodopsko doba, ničemu nije bilo posvećeno toliko pažnje kao toj presudi. Neke tv postaje su već satima ranije, prije čitanja presude, imale specijalne emisije posvećene toj arbitraži. Doslovno od jutra do noći. I opet su se javljali političari, pravni stručnjaci, obični ljudi, zainteresirani ribari… Kažem, nikada ničemu nije posvećeno toliko pažnje, vremena, a bogami i energije kao toj, za nas nepostojećoj odluci arbitražnog suda. Naravno s jednodušnim zaključkom – baš nas briga kako je ta arbitraža završila. Za nas ne postoji. I basta! A ja nisam mogao da se ne upitam kalo je moguće da toliko pričamo o – za nas – pravno nepostojećem arbitražnom postupku? Pa kako bi to izgledalo da nas se sve to slučajno tiče i da nam je to štoviše važno?

Iako sam svjestan da pišem o nečem što pravno ne postoji, a ja – sasvim nerazumno -i pored toga praktično cijeli dan provedem uz tv ekran, osjećam neodoljivu potrebu da i sam barem nešto o svemu kažem, kad sam već toliko o tome slušao zvane i nezvane.

Nakon objave presude svakome je postalo jasno da je ona za nas maksimalno nepovoljna. Slovenci su, čini se, dobili i više nego što su se i u najružičastijem snu nadali. To je toliko jasno da o tom najvažnijem dijelu (presudi) arbitražnog procesa i ne treba poseban  komentar. Ali isti dan počelo se postavljati pitanje odgovornosti za tu katastrofalnu odluku arbitraže. Eto, baš o tome želim nešto napisati. Ići ću čak i dalje pa pokušati utvrditi krivca za sam taj sukob sa Slovenijom oko Piranskog zaljeva ili još poetičnije Savudrijske vale.

Neki su krivca pronašli u pok. Ivici Račanu i njegovom famoznom sporazumu s Drnovšekom. Doduše po tom sporazumu Slovenija je dobila negdje oko 2/3 dijela spornog akvatorija, a po ovoj presudi dobiva nešto više od 3/4 dijela. Inače spomenuti sporazum nije nikad pravno zaživio, a i inače mi se nekako ne čini logičnim da se Račan proglasi glavnim krivcem.

Onda je na red došao i cijenjeni akademik Davorin Rudolf. Sigurno se sjećate koliko je tek on govorio o tome kako smo mi potpuno u pravu i kako je pravno potpuno nemoguće da mi izgubimo taj spor

Drugi su spominjali Sanadera pa se i on osobno pojavio na ekranima da podsjeti kako je on zapravo dao ostavku, jer nije želio da dođe do arbitraže, a on dio svoje zemlje (čitaj mora) ni pod kojim uvjetima, ni zbog bilo kojeg cilja ne prodaje. Stvarno zvuči herojski, ali ja se opet upitam, kako je znao da arbitraža mora za nas loše završiti, i nije li bilo daleko ispravnije da se protiv toga bori svim silama, nego što napušta brod odmah čim primijeti da je malo vode počelo prodirati u brod čiji je on kapetan.

Na red je došla i Jadranka Kosor, koja je sklopila sporazum s Pahorom o provedbi arbitraže. Ona se pak jučer svojski trudila da objasni da je taj sporazum bio nužnost da Hrvatska uđe u Europsku Uniju. Nama pak ostaje na slobodu da se sami opredijelimo što je važnije. Ili ulazak u EU, ili nastavak borbe za taj dio mora. Kako se ja trudim da ovaj članak bude sasvim objektivan, neću ovaj put s vama, štovani čitaoci, podijeliti svoje mišljenje o tome što ja smatram da je važnije. U svakom slučaju, toliko o Jadranki (baš zanimljivo ime u kontekstu cijelog slučaja).

Onda je na red došao i cijenjeni akademik Davorin Rudolf. Sigurno se sjećate koliko je tek on govorio o tome kako smo mi potpuno u pravu i kako je pravno potpuno nemoguće da mi izgubimo taj spor. Jučer suočen s tom nemogućom mogućnošću, mogao je tek izraziti svoje zgražanje nad tolikom nestručnosti  članova arbitražnog suda.

Dala se osjetiti u mnogim komentarima sumnja o korumpiranosti samih sudaca. To je nekako normalni refleks na opće prihvaćeno mišljenje o toj pojavi kod naših sudova. To mišljenje o sucima onda se prelijeva i preko naših granica.

Očito je da i nakon odluke ove arbitraže spor sa Slovenijom se nastavlja. Mogao bi se čak i pojačati do neželjenih razmjera. Pa tko je zapravo kriv što uopće imamo taj spor sa Slovenijom? Na to imam odgovor i zato sam i pisao ovaj članak. Kriv je Josip Broz Tito. Da on nije na čelu pobjedničke partizanske vojske ušao čak i u Trst, protjerao Talijane, pa onda Istru darovao Hrvatskoj, a Sloveniji Slovensko Primorje, mi taj sukob sa Slovenijom uopće ne bismo imali. Dakle, krivac je jasan.

Piše: Mladen Godek

Opaska urednika: tekst je napisan odmah nakon proglašenja arbitražne presude, ali je zbog zauzetosti i lijenosti urednika portala svjetlo dana ugledao tek danas. Isprika autoru i čitateljima.

IZBORI SU TO JASNO POTVRDILI Varaždinci i Međimurci najtolerantniji su ljudi na kugli zemaljskoj

Varaždin je uvijek bio poznat po toleranciji. Bar su se tako voljeli hvaliti svi njegovi gradonačelnici. Tako međusobno tolerantni, Varaždinci jedni od drugih sve trpe i jedni drugima sve opraštaju. Naročito u politici.

Ivanu Čehoku građani su oprostili tri optužnice, pa je opet gradonačelnik, a Ratku Čačiću zatvorsku kaznu, pa je opet župan. Čehok je prvom čovjeku varaždinskog HDZ-a Damiru Habijanu oprostio što je u izbornoj noći o Čehoku rekao da je „riječ o čovjeku koji ima tri potvrđene optužnice“. Habijan je zatim oprostio Čehoku „što je trgovao njegovim imenom“, nudivši mu mjesto predsjednika Gradskoga vijeća, a još, eto, nisu sjeli za stol i dogovorili koaliciju. Pardon, ne koaliciju, nego suradnju, kako to Habijan voli reći.

I tako je HDZ dobio predsjednika Gradskoga vijeća. Ako Čehok oprosti svom bivšem odvjetniku Vladi Sevšeku, šefu Lige za Varaždin, neslaganja oko taktike obrane, a Sevšek Čehoku isto to, može se dogoditi da Sevšek dođe na mjesto potpredsjednika Vijeća. No, kako Čehok voli da vuk bude sit, a koza cijela, vjerojatnije je da će na to mjesto sjesti netko iz SDP-a ili Čačićevih Reformista. Jer, ipak, Čačić je taj koji sad vodi Županiju.

A da gubitak županijske fotelje nije nešto za čim u Varaždinu treba jako žaliti, pokazao je i primjer bivšeg župana Predraga Štromara. Izgubiš li u Varaždinu izbore za župana, čeka te mjesto u Vladi. I to ono potpredsjedničko. Ministarstvo ti je usput. Nadaleko poznata varaždinska tolerancija i tu je odigrala svoju ulogu.

Sa Štromarom je Čačić u tako dobrim odnosima, da ga Štromar nije dočekao na primopredaji vlasti u županiji. Njihova međusobna tolerancija očito ipak ima granica, pa bi na tome trebali poraditi

Ne možeš samo tako prijeći preko svih uvreda i govana koje si proteklih godina slušao od HDZ-a. Kršćanski je praštati, pa su tako i HDZ i HNS jedni drugima sve oprostili, pa i svoje različite politike. I našli se na istome putu. Sve kako bi ovu zemlju spasili od kataklizme.

Od te iste kataklizme trebalo bi spasiti i Varaždinsku županiju. Zato smo i doveli Čačića ponovo na vlast. Sa Štromarom je u tako dobrim odnosima, da ga Štromar nije dočekao na primopredaji vlasti. Njihova međusobna tolerancija očito ipak ima granica, pa bi na tome trebali poraditi. HDZ-u, pak, vjerojatno nije previše drago što Čačić opet ima Županiju pod kontrolom, jer su ga onomad svrgnuli s trona, ali tko bi se toga više sjećao? Sve je to davna prošlost. A prošlost se ili prašta ili zaboravlja.

No, međimurski župan, haenesovac Matija Posavec nije, poput Štromara, zaboravio od koga je i što učio. Zna on tko ga je i kamo doveo. I dok su ga svi već proglasili novim predsjednikom HNS-a, on je lijepo dao ostavku na sve nacionalne funkcije u stranci. Koja je, brat bratu, pred rasulom. Za svaki je slučaj, zlu ne trebalo, ostao u stranci.

Jer ipak je ta stranka u koaliciji s HDZ-om. Tako je Posavec ostao pokriven na svim frontovima. Iz stranke izašao nije, Međimurci ga vole, Čačiću je mio, a ni HDZ-u nije mrzak. Čovjek se ni s kim ne svađa. S takvom tolerancijom daleko će dogurati.

Piše: Mihaela Zagoršćak

Foto: Međimurska županija

 

BILJEŠKA O AUTORICI

Mihaela Zagoršćak jedno je od najjačih i rijetkih slobodnomislećih novinarskih pera u Gradu baroka i Špancirfesta. Obavljala je novinarske i uredničke poslove u Varaždinskom tjedniku, Večernjem listu i Podravskom listu. Danas je u privatnom biznisu, usredotočena na zdravlje i njegu. Mihaela više nije medijski angažirana i to je, na žalost, nepopravljiva šteta za sve medije u sjevernoj Hrvatskoj.

 

DRUGAČIJA HRVATSKA Tko su danas društveni autoriteti koji nas mogu izvući iz teškoga gliba u koji smo zapali

Teško da bi iznadprosječno upućen i obrazovan Hrvat danas mogao izabrati autoritete u domaćoj politici. Nema ih već dugo i bojim se da ih neće tako skoro ni biti. Haenesova travestija o kojoj svjedočimo ovih dana bila je za hrvatsko društveno tkivo razornija od nuklearne bombe. Radijacija će harati još godinama, a najgore je od svega – kaže moj frend Zrilić – da je običan puk na tu radijaciju postao iznimno otporan. Tih 30 posto discipliniranih stranačkih vojnika i dalje će izlaziti na svake izbore i zaokruživati svoje lijeve i desne favorite. Krojit će nam gaće, a posrane će nam vazda bit, otpovrnuo bi pokojni djed Božo.

Ako nema autoriteta, nema ni budućnosti. Sadašnji stranački gremiji – koje na životu održavaju baš oni koji uporno ne izlaze na izbore – nude status quo. Bivše udbaše, vođe kriminalnih klanova, do srži nemoralne barabe, klijentelističke apartčike, prodavače magle i nesposobnu gamad koja rastače ovu našu napaćenu domovinu. Važne su samo sinekure i kontrola represivnog aparata. Da ‘naši’ zaslužnici kojim slučajem ne završe v reštu. Jer bi onda za sobom mogli povući i ‘nas’.

Doista, tko su danas uopće autoriteti i pripadnici drugačije Hrvatske? Ima li uopće takvih? Ili je svaku nadu poželjno ostaviti već na Bajakovu, Bregani, Rupi i Pasjaku. Kad bolje razmislim, ipak postoji drugačija Hrvatska. Onaj bolji dio nas koji na životu održava plamen nade. Problem je što političke elite to ne žele – ili ne mogu – vidjeti.

Problem je što ovu drugačiju Hrvatsku nitko u njihovoj domaji ne doživljava. I što se baš nitko – ni vlast, ni oporba – ne trudi da to promijeni

Evo, ovako na prvu – autoriteti. Znanstvenici svjetskoga glasa Ivan Đikić i Marin Soljačić. Sportaši Zvonimir Boban, Toni Kukoč i Sandra Perković. Glumci Rade Šerbedžija, Ivo Gregurević, Pero Kvrgić, Rene Bitorajac, Alma Prica i Mustafa Nadarević. Glazbenici Oliver Dragojević, Massimo, Josipa Lisac, Gabi Novak, Bare i Gibonni. Književnici Miljenko Jergović, Miro Gavran, Dubravka Ugrešić, Josip Mlakić, Ivana Simić, Edo Popović. Doktorice Nela Sršen i Vida Demarin. Stručnjak za reformu obrazovanja Boris Jokić. Biskupi Mate Uzinić i Ivan Devčić. Poduzetnici Emil Tedeschi, Mate Rimac, Nenad Bakić.

Oni su drugačija Hrvatska. Oni, a ne Bero, Brumnić, Fabijanić, Ostojić, Maras, Milanka i Hajdaš iz SDP-a te Plenković, Kalmeta, Kirin, Jandroković, Brkić i Dalić iz HDZ-a. Problem je što ovu drugačiju Hrvatsku nitko u njihovoj domaji ne doživljava. I što se baš nitko – ni vlast, ni oporba – ne trudi da to promijeni. Da generacijama koje dolaze personificrana božanstva budu stvarni, a ne lažni autoriteti. Ljudi s čašću, ugledom i karakterom, a ne oni koji će slijepo provoditi partijske zadatke. Makar nas u ponor odvele.

Na zagrebačkim lokalnim izbora Bandićeva je lista bila prva, ispred široke koalicije koju su okupili SDP i danas pokojni HNS. Na listi su bili bivša Račanova ministrica Ana Stavljenić Rukavina, zlatna olimpijka Sandra Perković, poznati hollywoodski producent Branko Lustig, bivši zagrebački muftija Ševko ef. Omerbašić, bivša ministrica Ljerka Mintas Hodak, čelistica Ana Rucner. Četiri godine ranije Bandić je glasove ‘kupovao’ i Davorom Šternom, Sandrom Švaljek, neurologinjom Vidom Demarin, pjevačicama Sandrom Bagarić i Kostadinkom Velkovskom. Neuništivi Mile raji je ponudio – autoritete. Ne apartčike, ne bezličnjake raznih fela, već ljude od imena i struke.

Danas je – više nego ikad – vrijeme za drugačiju Hrvatsku. Problem je samo u tome tko je može pokrenuti i okupiti. Vremena više nemamo.

Piše i snima: Robert Mihaljević

 

TAKO BLIZU, A TAKO DALEKO Zašto Pupovac ne može biti na čelu Zagreba, a Vrdoljak šef njemačkog FPD-a

Kad je prije 20-ak godina, nakon parlamentarnih izbora u Njemačkoj, nastala pat pozicija u kojoj ni Merkeličin CDU, a bogme ni Schroederov SPD nisu imali većinu za sastavljanje stabilne Vlade, svijet se zabavljao pričom o mogućoj velikoj koaliciji. Demokršćana i socijaldemokrata. Ili, da budem baš prost, njemačkog HDZ-a i SDP-a.

Bilo je davno pa se ne sjećam svih detalja, ali bio sam fasciniran izjavama lidera manjih, ali tada ključnih stranaka za formiranje većine u Bundestagu. Liberali iz FPD-a, tradicionalni partneri demokršćana, nisu htjeli biti prevaga SPD-u, a Zeleni, partneri socijaldemokrata, ni u ludilu nisu željeli u savez s CDU-om. Govorili su – bila bi to prevara birača i i težak udarac za političku vjerodostojnost cijelog njemačkog parlamentarnog sustava. Angela i Gerhardt – oboje izborni pobjednici – potom su zaključili da im nema druge nego sjesti i dogovoriti se. Za dobrobit velike nacije i po svemu velike države. Merkelica je, tako, dobila prvi kancelarski mandat.

Prije otprilike godinu dana član laburističke stranke Sadiq Khan – musliman od glave do pete, ako vam je to iz nekog razloga važno –  izbaran je za gradonačelnika Londona. Khan je prvi musliman na čelu britanske prijestolnice, sin pakistanskog imigranta, inače vozača autobusa. Na izborima porazio je konzervativca Zaka Goldsmitha, sina engleskog milijardera koji je uložio silan novac u mezimčevu kampanju. Uzalud. Gradonačelnik je postao musliman, a krvavi teroristički napadi islamista masakrirali su Londončane i prije i poslije njegova izbora. Khan, dakako, s tim strašnim zločinima nema ama baš ništa. Ali, prosječan Hrvat ne bi to baš tako jednoznačno zaključio.

Što bi se dogodilo da je Vrdoljak HNS-ovce na koncu natjerao na koaliciju s HDZ-om? Kataklizma. Političari bi izgubili i ono malo vjerodostojnosti koja se, doduše, danas mjeri u promilima

Prvo, odluka FPD-a i Zelenih da ne spašavaju CDU i SPD. Ovih dana traje saga o Vrdoljakovu HNS-u koji mjesecima rezolutno odbija koaliciju s HDZ-om, pa se potom otvoreno nudi Plenkoviću i konačno stranački šef podnosi ostavku jer uviđa kakvu svinjariju radi. Glasao sam na posljednjim parlamentarnim izborima za lijevu koaliciju u kojoj su bili SDP i HNS. I sad je Vrdoljak moj glas htio prodati HDZ-u, premda ja to nikako ne želim. I to bez ozbira na činjenicu da već dva mjeseca uporno trubi kako mu ne pada da ide u koaliciju s tom strankom. Kad misliš da nacionalna politika ne može niže, uvijek se pojavi nekakav Vrdoljak. Koji prije 20-ak godina nije shvatio poučak FPD-a i Zelenih, a bogme ni poruku pokojnog Račana: Izbore možemo izgubiti, ali obraz nikako.

Što bi se dogodilo da je Vrdoljak HNS-ovce na koncu natjerao na koaliciju s HDZ-om? Kataklizma. Političari bi izgubili i ono malo vjerodostojnosti koja se, doduše, danas mjeri u promilima. Izlaznost na opće izbore bila bi rekordno niska, a mnoge obitelji sreću bi potražile u Austriji ili Njemačkoj. Beznađe. Busamo se u prsa europska, ali od Balkana smo malo odmaknuli.

Drugo, pobjeda muslimana Khana na izborima za gradonačelnika Londona. Možete li samo zamisliti situaciju da Šerbedžija i Pupovac postanu gradonačelnici Rijeke i Zagreba. Ili – da vas do kraja šokiramo – da gradonačelnik Dubrovnika bude Šemsudin Brković. Kako bi to podnijela vaša tankoćutna nacionalna dušica? Europejska, kršćanska, demokratska i nikako balkanska? Biste li preživjeli da vam tamo neke nepoželjne manjine – možda i “zločinačkih” korijena – uređuju komunalni i kulturni život grada?

Dvije europske i dvije hrvatske sličice. Tako blizu, a tako daleko. Ponekad mi se čini da smo od Berlina i Londona udaljeni tisućama svjetlosnih godina. I da stvar bude gora – većina nas očito misli kako je problem u njima.

Piše: Robert Mihaljević

Foto: Vlada RH