NAJNOVIJE

PRIČAM TI PRIČU Kako me je ginkgo biloba spasilo grdih batina

Baka s vučjakom na uzici! Pasja me mrcina radoznalo pogledavala svojim intelignetnim očima i ćutila visoko uzdignutim vučjim ušima. Nevješto škljocajući fotićem po krošnji naizgled sam nezainteresirano tumačio kako skupljam lišće za prirodoslovni časopis

Krošnja ljekovitog ginkga bilobe Ginkgo biloba - drvo zdravlja

Za sve je krivo jedno egzotično drvo, nakostriješena mačka i domaći političar s rijetkom strašću za numizmatikom. Odnosno predanim skupljanjem love u različitim valutama. Kriv sam i ja, ako ćemo pravo, ali za svoje nevolje obično volimo kriviti druge. Ja, bogme, tu nisam iznimka.

Ovaj ću tjedan pamtiti dok sam živ. Dobio sam od gazde neobičnu narudžbu, jednu od neobičnijih u svojoj fotoreporterskoj karijeri. Nisam paparazzo (štoviše, užasavam se likova koji svojim moćnim objektivima nepogrešivo love sise, celulit i underwear domaćih celebrityja), ali moj ovotjedni zadatak bio je po mnogo čemu upravo to: lov iz zasjede na krupnu divljač.

Velika politička zvjerka, dakle, trebala se to kasno poslijepodne na rubu gradskoga parka susresti s poznatim domaćim biznismenom, jednim od onih koji su, umjesto u vešmašini, prljavu lovu iscentrifugirali ulažući u nekretnine diljem Lijepe Obale Naše. Trebalo je taj susret ovjekovječiti pikselima. Zbigecao sam se ko da ću nastupit na humanitarnoj nogometnoj tekmi u istoj ekipi s Nikolinom Pišek te svojoj najdražoj u prolazu priopćio kako idem s dečkima na haklanje.

– Meni se više čini da ideš na heklanje – ne bi ženica moja bila živa da ne podbode.

Stablo je bilo idealno, i to kao dio niskog drovreda u slabo prometnoj uličici. Formaste krošnjice s dvodijelnim listovima. Neopazice sam se ugnijezdio u sredini, između dvije rašljaste grane, naslonio svoju teleobjektivsku haubicu na treću i u miru promatrao stazicu na rubu parka, modnu pistu na kojoj će se uskoro pojaviti naše samozatajne ‘manekenke’.

– A šta vi tu gore radite? – prenuo me odjednom piskav ženski glas iza leđa.

Baka s vučjakom na uzici! Pasja me mrcina radoznalo pogledavala svojim intelignetnim očima i ćutila visoko uzdignutim vučjim ušima. Nevješto škljocajući fotićem po krošnji naizgled sam nezainteresirano tumačio kako skupljam lišće za prirodoslovni časopis. Uf, dobro je. Vučjak se pokrenuo prema skupini grmolika raslinja u parku povukavši baku za sobom. Gospođa mi je usput nešto trkeljala o lišću i biljkama, a ja sam unezvjereno pogledavao prema ‘modnoj pisti’. I razmišljao da zbrišem sa stabla u vražju mater, što dalje od ovog zabitog predgrađa.

No bilo je već kasno. Iz parka su na stazicu odjednom izronile dvije osobe u sivim trenirkama. Pogledao sam kroz objektiv i ukipio se: to su oni! Vukli su nogu za nogom po stazi obilazeći kišne mlake, smješkali se jedan drugome i nešto važno gestikulirali rukama. Škljoc, škljoc, škljoc… Savršen rakurs! Oni u razgovoru tajnovitome, a u pozadini moćne krošnje kestena. Skoro su mi zamaknuli među stabla, izvan vidokruga, kadli… Traaasss!

Svemu je ipak bila kriva ta glupa mačka. Sama, bez nadzora, u lovu na ptice ili miševe u grmlju. Sve bi bilo drukčije da se nije zatekla u pogrešno vrijeme na pogrešnu mjestu. Epilog je bio strašan: ja ko kornjača na leđima usred uličnog drvoreda, s komadom lisnate grane u rukama; fotoaparat obješen u krošnji, skriven poput čudnovate zmije; baka s nosem i očalama u blatnom krtičnjaku. I da, nakostriješena mačka na grani na kojoj sam netom sjedio, a ispod nje preglasni lavež Kinga, bakina ovčara.

Ne znam kako se sivoliki biznismen bikovskog vrata i mesnatih prstiju stvorio pred nama. Tresao sam lišće i zemlju s majice, a baka je lovila Kingovu uzicu oko stabla.

– Šta je bilo, ima kakvih problema – ubijao me grmalj pogledom.

– Pak sam mu i ja rekla da ne mora brati lišće, da već ima u apoteki. Ali ko sluša nas stare – ubacila se srdita vučjakova gazdarica brišući očale o platneni rubac.

– Ginkgo Belupo, tak se zove. Nutra vam je to lišće. Meni super pomaže, ne zaboravljam i vrat me više ne boli tak jako. A vama bu dobro došlo i za druge organe, da vam malo natera krv nutra – podrugljivo je baka iskrivila tanke, blijede usne prema meni.

Mesnati sivoliki u okretu se posprdno nasmijao i žustrim korakom zamaknuo za prva stabla u parku. Fotoaparat, hvalatidragibože, ostao je skriven od njegova pogleda. U dva skoka stvorio sam se pred tom sićušnom staricom i, ne mareći za vučjaka, srdačno je zagrlio i pošteno izljubio u čelu, obraze i usne.

– Hvala vam, gospođo, vi ste moj Ginkgo Belupo, spasitelj moje cirkulacije i mojih žila! A ja, budala, na drvo umjesto u ljekarnu – radovao sam se svojoj prosvjetiteljici poput malog djeteta dok je King veselo mahao kitnjastim repom.

Pročitao sam poslije u enciklopediji. Moje je drvo ginkgo biloba, drevno i predrevno, najstarije na svijetu. Ekstrakt njegova lišća potiče cirkulaciju u mozgu i drugim ‘spužvastim’ organima, a Kinezi su prvi otkrili da čudotvorno djeluje na cijeli krvožilni sustav. Meni je, recimo, to drvo vjerojatno spasilo život. A zamislite što mi se moglo dogoditi da sam tog dana bio na nekakvu hrastu, kestenu ili brezi vulgaris. Ni baka s vučjakom ne bi mi pomogla.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: