NAJNOVIJE

ISPOVIJEST NOGOMETNOG ROMANTIKA Mladen Godek: Zašto više ne idem na utakmice Slavena i reprezentacije

Grozna je situacija na cijelom području bivše Jugoslavije. A još 1990. beogradska Crvena zvezda bila je prvak Europe i svijeta. Mogu li poslijeratne generacije u ovo uopće povjerovati? Danas ne znaš što je tužnije: igra ili ambijent

Tribine Gradskog stadiona u Koprivnici na utakmici Slavena i Dinama

Piše: MLADEN GODEK

Nedjelja je poslijepodne. Stojim na istočnoj strani Slavenovog igrališta. Pokraj mene je moj prijatelj dr. Đoni Mesić. Promatramo utakmicu i razgovaramo. Zapravo maštamo. Zamišljamo kako će tu jednog lijepog dana niknuti tribina, a nas dvojica sjedimo pod krovom, zaštićeni od sunca, vjetra, kiše…

Nisam namjerno stavio nadnevak tom događaju. Jer bilo je beskrajno mnogo takvih nedjelja. Više od 20 godina, rekao bih bez izuzetka, proveo sam (prostajao sam) na Slavenovim prijateljskim, kup i prvenstvenim utakmicama. Vrijeme tu nije igralo nikakvu ulogu, nisam se obazirao na snijeg i blato u koji su upadale moje cipele. Jer sve je to bilo nadoknađeno užitkom kojeg pruža nogomet i moj Slaven.

A poslije utakmice obavezno druženje u Slavenovoj gostionici uz pivo i nenadmašne ćevape. I razgovori o utakmici, prepuni emocija. Proživljavali smo svaku minutu odigranog susreta. Stvoreno je jedinstvo igrača, navijača i uprave. Neke utakmice su postale gotovo mitske, a neki igrači legende.

A onda, nekako odjednom, želje su postale stvarnost. Godina je 1993. Doba kad je nastala samostalna država Hrvatska i kad je uvedena demokracija. Moja stranka HSLS  pobjednička je u Koprivnici. Izabran sam u Županijski dom Hrvatskog sabora, a moj stranački kolega Vinko Špičko postaje gradonačelnik Koprivnice. Ukazuje se mogućnost da se pristupi izgradnji tribina. Mali je problem što je gradonačelnik savršeno indiferentan prema nogometu.

S druge strane, ima želju da iza sebe ostavi nešto trajno, neki spomen na svoje gradonačelnikovanje. Tribine to zadovoljavaju, atraktivne su i trajne. Imam za svoje planove i saveznike (pokojni HSS-ov bard Joža Friščić, na primjer). I konačno uspijevamo: niču tribine s oko 3000 sjedećih mjesta.

Mladen Godek i Josip Friščić – povezala ih strast prema Slavenu i nogometu / FOTO; Robert Mihaljević

Gradonačelnik Koprivnice postajem 1997. godine i jedna od prvih stvari je da se nastavi izgradnja prostorija ispod tribina (svlačionice, prostorije za suce i delegata, za administraciju, društvena prostorija…). Tada se još sve savršeno poklapa. Iste godine Slaven ulazi u Prvu hrvatsku nogometnu ligu. Bili su to nezaboravni trenutci. Grad je doslovno u ekstazi. A moji prijatelji, bivši „stajaći“, i ja naravno, sjedimo pod tribinama i gledamo najbolje hrvatske momčadi koje dolaze u naš grad. Kakva divna bajka…

Ali, nešto bitno se mijenja. Dolaze profesionalizam i politika. Momčad se početkom svake sezone temeljito mijenja. Igrači dolaze baš sa svih strana. Novac je njihov motiv. Ljubav prema novcu, a ne prema klubu, jedini je i isključivi razlog igranja i boravka u našem gradu. A ako ti, navijaču, zamijetiš i počinješ simpatizirati nekog igrača, uskoro ga nećeš više gledati.

Otišao je on u neku drugu sredinu, gdje će dobiti više love. Slaven više nije želja i san svakog našeg talentiranog mladića koji se bavi nogometom. On je sada samo prolazna stanica za unosni transfer. Običan tranzit do svjetlije budućnosti. Ni najrevniji posjetioci Slavenovih utakmica nisu u stanju nabrojiti imena svih igrača u, recimo, zadnje tri godine.

A sve je izgledalo lijepo, rezultati su dobri (Slaven je punih 20 godina član Prve nogometne lige), a ja utakmice gledam u društvu starih prijatelja – bivših igrača, trenera i članova uprave Slavena. Na tom dijelu stadiona sjede Zember, Žul, Boni, Coki, Sabol, Tomiša, Tirla, Sabolić, Pleše, Sokolović, vujec Blažek… Igra se pažljivo prati i komentira.

Ali, nakon svršetka utakmice razilazimo se svaki na svoju stranu. Nedostaje onaj duh zajedništva, tradicija zamire. I konačno umire. I onda te neprestane prodaje najboljih igrača. Nekad su dovedene do apsurda. U jesen 2016. Slaven prodaje svog najboljeg strijelca Ejupija Osijeku. Reklo bi se uobičajeno. Ali, ovo baš i nije. Ejupi je prodan u utorak, a u petak igramo protiv Osijeka. Gubimo 2:3, a Ejupi nam zabija dva gola. Kao da ga nismo mogli prodati, recimo, u subotu ili ponedjeljak.

To je za mene previše. Bila je to zadnja Slavenova utakmica koju gledam uživo. Nije to samo žal za nepovratno prošlim vremenom. To je realnost, koju shvaćam i mirim se s njom. Ali, ja tome ne pripadam. To nije moj svijet.

Bio sam član uprave Slavena nekih četvrt stoljeća, okružen ljudima koji su tu bili isključivo zbog ljubavi prema klubu. Naravno da od toga nismo imali nikakve materijalne koristi. Mogu mirno reći – naprotiv! A sada se u upravu ulazi po političkoj liniji. Jedno vrijeme član uprave je i notorni šef ultradesnog A-HSP-a Dražen Keleminec. Progurao ga župan jer mu treba njegov glas (ruka) u Županijskoj skupštini.

Ne bih želio da sve ovo ispadne kao napad na sadašnji Slaven. Bilo bi to nepravedno jer takvo stanje je diljem cijele Hrvatske. Profesionalizam je imperativ vremena. Mi smo ga prihvatili, a nismo dovoljno bogati da se s njime nosimo. Svi naši klubovi prodaju svoje najbolje ili najtalentiranije igrače, često još u juniorskoj dobi. Dovode se drugorazredni igrači sa svih strana svijeta. To su oni koji nisu mogli naći mjesto u bogatijim europskim klubovima.

Naravno da je kvaliteta nogometa na samom dnu u usporedbi s ostatkom Europe. Stadioni su tužno prazni. Rezultati naših klubova u europskim natjecanjima su porazni. Čak i naš neprikosnoveni šampion Dinamo tek je kanta za napucavanje, kad pomoli malo nos izvan granica naše zemlje. Od nekad slavnog Hajduka nije ostalo ni h. I opet se nameće usporedba s prošlim vremenom, kad je recimo taj Dinamo bio ravnopravan (a počesto i nadmoćan) najboljim klubovima Europe.

Potpuno je ista situacija i u svakoj od sedam država nastalih na teritoriju bivše Jugoslavije. A još 1990. godine beogradska Crvena zvezda bila je prvak Europe i svijeta. Mogu li poslijeratne generacije u ovo uopće povjerovati?!  A danas ne znaš što je tužnije: igra ili ambijent. Posebna tuga obuzme čovjeka kada na televiziji gleda utakmice iz Engleske, Španjolske, Njemačke… Pa se nametnu usporedbe sa našim stadionima. A nekada je i naš Maksimir tako izgledao.

Pamtim te sjajne derbije protiv Hajduka, Crvene zvezde, Partizana. Imao sam sreću da sam bio jedan u nepreglednoj gomili koja se pješke valjala od Maksimira do Trga Republike. Oh da; ne samo za studentskih dana boravka u Zagrebu, nego i kasnije, odlazio sam iz svoje Koprivnice na pojedine utakmice svojeg Dinama.

I naravno, odlazilo se i na utakmice reprezentacije Jugoslavije, koje su se igrale u Zagrebu. I nije me stid danas priznati, da sam žestoko navijao za tu reprezentaciju. Ponekad sam se doduše ljutio, kad je (po mome mišljenju) nepravedno bio zapostavljen moj ljubimac Lamza. Nisam tada razmišljao tko je od reprezentativaca bio Srbin, tko Hrvat, a tko Slovenac. Bila je to reprezentacija moje zemlje.

A za one nacionalno zagrižene, mogu reći da je statistički lako ustanoviti da je u toj repki bilo relativno najviše Hrvata. A nogometna reprezentacija Jugoslavije je bila svjetska sila. Htjeli mi to danas priznati ili ne.

Razumljivo, jednakim žarom navijao sam i za reprezentaciju Hrvatske. Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998. godine bio je vrhunac. Treće mjesto na svijetu u daleko najpopularnijem sportu je apsolutno i najveći sportski uspjeh Hrvatske. Smeta me doduše obogotvorenje Ćire Blaževića, kojemu laskavi novinari prišivaju nadimak „trener svih trenera“. A ja ga smatram odgovornim što nismo postigli i više.

Imamo igrača više u polufinalu protiv Francuske, ali gubimo s 1:2, a on uvodi  Prosinečkog u igru par minuta prije kraja. A taj Prosinečki njegov je „istočni grijeh“.  Pustio ga je u Zvezdu uz tvrdnju da od njega nikada igrač. Što reći o treneru koji tako procjenjuje igrača koji postane najbolji u državi. Šta u državi!? Najbolji mladi vezni igrač u svijetu i koji ima lavovske zasluge za naprijed navedene uspjehe Crvene zvezde. Šteta koju je nanio Dinamu je nemjerljiva.

U to vrijeme kao sudac – onaj pravi, ne nogometni – ozbiljno sam razmišljao da protiv njega podnesem krivičnu prijavu zbog nesavjesnog poslovanja. A sad se laska tom Tuđmanovom klaunu. On pak igra ulogu velikog patriota. A ja se sjećam jedne večeri na Šoderici 80-ih godina s Dražanom Jerkovićem i Vlatkom Markovićem. Uvjeravali su me da bi Ćiro otišao u Beograd pješice samo da ga Zvezda pozove za trenera. Toliko o njegovu hrvatstvu.

Nakon toga, s reprezentacijom se počinju događati sve ružnije stvari. Prvo; sramotno ponašanje naših navijača – kao jedna konstanta. Ako je nešto sigurno na ovom svijetu, onda je to da će naši navijači napraviti neki incident. Izgredi, tučnjave, nedozvoljena pirotehnika na terenima diljem Europe. Oni su sramota za našu zemlju. I sramimo se i bojimo prvog sljedećeg gostovanja. Više se strahuje od njihovih izgreda, nego što se razmišlja o idućem protivniku.

Na domaćim utakmicama još i gore. Najniže šovinističke strasti dolaze do punog izražaja. Igramo recimo protiv Estonije, a cijeli stadion odjekuje povicima: “Ubij Srbina!“. Ili još češće ustaški pozdrav „Za dom spremni!“. Štoviše, poslije utakmice s Islandom naš kapetan Joe Šimunić dolje na terenu s mikrofonom u ruci predvodi taj poklič.

Doduše, primjereno je kažnjen od  strane svjetske nogometne federacije kaznom koja je značila kraj njegove nogometne karijere, ali je nakon toga postavljen u stručni štab reprezentacije. Za nagradu, očito. Dok mogu i shvatiti Joe Šimunića i njegovo odrastanje u emigrantskoj obitelji u Australiji, ostaje za svaku osudu reakcija  naših političara koji prisustvuju utakmicama repke i poslije se prave kako nisu ništa čuli. Čak i hvale navijačku atmosferu.

Tužno je da tužnije biti ne može odnos između sjevera i juga naše zemlje. Tu nije u pitanju inače dobrodošli sportski rivalitet, već je to čista mržnja. Ako dođeš autom zagrebačkih registracija u Split, jako moraš paziti na njega. Jer mogao bi grdno stradati. Obračuni navijačkih hordi Dinama i Hajduka već su uobičajena scena prije, za vrijeme i poslije utakmice. Sa strahom očekujem trenutak kad će se početi brojati i mrtvi.

Ma, nisu stadioni prazni samo zbog loše igre, nego se normalni ljudi skanjivaju ići na takva mjesta. Moram tu s ponosom reći da je naša Koprivnica u tom smislu pravi izuzetak. Ipak smo mi Srednja Europa. Dok je u cijeloj Europi odlazak na stadione pravi obiteljski doživljaj, kod nas je potrebna već i određena količina lične hrabrosti radi odlaska na određene stadione i određene utakmice. Koprivnica je tu izuzetak.

Zdravko Mamić je neosporni gazda našeg nogometa. Njegovi javni nastupi su neviđena mješavina primitivizma, brutalnosti i vrijeđanja. Svima je jasno da se u nogometu silno obogatio. Protiv njega se vode i tri kaznena postupka zbog toga, i to u Osijeku. Ne u Zagrebu jer se sumnja u mogućnost njegova utjecaja na suce u gradu u kojem živi. Tako je on moćan.  Neću i ne smijem prejudicirati presude, ali ostaje činjenica da je on enormno bogat, a i ne pokušava se dokazivati da bi to bogatstvo bilo stečeno izvan nogometa.

Do njega je moglo doći samo prodajom igrača Dinama. Dobio je i Dinamo, ali moralo je nešto kapnuti i u džep velikoga gazde. O tome govore čuveni reprezentativci Modrić i Lovren na početku istrage. Pazite, radi se o osobama koji su idoli tisućama mladih. A onda pred sudom odjednom ih spopadne potpuna amnezija, mijenjaju iskaz ili se ne sjećaju jer, Bože moj, već je proteklo nekoliko godina od toga, pa tko to još da pamti. To što se radilo o najvažnijim događajima u njihovom životu čini jako „uvjerljivom“ njihovu zaboravljivost.

Zbog svojih postupaka, karaktera, ponašanja, a i zavisti, Mamić na sebe navlači silnu omrazu. Rezultira to fizičkim napadom na njega, pa čak i pucanjem u nogu. Mamić uistinu jest simbol svega negativnog u hrvatskom nogometu, ali ovo fizičko obračunavanje, prijetnje na tijelo i život, predstavljaju zabrinjavajući vrhunac postupaka koji su za svaku osudu, i to ne samo verbalnu. Jer ovo nije samo napad na pojedinca, ovo je potencijalna opasnost za cijelo društvo i jasno pokazuje kuda je sve to otišlo. A nogomet je ogledalo društva.

Mogao bih još puno pisati. O svastici na terenu u Splitu, i to za vrijeme utakmice s Italijom. Ti veliki patrioti koji su to uradili toliko su neobrazovani, da ne kažem glupi, pa zaboravljaju da je Split, kad je vladala ideologija koju simbolizira kukasti križ, bio pod Italijom, pa je tim „domoljubima“ očito žao što nije i danas.

Pa pisati o regularnosti natjecanja u Prvoj ligi, gdje sudjeluje Lokomotiva, filijala Dinama, s kojim gubi baš sve utakmice. Baš kao što i HDZ uvijek postiže stopostotnu pobjedu na izborima u BiH. Ili pisati o nogometnom savezu sastavljenom isključivo od članova i najgorljivijih simpatizera HDZ-a. O kompetenciji i moralnom liku formalnog predsjednika Davora Šukera. Ili možda o načinu postavljanja saveznog izbornika reprezentacije, sudačkim aferama…

Ovo bi ipak trebao biti samo jedan članak. A mogao bi nastati omanji roman. Nadam se ipak da je dovoljan da objasni zašto više ne idem na Slavenove utakmice i zašto ne mogu navijati za našu reprezentaciju.

O AUTORU

Mladen Godek bio je drugi liberalni gradonačelnik Koprivnice. Nakon izbora 1997. godine na toj je funkciji naslijedio prethodnika, također člana HSLS-a Vinka Špička. Godek je osoba bogate javne i političke karijere. Bio je općinski sudac, odvjetnik, gradonačelnik, saborski zastupnik, član najviših tijela Hrvatskog helsinškog odbora. Karijeru su mu obilježile oratorske bravure i beskompromisna borba za slobodu i ljudska prava.

Nogomet mu je najveća strast u umirovljeničkim danima. Vjerojatno nema čovjeka u Hrvatskoj koji tjedno prati toliko utakmica različitih europskih i svjetskih liga. Nekad ih, prema vlastitom priznanju, u jednom danu vikenda zna pogledati i više od šest. Zato svaka njegova javna besjeda o nogometu ima posebnu težinu. A posebno kad se referira na njegov Slaven, klub s kojim je desetljećima doslovce živio. No, zanima li to uopće današnju Slavenovu upravu?

 

 

1 Comment on ISPOVIJEST NOGOMETNOG ROMANTIKA Mladen Godek: Zašto više ne idem na utakmice Slavena i reprezentacije

  1. Čitajući tekst nisam zapravo uspio shvatiti zašto više ne idete na utakmice Slavena,uvijek su igrači išli igrati tamo gdje su dobivali više pa i u to Vaše vrijeme romantizma kad je Slaven igrao niže lige (ako sam dobro shvatio),samo što se Vama to tada činilo kao “zajedništvo igrača,navijača i uprave”.To što igrači odlaze i dolaze ( a sami kažete da je to danas normalna pojava) mi se ne čini kao dobar razlog da bilo koga a najmanje Vas kao istinskog zaljubljenika u Slaven otjera sa utakmica kluba koji volite.Davno su prošla vremena romantizma u sportu,pogotovo nogometu,toga danas više nema ni u županijskim ligama i teško je očekivati da će igrači danas doći igrati u Slavenu samo zato jer baš vole Slaven i život u Koprivnici,a ne recimo u Splitu ili Rijeci.Meni je isto teško pao taj poraz od Osijeka( kao i svaki poraz)ali ne zato što nam je neki Ejupi(za kojega nitko od nas nikad prije Slavena nije ni čuo da postoji)zabio 2 gola nego što je moj klub ostao bez bodova.”Ejupiji” će i dalje dolaziti i odlaziti ali nisu oni Slaven niti su ikada bili.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: