NAJNOVIJE

AGRESIJA ILI GRAĐANSKI RAT Je li u ratu za samostalnost Hrvatske bilo i elemenata građanskog rata ili se dogodila čista agresija jedne države na drugu

Sama po sebi se nameće usporedba s vjerojatno najpoznatijim Građanskim ratom u Americi. Naime, on nesumnjivo ima karakter građanskog rata, tako se i naziva i nikada nitko nije pokušao niti osporiti takav njegov značaj

Ilustracija / Hrvatska vojska na vojnoj vježbi pokraj uništenih tenkova (FOTO: MORH)

Piše: MLADEN GODEK

Ova dilema stalno je aktualna. Ako ponekad i  padne u drugi plan, nanovo je razbudi neki događaj vezan uz 90-e godine prošlog stoljeća. Ovo se može činiti i deplasiranim jer zlo koje se dogodilo, strasti i zločini koji su ove tragične događaje pratili, neće i ne mogu dobiti neki drugi značaj, niti ih ovakvo ili onakvo imenovanje neće izmijeniti. Kako ono reče Shakespeare: „I pod drugim imenom ruža bi jednako lijepo mirisala“.  Reklo bi se, diskusija koja će nastati imat će samo akademski karakter. Ali daleko je to od mirne intelektualne rasprave. Oni koji ističu elemente, koji ukazuju na postojanje građanskog rata, dobivaju  etiketu domaćeg izdajnika, jugofila, komunjare i tome slično.

Jer istina je samo jedna! Tu pogovora (zapravo niti razgovora) nema. Domovinski rat bio je pravedan, obrambeni rat, koji je isključivo izazvala Srbija agresijom na Hrvatsku. Ide se tako daleko da predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić  predlaže da se uvede novo kazneno djelo, koje bi počinio onaj koji bi o Domovinskom ratu govorio kao o građanskom. Znatno prije toga bivši predsjednik Vrhovnog suda i sudac Ustavnog suda Milan Vuković išao je još i dalje. On se zaustavio na tvrdnji da je za Hrvatsku to bio toliko nepravedan rat da isključuje mogućnost da bi Hrvati u tom ratu mogli uopće počiniti ratni zločin.

Nehotice se nameću usporedbe sa bivšom SFRJ, gdje je partizanski rat (NOB) bio nedodirljiva svetinja i jao onome tko bi se usudio u to dirnuti. Tako je bilo u tom jednoumlju. Ako doista postoji nešto neupitno, vrijedno, što nam je donio prekid s bivšom državom, onda je to demokracija, pravo na slobodu mišljenja i govora. To je čak dignuto na Ustavnu kategoriju (čl. 38 Ustava). Ali ako pokušaš o ovome objektivno progovoriti, pa onda ukažeš na neke elemente koji idiličnu sliku makar i malo naruše, odmah se dignu branitelji jedine istine i sve skrene na osobnu diskvalifikaciju.

A raznih braniteljskih udruga ima preko tisuću. Ne žive one sve u nekoj međusobnoj slozi, ali bez obzira na ogromni broj – tu su jedinstveni. Oni su Kerberi neupitnosti i svetosti Domovinskog rata. Domovinski rat bio je pravedan, obrambeno, oslobodilački rat, izazvan agresijom JNA, paravojnih formacija iz Srbije te oružanom pobunom Srba u Hrvatskoj. Ima tu, naravno, dosta istine, ali kako apsolutna istina i ne postoji, pokušat ću ovdje ukazati i na neke druge činjenice, koje mogu izgledati heretički u odnosu na svetu istinu.

Prije nego što počnem pisati svoje subjektivno viđenje ove tabu teme, poslužit ću se objektivnim definicijama agresije i građanskog rata.

AGRESIJA je ratni pohod jedne države protiv druge države na njenom teritoriju (Wikipedija).

GRAĐANSKI RAT je oružana borba antagonističkih društvenih grupa unutar jedne države. (Wikipedija).

Isti izvor nadalje posebno izdvaja pojam secesionističkog, odnosno separatističkog rata, kao posljedicu nastojanja da se pojedini dio države nasilno odcijepi od matične države. Već prvo početno čitanje ovih definicija ukazuje da tu nije sve jasno i neupitno. Naravno, same definicije su savršeno precizne i jasne, ali kad se događaji u Hrvatskoj podvrgnu analizi, onda očito sve to i nije tako jasno i neupitno. Ima li tu elemenata građanskog rata, kako ga definira Wikipedija? Ili je pak u pitanju neupitni oružani napad na samostalnu državu?  Nije teško zapaziti da je ključni pojam DRŽAVE u jednoj i drugoj definiciji. Agresija – ratni pohod jedne države na drugu. Građanski rat – unutar jedne države.

Mi svakog 25. lipnja slavimo – Dan državnosti. Tog datuma 1991. godine Hrvatski sabor je Hrvatsku proglasio samostalnom i suverenom državom. Međutim, ni to nije neupitno jer ta odluka je tzv. Brijunskim sporazumom suspendirana na tri mjeseca

Temeljno pitanje je, dakle, kad Hrvatska postaje samostalna država. Ovo vremensko utvrđenje treba smjestiti u kontekst događanja u tom periodu. Jednako tako, obje definicije  naglašavaju oružanu borbu. Ovo nadalje znači da treba odrediti početak, trajanje i završetak oružanog sukoba. Izgleda da bi ta određenja trebala dati nesporni odgovor na to toliko sporno pitanje.

Da počnemo s oružanim sukobima. Prve žrtve (po jedna na svakoj strani) padaju na tzv. Krvavi Uskrs 25. ožujka 1991. godine na Plitvicama. Očito pobunjeni Srbi u Hrvatskoj su već tada u određenoj mjeri naoružani. Oni su spremni da to oružje upotrijebe protiv legalno izabrane hrvatske vlasti, ako doista dođe do ostvarenja proklamiranog cilja izlaska Hrvatske iz Jugoslavije.  Potpuno su zavedeni Miloševićevom politikom i  osnivaju neku paradržavu –  Srpsku Krajinu. S druge strane, i Hrvatska, raskidajući državničko – pravne veze sa SFRJ (24. lipnja 1991.), uspijeva formirati svoje oružničke snage i oružani sukob je neizbježan. On postupno eskalira, a nezaustavljive razmjere dobiva već u kolovozu 1991.

Ovo su u grubim crtama naznačeni događaji, koji čine temelj daljnjeg razmatranja. Namjerno se ne navode i neke druge značajne pojedinosti jer su dobro poznate, a ove iznijete čine okvirni temelj analize.

Na osnovno pitanje vremenskog određenja nastanka Hrvatske kao samostalne i nezavisne države, odgovor bi trebalo potražiti u popisu državnih praznika. Mi svakog 25. lipnja slavimo – Dan državnosti. Tog datuma 1991. godine Hrvatski sabor je Hrvatsku proglasio samostalnom i suverenom državom. Međutim, ni to nije neupitno jer ta odluka je tzv. Brijunskim sporazumom suspendirana na tri mjeseca. Zato Hrvatski sabor 8. listopada 1991. donosi odluku o raskidu svih državnopravnih sveza sa SFRJ, pa i taj datum postaje državni praznik, ovaj puta pod imenom – Dan neovisnosti. Sve to unosi zabunu pojačanu još i time jer se čuju mišljenja da bi Hrvatskoj trebalo priznati potpuno pravo na državnost tek od međunarodnog priznanja, a to se obično veže sa datumom 15. siječnja 1992. kad su nas priznale sve države tadašnje Europske unije uz  još neke druge. Činjenica je da nakon toga i prestaju napadi JNA na novostvorenu državu.

Nezavisno od dilema oko datuma nastanka nove države, valja utvrditi  kada to vojne jedinice agresora prodiru na teritorij novonastale državne tvorevine. To je nužni element svake agresije. Ali i on se ovdje ukazuje spornim. Jer neprijateljska vojska cijelo vrijeme se već nalazi na teritoriju žrtve agresije. Od svršetka II. svjetskog rata, dakle od 1945. godine, pripadnici JNA smješteni su u kasarnama praktično svih gradova Hrvatske. Zapravo početak sukoba karakterizira nastojanje rukovodstva Hrvatske (i na lokalnoj razini) da prisile neprijateljsku vojnu silu JNA da napusti svoje garnizone i da sa ljudstvom i (najčešće) oružjem ode izvan granica Hrvatske. U stvarnosti to se i događalo. Ponekad je to bio mirni odlazak (u Koprivnici je pretvoren u svojevrsno narodno slavlje, a visokim oficirima JNA uručeni su i pokloni), oružje su ponekad ostavljali za sobom, ali bilo je i tragičnih slučajeva kao npr. u Bjelovaru, gdje je (poludjeli) podooficir JNA digao u zrak skladište municije, izazvavši time  pogibiju svojih vojnika.

Uglavnom, ta početna situacija nikako  se ne uklapa u sliku agresije.

Ali, dolaze jedinice JNA i iz Srbije i ostalih dijelova preostalog teritorija SFRJ. Naročito je to vidljivo kod opsade Vukovara. Tenkovi su na putu od Beograda cijelim putem do Vukovara bili zasuti cvijećem kojim ih je obasipalo razdragano mnoštvo. A idu razoriti svoj grad, naravno ako se uzme da još uvijek Hrvatska nije samostalna država. A to je onda zločin i bezumlje. Prvo je u svakom slučaju.

A čiju i kakvu politiku provodi JNA? Početno, ona želi sačuvati Jugoslaviju. To je i razumljivo jer u toj državi armija je imala posebno mjesto, a njezini oficiri su bili privilegirana kasta. Sada se ta „njihova“ država raspada i oni su potpuno izgubljeni u vremenu i prostoru. Nešto kasnije čak bombardiraju i Dubrovnik. Povijesni i turistički biser ove regije. Time nepovratno gube ne samo simpatije, nego i svako razumijevanje slobodarskog svijeta. Suočeni s činjenicom da se Jugoslavija raspada, oni se stavljaju u službu Miloševićeve politike, želeći barem veliku Srbiju, kad već nema Jugoslavije. Svoje djelovanje pokušavaju prikriti tobožnjom ulogom pomiritelja, točnije tampon zone koja se postavlja između zaraćenih strana; pobunjenih Srba i oružanih snaga Republike Hrvatske. Takav pokušaj prikazivanja svoje pozitivne, isključivo mirnodopske uloge, naprosto je neodrživ. Djelovanje JNA: rušenje Vukovara, bombardiranje Dubrovnika, Osijeka, Gospića…jasno pokazuju karakter nekad zajedničke armije svih naroda Jugoslavije. Ali, s druge strane ta ista vojska u isto vrijeme i napušta teritorij Hrvatske, kako je već ranije navedeno.

U svakom slučaju taj period koji zahvaća jesen 1991. je ujedno i jedini koji sadrži i elemente agresije. To više nije zajednička vojska, pošto je napušta veliki broj oficira koji nisu srpske nacionalnosti, a odnosi se to isto i na vojnike, koji su se zatekli upravo u to vrijeme na odsluženju vojnog roka. S druge strane, toj vojsci se pridružuju razne paravojne snage iz Srbije, koje čine velike zločine po Hrvatskoj. Sva aktivnost JNA  neskriveno je usmjerena protiv legalno izabranog rukovodstva RH. Tu se, dakle, mogu naći elementi agresije, ali naravno uz uvjet da je ta aktivnost na teritoriju druge države. I tu se ponovno spotičemo o ključno pitanje: kad je Hrvatska postala nezavisna država? Pristalice mišljenja da je u punom opsegu ona stekla pravno svojstvo državnosti tek međunarodnim priznanjem, nalaze u činjenici da nakon 15. siječnja 1992. godine više nema oružanog djelovanja JNA na teritoriju međunarodno priznate Republike Hrvatske. Zapravo zaključuju da je sve do tada bio građanski rat unutar zajedničke države (vidi definiciju građanskog rata- naprijed).

Za svoje stajalište imaju još jedan vrlo ozbiljan argument. Vrhovni organ SFRJ u to vrijeme je bilo Predsjedništvo SFRJ. A kroz cijelo to vrijeme Hrvatska je imala svog člana tog najvišeg tijela države (to je bio kolektivni organ koji je preuzeo mjesto i ulogu pokojnog Josipa Broza Tita). No da bi zbunjenost bila još veća predsjednik tog Predsjedništva u vrijeme punog razgara sukoba je Hrvat Stjepan Mesić. I sad protivnici teorije da se radilo o agresiji (sa dosta prava) postavljaju pitanje, kako je uopće moguće da se radi o agresiji jedne države na drugu, a vrhovni komandant agresorske vojske je osoba, koju je napadnuta država  delegirala na taj položaj. To se u povijesti nikad nije dogodilo, to je logički isključeno, a pravno to je nonsens.

Pristalice teze o građanskom ratu služe se još i usporedbama sa sličnim sukobima u drugim državama u nekim drugim povijesnim vremenima. Sama po sebi se nameće usporedba sa vjerojatno najpoznatijem Građanskim ratom u Americi (1861. –  1865.). Naime, on nesumnjivo ima karakter građanskog rata, tako se i naziva i nikada nitko nije pokušao niti osporiti takav njegov značaj. Nastao je kad su južne države proglasile odcjepljenje od sjevernih država i proglasile svoju samostalnu državu Konfederaciju. Reakcija unionista (vojske USA) je bila vojni napad na teritorij južnih država.

Ako ih tretiraš kao pobunjenike na vlastitom teritoriju, onda se uplićeš u građanski rat, a JNA postaje sila koja pomaže pobunjenim Srbima. Tu onda nestaju elementi agresije i ostaje čisti građanski rat

Razvio se brutalni četverogodišnji rat u kojem je bilo više žrtava nego što ih je Amerika imala u dva svjetska sukoba. Ovo ne samo da sliči na događaje početka devedesetih u Jugoslaviji, nego je potpuno identično. To je toliko očigledno da ne treba posebno komentirati. Postoje doduše razlike u motivima proglašenja samostalnosti i u konačnom rezultatu rata (južne države vojno su poražene, USA je ostala jedinstvena država). Naravno da razlike moraju postojati. Drugo je to vrijeme bilo, drugi uvjeti rata, drugo međunarodno okruženje i bitno ograničena informiranost svijeta o stvarnim događanjima na ratištu. Ali bitno je ostalo isto. Jedan dio države proglašava svoju samostalnost, ostatak države to želi spriječiti i upotrebljava vojnu silu koja djeluje oružano na teritoriju države u stvaranju.

Ako je ono u Americi neupitno bio građanski rat, onda se logički nameće pitanje zašto ovdje nije. Možda samo zbog pobjedonosnog završetka. Povijest pišu pobjednici. Čak ću smiono ustvrditi – iako to donekle spada u hipoteze – da je kojim slučajem taj sukob drukčije završio, govorilo bi se o građanskom ratu. Ne misli valjda netko ozbiljno, da bi se u očuvanoj Jugoslaviji pričalo o agresiji njihove vojske na Hrvatsku, u tom slučaju dijelu teritorija Jugoslavije. Valjda bi  se osnivali i muzeji sa eksponatima iz Građanskog rata, baš kao u Americi. Da se ne zaboravi!

Toliko dilema i kontroverzi oko ove teme. A još nije ni potpuno obrađena. Postoji tu i faktor pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Oni su nesumnjivo građani Republike Hrvatske, pa ih je teško ( da ne kažem nemoguće) smjestiti u pojam agresora. Oni su čak i osnovali svoju paradržavu Srpsku Krajinu na teritoriju  Hrvatske. Postojala je i nakon međunarodnog priznanja Hrvatske. Slomljena je i likvidirana vojno redarstvenim akcijama Bljesak i Oluja (tako ih službeno zovemo) 1995. te mirnom reintegracijom Podunavlja 1997. godine.

Kako definirati njihovu pobunu? Bivša JNA je bila na njihovoj strani, zapravo zajednički su oružjem djelovali protiv RH, bili su više nego saveznici. Po tom kriteriju pristalice teze o agresiji nužno ih moraju smjestiti među agresore. To se pak pokazuje jako problematičnim, jer im onda priznaješ svojstvo države. Ako ih tretiraš kao pobunjenike na vlastitom teritoriju, onda se uplićeš u građanski rat, a JNA postaje sila koja pomaže pobunjenim Srbima. Tu onda nestaju elementi agresije i ostaje čisti građanski rat. Zato me i nije iznenadilo kad sam čitao komentare jednog pristalice te teze, koji je napisao da je početkom 90-ih godina na području Jugoslavije bio građanski rat na kvadrat.

Svakako je to pretjerano mišljenje. Baš kao što je i ono da tu nema elemenata, pa da se uopće i ne smije spominjati građanski rat. Imam dojam da veći dio našeg naroda i nije upućen u razliku između ta dva pojma. Upravo bi se od vrhunskih pravnih stručnjaka (i povjesničara, naravno) trebala očekivati točna analiza i definicija tragičnih događanja na ovim prostorima krajem prošlog stoljeća. To izostaje. Očito postoje snage u ovom društvu koje se tome protive. Nejasno zašto, jer i Hrvatska i njezini stanovnici bili su velike žrtve. I pri tome je svejedno dali su stradali kao žrtve agresije ili građanskog rata.

Bio bi veliki prilog demokraciji ovog društva da se ovo sporno pitanje iz naslova, rješava u akademskoj diskusiji. Jer nema velikih, svetih i nepromjenjivih istina. Kako ono reče pjesnik:“Na ovom svijetu samo mijenja stalna jest!“

FOTO: MORH

/O AUTORU/ Mladen Godek bio je drugi liberalni gradonačelnik Koprivnice. Nakon izbora 1997. godine na toj je funkciji naslijedio prethodnika, također člana HSLS-a Vinka Špička. Godek je osoba bogate javne i političke karijere. Bio je općinski sudac, odvjetnik, gradonačelnik, saborski zastupnik, član najviših tijela Hrvatskog helsinškog odbora. Karijeru su mu obilježile oratorske bravure i beskompromisna borba za slobodu i ljudska prava.

3 Comments on AGRESIJA ILI GRAĐANSKI RAT Je li u ratu za samostalnost Hrvatske bilo i elemenata građanskog rata ili se dogodila čista agresija jedne države na drugu

  1. Goran Kovacevic // 8. siječnja 2018. u 4:38 // Odgovori

    Osobno ne dvojim o ovom pitanju i to iz razloga sta ratna dogadjanja ne stavljam u kontekst zbivanja iz 90/91vec ih prosirujem na razdoblje od 71., pa i ranije.
    Ako je Ustavom SFRJ definirano samoodredjenje do odvajanja, tada niti jedna sastavnica u drzavi nema pravo silom onemoguciti drugu clanicu ili clnice da istupi iz zajednice. U svojoj tvrdokornoj nakani stvaranja Velike Srbije Milosevic sa svojim sljednicima bez teskoca budi siroki korpus nacionalsocijalistickih i slicno obojenih snaga da se silom suprostave namjeri “Ustasa” za osamostaljenjem.
    Ovdje bi naglasio da je za buducnost svih na ovim prostorima steta velika da u sirem birackom tijelu u Srbiji nije dozrelo stanje katarze, kao preduvjeta za stvaranje mirnog ozracja izmedju susjeda, vec naprotiv, to biracko tijelo dovodi na celo drzave upravo osobe koje su slijedile i podrzavale jednu bezumnu i brutalnu politiku. Takvi pokusavaju promjeniti kozu, ali cud im je ista. Dakako, ti isti u Hrvatskoj pronalaze, podgrijavaju i sponzoriraju lidere i skupine koje na ponesto perfidniji nacin nastavljaju petokolonasku politiku iz 90/91.
    Na unutarnjem planu Hrvatska politika trebala bi snaznije podupirati one skupine srpske manjine u Hrvatskoj koje kroz institucije vlasti u vlastitoj drzavi rjesavaju svoja otvorena pitanja.
    Ispricavam se na odmaku od pitanja koje tretira aktualni naslov. Jednostavno sam morao i to pitanje prokomentirati.
    Stigma ustastva natovarena je hrvatskom narodu od DS rata i to s predumisljajem i odredjenim ciljem. Nisi trebao biti Ustasa, niti se roditi u to vrijeme, dovoljno je bilo da se izjasnjavas po nacionalnoj pripadnosti, da nisi clan KP, da branis lokalne ekonomske interese.
    Hrvatska je na zalost u vrijeme SFRJ bila na saveznoj razini zastupljena od politicara koji su podrzavali politiku Beograda, jer zapravo do 71. Zagreb nije ni imao svoju.
    Gusenjem izrazavanja zelje za promjenom u ekonomskoj politici, sta se dogodilo 71. cin je prisile. Zar prisila nije agresivan cin?
    Pocetkom osamdesetih komentirao sam u Ljubljani clanak Mladine vezan za ekonomske odnose u SFRJ, teznja proizvodjaca dobara da samostanije s njima raspolaze u cilju brzeg vlastitog razvitka.
    Ukratko: da bi se taj cilj postigao potreban je visi stupanj demokratizacije drustva u Jugoslaviji. Upravo tom procesu demokratizacije, koji ce omoguciti priridniju raspodjelu iz saveznog proracuna suprostaviti ce se JNA, ako treba i u krvi, kao najveci pojedinacni korisnik, a to ce iskoristiti Velikosrpska unitaristicka politika da istu dobije na svju stranu. Ozirom na sastav clanstva, to je islo vrlo glatko.
    Dakle, vjekovna teznja sa manjim ili vecim oscilacija u ostvarenju hegemonistickog cilja, makar pod nazivom unitaristicke Jugoslavije postupno se ostvarivala, osta slabije u Sloveniji.
    Svojom gruboscu i gluposcu Miloseviceva agresivna politika, podpomognuta vojnom silom, otvorila je oci Hrvatima i probudila nacionalnu svjest.
    Gradjanski rat ili agresija? Teoretizirati je slobodno svakome, ali ako gradjansim ratom zelimo staviti znak jednakosti izmedju inicijatora sukoba i branjenika to je pogresno i zlonamjerno.
    Po mom poimanju radi se nedvosmiseno o agresiji koja je trajala destljecima, ona politicka, i kulminirala vojnom 91.

    Sviđa mi se

  2. Poštovani, hvala za poslano!

    Pozdrav! Vesna Balent

    Dana 7. siječnja 2018. u 21:32 Koprivnički Info je napisao/la:

    > mihaljevic posted: “Piše: MLADEN GODEK Ova dilema stalno je aktualna. Ako > ponekad i padne u drugi plan, nanovo je razbudi neki događaj vezan uz 90-e > godine prošlog stoljeća. Ovo se može činiti i deplasiranim jer zlo koje se > dogodilo, strasti i zločini koji su ove tragičn” >

    Sviđa mi se

  3. Meni se čini da je cijenjeni komentator g. Kovačević promašio temu. Autor članka je pokušao dobiti odgovor da li je to bio građanski rat ili agresija. Istina bilo je nužno da se dotakne i nekih elemenata koji su bili nužni okvir za ovu temu ( uloga JNA, Miloševićeva politika itd) što sada komentator donekle ponavlja. Međutim nikako mi nije prihvatljiv kategorični stav da je to bila agresija in continuo još od 1971. (Zašto onda ne od 1945?). Očito je da g. Kovaćevič drži da je to stalno bila vladajuća velikosrpska politika, gdje je Hrvatska bila ugnjetavana i politički i nacionalno i ekonomski. Teško da ovo može izdržati ozbiljnu analizu. Na čelu države je bio diktator Tito – Hrvat. U trenutku raspada SFRJ predsjednik Vlade bio je opet Hrvat – Ante Marković, ministar vanjskih poslova Budimir Lončar – Hrvat, čelni čovjek JNA Kadijević iz miješanog braka, čak je i selektor nogometne reprezentacije bio Hrvat Ivica Osim. Suprotno od toga poslije smijenjenog Rankovića Srbi uopće nisu imali političara od formata. I kao najvažnije Hrvatska je ekonomski bila daleko iznad Srbije. To su činjenice, a druga je stvar dali ih netko želi prešutjeti ili tumačiti na svoj način. I da ne zaboravim Hrvatska je imala potpuno pravo na otcijeplenje, i u tome je silom bila spriečavana. Bila je to oružana sila – svakako! Samo da li je to agresija? Njezino pravo temeljilo se na Ustavu (Badintierova komisija). Postavljam i pitanje. Da je Srbija imala takvu supremaciju, koju joj pripisuje uvaženi komentator Kovačević, zašto je onda dozvolila takav Ustav?

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: