NAJNOVIJE

POUČNI ESEJ O TITU Najcrnji grijesi i najsjajnija postignuća “najvećeg sina naših naroda i narodnosti”

Sjećam se što mi je o događajima iz 1941. pričao otac, koji je nakon proglašenja NDH bio tako sretan da mu se činilo da ne hoda po zemlji, nego da lebdi. A onda je došlo gorko razočaranje

Josip Broz Tito u koprivničkoj Podravki u rujnu 1971. godine

Donosimo vam esej o Titu iz pera našeg autora Mladena Godeka, bivšeg liberalnog gradonačelnika Koprivnice i intelektualca kojeg su lik i djelo tog političara toliko intrigirali da je, kaže, pročitao baš sve što je o Titu dosad publicirano. Godekove objekcije i subjekcije, dakako, bit će sigurno predmet žustrih polemika jer Tito i 37 godina nakon smrti ima mnoge žestoke pobornike i još žešće osporavatelje. Prvi dio njegova poučnog eseja o “najvećem sinu naših naroda i narodnosti” objavljujemo danas, a drugi dio – simbolično – u četvrtak, na Dan mladosti. Na dan kad se nosila štafeta i njegovao golemi kult ličnosti u bivšoj državi koja se raspala u krvi i plamenu. U prvom dijelu Godek piše o Titovim grijesima, a u drugom o njegovim povijesnim zaslugama.

Piše: MLADEN GODEK

Prastara je dilema o ulozi velikih ličnosti u historiji. Jesu li povijesna kretanja posljedica objektivnih datosti ili ih bitno određuje utjecaj jedne ličnosti, bez koje tih događaja jednostavno ne bi bilo. Bi li nastala nacistička Njemačka da se na njezinom teritoriju nije 1913. pojavio prebjeg iz Austrije Adolf Hitler? Ili obrnuto, bi li iznimno sposoban (ne samo kao vojskovođa) Napoleon Bonaparte uspio u nekom drugom vremenu? Bit će da obje ove komponente moraju istodobno postojati bez mogućnosti decidiranog odgovora koja od njih značajno proteže.

Kako odrediti da se pojedincu oda priznanje kao velikoj političkoj ličnosti? Kako tu izbjeći subjektivni sud? Kod toga bi svakako trebalo poći od objektivne spoznaje o tome što je određena osoba željela postići, koji je politički cilj htjela ostvariti. Dakle, potpuno izbjeći osobna slaganja ili neslaganja s tim ciljem. Ako se to usvoji kao kriterij, onda valja konstatirati da je Josip Broz Tito postigao 105 posto od onog što je sebi postavio kao željeno. Ovih pet posto ide na račun toga da je i proživio život iz bajke. Taj je u političkom smislu ostvario sve što je zamislio, a u dugom privatnom životu valjda i više od toga.

Ali, on ostaje kompleksna ličnost – obožavana i osporavana istovremeno. Rasprave o njemu dovode gotovo do usijanja. I danas, 37 godina poslije njegove smrti, s neizvjesnim izgledima da  će uopće ikad prestati.

Fascinantna je njegova biografija. Sve pomalo naliči na bajku. Sin siromašnih roditelja iz Zagorja, sa samo četiri razreda osnovne škole, on postaje najpoznatije ime s ovih prostora, u svijetu poznatiji i od same zemlje kojoj gotovo četiri desetljeća stoji na čelu i kojom suvereno vlada. Zamislite samo – mali Jožek iz našeg Zagorja! U tom pogledu nitko mu nije ni do koljena. Mi smo mali narod, naši velikani predstavljaju dobrim dijelom mitove, kao primjerice kralj Tomislav. Drugi naš junak Matija Gubec izložen je sumnji je li čak i postojao kao povijesna ličnost tog imena (Ambroz?).  Englezi, primjerice, znaju što je Elizabeta I. ručala tog 14. veljače 1573. godine (bitka kod Donje Stubice), slikovito rečeno.  Naš veliki junak Nikola Šubić Zrinski, kao i njegov potomak Nikola Zrinski (na mađarskom napisao spjev Adrianskog mora sirena) svojatani su od Mađara kao njihovi – Mikloš Zrin. I da ne nabrajam dalje.

A stvarnog i autentičnog Hrvata Josipa Broza (priznatog kao jednog od najvećih državnika svoga vremena) osporavamo, uvrštavamo ga u red najvećih zločinaca, pravog hrvatoždera. Uklonili smo njegove spomenike, nazive trgova i ulica, najradije bismo ga uklonili kao značajnu povijesnu ličnost. Kako je to moguće? Upravo zato što je on po svemu prilično kontroverzna osoba, a njegove metode ostvarivanja konkretnih ciljeva su počesto moralno upitne.

No, Tito sigurno nije rođen 25. svibnja 1892. godine. Taj datum izabran je kao njegovo drugo rođenje jer je tog dana 1944. godine za dlaku izbjegao pogibiji prilikom zračnog desanta na Drvar

Njegov životopis intrigira. Kako je uopće moguće da jedan anonimni bravar postane priznati svjetski velikan? Osoba koja se suvereno kreće među kraljevima i najvećim državnicima svog vremena, druži s najznačajnijim umjetnicima, koji poslije razgovora s njime ne štede komplimente, puni su hvale o njegovom šarmu i duhovitosti. Bio je sjajan mačevalac, salonski kozer, svira klavir, govori svjetske jezike.

Nije ni čudo da vrlo brzo počinju priče kako ta osoba nije Josip Broz, nego netko sasvim drugi, nama podmetnuti, mnogo obrazovaniji i talentiraniji nego što bi mali, nedoučeni Zagorec ikad mogao postati. Moram priznati da je i mene to intrigiralo, toliko da sam pokušavao utvrditi osnovanost tih sumnji. Moja metoda je pomalo primitivna, ali svakako učinkovita. Usporedio sam ušne školjke na policijskim fotografijama Josipa Broza iz 1928. godine, iz tzv. Bombaškog procesa, s mnogim fotografijama Tita iz kasnijeg doba. Sumnje nije bilo, to je ista osoba. Ne znam  bi li danas uznapredovala plastična kirurgija uspjela to postići, ali nje u to vrijeme jednostavno nije bilo.

Od samog njegova rođenja, točnije datuma rođenja, počinju dileme. Cijela Jugoslavija spektakularno je slavila njegov rođendan – 25. maj. Nazvan je Dan mladosti. Rođendanske čestitke slane su štafetom koju je razdragana omladina nosila diljem cijele bivše države, da bi mu štafeta svečano bila uručena na stadionu JNA u Beogradu točno tog datuma. No, Tito sigurno nije rođen 25. svibnja 1892. godine. Taj datum izabran je kao njegovo drugo rođenje jer je tog dana 1944. godine za dlaku izbjegao pogibiji prilikom zračnog desanta na Drvar. Ta kasnija proslava uz spomenutu štafetu pristojno se uklopila u njegovani kult ličnosti, kao vrhunac obožavanja „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“. Pritom valja napomenuti da nešto slično nemamo niti u jednoj drugoj socijalističkoj državi, koje inače ne oskudijevaju u izrazima diviniziranja svojih vođa.

Kult ličnosti je karakterističan za gotovo sve države socijalističkog uređenja (Staljin, Mao Ce Tung, Castro, Kim il Sung, Causescu, Enver Hoxa). Paradoksalno jer socijalizam bi trebao biti društvo jednakih, a baš tu dolazi do obogotvorenja pojedinca na čelu jedine stranke. Očigledno je to posljedica nedostatka višestranačja, pa i nema kritika državne politike personificirane u nepogrešivom vođi. A propaganda je u obrnutoj proporciji sa slobodom iznošenja vlastitog mišljenja.

Najveće i najžešće zamjerke Titu vežu se za razdoblje od kraja rata do raskida sa Staljinom (1945. – 1948). Tito je do posljednjeg daha bio uvjereni komunist, štoviše boljševik u tom razdoblju. To je vrijeme kad je Staljin nazivan najvećim genijem čovječanstva, vođom svjetskog proleterijata. Za vrijeme rata mnogi antifašisti su ginuli s imenom Staljina na ustima, a Jugoslavija je bila najvjerniji i najveći prijatelj SSSR-a. U svemu se nastojao slijediti veliki uzor. Danas je nepotrebno navoditi kakav je bio Staljin i kako se odnosio prema „narodnim neprijateljima“.

Ne može se to opravdati niti istinom da od starog vijeka do današnjih dana, gotovo bez iznimke, pobjednička vojska ispoljava okrutnost i osvetoljubivost prema poraženoj strani. Vae victis, govorili su još stari Rimljani

To je razdoblje velikih poslijeratnih zločina. Bleiburg i Križni put ostaju neizbrisivo tamna mrlja na inače svijetloj i herojskoj borbi naših partizana. Oni koji pokušavaju i tu naći opravdanje ili barem objašnjenje, navode da su u mnogim drugim zemljama slično postupali sa suradnicima fašističkih okupatora. Navode da je u Jugoslaviji rat trajao sedam dana dulje nego u ostatku Europe, da se neprijateljska vojska nije željela predati, nastavljajući ogorčenu i besmislenu borbu koja je dovela do pogibije mnogih partizana u zadnjim danima rata, što je posebno pojačavalo želju za osvetom. Ističu kako nije postojala nikakva Titova naredba da se izvrše ta masovna ubojstva i okrutnosti na Križnom putu. Konačno, ima primjera masovnih zločina (Hirošima, Nagasaki, Dresden), kažu, a da nitko nikad nije tretiran kao zločinac.

Ima istine u ovim tvrdnjama, ali one nisu isprika za zlodjela. Ne može se to opravdati niti istinom da od starog vijeka do današnjih dana, gotovo bez iznimke, pobjednička vojska ispoljava okrutnost i osvetoljubivost prema poraženoj strani. Vae victis, govorili su još stari Rimljani. Jao pobijeđenima.

Tvrdnje da Tito to nije naredio mogu biti točne u smislu da takva direktna njegova naredba ne postoji. Ali, nema baš nikakve sumnje da je on za sve to dobro znao (znao je on i za mnogo manje stvari) i da je to, u najmanju ruku, odobravao. O broju žrtava ne želim nagađati. To je nemoguće točno utvrditi, već iz razloga što su mnogi poginuli i u borbama koje su se neprestano vodile. Ali, da je mnogo njih pogubljeno bez suđenja, u to nema sumnje. No, s jednom tvrdnjom se ne slažem. Svi zločini učinjeni u tom razdoblju prikazuju se kao zločini protiv Hrvata. To jednostavno nije točno. U neprijateljskoj vojsci bili su i četnici, slovenski fašisti (Rupnikovci) i tzv. čerkezi (Vlasovci). Stradali su i civili, kolateralne žrtve koje su potaknute propagandom protiv „crvene opasnosti“ panično bježale od svojih domova i našle se na poprištu krvavih borbi, dok je u cijeloj ostaloj Europi zavladao mir i slavlje zbog pobjede nad fašizmom.

Ni pobjednici se nisu ponosili zadnjim danima rata i prvim danima poraća. O tome se do 90-ih godina uopće nije smjelo govoriti. Mogu o tome osobno svjedočiti jer sam kao mladi sudac vodio postupke o proglašenju nestalih osoba za umrle. Saslušani svjedoci su mi bez izuzetka za određenu nestalu osobu govorili da je stradala kod Dravograda, da je tamo posljednji put viđena. Ja tada pojma nisam imao kakav je to sad Dravograd (Bleiburg nikad nitko nije spominjao). Jednom zgodom mi je kum iz Peteranca kod Koprivnice, sam stradalnik Križnog puta, u višesatnom monologu ispričao o svim strahotama kojima je svjedočio. Posljedice tih tragičnih događaja utječu i na nas, generacije koje dolazimo poslije, opterećuju i izazivaju teške podjele u našem društvu. Svi odjednom postajemo povjesničari, oštro podijeljeni oko angažmana naših očeva i djedova u tom mračnom razdoblju II. svjetskog rata. Te rasprave postaju važnije od svega, pa i svakodnevne egzistencijalne probleme stavljaju u drugi plan.

Drugi grijeh Tita protivnici njegova lika i djela nalaze u progonu političkih protivnika optuženih da su pristalice Informbiroa. Bili su to teški trenuci za zemlju. Tito je jako dobro znao što znači suprotstaviti se Staljinu. Znao je za što je sve spreman taj paranoični silnik. Staljin je imao mnogo pristalica u našoj državi. Lišavanje slobode tih sumnjivih pojedinaca bila je nužnost. Oni su predstavljali treću kolonu u slučaju (tada dosta izvjesnog) napada SSSR-a i njegovih satelita. Ipak, treba reći da, za razliku od načina obračuna s protivnicima iz vlastitih redova u socijalističkim državama, ovaj put su izostale smrtne kazne, već oni za koje se smatralo da su okorjeli pristalice Staljina (nerijetko njegovi obožavatelji) nisu završavali pred streljačkim vodom, nego na kamenom otoku značajnog imena Goli otok (nomen est omen). Nad njima su provođene strašne torture u cilju „preobraćenja“. Pa, ako se može razumjeti strah od izdaje, sama okrutnost prema zatvorenicima nema opravdanja.

Poglavnik Ante Pavelić našu je Dalmaciju prepustio Talijanima, pristao da neki tamo vojvoda od Spoleta postane hrvatski kralj pod imenom Tomislav II. Pavelić je jednostavno vraćao svoj dug Mussoliniju

Odnos prema Crkvi je bio određen čuvenom Lenjinovom maksimom: Religija je opijum za narod. Od člana komunističke partije očekivalo se da bude uvjereni ateist. Crkva je gurana na marginu društva. Pritom je Tito učinio ozbiljnu pogrešku – pravnu,  moralnu i političku. Suđenje kardinalu Alojzu Stepincu. Naravno da je savršeno jasno da on nije bio nikakav „neprijatelj naroda“ niti zločinac. Istina da je pozdravio stvaranje Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine, ali je li tada uopće mogao slutiti njezin zločinački karakter? Ostaju činjenice da su Hrvati u Kraljevini Jugoslaviji bili marginalizirani, da je njihov vođa Stjepan Radić bio čak ubijen u Narodnoj skupštini usred Beograda.

Hrvati su željeli svoju samostalnu državu. Sjećam se što mi je o tim danima pričao moj otac. Rekao mi je da je nakon proglašenja NDH bio tako sretan da mu se činilo da ne hoda po zemlji, nego da lebdi. A onda je došlo gorko razočaranje. Rimski ugovori 18. svibnja 1941. godine. Poglavnik Ante Pavelić našu je Dalmaciju prepustio Talijanima, pristao da neki tamo vojvoda od Spoleta postane hrvatski kralj pod imenom Tomislav II. Pavelić je jednostavno vraćao svoj dug Mussoliniju.

Drugu vrstu zamjerki dijeli Tito sa svim drugim liderima socijalističkih zemalja. Nedostatak demokracije u socijalističkim državama. Nema parlamentarnog nadmetanja, ne postoji oporba vladajućoj komunističkoj partiji. Izbori su farsa, nikad se ne bira između dviju ili više političkih opcija. Pobjednici su unaprijed određeni. Izlazi izvan ove teme rasprava je li to baš tako trebalo biti i je li baš i u tome trebalo slijediti velikog uzora – SSSR. Čudno je, recimo, da se vladajući pogled na svijet i društvo – marksizam – zasniva i na Hegelovoj filozofiji. A jedna od temeljnih postavki tog idealističkog filozofa je isticanje borbe suprotnosti, iz koje bi trebala nastati nova kvaliteta – napredak društva. Suprotnosti u marksizmu uopće nije bilo, pa onda niti borbe suprotstavljenih ideja. Bilo je to društvo pravovjernih, doba potpunog jednoumlja. To je već suprotno čovjekovoj prirodi. Možda je u tome i klica konačnog neuspjeha socijalizma i pored nesumnjivo privlačne, gotovo pa biblijske ideje o društvu jednakih.

Na kritike Tita nadovezuju se i one o njegovoj bonvivanskoj prirodi, o tome da u životu nikad nije ispoljavao asketizam revolucionara. Naprotiv, uživao je život punim plućima. Volio je žene (ženio se četiri puta), uživao u najboljim cigarama i pićima. Imao je brojne vile i odmarališta. Baš ništa mu nije falilo i ne može se nipošto tvrditi da je dijelio sudbinu svog naroda. Iskreno, meni su te osobine ljudskije i prirodnije od Staljinovih. Veliki diktator nije izlazio iz uniformi, a čizme je skidao samo kad je išao leći na svoj željezni krevet.

Jugoslavija je bila višenacionalna država. Strogo se kažnjavalo svako izražavanje nacionalne netrpeljivosti. Bratstvo i jedinstvo bila je neupitna, službena parola. Protivnici Tita najoštrije mu prigovaraju da je bio protivnik izražavanja hrvatske nacionalnosti. Navodno je sve činio da se stvori nova jugoslavenska nacija. Istina je da se nije sa simpatijom gledalo javno i glasno izražavanje nacionalnih osjećaja. Ima primjera da se čak i prekršajno kažnjavalo pjevanje pjesama sa izraženim nacionalnim prizvukom (Ustani bane, Još Hrvatska ni propala). Međutim, neistinita je tvrdnja da nisi smio ni reći da si Hrvat. Naprotiv, u indeksu fakulteta, u vojnoj knjižici tražilo se da se izjasniš što si po nacionalnosti. Program Radio Zagreba završavao je hrvatskom himnom Lijepa naša, a sam Tito je više puta javno iskazivao da je  Hrvat po nacionalnosti.

Ukratko, bile su to masovne čistke. Ali, mi u Koprivnici bili smo praktično bez njih. Do danas nisam uspio naći odgovor trebamo li za to zahvaliti našem prvom partijcu Pavlu Gažiju (i)li Vojislavu Kučekoviću, tadašnjem predsjedniku Općinskog suda

Netočni su i prigovori Titu da je provodio velikosrpsku politiku. Naprotiv, na čelnim mjestima Federacije gotovo da i nije bilo Srbina (izuzev Rankovića, a i on je smijenjen na Brionskom plenumu 1966. godine). No, postojala je bojazan kod Tita od nacionalnih sukoba. Uostalom opravdana, što su pokazali događaji u Jugoslaviji desetak godina nakon njegove smrti.

Nasilno gušenje Hrvatskog proljeća 1971. godine je novi u nizu Titovih “smrtnih grijeha” koje mu zamjeraju protivnici i ustrajni osporavatelji. Ali, kao da se ne vodi dovoljno računa da je to period liberalizacije društva, da je stroga partijska stega bitno olabavila nakon Brionskog plenuma. Na čelo SKH dolaze Savka Dabčević Kučar i Mika Tripalo. Novo rukovodstvo razdrmalo je ustajali partijski život. Traži se redefiniranje Federacije, reforme političke i ekonomske. Želi se veća samostalnost Hrvatske, naročito u odlučivanju o sredstvima koja Republika ostvaruje putem turizma i priljeva deviza naših radnika u inozemstvu. Mora se istaknuti da Tito na te ideje u početku gleda s blagonaklonošću. Priča se čak da je Mika Tripalo njegov predestinirani nasljednik.

Istodobno, sličan liberalan pokret u Srbiji predvodi Latinka Perović. Tome svemu se pridružuje i studentski pokret u Zagrebu s mnogo izraženijim zahtjevima za što jačom nacionalnom suverenošću u okvirima Jugoslavije. U Hrvatskoj obnovljena je Matica Hrvatska. Ova kulturna institucija izdavanjem knjiga, manifestacijama u slavu događaja i ličnosti iz naše prošlosti snažno podiže nacionalnu svijest.

Sada se to više Titu nimalo ne sviđa. On osjeća da bi moglo biti ugroženo njegovo najveća djelo – Jugoslavija. Slijedi smjena partijskog rukovodstva, procesi i osude na zatvor brojnih  istaknutih pojedinaca. Drugi pak ostaju bez posla ili su smijenjeni s rukovodećih položaja. Ukratko, bile su to masovne čistke. Ali, mi u Koprivnici bili smo praktično bez njih. Do danas nisam uspio naći odgovor trebamo li za to zahvaliti našem prvom partijcu Pavlu Gažiju (i)li Vojislavu Kučekoviću, tadašnjem predsjedniku Općinskog suda. Srbinu i istaknutom članu koprivničke organizacije Matice Hrvatske. Bilo kako bilo, Koprivnica je bila jedan od rijetkih gradova kojeg su čistke mimoišle. Bit će da smo tada bili predmet zavisti mnogih.

Svemoćna Udba provodila je stalnu i nesmiljenu borbu protiv političke emigracije (naročito hrvatske). Bilo je tu i čisto političkih ubojstava (Bruno Bušić, Đureković, Luburić, Pavelić i mnogi drugi)

Najveće iznenađenje tek slijedi, a ono se logikom ne da objasniti. Godine 1974. donosi se novi Ustav Jugoslavije. O tom izuzetno važnom pravnom aktu pisat ćemo u drugom dijelu, a zasada samo ovo – u Titov Ustav ušle su mnoge odredbe za koje su se zalagali „proljećari“, zbog njih stradali, a samo tri godine nakon nasilnog gušenja njihovog pokreta ulaze u najvažniji dokument SFRJ s izuzetno važnim konzekvencama koje su iz tog Ustava proizašle.

Paradoksalno, moglo bi se reći. Skoro da čovjek to objasni svojevrsnom psihologijom. Ako ti nešto glasno i bučno tražiš, neću ti to dati, da me se ne optuži za slabost jer popuštam pod pritiskom. A kad ja to isto donesem, onda je to u redu jer demonstriram svoju snagu. Naravno, ovo je površno psihologiziranje, ali nisam mogao odoljeti da za njim ne posegnem. Naime, taj Ustav je bio pravna osnova za kraj Jugoslavije i osamostaljenje njezinih republika.

Na koncu, političke likvidacije. Svemoćna Udba provodila je stalnu i nesmiljenu borbu protiv političke emigracije (naročito hrvatske). Bilo je tu i čisto političkih ubojstava (Bruno Bušić, Đureković, Luburić, Pavelić i mnogi drugi). Ali, istine radi, mora se navesti da ni akcije ustaške emigracije nisu bile nimalo naivne. Tako je 1969. godine u jednoj kinodvorani u Beogradu eksplodirala bomba koja je usmrtila jednu, a ranila više desetaka osoba. Atentator, ustaša Miljenko Hrkač, osuđen je na smrt. Godine 1971. u akciji HOP-a u Stockholmu ubijen je jugoslavenski ambasador Vladimir Rolović. Samo godinu kasnije eksplodirala je bomba u JAT-ovu zrakoplovu: poginuli su svi putnici i članovi posade, a nevjerojatnim čudom ostala je živa samo stjuardesa Vesna Vulović. Iste godine na teritorij SFRJ ubačena je grupa od 19 ustaša emigranata u cilju podizanja ustanka. U kratkim i brutalnim borbama svi su poginuli.

Nema smisla dalje nabrajati. Ovo je dovoljno da se vidi kako su vlasti u Jugoslaviji imale razloga da strahuju od političke emigracije. Ovo ne opravdava njihov način borbe protiv terorizma (jer ubijani su i oni koji nisu bili teroristi, nego samo politički protivnici), već samo objašnjava razloge za počinjenje zločina od strane tajnih službi u Jugoslaviji.

(II. dio eseja objavljujemo u četvrtak, 25. svibnja)

Fotografiju ustupio: Muzej grada Koprivnice

 

4 Comments on POUČNI ESEJ O TITU Najcrnji grijesi i najsjajnija postignuća “najvećeg sina naših naroda i narodnosti”

  1. Predobro…ovo bi trebali citati ucenici osnovne i srednje skole.

    Sviđa mi se

  2. Sjajan tekst! Jedva cekam nastavak.

    Sviđa mi se

  3. Veličate najvećeg zločinca nad Hrvatima pobio je na križnom putu više od 100.000 nevinih ljjudi a vi mu ovde dižete spomenike !!!
    Baš me zanima ovaj drugi dio kad ga budete hvalili na sva usta na što će to izgledati tek…..

    Sviđa mi se

  4. Mate ne lupaj gluposti.

    Sviđa mi se

1 Trackback / Pingback

  1. ESEJ O TITU (II. dio) Takav pogreb dotad nije imao niti jedan svjetski državnik. Eto, to je svijet mislio o Josipu Brozu – Koprivnički Info

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: