NAJNOVIJE

UMRO JE DRUG TITO Na povijesnu obljetnicu drugarice i drugovi u Saboru nastavili su rastakati jedinu nam domovinu

Je li drug Tito bio zločinac? Nemam pojma. Ono što znam o njemu uglavnom nisam doznao iz prve ruke. Moj stric zaglavio je na Bleiburgu, moja uža rodbina bila je vrlo visoko pozicionirana u najekstremnijoj ustaškoj emigraciji od Australije do Kanade

Titova bista i rodna kuća u Kumrovcu

Na 37. obljetnicu smrti druga Tita, drugarice i drugovi u Hrvatskom saboru nastavili su rastakati domovinu. Onako kako je rastaču evo već 37 godina. Nekoć Jugoslaviju, danas Hrvatsku. Gledali smo i slušali saborski prijenos onako kako usput slušamo glazbu i servisne informacije. Manje-više nezainteresirano.

Vlast nam se raspada pred očima, ali u našim srcima više nema strasti. Odavno smo naučili da se nakon žestoke svađe u državnom vrhu i svakih izbora – bili oni redovni ili prijevremeni – u našim običnim, svakodnevnim životima ništa pod milim bogom neće promijeniti. Podobni će i dalje dobivati lukrativne poslove i radna mjesta, a sposobni kartu u jednom pravcu. To je, zapravo, najgore što nam je naša politička elita u zadnjih 37 godina priuštila. Ubila nam je svaku nadu. I ne, nisam pogriješio: isti su to ljudi i iste političke ideje još od 1980. godine.

Mi, rođeni nakon Woodstocka, na krivome mjestu i u krivo vrijeme, s pravom se možemo nazivati novom izgubljenom generacijom. Jedna se tako prozvala poslije Prvoga svjetskog rata. Rodonačelnici su joj bili veliki književnici Ernest Hemingway, Gerturde Stein i Ezra Pound. O toj generaciji najviše su rekli kapitalni romani Veliki Gatsby i Kome zvono zvoni. Bitka protiv materijalnog svijeta, konzumerizma i neizvjesnosti koju nosi golemi tehnološki napredak. Suvremene teme, ma koliko povijesno daleke bile.

Po čemu pamtim te nostalgične osamdesete? Po bezbrižnom djetinjstvu u idili seoskoga siromaštva, suživota s prirodom i daška zapada koji su svaki mjesec busevima iz Muenchena prinosili naši umorni gastarbajteri

No, na današnji dan umro je drug Tito. Tog datuma, prije točno 37 godina, bilo je prohladno proljeće. Igrali smo nogomet na seoskoj livadi kad nas je stariji klipan došao obavijestiti o smrti najvećeg sina naših naroda i narodnosti. Nosio je dolje, na livadu, prevažnu vijest pa se tako i ponašao. Ozbiljno i mrko. Kao kuštravom dječarcu Titova smrt nije mi previše značila, ali shvatio sam da su stariji jako zabrinuti.

“Biće rata”, sjećam se riječi pokojnog djeda Bože koji je, više za sebe, komentirao tu povijesnu federativnu tragediju, a ja sam mislio da lupeta nakon litre crnoga, kao i obično. Baka se – moja neponovljiva, draga, pokojna baba Marinka – smjerno prekrižila. Uvijek je to činila u sudbonosnim časima. Teškim bolestima i nesrećama, konfliktima, smrtima i prirodnim nepogodama.

Po čemu pamtim te nostalgične osamdesete? Po bezbrižnom djetinjstvu u idili seoskoga siromaštva, suživota s prirodom i daška zapada koji su svaki mjesec busevima iz Muenchena prinosili naši umorni gastarbajteri. Lagao bih kad bih rekao da se sjećam ičeg drugog. Osim, možda, poljudskih prizora nakon vijesti o Maršalovu odlasku u vječna lovišta.

Bio sam tupan opčinjen Dinamom, Zvezdom i Hajdukom. Malo stvari izvan tog autističnog nogometnog svijeta moglo mi je tada odvući pažnju. Zato su me, tog kataklizmičkog dana, najviše od svega zbunili i prestravili prizori sa splitskog stadiona. Igrači Hajduka i Zvezde uplakani i zagrljeni, a s tribina grmi pjesma 50 tisuća navijača. Druže Tito, mi ti se kunemo.

Je li drug Tito bio zločinac? Nemam pojma. Ono što znam o njemu uglavnom nisam doznao iz prve ruke. Moj stric zaglavio je na Bleiburgu, moja uža rodbina bila je vrlo visoko pozicionirana u najekstremnijoj ustaškoj emigraciji od Australije do Kanade. Oni doista mrze Tita. Ja ne. I tu je naš glavni obiteljski problem. Ja ne volim ustaše. Njihovu ideologiju i glavne koljače. U to ne ubrajam svoga strica koji je s 19 godina pokupljen, poput stoke, u smrdljivi vagon i drito na Srijemski front.

Tetka Agata ovih mi je dana otkrila: “Tog dana 12 je mladih pokupljeno iz našega sela. Mogu ti sva imena nabrojat. Nijedan se živ nije vratio”. Među njima bio je i moj stric, a njezin brat Božo. Balavac koji štapa nije znao držati u rukama. A kamoli pušku. No, ponestalo je topovskoga mesa.

Je li Tito bio zločinac? Saveznici i Rusi počinili su u Njemačkoj na kraju rata strašne zločine. Mnogi su gradovi sravnjeni sa zemljom. Posebno je stravično bilo bombardiranje Dresdena koji su britanski piloti, po Churchillovu nalogu, u veljači 1945. zasuli zapaljivim bombama. Živo je izgorjelo na desetke tisuća civila. Svake godine u veljači komemorira se žrtvama, ali nikome na pamet ne pada da naciste izjednačava sa saveznicima.

Na Bleiburgu su 1945. pobijeni deseci tisuća ljudi. Možda je među njima bio i moj stric. Bio je to osvetnički pohod Titovih partizana. Na čelu bleiburških bjegunaca bili su koljači Maksa Luburića, ljudi koji su ubijali po Jasenovcu

Ista je stvar i u Japanu. Hiroshima i Nagasaki. U atomskim napadima koje je u kolovozu 1945. naredio američki predsjednik Truman izravno je poginulo više od 200.000 ljudi, većinom civila. Svake godine na tim mjestima okuplja se cijeli svijet kako bi pozvao na mir i upozorio na strahote nuklearnog arsenala. Nitko ne poziva na povijesnu reviziju Trumanove i SAD-ove uloge u tom zastrašujućem krvoproliću.

Na Bleiburgu su 1945. pobijeni deseci tisuća ljudi. Možda je među njima bio i moj stric. Bio je to osvetnički pohod Titovih partizana. Na čelu bleiburških bjegunaca bili su koljači Maksa Luburića, ljudi koji su ubijali po Jasenovcu. Crna legija i Ustaška obrana. Većina su bili civili, Hrvati koji su bježali u strahu od komunističke odmazde. Svake se godine komemoriraju žrtve i na Bleiburgu, ali daleko je to od poruka mira koje se čuju u Dresdenu i Nagasakiju.

Danas je, dakle, 37. obljetnica smrti druga Tita. Saborski zastupnici Željko Lacković i Saucha obilježili su je davanjem potpore HDZ-ovoj većini u Saboru, a Mostov junoša Božo Petrov ostavkom na dužnost šefa Sabora. Država nam je moralno i demografski opustošena, a političari potpuno nedorasli razmjerima društvene dekadencije. Bio sam uglavnom ravnodušan na taj prigodni trenutak. Osim u jednom času, kad mi je iznebuha palo u misli: Bože, pa zar su i naša djeca nova izgubljena generacija?

Piše: R. Mihaljević

Foto: Youtube screenshot

3 Comments on UMRO JE DRUG TITO Na povijesnu obljetnicu drugarice i drugovi u Saboru nastavili su rastakati jedinu nam domovinu

  1. Ne opredjelujući se ni za ni protiv teze o Titu kao zločincu, istaći ću jednu neoborivu istinu. Za njegovog života bilo je nezamislivo i zapravpo nemoguće da dođe tragedije koje su obilježile 90e. Umijeće je bilo vladati tim dijelom Balkana i sprječavati nacionalne i vjerske animozitete koje su potajno postojale. Bilo je dovoljno samo deset godina od njegovog odlaska da eruptiraju u bestijalnom ratu, ostavljajući za sobom mržnju, koja će opterećivati generacije i generacije koje iza nas dolaze. Sa razlogom se baba Marinka prekrižila na vijest o njegovoj smrti,

    Sviđa mi se

  2. Tito je bio diktator i zlocinac.Vremena su poslije onog rata bila takva teska i nesretna ali to ga nimalone opravdava za nevine zrtve na Blajburgu i na Golom otoku.

    Sviđa mi se

  3. Meni je jako dobar jedan vic: Javili Titu na onom svijetu da je Kolinda maknula njegovu bistu iz Predsjedničkih dvora, a on je upitao:”A jeli vratila i Istru Talijanima?”

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: