NAJNOVIJE

NA BOTOVSKOM MOSTU Naši muslimani, naša nomadska braća po nevolji

Zbog bešćutnog svijeta još će se mnoga muslimanska djeca utapati u turskim i grčkim morima. Strašne brojke koje obalne straže od Italije do Turske redovito objavljuju više nas ni ne diraju


Hodamo botovskim mostom, oko nas rijeke izbjeglica iz arapskih zemalja. U jednom času mladi se par s djecom zaustavlja kraj ograde od koje puca nestvaran, bajkovit prizor dravskoga pješčanog spruda okupanog suncem. Na njemu ribič sa štapom, stopljen s krajobrazom vrbinih sjena u klizećoj vodi. Otac uzima u naručje dvoje malene djece i okreće leđa toj idili. Majka vadi iphone i snima ih. Za uspomenu. Jednom, kad se dokopaju željene oaze tamo na dalekom sjeveru i počnu graditi novi život, fotke dravske idile podsjetit će ih na Hrvatsku. Jednu od zemalja kroz koje su prošli bježeći iz sirijskog ili nekog drugog ratnog pakla.

Tisuće mladih parova s dječicom prekoračilo je u najvećoj izbjegličkoj krizi Dravu kod Botova. Moderno odjeveni, s pametnim mobitelima i odličnim znanjem engleskog. Urbana i vjerojatno prilično obrazovana budućnost Sirije, Iraka, Pakistana i drugih kriznih žarišta u kojima je izgubiti život često lakše nego pojesti doručak. Kolinda, Hebrang i Jandroković na njih bi najradije poslali vojsku. Da ih tijelima i oružjem odvrate od Lijepe naše, koja je ponekad tako prelijepo ksenofobična.

Gledam te migrante, našu braću u nevolji, i zamišljam ih kako u našoj Podravini podižu familije, pokreću biznise sa svojim dobrim bliskoistočnim vezama, a svojom kulturom i obrazovanjem obogaćuju cijeli kraj. Koji, usput, odumire. Jedna od najstarijih smo županija u Hrvatskoj s katastrofalnom demografskom slikom. Sela su nam već opustjela, gradovi također idu tim stopama. Sve manje nas se rađa, sve više umire. A mnogi od nas su i dalje zatvoreni u svoje ksenofobične i primitivne ljušture, tako osorne i ratoborne prema svemu drukčijem. Onaj tko je tih dana pomagao tim jadnim ljudima na koprivničkom i botovskom kolodvoru, shvatit će o čemu pričam.

Našim dežurnim mrziteljima, primitivnim nacionalistima za koje je mađarski premijer Orban bog, ti su ljudi, prije svega, muslimani. Ugroza naše tisućljetne kršćanske uljudbe. Kao što su nas ugrožavali Srbi, povijesno nešto ranije i Židovi. Demokršćanka Angela Merkel s time nema nikakvih problema. Ona će u Njemačku primiti milijune Arapa. Muslimana. Njemački bundesligaši, pa i slavni Bayern, utakmice počinju s natpisima dobrodošlice na majicama. Veliki bundesland dobro zna kakvo bogatstvo u sebi kriju ti mahom mladi ljudi.

Zato Sirija, Libija i Irak ostaju osiromašeni i opustošeni. Nekoć kolijevke civilizacije, danas velike klaonice i sabirni logori za izbjeglice iz vlastite domovine. Asad još ratuje, Gadafi i Husein su mrtvi. Svrgavanje afričkih i azijskih diktatora i satrapa dovelo je do tektonskih poremećaja u cijelom svijetu. Turska je primila gotovo dva milijuna izbjeglica iz Sirije, u talijansku Lampedusu već godinama se slijevaju nevoljnici iz Libije. Ovo što danas gledamo u Europi samo je dio velikih migracijskih procesa koji će trajati godinama. Puka potraga za boljim životom. Mjestom u kojem će tvoja djeca i starčad odrastati i umirati civilizirano.

Zbog bešćutnog svijeta još će se mnoga muslimanska djeca utapati u turskim i grčkim morima. Strašne brojke koje obalne straže od Italije do Turske redovito objavljuju više nas ni ne diraju. Utopilo ih se 20, za 26 još se traga. Dojenčad, trudnice, školarci i oni malo veći.

“Kad sam s djecom ušla u taj gumeni čamac, mislila sam da više nikad kopna nećemo vidjeti”, priča nam jedna sirijska majka koja se dokopala Mađarske kod Botova. Živi su. Danas su, nadamo se, već u željenoj Švedskoj gdje ih čeka glava obitelji. Smije nam se s fotke. Utapanje u vodama Mediterana izbjegla je za dlaku.

I kad bolje razmislim, ti nesretni ljudi nekako su nam bliži od mnogih susjeda i braće po naciji i vjeroispovijesti. Onih koji bi, i u naše ime, slali tenkove na granicu. Onih koji nas uče mrziti. Danas pravoslavce i muslimane, sutra hrvatske izdajnike i prodane duše.

Autor teksta i fotografije: Robert Mihaljević

2 Comments on NA BOTOVSKOM MOSTU Naši muslimani, naša nomadska braća po nevolji

  1. i ovo lajkam, makar je i ovo tužno 😦

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: