NAJNOVIJE

Jedan ljupki pupoljak Rita i moja draga ženica

"I ne da se hvalim, bilo je toga" (ovo citiram Arsenovu Popodnevnu pjesmu). "Kakve sve zemlje, pića, kakva mora! Gdje sam sve bio, gdje sam sve ljubio, i kakve žene, jer vama otvoreno mogu reći"

Drevni Machu Picchu Putovanje u Peru

Upravo sjedim i prebirem lanjske fotke iz Perua, znate onu rutu od Lime do jezera Titicaca, pupka svijeta Cusca te drevnog i tajnovitoga grada Inka – Machu Picchua. Da prebirem: klikam na kompu. Ne razvija se baš svako putovanje odmah i sad. To su čari digitale.

Evo, na jednoj ja sa svojom peruanskom gazdaricom Ritom (26) iz Aguasa Calientesa. Rado bih vam je prikeljio za blog, ali ne smijem, žena mi svaki čas može upast u radnu sobu. Ritin broj mobitela nemam, hvala na pitanju. Moš mislit kolika je penetracija mobilnih operatera na peruanskim visovima. Odašiljač na odašiljaču. A Deutsche telekom samo zbraja dividendu.

Bio sam u Peruu i drugim dalekim zemljama, proputovao svijet jedan i pol puta, doduše ne kao Verneovi junaci za 80 dana. Meni je za taj pothvat trebalo gotovo dva desetljeća. Avionom, vlakom, brodom, padobranom, biciklom, nogama laganim.

“I ne da se hvalim, bilo je toga” (ovo citiram Arsenovu Popodnevnu pjesmu). “Kakve sve zemlje, pića, kakva mora! Gdje sam sve bio, gdje sam sve ljubio, i kakve žene, jer vama otvoreno mogu reći” (ajme, ako moja draga zakonita bane sada u odaje moje)… Poeziju na stranu, evo i fotke turističkih mrava na ruševinama mističnog Machu Picchua. Terase, kuće, kule, svetišta, strme staze. I lijeva polutka stražnjice njemačke turistice koja je kroz moj kadar pohitala za kolegicama. Grad koji španjolski okupatori i domaći izdajnici, na sreću, nikad nisu otkrili.

Ushit je preslaba riječ i njome teško mogu opisati stanje duha i tijela za susreta s ostacima drevne civilizacije, na granici neba i zemlje, u nestvarnoj izmaglici koja kao da je satkana od duhova moćnih Inka. Naroda čiji nasljednici danas dočekuju turiste na obroncima planine, u živopisnoj odjeći, s egzotičnim plesovima i tvrdim, ali blagoslovljenim osmijehom. Pili smo coca čaj protiv visinske bolesti, jeli fino pečeno meso (koje je nakon što smo doznali da je riječ o pečenom zamorcu bilo manje fino) i molili peruanska božanstva da nam u objektiv fotića dofura barem jednu planinsku pumu. Uzalud. Al’ zato ima ljama koliko vam srce ište.

Supruga i klinac još nisu vidjeli sve fotke. Nemaju vremena, zabavljeni su proljetnim radovima na našem seoskom imanju. Zapravo kućici s malenim voćnjakom, nekoliko lijeha, brižno njegovanim ružama i cukrenom terasicom s pogledom na seosku kapelicu. Ma pomažem i ja, naravno, što ste odmah graknuli. Slučajno nisam tamo jer danas moram obradit i poslat nekoliko fotki za jednu (pre)zahtjevnu redakciju. A i moji će se vratiti svaki čas.

Peruanski ljupki pupoljak Rita… Zaglavili smo bili već drugi dan, po teškoj, okomitoj planinskoj kiši, u turističkom mjestu Puno na obalama Titicace. Pili smo neku nerazgovijetnu žesticu njezina naroda, mješavinu alkohola, bjelanjka, limuna i šećera, trčali po nemilosrdnoj kišurini od restorana do restorana ogrnuti žutom Belupovom kabanicom. Rita je znala par riječi engleskoga, a ja niti jednu njezina maternjeg jezika. Sporazumijevali smo se rukama, očima i osmijehom.

Mobitel se glasa bipom esemesa. Moja ljubljena ženica. Pita hoću li dolazit u naš seoski raj, da joj donesem humus za cvijeće, bočicu Studene i gornji dio trenirke. Umalo joj ne odgovorih: “Pa kako da dođem, draga, još sam u Peruu”. (rm)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: