NAJNOVIJE

PAMETNA ULICA NA RUBU PAMETI Kako je koprivnički City uništen betonskom galanterijom i posvemašnjim manjkom vizije

A po čemu ćemo pamtiti Bandića? Po svoj prilici, samo po fontanama i tisuću zastava, dakle po posve, za kvalitetu života, nevažnom i skupom „ukrašavanju“ grada namijenjenim političkim delegacijama koje se s aerodroma spuštaju prema gradu

Obilazak radova u Ulici hrvatske državnosti u Koprivnici Obilazak radova u Ulici hrvatske državnosti u Koprivnici

Piše: Marijan Špoljar

Jedan od pouzdanijih znakova prepoznavanja uspješnosti djelovanja neke lokalne političke garniture je i njezin odnos prema prostoru. Od toga kako će zamisliti i urediti svoj grad u urbanističkom, arhitektonskom, prometnom, hortikulturnom pa i općem, estetskom smislu zavisiti će kvaliteta i ljepota života u njemu, ugoda i osjećaj zadovoljstva da se živi u harmoničnoj, kultiviranoj i organiziranoj sredini.

Usprkos možebitnih hrabrih i pametnih inicijativa, lokalna politika ne može raditi neke velike promjene u gospodarstvu, zapošljavanju ili školstvu ukoliko inicijative, zakoni i programi nisu i programi države. Ali, u prostornoj politici postupci i programi lokalne zajednice uvijek su presudni i određuju izgled i karakter, pa time i kvalitetu života u toj zajednici. Po čemu se pamte pojedini gradonačelnici? Po tome koliko su njihove prostorne politike bile u skladu sa zahtjevima vremena ili čak vizionarski ispred vremena. Koga spominjemo kada govorimo o bivšim gradonačelnicima Koprivnice? Vargovića, naravno, čovjeka koji je početkom prošloga stoljeća prepoznao bit modernizacijskih procesa i uglavnom ih ispunio. Koji nam se zagrebački gradski oci pojavljuju kao važni? Milan Lenuzzi, urbanist, a ne gradonačelnik, za čije je vrijeme Zagreb, prije svega sa svojom novom prostornom organizacijom  parkova i ulica postao srednjoeuropski grad ili gradonačelnik Holjevac, za čije je uprave Zagreb vizionarski prekoračio Savu.

A po čemu ćemo pamtiti Bandića? Po svoj prilici, samo po fontanama i tisuću zastava, dakle po posve, za kvalitetu života, nevažnom i skupom „ukrašavanju“ grada namijenjenim političkim delegacijama koje se s aerodroma spuštaju prema gradu, a ne po – recimo – rješavanju kaotičnih prometnih problema uspostavom jedinstvene „nadzemne željeznice“ od istoka prema zapadu grada. Što će obilježiti Mršićevu „vladavinu“ Koprivnicom? Pored guranja Sveučilišta i niza modernizacijskih procesa (od izgradnje Gimnazije i Bazena do promjene kulturne paradigme) svakako i činjenica da je u njegovo vrijeme Koprivnica zapuštenih cesta i ulica postala uređeno, kultivirano mjesto. Mršić je dobro znao da se izbori dobivaju i time da urediš cestu, kanalizaciju i stazu što većem broju glasača, a ne da stvaraš megalomanske projekte za centar grada: tek kada riješiš sve ulice i najudaljeniju periferiju, mogu doći na red i zajednički prostori središta grada. I to se sada događa.

Ta „pamet“ i ta „modernost“ nisu, međutim, organski dio rješenja nego su nakalemljeni kao neki zalog „urbaniteta“, bez ikakve stvarne, funkcionalne ili estetske svrhe

No, zahvati u urbano tkivo centra nisu isti kao što su zahvati u ulice izvan središta. Zbog kvalitete prostora i njegove povijesne memorije središta gradova uvijek su i pod specijalnim režimom zaštite, ali i pod imperativom kvalitetne organizacije njegovih simboličkih vrijednosti. Stoga su rekonstrukcije i uređenje centara podložni ne samo propisanoj regulativi nego zahtijevaju od njihovih ideatora, kreatora i izvođača i posebni senzibilitet, znanje i usuglašenost. Svaka ubrzana, iz pragmatično-političkih razloga usmjeravana realizacija završava lošim rezultatima, koje zatim generacije stanovnika nose kao ružno breme nečijeg neznanja ili populizma. Jer, nije svejedno da li se neka prostorna anomalija dogodi u nekoj periferijskoj ulici, mjestu bez identiteta i povijesti ili je prostorna nebuloza nastala na mjestu koje baštini vrijednosti prošlih vremena i – kao zajednički prostor svih građana i namjernika – u neprekidnom je vidokrugu.

Kako je potpisnik ovih redaka već davno naučio da se nekada, u posebno osjetljivim pitanjima, treba puhati i na hladno, pokušat će dići svoj glas i argumentirano ukazati na činjenice iz prostorne politike ovoga grada koje ne slute na dobro. Pri tome kao središnji problem postavljam najavljeno detaljno uređenje glavnih gradskih trgova, a kao loše, čak i katastrofalne predznake, dapače uznemiravajuća iskustva, uzimam „predigre“ za taj veliki urbanistički zahvat. Mislim, dakako, na iskustva iz adaptacije Esterove ulice, „modernizaciju“ gradskog parka i uređenje Ulice Hrvatske državnosti. Ako je u Esterovoj, zahvaljujući inicijativi građana, u posljednji čas postignuto ipak kakvo-takvo prihvatljivo rješenje, onda je na pitanjima parka ignorirana bilo kakva javnost ili struka, dok se pitanje Hrvatske državnosti tretiralo kao cestovni, a ne eminentno urbanistički problem.

U ovoj analizi ili „apelu“ me uopće ne zanima politika, još manje nadmeno dijeljenje lekcija: samo tražim (ili molim) argumentiranu raspravu, kvalitetu i stručnost, a ne voluntarističko odlučivanje ili mogućnost da o jednome visokospecijaliziranome i visokoosjetljivom pitanju odlučuju i sprovode nekompetentni i netalentirani.

Znam, mnogi će reći: pa, ulica Hrvatske državnosti je sada „ljepša“, „uređenija“, čak „pametnija“. I imaju pravo. Ali, to „uređenije“, „pametnije“ i „ljepše“ ne znači da je i „smislenije“, „gradskije“, „funkcionalnije“ i „modernije“, ne znači da je nastao kao rezultat analize toga prostora, njegovih karakteristika, vrijednosti i mogućnosti. Doista, projekt i preuređenje te ulice shvaćeni su i izvedeni kao da je riječ o bilo kojoj cesti sa područja grada, s tim da joj je dodano nekoliko tehnoloških noviteta koji će je učiniti „pametnom“. Ta „pamet“ i ta „modernost“ nisu, međutim, organski dio rješenja nego su nakalemljeni kao neki zalog „urbaniteta“, bez ikakve stvarne, funkcionalne ili estetske svrhe. Ulica je projektirana kao što bi se radili projekti i za, na primjer, Križevačku ulicu ili Čardu, dakle, bez zalaženja u povijest, urbani kontinuitet, odnos prema centru grada, itd. Stvar je riješena jednostavno: kao tehničko, inženjersko, cestarsko pitanje, bez konzultiranja, a kamoli oslona na prethodne urbanističke prijedloge i realizacije, sa izborom materijala koji nemaju nikakvu suvremenu urbanu morfologiju, bez smisla za detalj ili mikrocjelinu.

O Ulici Hrvatske državnosti evo mala storija. Ona se u urbanističkim planovima pojavljuje kasno, tek pedesetih godina prošloga stoljeća. Do tada su ovdje bile usitnjene parcele, vrtovi i voćnjaci, a neki mali interes urbanista zadobio je tek regulatornim zahvatima tridesetih godina. No, čak ni pri probijanju današnje Meštrovićeve ulice i ingenioznim prijedlozima Slavka Lowija i Milana Ravnikara za spoj željezničke stanice i centra grada i stvaranju koprivničkog Zrinjevca ta ulica nije bila potrebna. Značaj dobiva onda kada se, tokom modernizacijskih procesa poslije 2. svjetskog rata, postavilo pitanje kamo s novim sadržajima, sa institucijama i objektima koji su administrativno-upravnog i reprezentativnog tipa i normalno je da po simboličkim i funkcionalnim značajkama budu locirani u centru grada.

Neki su gradovi slične dileme riješili krajnje pragmatično, ne pitajući se o povijesnim vrijednostima, tradiciji i zaštiti baštine: u svojim su središtima naprosto porušili sve staro i na njihovom mjestu sagradili zgrade javnih ustanova, obavezno s neboderom kao znakom „modernosti“ i falokratskim spomenikom moći. Ne trebamo ići u širinu:  Virovitica je takav primjer, Đurđevac je takav primjer, dijelom i Čakovec, dijelom i Bjelovar. Na sreću, u Koprivnici je bilo dovoljno pameti da se novi objekti (osim dvije privatne kuće, koje su se ipak, makar gabaritima prilagodile) ne „ubacuju“ u strogi centar nego da se projektira sasvim nova ulica koja će preuzeti novu izgradnju i istovremeno biti simbol „napretka“ i socijalističkog urbanizma. Projekt koji je osmislio jedan od vodećih urbanista toga vremena Ivan Lay sa zagrebačkog Urbanističkog instituta zamišljen je i kao „novi centar“, ali i kao produžetak „starog centra“, dakle, napravljen je vodeći računa o prostornom, povijesnom i socijalnom kontekstu.

Jedan moj prijatelj, koji je poslovno vezan uz ovu regiju i zna sve gradove i ubave gradiće od Turske do nas, nedavno mi je rekao: “Najzapadnija točka gdje sam viđao takve betonske kocke u središtima bila je Priština

Suvremeni sadržaji kao hotel, robna kuća, Dom JNA, zgrada INE, kasnije banka, zgrade socijalnog i mirovinskog, zgrada MUP-a i drugi sadržaji dali su ovoj ulici urbanu formu i popunili prostor na manje-više smislen urbanistički način, ostvarujući pri tome različite arhitektonske rezultate (od ružnih, „garnizonskih“ zgrada, preko konfekcije do visokih dometa modernističke arhitekture, na primjer u Domu JNA). Na Layov projekt nadovezao se početkom 90-ih godina plan „Zone centralnih funkcija“ unutar PUP-a Centar (tandema Antun Paunović i Branka Vitić), koji je bio rezultat analize urbane geneze Koprivnice i vrijedan prilog urbanističkoj praksi na razini Hrvatske te slovi kao izvanredni primjer tzv. sanacijskog urbanizma.

Taj je plan, naime, osjetivši sve opasnosti procesa devastacije koji su započeli u ulici Hrvatske državnosti i oko nje naznačio modele prevencije i do kraja razradio ideje iz prethodnog plana, prije svega u prometnoj sferi, u sanaciji ranijih prostornih nebuloza, u uređenju triju prolaza prema „starom centru“ kao i plan za uređenje „dvorišnih“ prostora zgrada u Nemčićevoj ulici. Ali, kao što kod nas obično biva, nesklad između planova i parcijalnih interesa (često sakrivenih iza floskule o zajedničkim interesima) stvari su se prepustile neumitnome toku i tako omogućile da se, kako kaže jedna studija od prije desetak godina, dogodi konačna devastacija upravo na najosjetljivijim i najvažnijim mjestima. U realizaciji je, naime, ostalo mnoštvo „rupa“ i polurješenja prostornih kaverna, odnosa među objektima, posebno prolaza i komunikacije između „staroga“ i „novoga“ centra, čemu su još dodatno pridonijele, najprije, poslovno-stambeno-trgovački centar u Opatičkoj (svojom „nedovršenošću“, slikovito – kao slon u staklani), stambeno-poslovna zgrada kraj Županije (svojom arhitekturom) i nova zgrada suda (svojom urbanističkom dispozicijom).

Sadašnja rekonstrukcija ulice Hrvatske državnosti takvo je stanje samo zabetonirala, bez mogućnosti da se u dogledno vrijeme bilo što učini. A što je trebalo učiniti? Promisliti prostor i nastaviti se na ranije planske dokumente, a ne raditi rekonstrukciju pod svaku cijenu pred izbore (i još k tome, sa zakašnjenjem od 7-8 mjeseci). Taj dio grada, rekli smo, formalno nije pod zaštitom, ali to ne znači da se nije moglo s više pažnje, senzibiliteta i urbanog razmišljanja raditi na njezinoj rekonstrukciji. Temeljna ideja –„pametna ulica“ – naravno da je prihvatljiva, ali „pamet“ ne znači nekoliko senzora i rasvjetnih tijela nego pametnu ideju u integralnoj i modernoj koncepciji prostora. Trebalo je, dakle, definirati kontaktne zone ulice i objekata, tri pješačka prolaza, prazne prostorne kaverne, parkirališna mjesta, potrebu izgradnje uglovnice prema Florijanskom trgu. Ta je ulica poslovno-administrativno-trgovački centar, naš CITY zapravo, u koji se ne dolazi „šetati“,  nego na brzinu obaviti posao ili popiti kavu: iz toga saznanja je trebala proizlaziti i čitava prometna koncepcija, odnos ceste i nogostupa, pozicije parkirališta, signalizacija, pješački prijelazi, izbor materijala, itd.

Gotovo ništa od toga nije učinjeno, a podloga koja je upotrebljena na razini je najprostije betonske galanterije, materijala koji gradovi koji drže do svoga urbaniteta ni u snu neće koristiti. Jedan moj prijatelj, koji je poslovno vezan uz ovu regiju i zna sve gradove i ubave gradiće od Turske do nas, nedavno mi je rekao: “Najzapadnija točka gdje sam viđao takve betonske kocke u središtima bila je Priština, a sada ga vidim i u hrvatskim gradovima koji se kite svojim srednjoeuropskim položajem”. U Koprivnici, na primjer.

FOTO: KOPRIVNICA.HR (Na fotografiji: gradski dužnosnici obilaze početak radova na uređenju koprivničke ‘pametne ulice’)

 

BILJEŠKA O AUTORU Povjesničar umjetnosti Marijan Špoljar poznat je u hrvatskim umjetničkim i publicističkim krugovima po svojem javnom djelovanju. Prije odlaska u mirovinu bio je dugogodišnji ravnatelj Muzeja i Galerije Koprivnice, a jedno se vrijeme bavio privatnim kulturnim poduzetništvom. Priredio je više od stotinu izložaba te je autor mnogih monografija. Špoljar često u medijima javno promišlja o umjetničkom i urbanističkom identitetu svoga kraja.

 

   

1 Comment on PAMETNA ULICA NA RUBU PAMETI Kako je koprivnički City uništen betonskom galanterijom i posvemašnjim manjkom vizije

  1. Jasmina Markota // 1. prosinca 2017. u 13:37 // Odgovori

    Uvijek komentiramo kad je kraj i kada se ne može više ništa ili jako malo..

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: