NAJNOVIJE

KORIJENJE I GRANJE Sahranila je muža, sestre i sinove. Ostala je sama, u crnini i tuzi

Kao i svi po svijetu raseljeni, a ovdje rođeni, kao da su im dijelovi tijela ostali u vidu podzemnih korijenja koji nikako da uvenu, ali ni novu granu da obnove, i Marica se na svaki blagdan Velike Gospe nađe na razvalinama temelja gdje je, osim najbližih, starih srodnika, malo ko poznaje i zamjećuje

Crkva u Vidošima Crkva u Vidošima prema kojoj se Marica uspinjala za svaku Veliku Gospu

Samo se po novim parcelama, smještenim pokraj groblja, raspoznavalo da taj umrli svijet nije iz mjesta kojemu groblje pripada. Po prezimenima ponajviše jer obično takvih prezimena tu nema. I po nepoznatim ljudima koji redovitije obilaze grobove, više se u groblju zadržavaju i uočljivije tuguju.

Imao sam osjećaj da ih okolina uopće ne zanima i da, ustvari,  žive u nekom drugom, svom svijetu koji s ovim nema ništa zajedničkog. Osim groblja. Imao se, također, osjećaj da taj svijet ništa drugo ni ne radi osim što obilazi groblja i tuguje za pokojnikom i  onim životom koji s ovim, novim nema mnogo zajedničkog, a i taj za kojim oni tuguju također je iscurio u nepovrat.

Skoro da u Bosni i nema groblja koje, u ovo vrijeme, nema ovakvu, istinitu sliku pravog stanja stvari.  Taj svijet, najčešće, napuštajući svoje nije nikako mogao zamisliti da će umirati na tuđem. U zemlji, rasadniku svake nesreće, jada i belaja i svega što joj drugi nametnu, zemlji o koju se svi otimaju, a iz nje nikada dovoljno snage da se tome othrva, na kraju se to umiranje na tuđem, po samom redu stvari, moralo i dogoditi.

Kažem da je to tako uobičajeno u Bosni jer su bosanski svijet od pamtivijeka progonili sa svog pa se on pokušavao prilagođavati na tuđem, a i puna je Bosna manjih mjesta i manjih grobalja. Slične slike u nekim većim gradovima su ponešto drugačije jer je u takvim gradovima, ionako, sijaset prezimena za koje niko nije čuo, a svijet koji manje ili više tuguje nikoga i ne zanima i uobičajen je za svako vrijeme.

Na jednom takvom velikom gradskom groblju u Zagrebu pokopan je moj drugar Jozo, prognanik iz Vukovara. Tim ukopom se zatvorio jedan krug koji je počeo, opet, iz Bosne. A i odakle bi drugo?

Umro je tog četvrtka, taman na blagdan Svetog Ante, u oronuloj zgradi  koju je vlast nešto manje popravila i dodijelila prognanim Vukovarcima kao privremeni smještaj. Hodnici su joj bili izdijeljeni kartonskim kutijama, dijelovima starog namještaja i nekakvim krpama, pa su ostavljali sliku napuštenog logora ili nekog priručnog stovarišta odakle je trebalo krenuti kući. I jedno i drugo, naravno, bilo je lažno.

U jednom stanu u toj zgradi moj drugar Jozo nagnuo se posljednji put preko oronulog kauča i jednom rukom blago dodirnuo pod. Novine koje je do malo prije čitao ostale su u drugoj ruci, a naočale se, na nosu, samo malo ukrivile. Žena mu se, u nevjerici, ukočila i zanijemila. Priču o neugodnostima sa izbjegličkim kartonima, koju je kroz plač upravo pričala, naprasno je zaboravila. Ionako je već donijela odluku da te kartone, u trgovinama, neće više ni pokazivati. Radije će sve plaćati punom cijenom, samo da ne sluša bezobrazne i ljigave primjedbe o svom životu na teret drugih.

Koliko jučer, u posjetu im je bio njihov prijatelj, župnik iz Vukovara. Pričao je da je uz pomoć stranaca posjetio Vukovar. Vidio je i njihovu kuću, začudo cijelu i naseljenu. Ko u njoj živi nije znao. Vidio je i autobus koji je Jozo pred rat kupio, kaneći se baviti takvom vrstom prijevoza. Sada razvozi, oko Vukovara, čudne i prljave, uniformirane spodobe, ko zna odakle pristigle; kao lešinari na strvini kojoj kosti još do kraja nisu oglodane. Na autobusu, umjesto istaknute firme, ljudska lubanja, kao zaštitni znak. Uglancana i nestvarno bijela sa svim zubima u obje vilice. Kojim priviđenjem su te spodobe, pitali su se, takvom profinjenošću prikazale stvarnost u jednom simbolu? Jer, sve što je taj svećenik u tom gradu vidio oslikao je taj simbol, a to je smrt, smrt i samo smrt.

Vjerojatno je da je mog drugara Jozu ta priča dotukla. Morao se on tada sjetiti i logorskih dana iz kazamata Vojvodine i Srbije, fizičkih tortura i ponižavanja, djece izbezumljenih očiju, svojih, iako nelogičnih, sudrugova u patnji, žena podbrađenih crnim maramama koje gledaju u ništa, jednostavno, slika pakla. Naravno da je ostalo nepoznato je li se Jozo i tada sjetio jednog oficira nekakve jugoslavenske armije za kojega je uvijek imao riječi hvale, koji je svima pomagao koliko je smio i mogao i, na kraju, njega izbavio iz tog beznađa. Vjerojatno je ta svećenikova priča bila kap previše za još jedan ugrušak i srce je stalo. Imao je 52e godine.

Majka mu je Marica tog dana bila na misi, kao, uostalom, svakog blagdana. Pred zgradom je, u povratku, zatekla čudnu živost i dovoljno znakovite poglede upućene baš njoj. I bez suviše riječi znala je što to znači. Za čudo je ostala mirna i pribrana, kao da joj je već odavno bilo poznato da će i to doći. Imala je svoje slutnje i priviđenja, vođena sudbinom više od pedeset godina koja joj je, makar i maglovito, naviještala sljedeći, kao od nekog određen, ali siguran korak. To što će i ona sada postati stalnim posjetiteljem lokalnog groblja i to što će u tom groblju usrdnije moliti i uočljivije tugovati nikoga neće zanimati. Jer, rekli smo, u tom groblju su sva prezimena čudna i malo kome od novih posjetitelja poznata, a svačija tuga u velikom gradu nikoga ne zanima.

A igra sudbine je počela tako davno, u jednom danu 1937. godine, kada je udajom zamijenila dom, odijeljen samo brežuljkom koji se i zove Glavica, tako blizu da mirisom osjeća roditeljski dom, a tako daleko da ga ne vidi. S mužem je provela nepunih sedam godina, teških, a, opet, sretnih. Rodila je tri kršna sina. Pričalo se; rumenih k’o jabuka i lijepih k’o slika. Malo kraće od deset godina, poslije udaje, početkom 1945. godine, zebnja je prekrila čitav njezin kraj.

Mnogo mladih muževa, još više neoženjenih nije pri domu, a s njima i njezin muž. Neće se vratiti, pročulo se. Povlače se kao razbijena vojska prema Austriji čiju toponomastiku svi dobro znaju kao da su često i boravili tamo. Mnogo je, doduše, galantara pohodilo tu zemlju, a njihova pripovijedanja o toj zemlji svi su s pažnjom odslušali. Pričali su, također, da će doći kasnije, kada se sve malo smiri, kada bude neka vlast, kakva je da je. Malo je ko u to vjerovao.

Mnogi se nisu vratili. I njezin muž među njima. Čudno se to tada primalo, kao da se radilo o nečem potpuno normalnom, kao usudu davno određenom i kao o nečem što se uvijek ponavlja. Marica se nije prestajala nadati, iako su povratnici, doduše rijetki, kazivali da je njen muž, na putu koji će kasnije, iz nekog razloga, nazvati Križnim, ubijen. Negdje, kod Dravograda.

Da li su ti tvorci himbenih poslova ili sudbina sama na taj način Jozu upućivali u život, ne zna se, ali mi je on često pripovijedao da je baš njega zapadalo držati stražu kod nekakvih crvenih stijena, kazivao je, i tada još krvavih. Mislio je da su ti djelatnici himbenih poslova znali da mu je otac ubijen baš tu i mislio je da su na taj način i njega željeli uniziti ili mu samo pokazati svoju moć nad sudbinama svih, pa i njegovom. Kao i nekada nad sudbinom njegova oca.

Navikao se, pričao je, odlaziti ispod tih crvenih stijena. Postajao je sve sigurniji da mu je otac, kojega je poznavao samo sa jedne blijede vojničke fotografije, baš tu negdje, u nekom zaravnjenom grobu i da njegov duh lebdi oko tih stijena, bdije nad njim i čuva ga. Svejedno je što bi mnogi objašnjavali da je moj drugar Jozo na taj način sazrijevao i zamjenu za oca nalazio i u mrtvim stijenama, ali mi je kazivao da se stražarenja kod tih stijena nije bojao.

Mnogo prije tog vojevanja, u poslijeratnoj neimaštini, uši i glad, čemer i jad i nikakva nada da će joj se muž vratiti uskiptio je u Marici nagon majke, koja se, tako karakteristična, rijetko gdje, osim u Bosni, zna sresti. Tu neobičnu karakterističnost, gledanu sa strane, niko ne bi razumio ili je znao objasniti, ali je bosanska majka, vazda ostajući sama, održavala život u Bosni, iako joj to niko priznao nije.

I Marici je bila jedina briga da djeca prežive i obnove život. Mislila je da je izlaz našla u zaposlenju u rudniku, čiju je udaljenost od desetak kilometara, umorna i prašnjava toliko puta premjerila svojim koracima u jednom i drugom smjeru. Kasnije su rudare prevozili starim kamionom koji je često ostajao na putu, pokvaren. Iako jaka i još mlada, teškim radom pritisnuta i iscijeđene snage, prisiljavala se da čeka taj stari kamion koji i nije imao red vožnje. Na kraju smjene prolazila je pored skupina rudara što žure u kantinu da u rakiji nađu bar komadić sreće i koliki-toliki komad zaborava. Dobro pamti vrijeme kada se dijelila plaća. Tada je kamion podrobno kasnio, čekajući rudare dok u rudarskoj kantini zapiju i posljednju paru. Tada je, stiskajući u šaci ono malo plaće dobivene za taj mjesec, stajala na pragu kantine, ni unutra ni vani, a kada je bilo hladno, uz peć spravljenu od limenog bureta u kojoj se cvātao mrki ugalj.

Svako dijeljenje plaće činilo ju je razdražljivom i još više umornom. Kuća podaleko, u kući tri nejaka sina ni kod koga, a kamion čeka da rudari budu još pijaniji, još grublji i još prljaviji. U početku se čudila; kakvi su to ljudi što danas zapiju sve, a već sutra uzimaju, na veresiju, vreću brašna da im obitelj ima što jesti? I što ih goni na to? Kasnije se privikla na sve grubosti rudarskog života, iako ju je to čekanje kamiona, jednom u mjesecu, stalno činilo razdražljivom, uvijek spremnom za svađu. Tu mòru, jednostavno, nikako nije mogla odagnati.

Nakon nekoliko godina jednolične muke, s jednom torbom, uprtnjačom i tri nejaka sina zaputi se u Vukovar gdje ju je čekala sestra, s nekom nadom da će promijeniti i mjesto i život. Ostavila je grobove roditelja zarasle u korov i svjež grob druge sestre, koja je naglo umrla, bez nasljednika. Ostavila je i roditeljsku potleušicu, praznu, i mlađeg brata zagubljenog negdje po vrletima Bosne čiju adresu i mjesto gdje se nalazi nije znala.

Zamijenivši mjesto boravka stvarno se počeo i život mijenjati. Uz pomoć sestre, koja, kao i ona čiji je svjež grob ostavila, nije imala djece, počinje se kućiti. Sinovi dječaci, već u školi, mogu i pomoći. Tako su slijedile godine u podunavskoj ravnici gdje se Marica primirila sa životom koji već upada u kolotečinu normalnog. U vlastitu kuću je uselio i smijeh i radost. Došle su i prve ženidbe i obiteljsko grananje. Stigla je i dodatna sreća koju donose unuci, ali u Marici strah, strah i slutnje.

U mnogim nesanim noćima dolaze joj čudna priviđenja, a tankim snovima harače čudne i strašne slike, koje ona ne zna objasniti, ali ih osjeća kao prijetnju i isčekivanje zla. I udari sudbina vrlo bolno, gore nego u svim priviđenjima. Ponovo je pohodi smrt i uze sina u trideset drugoj godini i uvuče se u sve zidove i duše. Mir se razbi kao zrcalo što donosi nesreću, smijanje se prorijedi, a Maričina kakva-takva sreća se ponovo rasprši k’o mjehur od sapunice.

Ni vrijeme kao vidar svih rana još ne učini svoje, a na pomolu novi rat. Rat koji dolazi brzinom zmije, a ujeda gore od nje. Djeca kao vesela, i to će oni, kažu, riješiti. Učas, koliko sutra. Jedino ona zna da to što se valja, palaca raspucalim jezikom po zraku, osjeti se, a još se ne vidi, donosi naplavinu smrti, čupa korijenje ljudskog postojanja i miješa sve sa svačim do tada poznatim.

I bī tako. Od Vukovara napravi nešto kao Sodomu i Gomoru zajedno poslije kazne božje, a njoj uze drugog sina i unuke. I izrani sve odreda i razbaca groblja na temelje, a temelje na groblja sve kao u Dan sudnji. I pusti zlo iz čovjeka da gāca po krvi izabranika božjih, spali zemlju i upali vatru na vodi, a njoj posebno izgrebe dušu na sliku istu. Nestade i druge sestre, a zet završi na Ovčari, pod čizmom onih s kojima je dugo godina prijateljevao i ispijao bljutavo Apatinsko pivo.

Kako se i u samom zlu mogu naći poslanici božjih poslova, isčupaše Maricu, s ostacima obitelji, iz zlokobnih kandži smrti, te je smjestiše u tu sivu zgradu, rekoše privremeno. Oronulu zgradu pokraj groblja sv. Marka, na koje, među mnoštvom drvenih križeva od onih čiji su pravi domovi daleko, sahrani svoga posljednjeg sina.

I tako se krug zatvori. S torbom uprtnjačom na početku, na torbi, sada plastičnoj, na kraju.

Kao i svi po svijetu raseljeni, a ovdje rođeni, kao da su im dijelovi tijela ostali u vidu podzemnih korijenja koji nikako da uvenu, ali ni novu granu da obnove, kao lososi, svladavajući sve brzace i vodopade, na putu da daju novi život ili nađu smrt i Marica se na svaki blagdan Velike Gospe nađe na razvalinama temelja gdje je, osim najbližih, starih srodnika, malo ko poznaje i zamjećuje.

Uspravna i čvrsta, kao čvornat stoljetni hrast, cijeloga života šibana svim nedaćama koje je smislio ljudski um i Bog dao, izdanak iz korijenja surog bosanskog tla korača u crnoj opravi na kojoj blješti srebrni lančić oko vrata s povelikim križem. Pod teretom svojih osam desetljeća, korača brdovitim putom ka crkvi u Vidošima puna teško razumljive nade. Nade u što?

Autor: Nikola Mihaljević

Foto: Robert Mihaljević

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: