NAJNOVIJE

KUĆA KAO KAPUT Saga o siromahu, vučjem i zmijskom drugu, koji je spoznao mudrost ovog svijeta

Kad zamiriše kahva i kada se srktaji čuju do na put, iz modrog papira razvijala se škija, pipala dlanovima, prstima se razvlačila nježno ko najfinija svila, primicala se nosu, a nosnice se širile ko konjske nozdrve

Divljina pokraj Livna po kojoj je stari Mahmut čuvao konje i ovce

Dok je hodao neograđenim grobljem, a da tamo nije došao ni iz kakvog posebnog razloga, uza sami kraj, skoro uz put, zastao je uz jedno ulegnuće, toliko kratko da je više ličilo ovalnoj rupi nepravilnih rubova. Mahmutov je to grob. Bez ikakvih obilježja. Za kratko vrijeme daske sagnjiju, zemlja se uruši i sve što ostane na površini plitko je ulegnuće.

“Zemlja zemlji! Prah prahu!”, rekli bi neki. Drugi bi rekli da je to baš ispravno, po njegovoj vjeri, bez ikakvog znaka i želje za silnom grandioznošću. Ali, nije. Grobu bez ikakvih obilježja vjera njegova nije bila mjerom. Razlog je mnogo prostiji. Mahmut je bio puki siromah i bez nasljednika, pa počiva ovdje, ispod ovog ulegnuća, tiho i nenametljivo, baš kako je i živio.

To je ta njegova kuća što pritiska ramena, misli njegov prijatelj Tomislav što se nenadano našao nad posljednjim Mahmutovim boravkom. Sjećanja naviru iz naoko nevažnih vremena kada, čini mu se, ni dani nisu bili kao što jesu i ništa, uostalom, nije bilo kao što jest.

A bilo je ne tako davno i zima je bila. Padao je snijeg. Onaj što dolazi iz Donjeg polja, s južinom, mokar i težak, slagao se na mrzlu zemlju k’o lopatom bacan i rastao k’o uskislo tijesto. Malo ko se usuđivao da hoda po takvom snijegu, onako, iz obijesti, jer mu je snježna gustoća stezala obuću k’o živo blato i često je čupala s nogu.

Tomislav je taj dan sjedio na klupi, uz prozor podijeljen na četiri džama, zagledan u guste pahulje kako se mirno slažu. Troje djece je skakutalo po toploj sobi gađajući se smotanim čarapama i cičeći kao da samog vraga gone. Vrijeme je melankolije, one što nahrupi u ovakvom vremenu i ne da se objasniti. Vrijeme je prisjećanja i neke tople boli što tjera pluća da širi i skuplja grudi, vrijeme neke apatične ugode što tupi i smiruje i priziva san.

Mahmut je bio kućni prijatelj od vremena prije no što on pamti. Živio je u potleušici, stotinjak koraka uzbrdo, a sve do nedavno, nekako do prvih snjegova, bio je svakodnevni gost

Trajalo bi to ko zna koliko dugo, ta opuštenost i blagi drijemež, da Tomislava ne potegne za rukav djevojčica,  pet-šest godina stara i ne upita.

– Mahmut! – reče zadižući prćasti nos. “Mahmut!”, ponovi još jednom.

– Šta  Mahmut? – pita je Tomislav.

– Pa, to! Mahmut! Ima li on vatre?

Tomislav je gleda. I pitanje i poruku je shvatio, ali iz tih okruglih, nevinih očiju on sada traži odgovor na pitanje na koje niko odgovorio nije – što to tako duboko i nejasno povezuje nejaku djecu i stare ljude? I zastidi se. Lijepo je gledati snijeg iz tople sobe, misli, veselu djecu oko sebe i osjećati ugodne drhtaje u sebi, drhtaje što izvuku iz stvarnosti i upute na plovidbu snovima. A Mahmut? Doista, ima li Mahmut vatre?

Mahmut je bio kućni prijatelj od vremena prije no što on pamti. Živio je u potleušici, stotinjak koraka uzbrdo, a sve do nedavno, nekako do prvih snjegova, bio je svakodnevni gost. U zadnje dvije godine njegova sijela trajala su kratko. Umrla mu je žena, Mina, i ostao je sam. Nisu to, doduše, ni bila nekadašnja sijela koja su u kuću, s Mahmutom i Minom, unosila samo razbibrigu i radost. Sada su sve priče s njim izgledale nategnute, takve su, ustvari, i bile. Svi su se prema njemu ponašali s posebnom pažnjom, ali tako da je to izgledalo izvještačeno i nezgrapno. Svi su nastojali da mu ugode, ne mogavši sakriti ono što Mahmut nikada nije volio – sažaljenje.

Ponekad se i on smješkao gladeći kratku, sijedu bradu. Nije zaboravljao napominjati da izgleda kao hadžija. Ta njegova napominjanja prije su bila veselija, kao istinska, a nekad se moglo pomisliti da se to on sebi ruga. Nikad nije bio u prilici da ispuni i tu svetu dužnost, ali je, najčešće, tako govorio o sebi kao hadžija da je, činilo se, i sam u to vjerovao. Sada se vidjelo da on to govori kao nešto uobičajeno, naviknuto, glasom koji je nosio boju ironije, a činilo se, također, da je znao da mu se, pored mnogo toga u životu, omaknuo i hadž, kao nešto najnormalnije, nešto što njemu, po samom redu stvari, ne pripada.

Djeca su ga zapitkivala da im, po ko zna koji put, ispriča priču kako ga je velika zmija probudila dok je spavao u hladovini na pašnjaku, prelazeći mu preko lica, onako hladna, i kako ga je gledala kada se on okrenuo za njom i kako je nije htio ubiti, govoreći joj:

– Ti nisi mene, neću ni ja tebe. Idi svojim putom. Nisi, valjda, ni ti džaba na ovom dunjaluku.

Tražili su da im priča kako je jednom okasnio na pašnjaku, uhvatio ga prvi  snijeg, a među konje upali vukovi. Nikad nije dolazio u iskušenje da slaže koliko je vukova bilo

Mahmut bi kratio priču, kao da se više ne sjeća, a djeca su navaljivala, kako to samo ona znaju. Pa, kako nisu bila zadovoljna pričom jer Mahmut nije rukama pokazivao kolika je zmija bila i kuda je točno po licu plazila, nije ni očima kolutao, pokazujući da ga je bilo i strah, nije ni prstom prijetio dočaravajući svoj razgovor sa zmijom, tražila su nove priče koje su, također, toliko puta čuli da su ih i sami znali ispripovijedati na isti način na koji ih je Mahmut pripovijedao.

A Mahmut je znao mnogo takvih priča. Čitav život je čuvao halašu, mnogo seoskih konja, a sve pašnjake, plandišta i pojila poznavao je bolje no svoj vrt. Djeca su, ponovo, zapitkivala potežući ga za nogavice od čakšira što su obigravale oko tankih nogu, a ličile su više na stare hlače nataknute na tanku, ljeskovu motku na plašilu u kukuruzištu, nego na odjeću živog stvora.

Tražili su da im priča kako je jednom okasnio na pašnjaku, uhvatio ga prvi  snijeg, a među konje upali vukovi. Nikad nije dolazio u iskušenje da slaže koliko je vukova bilo, a i to bi mu bilo oprošteno i nekako bi bilo za djecu lakše, da povećavaju broj, pa da oni slažu priču, raspoređujući određen broj vukova na pojedine strane i konje. Mogli su proširivati priču i zamišljati da više vukova napada njihova Zekana nego neke druge konje, dokazujući da je njihov Zekan hrabriji, jači i brži, da žestoko udara kopitom po vučjim vilicama, a vučji zubi se prosipaju po travi i da on, ustvari, goni vukove a ne oni njega.

– Je, konji su napravili krug s glavama okrenutim unutra, a vanjskim zidom toga kruga sijevale su kopite, poneka pogađajući vuka baš u glavu i tako su se obranili – Mahmut je kratko završavao.

Ponavljao je riječi jednostavno, bez žara, kao da prepričava nečije tuđe priče u koje baš i ne vjeruje.

Djeca su danima pokušavala da ožive slike s pašnjaka, a da im Mahmut, svojim osjećajem za naglašavanje vrijednosti tamo gdje je on smatrao važnim, udahne dušu. Ništa nije pomagalo da se Mahmut vrati starom sjaju, pa su djeca za koju je, do sada, Mahmut bio ko draga ikona, počela da ga ostavljaju na miru, trčkarajući oko njega nezainteresirano. Djeca k’o djeca, brzo pronađu zamjenu dotadašnjem interesu i brzo prigrle novi prostor, osobe i priče.

Tomislav se prisjećao mnogih sitnica koje mu se sada čine od vrijednosti, a takve, obično, ljudi zaboravljaju i gube, priklanjajući se nekim novim odnosima što ih udaljava od iskonskog sklada prirode i njih samih. Koji li je danas dan, misli, i nastoji odgonetnuti jeli to Jozo šumarov, Mahmutov stari drug, primio penziju i Mahmutu donio kilu duhana i litar rakije. Zna da je to ritual, evo već godinama, i zamišlja Jozu kako poguren ulazi na niska vrata, a Mahmut, ne gledajući, svaki put ponavlja: “Evo je, samo što nije uskihnula!”

Kad zamiriše kahva i kada se srktaji čuju do na put, iz modrog papira razvijala se škija, pipala dlanovima, prstima se razvlačila nježno ko najfinija svila, primicala se nosu, a nosnice se širile ko konjske nozdrve, uvlačeći duboko, do dna stomaka opojne mirise što draže čula i šire lice u najtopliji osmijeh. Mahmut je svaki put, od novog duhana, punio lulu od kukuruznog klipa stežući desnima podulji orahov čibuk.

Tekle su priče “o narukovanju u Đeru”, blatu Galicije, zaropstvu i kostima braće i drugova, sirotinji koja je iza njih ostajala i križevima na vojničkim prsima, svejedno što se zaslužnici tih križeva nisu kroz njih obraćali Bogu

“Alahu moj, šta će mi ovoliko! Prije ću umrijeti no što ovo popušim”, govorio je nalijevajući Jozi rakiju u čist fildžan, sebi miješajući kavu i rakiju. Ponekad je, iako rijetko, Jozo bio zauzet pa je po unucima slao duhan i rakiju. Mahmut je taj dan bio kaharli, kako je on to svoje raspoloženje nazivao, i moglo se primijetiti kako je tada bio i malo ljut. Djeci je govorio kako su džaba dolazila jer on ima i rakije i duhana, ne zna ni što će od ovoga što ima i korio ih je zašto mu prelaze preko vrta i zašto ga gaze, iako na njemu nije bilo posijano ništa. Djeci je pokazivao, onako nezainteresirano, da to ipak stave na jedan ravan kamen na kojem je on najčešće, u ićindiju, sjedio. Ni modri papir odmotavao nije, kao da ga sadržaj tog smotuljka i ne zanima, a rakija je dugo ostajala neotvorena. Samo je Jozin dolazak razvlačio i škiju i Mahmutovo lice u blaženi osmjeh i ritual se tada ponavljao u svim svojim finesama.

Živo se sjeća Tomislav tih razgovora, nije jednom bio u Mahmutovom staništu koje je on nazivao kućom. Bila je to prostorija od sedam-osam kvadrata, iza vrata je bila vezana koza, a na poduljoj sećiji, koja je Mahmutu služila i kao krevet, društvo mu je pravio mali psić čiju vrstu nitko ne bi znao odgonetnuti.

Razgovor između dvojice starih drugova je uvijek tekao sporo, s takvom mirnoćom koje je pauze činila duljom od samih riječi. Razumjeli su se sa manje od pola izgovorene rečenice, samo jedna riječ bi im znala objasniti čitav događaj, a samo jedan mah rukom ili titraj na licu mogao je biti znak sugovorniku da priču nastavi i privede kraju. Nikad se nije događalo da jedan drugog priupitaju što je ovaj htio reći ili o čemu govori.

I Tomislav se uticao u razgovor, iako je najradije slušao strahujući da bi svojom pričom ili nekim pitanjem razbio taj ritam i prisilio njih dvojicu da razgovaraju ili samo razmišljaju o nečem što im je strano ili nedrago. U tom malenom, kamenom zdanju oni su raspredali svoje živote kao nešto sitno i nevažno, bez nekog značaja, nešto samo onako, od Boga, kao sitan dar, dato, iako su i oni bili dijelovi raznih strojeva koji su mijenjali svijet. Preko njih su se sudarala, nastajala i nestajala carstva i kraljevstva, pomjerale se i učvršćivale religije, satiralo se, rušilo i ponovo gradilo, a da oni svemu tome nisu vidjeli svrhu.

Tekle su priče “o narukovanju u Đeru”, blatu Galicije, zaropstvu i kostima njihove braće i drugova, sirotinji koja je iza njih ostajala i križevima na vojničkim prsima, svejedno što se zaslužnici tih križeva nisu kroz njih obraćali Bogu. Kad je i nešto govorio, Tomislav je najčešće spominjao konje i vrt, neimaštinu i Mahmutovu kuću, koja je, po njegovom, trebala biti veća. Mahmut se na svako spominjanje kuće samo smješkao i prostodušno objašnjavao.

“Kažeš, mala mi kuća… A šta će mi veća? Dragi moj, kuća ti je ko kaput, što širi to hladniji! Boravio sam ja i u većim kućama, dobro grijanim, a u njima mi je uvijek bilo hladno! Samo kuća, dragi moj, koja ti pritiska ramena, omotava te ko dobra bunda, topla je kuća i samo u takvoj kući čovjek je sretan”.

“Da, to je ta kuća”, vrati se Tomislav glasno iz sjećanja, zvirkajući okolo da ga, možda, nije ko čuo.

Mahmutova vječna kuća. Uza samu cestu, na neograđenom groblju, obrasla travom i poljskim cvijećem. Sve je nestalo, srušilo se i zamrlo. Nit’ teških snjegova tjeranih jugovinom, nit’ konja i vukova, nit’ duhana i Joze šumarova.

Piše: Nikola Mihaljević

Foto: Robert Mihaljević

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: