NAJNOVIJE

REMETINEČKA LISTA Nisu birači krivi što bi Ćaća danas sigurno postao novi splitski gradonačelnik

Mali je čovjek, s druge strane, prepušten na milost i nemilost svirepoj državnoj administraciji i divljem kapitalizmu. U njihovu slučaju pravosuđe je vrlo učinkovito

Oglasni stup u središtu Koprivnice - mladost trči počasni krug

Zoran Vinković u Đakovu, Ivica Kirin u Virovitici, Ivan Čehok u Varaždinu, Milan Bandić u Zagrebu. Kad bih u nekoj ludoj logičkoj i misaonoj igrici morao nastaviti niz prema jugu, bez imalo premišljanja napisao bih – Božidar Kalmeta u Zadru, Ivo Sanader u Splitu i Andro Vlahušić u Dubrovniku. Ne znam kako drugima, ali Kalmeti i Ćaći pobjeda bi bila zajamčena u prvom krugu.

Siguran sam u to, kao što sam siguran da šef SDP-a Davor Bernardić neće dočekati Božić na čelu stranke i da će Zoki Milanović učiniti baš sve da postane SDP-ov kandidat za predsjednika Republike na izborima potkraj 2019. godine. Da malo vadi mast Kolindi koja mu ne može oprostiti javno ponižavanje nakon što je u drugom krugu detronizirala zabludjelog pijanista Ivu Josipovića. Zamislite samo da se Sanader kandidirao za gradonačelnika Splita. Čovjek neosuđivan i pred Bogom čist, svemrežje bi vrlo brzo završilo u sveopćem deliriju. Pobjeda ko suza već u prvom krugu. Žele i Opara ne bi imali baš nikakve šanse.

Od početka teksta do ovog pasusa spominjemo favorite na lokalnim izborima koji su u ozbiljnoj zavadi s pravosuđem. Unatoč tome ili baš zato – oni su omiljeni među biračkim pukom. Pristojni i neporočni protukandidati iz ozbiljnih stranaka jednostavno nemaju baš nikakve šanse. Politički analitičari palamude, malograđanština se zgraža. No, stvari su više nego jednostavne i uopće ne trebaju čuditi.

To da su Sanader, Bandić. Čehok, Kalmeta i Kirin izborni pobjednici valja – hvala budi nebesima – zahvaliti upravo HDZ-u i SDP-u koji su od države, a posebno njezina pravosudnog aparata, napravili besprizornog frankeštajna koji izaziva sveopće zgražanje. Da je pravosuđe instrument visoke politike – u to više ne dvoje ni najveći idealisti u ovome društvu. Previše je indicija koje upućuju na takav zaključak. Dosad je o tome rogoborio Štef s placa, a danas, bogami, isto kao mantru ponavlja i gospon inženjer Slavek iz Naftaplina.

Jesu li politički autoriteti ove države ijedan jedini put javno istupili i poslali poruku kako ne može biti društveno prihatljivo da se na izborima kandidiraju ljudi s optužnicama za najozbiljnija kaznena djela?

Mali je čovjek, s druge strane, prepušten na milost i nemilost svirepoj državnoj administraciji i divljem kapitalizmu. U njihovu slučaju pravosuđe je vrlo učinkovito. Ovrha Hrvatskih voda i HRT-a sjeda neumoljivo s odvjetničkim troškovima i svim naknadama, a bankama je omogućeno i da vam s tavana odnese stare ribičke čižme i sabrana djela Karla Marxa. Ako ste pak vi ugroženi – jer svaki dan radite 12 sati dnevno za dvije tisuće kuna i petominutnu stanku za pišanje – nemate se kome žaliti. Državni će inspektori baš svaki put izabrati ispravnu stranu. Onu na kojoj niste vi.

I onda se pojave Čehok u Varaždinu i, recimo, Sanader u Splitu i birači se s nostalgijom prisjete kako je bilo mnogo bolje dok su oni bili na vlasti. Nije bilo krize. Zaposlenost je rasla, plaće su rasle, europska konkurencija nije imala potpunu slobodu na našem tržištu kao danas. Država je te kandidate poslije proganjala, pritvarala i optuživala, a usporedo s tim procesima malom je čovjeku bilo sve gore. Uostalom, Čehok, Kalmeta, Sanader i Bandić danas su slobodni i društveno priznati ljudi. Mediji ih redovito intervjuiraju, face s moralnim integritetom često su u njihovu društvu. Doista, zakaj ne Bandić ako mu je priznanje za poštenje i dobrotu dao i mučenik iz strašnoga holokausta, Oscarom ovjenčan producent Branko Lustig.

Jesu li politički autoriteti ove države ijedan jedini put javno istupili i poslali poruku kako ne može biti društveno prihatljivo da se na izborima kandidiraju ljudi s optužnicama za najozbiljnija kaznena djela? Da nas sve to kao društvo vodi u nesagledivu moralnu evaziju. Nisu. Trgovali su s tim ljudima tamo gdje im je trebao njihov glas – u parlamentu ili stranačkom tijelu. Trgovat će i sutra, bez brige. Davali su im legitimitet, kao što daju legitimitet mladima koji hrle u Irsku i Njemačku u potrazi za boljim životom. Srljamo u propast, ponor ispod nas davno se otvorio, a Plenković, Bernardić i Vrdoljak muče brigu kako što više svojih lieblinga, u naravi apartčika od kojih ova zemlja nikakve koristi vidjeti neće, staviti na izborne liste od Prevlake do Iloka.

I nisu birači krivi. Nipošto. Oni su nepogrješivo prepoznali trenutak kad se Ćaća vraća. Kad je izgubljena svaka nada, kad je stanje dovedeno do apsurda i kad nam treba još samo korak da potonemo u žitki glib – oni mazohistički zemlju guraju preko crte. Da nas bezdan proguta jednom zauvijek i da nakon toga našu lijepu domaju nastane neki novi klinci i narodi. Da uživaju u ovim misirskim krajolicima koje Bog očito nije namijenio budalama.

Piše i snima: Robert Mihaljević

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: