NAJNOVIJE

ESEJ O TITU (II. dio) Takav pogreb dotad nije imao niti jedan svjetski državnik. Eto, to je svijet mislio o Josipu Brozu

Sve te momente Tito vješto koristi i uspijeva da Međimurje i Baranja budu vraćeni matici zemlji. Dakako da su Rimski ugovori sada ništavni, tako da je cijela Dalmacija naša, a s njome i gradovi Zadar i Rijeka. Uspijeva da uđe i Istra u granice Hrvatske

Posljednji ispraćaj Josipa Broza Tita 1980. u Beogradu

Piše: MLADEN GODEK

Dok smo u prvom dijelu eseja, koji možete pročitati na ovome linku https://koprivnicki.info/2017/05/22/poucni-esej-o-titu-najcrnji-grijesi-i-najsjajnija-postignuca-najveceg-sina-nasih-naroda-i-narodnosti/, pisali uglavnom o Titovim grijesima, u nastavku želimo prikazati povijesne činjenice koje bivšeg vođu bivše države prikazuju u pozitivnom svjetlu.

Dakle, odmah na početku: Josip Broz Tito jedini je političar koji se odlučno suprotstavio dvojici najvećih moćnika i diktatora u cjelokupnoj povijesti – Hitleru i Staljinu. I to na vrhuncu njihove moći. Iz jedne i druge borbe i sukoba Tito je izašao kao pobjednik. Ovdje ću se odreći mogućnosti iznošenja argumenata pro i contra jer to je naprosto gola činjenica.

O razdoblju do početka II. svjetskog rata u Jugoslaviji i nema se puno kazati. Komunistička partija je nakon Obznane krajem 1920. bila zabranjena i djelovala je u dubokoj ilegali. Bravarski radnik Josip Broz nakon povratka iz zarobljeništva u Rusiji, a boravio je tamo u doba Oktobarske  revolucije 1917. godine, vrlo brzo postaje aktivan član KPJ, bio i proganjan i osuđivan. Na poznatom  Bombaškom procesu 1928. osuđen je na pet godina zatvora. Kaznu je izdržavao u zloglasnoj Lepoglavi. Istine radi, mora se priznati da zatvori u toj prvoj Jugoslaviji nisu prema političkim zatvorenicima primjenjivali suviše strogi tretman, kako bi se moglo očekivati.

Sami komunisti izdržavanje kazni u njima su nazivali Crvenim univerzitetom.  S Josipom Brozom u zatvoru boravi i dugogodišnji komunistički zatvorenik, beogradski Židov Moša Pijade, koji je upravo u zatvoru preveo Marxov Kapital. Broz tu upoznaje teoretske osnove marksizma i lenjinizma. Nema nikakve sumnje da se u to vrijeme izgradio kao uvjereni komunist. Poslije odslužene kazne odlazi u zemlju proleterijata – SSSR. Taj njegov boravak se poklapa sa vremenom najstrašnijih progona i Staljinovih čistki. Kako je on uspio iz toga izaći živ i zdrav, nikada do kraja nije razjašnjeno, ali da je upoznao pravu narav Staljinovog režima, u to nema sumnje. Kominterna ga određuje za generalnog sekretara KPJ. Nije teško zaključiti da je to išlo uza Staljinov blagoslov. Po povratku 1937. godine on uspijeva konsolidirati Komunističku partiju, iako objektivno ona pred sam rat i nije predstavljala neku respektabilnu snagu, ako se izuzme da su njezini članovi bili pravi fanatici i uvjereni komunisti.

Nakon što je Hitler napao SSSR 22. lipnja 1941. godine, KPJ na čelu s Titom bila je spremna da povede antifašističku borbu. Doista, tog istog dana formira se Sisački partizanski odred na čelu sa Vladimirom Janjićem Capom (u odredu je od samog početka i kasniji naš general Janko Bobetko) i odmah počinje s terorističkim napadima i oružanim sukobima. Bio je to prvi oružani otpor nekog naroda u tada već porobljenoj Europi. Činjenica da je taj odred bio isključivo sastavljen od Hrvata može nam biti samo na ponos. Danas 22. lipnja slavimo kao Dan antifašističke borbe i taj datum uvršten je u državne blagdane.

Zanimljivo da tako nije bilo u socijalističkoj Jugoslaviji. Tamo je taj status uživao 4. juli, kad je pukla prva ustanička puška u Srbu. Razlog ovome baš i nije jasan, osim ako se uzme da o ustanku u Sisku nije formalnu odluku donio KPJ, nego je do njega došlo spontanom reakcijom kao odgovor na nacistički napad na Sovjetski Savez. Jasno da je time automatski prestao pakt Staljin – Hitler, koji je ranije unosio veliku zabunu u redove komunista. Ali, ubrzo KPJ na čelu s Titom preuzima vodeću ulogu u partizanskom ratu, kojeg nakon četverogodišnje teške borbe dovodi do pobjede. Za potpuno razumijevanje ove slavne epohe našeg naroda, valja malo razmotriti situaciju nastalu nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije (17. travnja 1941. godine) i bijega Vlade na čelu s kraljem Petrom u London.

S Fidelom Castrom

Manji broj oficira i vojnika poražene vojske nije se predao, nego se odlučio za nastavak borbe protiv Nijemaca. Tako je nastao četnički pokret na čelu s pukovnikom Dražom Mihailovićem. Oni su pretežno locirani na Ravnoj Gori u zapadnoj Srbiji, ali postoje i u drugim dijelovima Jugoslavije, no svuda čine ih isključivo pripadnici srpske nacionalnosti. Od zamišljenog oružanog otpora Nijemcima brzo odustaju jer smatraju da još nije vrijeme za to. Misle: rat će odlučiti rezultat sukoba između velikih sila, dok će oni čekati daljnji razvoj i uključiti se oružjem kad za to dođe vrijeme. Ovaj oportunistički stav prekidaju jedino kada posežu za oružjem protiv partizana. Oni se smatraju regularnom vojskom, koja ima za cilj obnoviti Jugoslaviju kao kraljevinu na čelu sa srpskom dinastijom Karađorđevića. Saveznici ih tretiraju kao herojske borce, njima stiže pomoć, o njima se čak snima i film u Hollywoodu, veliča se njihova „herojska borba“ protiv okupatora. Dugo će trebati dok se spozna prav istina.

Četnicima se, naravno, ne sviđa nastanak Nezavisne Države Hrvatske, protivno je to njihovom osnovnom cilju, ponovnoj uspostavi Kraljevine Jugoslavije, točnije Velike Srbije. Oni zato vrše teror nad hrvatskim stanovništvom, gdje god to mogu. Po zlu su poznati četnici popa Đujića u Kninu, koji su spalili između ostalog Udbinu, a Hrvati su pobjegli sa svojih ognjišta spasavajući goli život. Kad je već riječ o tim nesretnim prognanicima, treba navesti da ih je najveći broj završio upravo u Podravini (Peterancu , Hlebinama, Sigecu…). Jako su se brzo udomaćili, vrijedni i pošteni, a neki od njih postali najveći lokalpatrioti, zaljubljenici u tu našu ravnu i zelenu Podravinu, a i kajkavsku riječ. Ne mogu a da ne spomenem barem dr. Đonija Mesića i advokata Stjepana Bićana.

Bilo bi logično očekivati da će se četnici najviše sukobljavati s vojskom NDH. Ali, logika je u povijesti često napuštala ove krajeve. Tako se četnici i ustaše uopće ne sukobljavaju, izuzev pod kraj rata u Bosni. Naprotiv, složno djeluju i zajedno se bore protiv partizana. U Hrvatskoj još za vrijeme onog kratkotrajnog aprilskog rata nastaje NDH, proglašena je 10. travnja 1941. godine. Prethodno je Vlatko Maček, vođa HSS-a, odbio Hitlera da on stane na čelo te novostvorene države. Otišli bi na teren hipoteza da se sada bavimo analizom što bi bilo da je Maček, vođa daleko najjače političke stranke u Hrvatskoj, postupio drukčije. On je bio uvjereni demokrat i vrlo je vjerojatno da bi mnogi zločini počinjeni od strane nove ustaške vlasti bili izbjegnuti.

Ovako iz emigracije, fašističke Italije, dolaze ustaše. Njihov vođa Ante Pavelić postaje poglavnik NDH. Tako pompozno, pa i privlačno djeluje ovaj naziv nezavisna. Ali ta je država najmanje nezavisna. Sam Pavelić je obična marioneta Hitlera i Mussolinija. Najgore je što on u svemu slijedi politiku svoga fašističkog pokrovitelja Mussolinija i nacističkog uzora Hitlera. Mussoliniju predaje našu Dalmaciju, kolijevku naše državnosti još iz ranog srednjeg vijeka. Hitlera na neki način čak i nadmašuje u zločinima. Naime, osim istrebljenja „niže“ rase, Židova, on jednako postupa i s Romima, ali i Srbima, koji stoljećima žive na hrvatskom tlu. Koncentracioni logor Jasenovac je jedini logor, između mnogobrojnih u Europi, kojeg nisu osnovali nacisti i koji u njemu uopće nisu ni bili. Tim logorom upravljao je Maks Luburić sa svojim ustašama. Danas se zna da je u Jasenovcu smrtno stradalo preko 83.000 ljudi (postoji popis s njihovim imenima i prezimenima). Čak su i Nijemci bili neugodno iznenađeni veličinom zločina prema Srbima i nimalo im se to nije sviđalo jer su bili svjesni da se time jača partizanski pokret (Glaise von Horstenau: Zapisi iz NDH). Zapravo je ta država bila podijeljena na južni dio, gdje su gazdovali Talijani sa svojim fašističkim odredima, i sjeverni gdje su suvereno vladali nacisti, Nijemci. Ne bih pogriješio da sam ovu riječ država stavio pod navodnike.

Ranjen u žestokim borbama u Bosni

A NDH nije bila ni Hrvatska jer u nju nisu ušli mnogi naši krajevi. Uz već ranije potalijančenu Istru, Rijeku i Zadar, sada ostajemo i bez praktično cijele Dalmacije, a u to možemo ubrojiti i Međimurje te Baranju. Istina, u granice države kao neki nadomjestak ušla je BiH, čak se planira da Banja Luka bude glavni grad. Bosanske muslimane  nazivaju „cvijetom Hrvatstva“. Posebno tragičan je položaj Srba u Hrvatskoj. Oni su krivci radi podrške Kraljevini Jugoslaviji i dinastiji Karađorđevića. Ovo i nije baš potpuna istina. Njihov neprikosnoveni vođa Svetozar Pribičević je uistinu bio glavni zagovornik nastanka Jugoslavije, u dva navrata bio je i u Vladi kao ministar unutarnjih poslova i prosvjete, ali već od 1925. prelazi u oporbu pa dvije godine kasnije sklapa koaliciju svoje Samostalne demokratske stranke sa Stjepanom Radićem i njegovom Hrvatskom seljačkom strankom. Oni su žestoki protivnici kraljevskog dvora i velikosrpske politike. Nakon atentata na Radića, Pribičević emigrira iz zemlje i ubrzo umire u emigraciji u Parizu. Poslije toga više nema političke suradnje između Hrvata i Srba. Međusobni odnosi još se bitno pogoršavaju, nakon što su ustaše organizirale ubojstvo kralja Aleksandra u Marseillu u studenom 1934. godine.

Ustaše očito smatraju Srbe glavnim protivnicima samostalne hrvatske države. Ako se to i može razumjeti, nikako se ne može opravdati nečuveni teror nad  tom etničkom skupinom na cijelom teritoriju države. A teror se provodi masovnim ubojstvima Srba, paljenjem njihovih sela, odvođenjem u logore, prisilnim iseljenjem u Srbiju i nasilnim pokrštavanjem. U praksi se provode riječi ustaškog ministra i istaknutog hrvatskog književnika Mile Budaka: Trećinu ubiti, trećinu iseliti, trećinu pokrstiti! To je genocid i to se s tugom mora priznati.

Na jednoj strani imamo četnike koji proganjaju i ubijaju Hrvate, a na drugoj strani ustaše koji to isto rade sa Srbima. U tim okolnostima nastaje i raste partizanski pokret, koji se snažno tome protivi, a iz njihovog odnosa prema tom međusobnom ubijanju postupno se iskovala parola “bratstvo i jedinstvo”. Kad bi se čovjek potpuno oslobodio političkog opredjeljenja i isključivo s moralno humanog, ljudskog stajališta sigurno bi se priklonio ovoj opciji koja međusobno istrebljivanje tretira kao najveće moguće zlo i umjesto toga poziva na zajedničku borbu protiv okupatora, ali i narodnih neprijatelja, kako partizani nazivaju ustaše i četnike. Na čelu tog partizanskog pokreta je Hrvat Tito, mnogi istaknuti rukovodioci KPJ su također hrvati. Ali početno u partizanima najbrojniji su Srbi, koji spas od ustaške kame traže bijegom u šume i priključuju se masovno partizanima. Nikako ne zbog svojih komunističkih uvjerenja.

Pošteno je da im se za ovo oda priznanje jer, protivno očekivanjima, ne priključuju se četnicima. Protiv njih se, naprotiv, žestoko bore. Partizanski pokret je u početku naglašeno antifašistički. Tek postupno kad partizanski odredi postaju brigade, a na kraju čak i armija, postaje očigledna dominacija komunista i njihov cilj stvaranje nove Jugoslavije, koja će biti socijalistička republika. Ali, do toga je tek trebalo doći. Glavne borbe se vode po šumama i gorama BiH. To traje gotovo pune četiri godine i povremeno je to pravi martirij. S povijesne distance gledano, pomalo nestvarno djeluje da su partizani u toj neravnopravnoj borbi uspjeli pobijediti. I to gerilskim ratovanjem. Život u šumi i slabo naseljenim krajevima pružao je određenu zaštitu. Sigurnost je bila najvažnija i odnosila je pobjedu nad teškoćama življenja u okrutnim uvjetima. Ali, ni ta sigurnost nije bila apsolutna i protiv njih je poduzimano nekoliko žestokih ofenziva. Zajednički su nastupali Nijemci i Talijani, ustaše i četnici. Nemoguće je ne priznati partizanima izuzetno herojstvo. Pomogao im je i pad Italije 8. rujna 1943. kad su se domogli oružja, pa i ljudstva. Stalno je rastao i broj Hrvata u partizanskim jedinicama. Naročito je bio veliki broj Dalmatinaca, izuzetnih boraca za svoju Dalmaciju koji se nikako nisu mogli pomiriti sa time da ona ostane dio Italije. Usput: Talijani su vršili strašan pritisak na rukovodstvo i igrače Hajduka da se natječu u I. talijanskoj nogometnoj ligi. Ovi su jednako uporno to odbijali. Konačno su uspjeli prebjeći na oslobođeni teritorij i nastupali kao predstavnici Jugoslavenske armije u nogometnim susretima s raznim savezničkim momčadima. Sam Tito i nije bio baš neki ljubitelj nogometa, ali, kažu, bio je navijač Hajduka.

Vođa partizana Tito je nesporno bio glavni strateg gerilskog ratovanja i odlučni faktor kod donošenja presudnih političkih odluka. Prve tri godine rata stalno je među svojim partizanima, sudionik najžešćih borbi (Neretva, Sutjeska…). On je osobno čak i cilj i meta jedne ofenzive (zračni desant na Drvar) povedene s isključivom svrhom da ga se likvidira. U borbi na Sutjesci bio je i ranjen. Po tome on se razlikuje od svih ostalih vodećih ljudi iz redova antifašističke koalicije.

Osim nesumnjive osobne hrabrosti, počinje dolaziti do izražaja i njegov izraziti politički talent. Konačno uspijeva uvjeriti saveznike, da su partizani na ovom prostoru jedina oružana snaga u borbi protiv Nijemaca i njihovih saveznika. Misije koje šalje Britanija na oslobođeni teritorij to potvrđuju, a u jednoj misiji sudjeluje i sin Winstona Churchilla, Rundolf. Tito organizira i povijesno II. zasjedanje AVNOJ-a 29. studenog 1943. u Jajcu. Tu su donesene sudbonosne odluke za poslijeratnu Jugoslaviju. U pregovorima s predsjednikom izbjegličke vlade dr. Šubašićem, Tito pokazuje sposobnosti vještog pregovarača i postiže svoj cilj. Poslijeratna Jugoslavija bit će federativna republika. Nema povratka kralja Petra na prijestolje.

I danas izaziva mnoge kontroverze

Konačna vojna pobjeda, iako kod oslobođenja Beograda (oktobar 1944.) i sjeveroistočnog dijela zemlje sudjeluju i trupe sovjetske armije. Na drugoj strani Titova pobjednička vojska ulazi čak i u Trst i Korušku u Austriji. Tito je apsolutni vojni pobjednik i priznat kao takav od strane svih država Antifašističke koalicije.

Što bi se, hipotetski, dogodilo da nije bilo Tita i partizanskog pokreta? Hrvatska sa svojom fašističkom NDH bila bi poražena strana u ratu. Na pobjedničkoj strani bi bili četnici, izbjeglička vlada u Londonu i kralj Petar Karađorđević. To znači da bi bila obnovljena Kraljevina Srbija na čelu sa srpskom dinastijom Karađorđevića. Valjda nikoga ne treba uvjeravati kakova bi se velikosrpska politika tek u takvoj situaciji provodila. Dobro  smo je upoznali u prijeratnoj Jugoslaviji, a sada su još Hrvati poraženi s teškim teretom velikih ratnih zločina nad Srbima. Ono što se nama Hrvatima događalo prije, bio bi tek blagi uvod u ono što bi se sada događalo s genocidnim narodom (kako bi nas nazivali i tretirali pobjednički četnici i Srbi na vladajućim položajima).

Ni s jedne druge strane stvari ne izgledaju ništa bolje. Talijani su likvidirali Mussolinija i njegove fašiste te nakon potpisane kapitulacije 8. rujna, a službeno objavljene 9. rujna 1943. godine primjenjuju svoju već prokušanu taktiku iz I. svjetskog rata (baš bi je mogli i patentirati). Priključuju se pobjedničkoj strani na kojoj se i zatiču na kraju rata. Baš bih volio da mi netko iznese argumente kojima bi se mogla poslužiti Hrvatska da zatraži naše krajeve uz more. Scenarij crn da crnji ne može biti. Ali mi imamo Tita, mnoge Hrvate na istaknutim političkim i vojnim položajima i iznad svega vojsku koja je svojim uspjesima zadivila pobjedničke sile i dobila priznanje zbog proste činjenice da su zbog svojih uspjeha prisilili Nijemce da tu gotovo cijelo vrijeme rata drže znatne vojne snage koje su im kobno nedostajale na drugim ratištima.

U pregovorima o novim granicama europskih država Tito postiže, slobodno se može reći, maksimum. Nije sve pošteno, ali je učinkovito. Zbog ratnih odšteta i jačanja pregovaračkih pozicija debelo se pretjeruje sa ratnim žrtvama, a u tom okviru prikazuje se monstruozna brojka od 700.000 stradalih u Jasenovcu. Ne znam samo tko bi ih tolike ubio i gdje bi ih sahranio. Stradali su volksdeutscheri, koji su kao pristalice Hitlera protjerani sa svojih bogatih imanja u Slavoniji i Vojvodini. Jednako su prošli Talijani, vjekovni stanovnici Istre i Kvarnera, a i  drugih dijelova naše obale. Njih je bilo preko 100.000 i oni su navodno dobrovoljno optirali da se isele u svoju matičnu državu Italiju. To je znatno izmijenilo broj stanovništva tih krajeva u korist Hrvata i Slovenaca.

Sve te momente Tito vješto koristi i uspijeva da Međimurje i Baranja budu vraćeni matici zemlji. Dakako da su Rimski ugovori sada ništavni, tako da je cijela Dalmacija naša, a s njome i gradovi Zadar i Rijeka. Uspijeva da uđe i Istra u granice Hrvatske (u manjem sjevernom dijelu i u Sloveniju). A Istra – a propos – je danas silno važna turistička destinacija. Takova teritorijalna proširenja nikada nitko u povijesti Hrvata nije uspio ostvariti. Protivnike ove moje tvrdnje lijepo molim da mi navedu barem jedno ime, jednu ličnost, koja je barem približno to postigla. Naravno da je nema. U cijeloj našoj povijesti! Ali, elementarna logika i ovdje gubi bitku s emocijama. Nekako bi bilo za očekivati da najžešći hrvatski nacionalisti, oni koji sebe nazivaju najvećim domoljubima, barem to Titu honoriraju. Ali ne, mi doživljavamo da netko (ili neki) od njih na stadionu Hajduka iscrta kukasti križ. I to baš na utakmici s Italijom. Onaj znak pod kojim je Split bio pripojen Italiji. Valjda taj patriot izražava žaljenje što tako nije ostalo. Apsurd nad apsurdima.

Često čitam i čujem da se partizani izjednačuju s četnicima. A to je već skandalozno nepoznavanje povijesti. Partizani su se nesmiljeno borili protiv četnika. Doslovce su ih satrli. Njihov vođa Draža Mihajlović suđen je zbog suradnje s okupatorima i strijeljan. Danas je u Srbiji provedena rehabilitacija Draže Mihajlovića kao velikog srpskog rodoljuba. Gdje se tu mogu naći zajedničke crte između njega i Tita, između četnika i partizana ostaje potpuna zagonetka. Nema ih, naravno, ali ima velikog neznanja kod pristalica te teze. Zločini počinjeni od komunista u zadnjim danima rata i prvim mjesecima poslije njega su za svaku osudu i bacaju ružnu sjenu na slavnu epopeju partizanskog ratovanja. Ali, to nikako ne može osporiti uspjehe i koristi za Hrvatsku koju je ona zbog partizanske borbe imala.

Kraj rata je Jugoslaviju zatekao u jadnom stanju. Kraljevina Jugoslavija bila je jedna od najsiromašnijh i najzaostalijih država Europe. Sada se tome pridružuju još i ratna razaranja te ogroman broj stradalih i poginulih. Naročito je teška situacija u gradovima, kojima gotovo prijeti glad. Tada dolazi do nasilnog oduzimanja „viška“ poljoprivrednih proizvoda seljacima. Scene „čišćenja tavana“ teške su i mučne. To je doba pravog crvenog terora. Ali, objektivno gledano, mnogo od toga je bila nužnost. Titova politika u to vrijeme uvelike imitira Staljinovu. U to se može ubrojiti i neuspio eksperiment s prisilnim učlanjenjem seljaka u seljačke radne zadruge. Industrijska poduzeća, banke, trgovine, sve se to oduzima od vlasnika i postaje državna imovina. Državna politika to prikazuje kao nužan korak u stvaranju boljeg i pravednijeg socijalističkog društva. Nema pak nikakve sumnje da je to bila velika nepravda. Ali, tvrde, ukidanje privatnog vlasništva temelj je socijalističkog društva. Budućnost će pokazati da takva privreda ne može imati trajni ekonomski uspjeh. Baš kao ni ograničenje veličine seljačkih posjeda na maksimum od deset hektara. Protivno je to naglom razvoju mehanizacije za poljoprivrednu obradu. To se pokušalo ispraviti spomenutim seljačkim radnim zadrugama, ali to nije išlo. Naš seljak želi biti svoj gazda. Svoj na svome.

Godine 1947. nad Europu se spustila „željezna zavjesa“(Churchill). Dojučerašnji saveznici postali su mrski neprijatelji. Na zapadnoj strani su demokratske kapitalističke zemlje, a na istočnoj SSSR sa svojim satelitima. Među potonjima je i Jugoslavija kao najvjerniji saveznik Staljina. Međutim, između nje i ostalih socijalističkih zemalja postoji jedna, ali bitna razlika. Sve one redom: Bugarska, Rumunjska, Mađarska, Čehoslovačka, Poljska i Istočna Njemačka svoje socijalističke države su dobile na bajunetima Crvene armije. A Jugoslavija je svoju slobodu dobila vlastitom borbom. I Tito i njegovi partizani na ovo su posebno ponosni. Kako su prošle ostale države u zagrljaju Velikog brata, dobro je poznato. A to isto Staljin želi sprovesti i nad Jugoslavijom, ostvariti potpunu prevlast – i gospodarsku i političku. Tome se Tito odlučno suprotstavlja, to je ono poznato ‘ne’ Staljinu. Naravno, Tito predobro zna do kakovih posljedica to može dovesti. Ipak, do oružanog napada SSSR-a na otpadničku Jugoslaviju ne dolazi.

Ali, Titova Jugoslavija našla se u nezavidnom položaju. Isključena iz socijalističkog lagera, a da istovremeno ne pripada zapadnom bloku. I u tim teškim trenutcima dolazi do izražaja Titov veliki politički talent. On postaje miljenik Zapada, vodeći političari kapitalističkih zemalja Europe, čemu se u potpunosti pridružuje i SAD, ocjenjuju da je ovim nastala velika rupa u naizgled čvrstoj monolitnosti SSSR-aa i satelitskih država te su odlučni da maksimalno pomognu Jugoslaviji. To je konkretna pomoć, koja doista pomaže Jugoslaviji da izađe iz ekonomskih teškoća, te oko 1955. godine Jugoslavija uz Japan bilježi najveću stopu ekonomskog rasta.

A kakav je to tek bio osobni trijumf Tita kad 1955. godine u Beograd dolazi Nikita Hruščov, nasljednik Staljina. Doslovno dolazi u Canossu, ispričava se i priznaje da nisu bili u pravu. Bilo je to motivirano njegovom željom da odbjeglog sina vrati u svoj blok. Ali, ne ide to. Tito je čvrst u odluci da Jugoslavija ide svojim putem u socijalizam. Ipak, kroz cijelo vrijeme on ostaje uvjereni komunist. Demokracija je njemu potpuno strana i neprihvatljiva. Zato se i nesmiljeno 1954. godine obračunava s Milovanom Đilasom, dotad svojim najbližim suradnikom.

Ranih 50-ih uvodi se radničko samoupravljanje, kao najočitiji dokaz da je to država radnika. O tome kakav je bio stvarni rezultat tog eksperimenta dalo bi se raspravljati jer ga uostalom nitko nije ponovio. Ostaje ipak činjenica da se 60-ih i 70-ih godina životni standard stalno povećavao. U tom dijelu bili smo znatno ispred svih socijalističkih zemalja. Ali smo istovremeno gledali i na Zapad, gdje su ljudi nesumnjivo bolje živjeli. Tu dolazimo do pitanja kakav je život bio u Titovoj Jugoslaviji u usporedbi sa današnjim. Postoji danas određeni broj ljudi koji su ostvarili mnogo veće bogatstvo nego što su ga imali u socijalizmu. Točnije rečeno, nego što bi ga ikad u socijalizmu mogli imati.

Državnik koji je izmislio pokret nesvrstanih

U prvom razdoblju, za Titova života, ne može se osporiti rast gospodarstva i životnog standarda stanovništva. Nije Tito bio neki ekonomist, ali zato je koristio svoj ugled državnika svjetskog formata. Iz toga je cijela Jugoslavija imala konkretnu ekonomsku korist. Poslije njegove smrti iskovana je parola: I poslije Tita – Tito! Ali to je bila samo parola, dok je zemlja tonula u sve veće ekonomske teškoće. Za to Tito ne može snositi odgovornost, ali ipak mnogi to njemu stavljaju u krivnju. A ovo razdoblje bremenito teškoćama ostaje u sjećanju mnogih (nestašica živežnih namirnica, vožnja par nepar itd).

Zanimljivo je promotriti kakav stav prema Titu imaju narodi koji su živjeli u njegovoj državi “bratstva i jedinstva”. Za Hrvatsku neću govoriti jer svima nama je to dobro poznato. Drugi narodi: Bošnjaci, Makedonci, Crnogorci, Kosovari – o njemu imaju izrazito pozitivno mišljenje. I Slovenci su uglavnom zadržali taj pozitivni stav prema njemu. Najviše protivnika ima u Srbiji. Ne mogu mu oprostiti što je stvorio dvije autonomne pokrajine u Srbiji, Vojvodinu i Kosovo, koje su onda još Ustavom dobile i mnoge elemente republike. Doista, kad se analizira Titov odnos prema Srbiji, čini se da se on držao mišljenja kojeg je očigledno stekao još u Kraljevini Jugoslaviji. Što slabija Srbija, to jača Jugoslavija.

Fama je da se najviše ulagalo u Srbiju koja bi onda po tome bila najrazvijenija republika. Naprotiv, najrazvijenije su bile Slovenija i Hrvatska. Istina, mnogo se gradilo u Beogradu, na neki način razumljivo jer je bio glavni grad Jugoslavije. Ali, u njemu su zaostala mnoga zdanja i kuće iz turskih vremena, što je jasno pokazivalo kakova je kasaba Beograd još do nedavno bio. Suprotno, Zagreb je po industriji, financijskoj moći, kulturi i po mnogo čemu drugom bio prvi grad SFRJ. A što je ostalo iza Tita kao neupitna vrijedna dostignuća? Za to bi bilo dovoljno samo okrenuti se oko sebe. Ne mogu se previdjeti mnogobrojne obiteljske kuće u gradovima i selima. Građene su najvećim dijelom dugogodišnjim i izuzetno povoljnim kreditima, pa su neki na kraju mjesečnu ratu plaćali gotovo u visini vrijednosti kutije malo skupljih cigareta. Ostale su tvornice, danas često napuštena zdanja, ostale su ceste i željeznice i mnogo toga drugog izgrađenog u to vrijeme.

Postojala je puna zaposlenost. Radili nisu samo oni kojima se to nije dalo. Mnoga poduzeća su svojim radnicima davala stanove na trajno korištenje. Također su neka poduzeća imala svoja odmarališta na moru, koja su u vrijeme godišnjih odmora mnogo jeftinije koristili njihovi zaposlenici. Mirovine su isplaćivane onima koji su za vrijeme rada odvajali sredstva u mirovinske fondove. Besplatno je bilo zdravstveno osiguranje, liječenje i školovanje od osnovne do fakulteta. Plaće i mirovine u odnosu na današnje bile su manje, ali zato sigurne. Sve u svemu, nije to bio bogat život, ali jako daleko od siromaštva kako se to danas nerijetko pokušava prikazati.

Između suprotstavljenih blokova Tito nalazi svoj treći put. Zajedno s Nehruom i Naserom osniva pokret nesvrstanih. U taj pokret ulazi 120 zemlja svijeta sa preko 50 posto svjetskog stanovništva. A Tito vrlo brzo postaje neprikosnoveni lider tog pokreta. Njegova popularnost postaje nevjerojatna. Njegovo ime poznato je diljem svijeta. Čak i danas, pričala mi nećakinja koja je nedavno bila na Kubi, ljudi tamo spominju Tita s uvažavanjem. Zato i ne čudi da kod svih kriznih situacija u svijetu i najveće velesile su osluškivale kako će Tito reagirati. Može to sve izgledati za neupućene kao pretjerivanje, ali to je istina i zato sam u početku ovog eseja rekao da Titova biografija doista djeluje kao bajka. Imala je dakako i Jugoslavija od toga određene koristi, no to je ipak bila promocija Tita kao velike i značajne političke ličnosti XX. stoljeća. A on se u toj ulozi dobro snalazio i u njoj očigledno uživao.

Vrijeme ipak nosi svoje, postupno slabe fizičke i intelektualne snage kod već ostarjelog Tita. Ipak, on čini još jednu veliku stvar za Hrvatsku. Govorim o Ustavu iz 1974. godine. Njime republike dobivaju elemente samostalnosti, a kao najvažnije priznaje im se pravo na samoodređenje do otcjepljenja. U kriznom vremenu našeg Domovinskog rata formirana je Badinterova komisija, koja treba dati odgovor  je li hrvatska namjera da izađe iz zajedničke države pravno osnovana, je li temeljena na odredbama Ustava. U prosincu 1991. godine dolazi pozitivan odgovor ove komisije. To je ključni moment za međunarodno priznanje Hrvatske kao samostalne države. I doista, Island prvi, zatim Vatikan i druge zemlje to priznaju, a konačno 15. siječnja 1992. to isto čine i zemlje Europske Unije. Slijedi i primanje Hrvatske u Organizaciju ujedinjenih naroda. Time je borba za samostalnost Hrvatske dovršena.

Tito umire 4. svibnja 1980. godine u Ljubljani. O tome kakav je ugled taj čovjek imao u svijetu pokazalo se na njegovom posljednjem ispraćaju. Tito ima najveći sprovod u cjelokupnoj povijesti. To iskazivanje poštovanja liku i djelu Josipa Broza Tita izuzetno je veliko, impozantno. Da to nisu puste fraze navest ću samo tko prisustvuje posljednjem ispraćaju i odavanju posljednje počasti Titu. Na pogreb stiže 209 izaslanstava iz 127 država svijeta. Između ostalih – četiri kralja 32 predsjednika država, 22 premijera, itd. Kuriozitet je da se na pogrebu prvi i jedini put sreću državnici suprotstavljenih blokova, primjerice Leonid Brežnjev i Margaret Thatcher. Šteta je, možda, što tamo nije bio veliki znalac povijesti, naš crnokošuljaški Podravec Dražen Keleminec, da sve te svjetske velikane uvjeri kako grubo griješe,jer odaju poštu jednom od najvećih krvnika XX. stoljeća.

Završit ću ovaj esej s jednim vicem koji možda najrječitije govori o Titu i sadašnjem odnosu prema njemu. Kad je ono naša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović maknula Titovu bistu iz predsjedničke palače i odlučila je vratiti Kumrovcu, javili to Titu na onom svijetu. On je mirno odslušao i samo kratko zapitao: “A je li, bogati, i Istru vratila Talijanima”?

11 Comments on ESEJ O TITU (II. dio) Takav pogreb dotad nije imao niti jedan svjetski državnik. Eto, to je svijet mislio o Josipu Brozu

  1. Znalački i analitički, smireno i objektivno – pravi kompendij. Bravo, Godek!

    Sviđa mi se

  2. Odlicno i vjerodostojno prikazano! Spremni smo za nastavak!

    Sviđa mi se

  3. Ovo je doista portal s mozgom. Predlazem uredniku da oba teksta posalje Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta te da se uvrsti u skolske udzbenike. Da buduce generacije napokon saznaju istinu o Titu. Bravo M. Godek

    Sviđa mi se

  4. Romina, bas tako. Ovo bi stvarno trebalo u obavezno stivo iz povijesti za vise razrede srednje.Sve receno. Samo se bojim da to nije moguce u zemlji kojoj je natpus Za dom spremni u Jasenovcu sasvim ok….

    Sviđa mi se

  5. O onima koji uzvikuju ,, za dom spremni” vrijedi povijesna anegdota iz 1941 kada je jedan pjesnik pred Roosevelltom rekao: Vi hrvati ste najhrabriji narod na svijetu, ali ne po tome sto se nicega ne bojite, vec sto se nicega ne stidite.

    Sviđa mi se

  6. Vladimir Milivojević // 25. svibnja 2017. u 22:57 // Odgovori

    Veoma malo je javnih djelatnika koji su u stanju razlučiti temeljne vrijednosti povijesnog značaja za RH ostvarene u vrijeme Titove Jugoslavije, u odnosu na mnoge greške koje su, bez sumnje, učinjene. M. Godek uočava problem, ukazuje na mnoge frustracije naših ljudi proizašlih iz naše ne tako davne prošlosti, i nudi argumente za javnu raspravu. Pero

    Sviđa mi se

  7. Sjajan tekst moga dragog suradnika i istomisljenika.
    Ostat ce ovdje, javno dostupan j kad nas vise ne bude.

    Sviđa mi se

  8. Nije se Tito suprotstavio ni Hitleru ni Staljinu. Tek kada je Hitler napao SSSR -Tito se kao NKVD-ov agenet priklonio Staljinu.
    Isto tako – nije Tito odbacio Staljina – nego obrnuto. Samo zahvaljući lošem iskustvu koje je Staljin imao u slučaju Koreje, tj činjenice da su se u rat umješali i Ameri, Staljin se nije usudio još jednom igrati s Amerima i tako je Tito preživio. Glede tzv veličanstvenog sprovoda koje je imao Tito – još veličanstveniji sprovod imao je Staljin, kao i svi sjevernokorejski i ostali komunistički zlikovci!
    https://www.express.hr/life/milijuni-na-trgu-ovako-je-izgledao-staljinov-pogreb-9631

    Sviđa mi se

  9. Ovaj komentar izvjesnog Glagolitica u ozbiljnoj je zavadi sa elementarnom logikom, ali i sa elementarnom matematikom. A za to se ne može naći isprika niti u slabom ili nikakvom poznavanju povijesti.Tako doznajemo da je Hitler napao Tita, a ne obrnuto kako se navodi u članku. I da nije Tito odbacio Staljina, nego opet obrnuto. A Staljin nije napao na Jugoslaviju zbog loših iskustava koje je stekao u Korejskom ratu. Ma zamislite vi tog velikog vizionara Staljina. Sukob sa Titom on ima 1948. godine, ali ne napada Tita, jer već tada zna da će imati loše iskustvo sa Amerima u Korejskom ratu, koji će početi dvije godine kasnije 1950. Ne znam točno koliko predstavnika država je bilo na Staljinovom sprovodu, ali teško da ih je bilo više od deset. A na sprovodima sjevernokorejskih diktatora valjda samo jedan (predstavnik Kine). A nekako, baš za vraga, oba ta broja i 1 i 10 puno su manji od broja 127. Za svakog valjda osim za ovog mrzitelja Tita.

    Liked by 2 people

  10. Glagoltic, ti si imao jedan iz povjesti. Ovo je prilika da procitas tekst i nesto barem naucis.

    Liked by 1 person

  11. Sat povijesti profesora Godeka 😇
    Djeco, budite mirni i pazljivo slusajte…

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: