NAJNOVIJE

APEL KONTRA RUŠENJA Park je nukleus identiteta grada i s njime treba postupati sa strahopoštovanjem

Srediste Koprivnice Središnji park s trgom u Koprivnici jedinstven je u Hrvatskoj

Piše: VJEKOSLAV PRVČIĆ

Kad me svojevremeno Drago Feletar, pripremajući monografiju o Koprivnici, zamolio da napišem uvodni esej o gradu, dugo sam razmišljao što taj naš grad razlikuje od drugih sličnih malih provincijskih gradića ove majušne zemljice „Horvatske“ i nadošao na metaforu o dvije šake spojene u zaštitničku školjku.

Lijeva ruka, ako centar promatramo iz perspektive Florijanskog trga, bile su stare zgrade u nizu, a desna – naravno – park.  Redajući u glavi meni poznate slike jezgara sličnih gradova, nigdje uistinu nisam našao ni otprilike nešto slično. Po ovoj koncepciji stvarno smo jedinstveni na daleko i naširoko, pa tako ono što se ponekad može učiniti manom, jest zapravo prednost originalnosti koju bi, dakako, trebalo znati iskoristiti i stvoriti od nje, kako se to danas marketinškim meta-jezikom voli govoriti,  svojevrstan brend!

Ta se moja metafora otada sasvim otela kontroli i postala već izlizana od ponavljanja, a da njezini citiratelji u najvećem broju  i ne razmišljaju o čemu zapravo govore. Naravno, ne pada mi napamet objašnjavati sada i ovdje što je „pjesnik htio reći“, ali bih ovom prigodom – čini se da je konačno na pomolu izvjesna javna polemika o budućnosti parka, što je itekako dobro kad već nema javne rasprave – želio izreći nekoliko rečenica o  tom našem parku kao o najvećoj duhovnoj vrijednosti koju u javnim prostorima imamo, a da toga najčešće uopće nismo svjesni.

Svemirska harmonija

Naime, park sam po sebi, ne predstavlja bog zna kakvu vrijednost u materijalnom smislu – on je samo hrpa, uglavnom starog, drveća i grmlja na rasteru od nekih 35.000 četvornih metara, da budemo sasvim banalni i krajnje bahati, ali ono što predstavlja u zajedničkoj kolektivnoj memoriji kontinuiteta ovoga grada, daleko nadilazi slične spekulacije. Dapače, usudim se reći, on jest sam nukleus identiteta i specifičnosti ovoga grada!

Neodgovorno i lakomisleno posjeći i samo jedno jedino stablo, bilo gdje, a pogotovo u koprivničkom parku, može samo čovjek-skorojević koji svojom rukom u životu nije posadio niti jedno stablo i strpljivo čekao najmanje dvadesetak-tridesetak godina da „njegovih ruku djelo“ u prostoru barem naznači ljepotu zelene krošnje s cjelokupnim svijetom što u njoj živi. Jer svako je stablo, a pogotovo ono stoljetno, univerzum za sebe, prepun vidljivog i nevidljivog života, čiji svjetovi žive tu uz nas čineći ukupni kolorit našeg planeta, ali i svemirsku harmoniju bez koje nema budućnosti čovjeka. Kome to nije jasno, nema pojma u životu i nedorastao je bilo kakvoj ulozi lidera.

Prema vjerovanju starih naroda – a njihovu mudrost ne možemo odbaciti kao proživljenu i za nas nevrijednu –  svako je stablo veza između podzemnog svijeta i neba. Vertikalno. A horizontalno, ono je osjetljiva camera obscura što pomno bilježi život oko sebe u protjecanju. Postoji li uopće itko od građana ovog grada čija mladost nije svojim prvim klapskim druženjima, prvim ljubavima, poljupcima, iskustvima opijenosti, ili  pak ozbiljnim razgovorima u zrelim godinama, dokoličarskim ćaskanjima i šetnjama, povezana s našim najljepšim perivojem u centru grada?! Ima li ikoga da barem jedanput u životu park nije doživio kao tajnovito pribježište u trenucima nekog osobnog klonuća?

Život u virtuali

Oni pažljiviji u njegovim su granama, lišću, žilama, kilometrima vodocrpnog sustava, pupovima, složenog sustava fotosinteze što sunčeve zrake pretvara u hranu, vidjeli ili barem naslutili svu složenost eko-sustava. I da, svako je stablo pravo pravcato čudo prirode! U njegovim mračnim i tajnovitosti krošnjama gnijezde se ptice, caruju insekti, pod koru zavlače se kornjaši,  mikrobi razvijaju svoj nevidljiv mikro-svijet, a gljive razvijaju  procese o kojima ljudi slabo što znaju. Sve funkcionira u prelijepom suživotu i svako ga ugođeno uho na nekoj duhovnoj razini može osjetiti kad se preda tihoj kontemplaciji pod starom krošnjom.

U knjizi „Tajni život biljaka“, autor navodi podatak da jedno razvijeno  stablo breze u ljetnoj žezi tijekom dana povuče iz zemlje i otpusti u okoliš oko 600 litara osvježavajuće tekućine! Svako je stablo savršena tvornica i po svojoj složenosti daleko nadmašuje svaki projekt čovjeka, a njegovo je rušenje prava katastrofa, pogotovo ako se to napravi zbog izvjesne, uostalom sasvim efemerne zabave i zapravo estradizacije društvenog života.

Ovo je vrijeme posvemašnje estradizacije života. Život se seli u virtualu. Njegovim sudionicima draže je besciljno tumarati bespućima društvenih mreža, nego se suočiti sa stvarnim izazovima i potrebama promjena u realnom društvu. Od tako potrebitog  političkog dijaloga, kojim bismo otvorili put kvalitativnim promjenama u hrvatskom društvu, veliki broj mladih bježi u virtualni svijet iz koje se sve nevoljkije vraćaju u surovu stvarnost. A kad načas i izrone iz oceana mreža tu ih dočekuje svijet lakih nota, redalje derneka i „društvenih događanja“, čije značenje ne prelazi vrijednosti najordinarnijeg kiča. Kao da smo u fazi neprestanog mamurluka koji podržavamo i “liječimo“ novim opasnim pijanstvima. Što u takvom neprekidnom mamurluku ikome znači nekakav gradski park?!

Mudrost napretka

Kamo bi nas odvelo da se umirimo, sjednemo na klupu i počnemo razmišljati o tome što taj naš komadić zelenog gaja vrijedi za budući život budućih stanovnika ovoga grada?! Možemo li, sasvim skrušeni, stati pred njegovo lice i zamisliti kakvu poruku su nam htjeli poslati naši šukundjedovi, pradjedovi i djedovi dok su odlučili zatrpati gradske grabe i zasaditi jedan od ponajljepših perivoja, da ne pretjeram, ali barem u sjeverozapadnom dijelu Lijepe naše? Možemo li, barem načas, biti skrušeni i mali pred tom sjajnom velikom idejom i  pokloniti joj se dok je počinjemo razumijevati?! Da se konačno oslobodimo fikcije o hametičnom rušenju kao najboljem rješenju i da se konačno pozabavimo idejom kontinuiteta, cizeliranja, pažljivog nadograđivanja. Da se oslobodimo, ako je to ikako moguće, pa makar tobože, ideje vlastite veličine i bolesnog kompleksa više vrijednosti.

Jer niti je s nama išta  započelo, a  niti će završiti. Stabla su dugovječnija i vjerojatno važnija za ovaj svijet, a pogotovo za buduće generacije. Njih će, suzdržimo li se od rušenja, vidjeti slijedeće generacije i kad nas odavno neće biti na ovom svijetu. Ona su vremenske kapsule i mogu postati naše poruke potomcima. Ideja ovog parka već je daleko nadišla svoje autore i na njoj im možemo biti jedino neizmjerno zahvalni. Ona u jednom svojem sloju ima i poruku kako se vlastita veličina  ne stvara rušenjem svega stvorenog do našeg vremena, već mudrim reduciranjem i nastavljanjem dogradnje. Uostalom, bogati narodi nisu postali bogati tako da su neprestano rušili i gradili ispočetka, već upravo insistiranjem na kontinuitetu. U tome je sva mudrost napretka.

U tom kontinuitetu valjalo bi razmišljati o dislociranju trafostanice i javnog nužnika što smo „gradskim ocima“ sugerirali još sedamdesetih godina prošlog stoljeća, jer katastrofalno nagrđuju cjelokupnu harmoniju parka. Također,  gradsku jezgru valja promišljati kao jedinstvenu cjelinu, jer upravo po tome ona jest to što jest. Vrijeme je da se prestane njezin izgled rješavati element po element nemajući ideju kako će cijela slika izgledati u „konačnici“. Slučajnošću se ne postiže  savršenstvo!

Sve dosadašnje greške napravljene u zadnjih tridesetak-četrdesetak godina koliko u kontinuitetu traje „uređenje centra“, uključujući i onu s nesretnim parapetima koji više sliče kolektivnim kosturnicama negoli elegantnoj javnoj plastici, i koje su, umjesto da inzistiraju na ideji cjelovitosti i jedinstvu prostora, proizvele upravo suprotni učinak –  park trajno odvojile, kao najvažniji element gradskog dnevnog boravka, od svoje cjeline.

Nad strašnim zahodom

Odustanemo li od ideje parka kao dijela jedinstvenog centra, odustali smo zapravo od ideje jedinstvenog  grada, kakav smo dobili u nasljeđe. Ako to žele političke elite onda trebaju imati hrabrosti to javno izreći, pa da se više ne lažemo! I to bi bilo daleko poštenije nego i dalje gurati glavu u pijesak. „Potemkinova sela“ tipa „Merićeve brijačnice“ nam doista više nisu potrebna.

Naslućujući svu istinitost, ali istovremenost i  kontradiktornost ove teze o dvije strane jedinstvenog Janusova lica (lijeve i desne; starih zgrada i parka), makar i podsvjesno, nije slučajno što su sve gradske ekipe na vlasti nevoljko pristupale problemu i odgađale bilo kakvo rješenje. Zato nam centar izgleda kao loše održavano gradsko odlagalište kulisa ili razrovano gmajne nakon što su se u svitanje razišli zadnji sudionici seoske vatrogasne zabave.  Zadatak očito nadrasta jednu generaciju, nadrasta i samo lokalnu pamet, ali naša/njihova pamet očitovala bi se već u tome kad bi osmislili dobar projektni zadatak. Znali artikulirati „kaj mi s tim zapravo ‘očemo“, a raspisali javni natječaj, pa da vidimo što o tome imaju reći stvarno kompetentni ljudi!

Time bi – političke elite, dakako – dokazale svoje umijeće vođenja, ali i izvjesnu prilagodljivost potrebama i željama žitelja ovoga grada. Da ne kažem, iskazali svoj  – oportunizam.

Uostalom, neka se ugledaju u jato vrana nad onim strašnim zahodom, i izvuku pouku. Vrane su veliki  oportunisti i dobro znaju dokle mogu izlijevati svoj izmet po glavama prolaznika.

FOTO: ROBERT MIHALJEVIĆ

O AUTORU

Vjekoslav Prvčić poznati je koprivnički književnik, esejist, novinar, urednik, izdavač i, sve u svemu, čovjek od pera sa suptilnim odnosom prema svijetu oko sebe. Intelektualac čije je javno djelovanje snažno obilježilo medijsku i književnu scenu. Njegov popularni esej “Grad kao otvorena šaka” o središnjem koprivničkom trgu, jednom od najljepših u Hrvatskoj, postao je himnična posveta podravskoj metropoli i ljepoti jedne neobične simbioze urbanog i ruralnog.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: