Kad odličja potamne i završe u prašini, zna se kakva je sudbina države u čije su ime dijeljena

Svojedobno, prije otprilike dva desetljeća, domaći mediji pisali su o dragovoljcu Domovinskog rata, ratnom vojnom invalidu, koji je nezadovoljan stanjem u državi i pritisnut osobnim životnim nevoljama stavio u oglas da prodaje Spomenicu domovinskog rata, medalju Bljesak i medalju Oluja i druga ratna odličja. To je tada doživljeno kao svetogrđe, hereza, vijest na rubu skandala i nevjerice, a zapravo je bilo lagano triježnjenje, stidljivo priznanje da smo unatoč svim dobivenim bitkama izgubili rat. Da smo izgubili državu kakvu smo sanjali u rovovima. Državu u kojoj će ubojice, dezerteri, ratni profiteri , kriminalci, razbojnici, lupeži, hulje, izdajnici i pljačkaši Domovine biti u zatvorima, a pošteni, radišni, odgovorni, sposobni i školovani hrvatski državljani na vodećim državnim i društvenim položajima. E, ratniče, te Hrvatske nema.

Danas u Hrvatskoj nema pijace ni stočnog sajma, ni kirbaja, ni prošćenja – od Hrelića, Gudovca do Benkovca – da se ne prodaju odličja iz Domovinskog rata. Uglavnom posložena na šatorskom krilu ili na dijelovima neke stare kamionske cerade, na prašnjavom podu, u društvu starih pegli, porno časopisa, starih knjiga, gramafonskih ploča, stvari pokojnika i svime onim što čovjeku u kući više ne treba i ne predstavlja nikakvu vrijednost. I sve po 12 kuna. Ili daj koliko daš.

Kad među tom hrpom prašnjavih, izraubanih i bezvrijednih stvari ugledate odličja Hrvatske vojske iz Domovinskog rata, a da ne znate o čemu se radi, čovjek bi pomislio da je riječ o ordenju neke stare, zaboravljene i davno poražene vojske, a ne vojske koja je ne tako davno, uz ogromne žrtve, u pravednom i obrambenom ratu izvojevala veličanstvenu pobjedu i ostvarila stoljetne snove hrvatskog naroda o slobodnoj i suverenoj državi. Kad odličja potamne i završe u prašini, siguran je to znak da će ne samo nositelji tih odličja, nego i država u čije su ime dodijeljena vrlo brzo dijeliti istu sudbinu.

Odličja već dugo nisu tema ni medija ni braniteljske populacije. Razlog je jednostavan: njihova inflacija, a samim time i devalvacija su takvih razmjera da nisu vrijedna nikakve društvene polemike ni pozornosti. Ni ovog teksta vjerojatno ne bi nikad bilo da prije nekoliko dana u glavnoj informativnoj emisiji državne televizije iz usta hrvatskog državnog vrha prilikom proslave vojno-redarstvene akcije Pakrac nisam čuo prijedlog o uspostavi i dodjeli odličija “Zapadna Slavonija”. Kad sam čuo te riječi, nisam bio siguran da li gledam središnji dnevnik državne televizije ili je ponovno počelo emitiranje emisije “U zdrav mozak”.

I nakon što ste većinu istinskih sudionika Domovinskog rata umirovili i izopćili iz društva, nakon što je više od tri tisuće sudionika Domovinskog rata izvršilo suicid ne mogavši gledati sav taj jad i nepravdu koja se događa u državi i društvu, nakon što je u zadnjih nekoliko godina stotine tisuća mladih ljudi pred terorom političke i tajkunske mafije napustilo Domovinu, nakon što ste bogatu Slavoniju opustošili i pretvorili u sinonim za siromaštvo – nakon svega toga vi, dakle, predlažete odličje “Zapadna Slavonija”. Za ovakav prijedlog u ovim vremenima čovjek mora biti totalno otuđen od naroda i vlastite savjesti ili potpuno biti opijen vinom demagogije i misliti da se može svo vrijeme lagati sve ljude.

Kako to da sudionike akcije Pakrac, za koje imate samo birane riječi hvale, niste predložili za veleposlanike, članove nadzornih ili upravnih odbora, državne tajnike, pomoćnike ministara ili ministre, ravnatelje nacionalnih parkova, direktore javnih poduzeća, voditelje državnih agencija? Ne, ta su mjesta namijenjena dezerterima, ratnim profiterima, beskičmenjacima, poltronima, vašim mrtvim dušama i stranačkim vojnicima, a hrvatskim vojnicima ste namijenili jeftinu demagogiju i devalvirano ordenje.

Zar svi vi koji ste prošli hodnicima zgrade na Zrinjevcu mislite da smo svi mi sudionici Domovinskog rata nesposobni, neuki i nepismeni, vaše vječne korisne budale? Na žalost, moram priznati da u našim redovima ima mangupa koji su nas došli glave, koji su vaše korisne budale i da bez njihove pomoći ne biste nikad uspjeli opljačkati i unakaziti ovu jadnu državu. Oni će vjerojatno podržati i ovaj vaš prijedlog te napasti autora ovih redaka, ali vas i njih bih posjetio na riječi njemačkog književnika Martina Kessela: “Tko traži odlikovanje, nije ga zaslužio, a tko ga je zaslužio nije mu potrebno”.

PIŠE: ŽIVKO ZRILIĆ

Oglasi

Nestalo je moje kuće, moje žene i moje Sanje. Ni mene više tamo nema. A ja sam naivno mislio da će se sve jednom popraviti

Jučer sam sahranio strica Iliju, pretposljednjeg iz roda Sočivica; posljednji sam ja, danas na putu za nigdje. Čekam vlak na splitskom kolodvoru, pa preko Zagreba i Austrije do nekog poznanika u Njemačkoj, a dalje, vidjet ću. Ni zemlju u koju ću još nisam odredio, svejedno mi je. Trebat će mi pomoć za neko vrijeme, da sredim papire, tako se to kaže, da mi neka zemlja odobri ulazak, što dalje to bolje, jer sam, konačno, odlučio da putujem bez povratka.

Pošao sam zorom, u ovaj ponedjeljak, tri dana pred Božić, iz kuće pokojnog strica, svoju sam u ovom ratu izgubio, iz Gornjeg Vakufa, pa preko Prozora i Duvna. Nisam htio na Bugojno; poštenije rečeno, nisam smio, iako bi taj put bio bliži i lakši. Strah me emocija, lijepih i dragih uspomena i slika koje sam trebao zaboraviti, a nisam. Strah me nekih i poznanika i prijatelja. Ništa im ružno učinio nisam, oni to sigurno znaju. Strah me i suza u ovo hladno jutro, ne trebaju mi, pa kad se nisam u ovih pet godina otiskivao tih desetak kilometara, niz Vrbas, zašto bih i danas kad sam odlučio sve zaboravljati. Čudno, ni nervozan nisam. Nimalo. Putujem u jednom pravcu, tako sam bar odlučio, a ne žuri mi se.

Znam da će biti hladno gdje god da pustim korijenje, ako je to više i moguće. Svejedno, ovo bi trebao biti jedan kraj i jedan početak, a ja i u ovom sudbonosnom danu ne osjećam ništa. Samo praznina, čudna praznina što koči sva čula, umrtvljuje ih, stvara bezosjećajnost na sve što me okružuje, pa mi ni prostor ni vrijeme ne znače baš ništa.

Čudno neko blagdansko raspoloženje, mislim, a i moje je raspoloženje nikakvo, pa sve mjerim po svom ćeifu, a i taj moj ćeif je gori od nikakvog. Sve mi je ravno

Premještam se iz kolodvorske čekaonice na rivu i gledam prljavo, lučko more. A ta voda koja me nekad opčinjavala i bojom i mirisom i nekim iskonskim zovom sad mi ne znači ništa. Voda k’o voda, smrdljiva i prljava, jednaka onoj u Vrbasu, koji u ove dane, hirovit i moćan, ojačan otopljenim snjegovima i obilnim kišama, udara u vrbike i zapliće u golo korijenje, bezuspješno odbacujući plašt satkan od plastike i kartona, nagorenog drveta i svega što je ljudima u jednom trenutku za nešto trebalo. Na rivi dvije velike jelke iskićene sijalicama i nekim đinđuvama. Malo svijeta u pokretu. I oni koji prolaze, žure, ne uspijeva ih okrenuti nikakav zvuk, kao da je i njima svejedno što se oko njih događa.

Čudno neko blagdansko raspoloženje, mislim, a i moje je raspoloženje nikakvo, pa sve mjerim po svom ćeifu, a i taj moj ćeif je gori od nikakvog. Sve mi je ravno. Taman da potres ili neka druga sila survaju ove Dioklecijanove podrume u more ne bi mi ništa popravilo niti pokvarilo.

– Hoće li u Knin doći Božić – čujem djevojčicu u naručju majke.

– Hoće, sine, hoće, pa kakav bio da bio – odgovara mlada žena.

– A šta će mi donijeti – pita dijete.

– Neka ne donese belaja, za ostalo ćemo lako – odgovara žena.

Pecne me ta riječ belaj k’o ubod ose, tako nekako i boli. Skoro nesvjesno krenem za tom ženom. K’o poznata mi i bliska, kao neko iz moga roda ili komšiluka. Uvjeravam sebe, a znam da to nije istina, da bih i da nije progovorila znao odakle je. Po hodu, širokom pogledu, crtama lica i sjeti u očima. Po svemu. Sustižem je u kolodvorskoj čekaonici; ne zaustavlja se. Kroz široka vrata izlazi na peron i ulazi u najbliži vagon, odmjerena koraka i sigurna, vidi se da joj to nije prvi put. (Kasnije doznajem da joj je dijete bolesno i često posjećuje liječnika u Splitu. Ulazim za njom i sjedam u isti kupe. Putnika kao da i nema. Djevojčica me gleda velikim, okruglim očima modre boje. Ne skida pogled, čini se, pun straha. Osjećam nelagodu. Da razbijem tu neugodnu tišinu kažem.

Zagledam se u tu nepoznatu ženu, možda i nametljivo. Čini se dosta mlada, ako je u ovom vremenu uopće moguće određivati starost na osnovu izgleda. Ako ne lijepa, onda sigurno simpatična i mila

– Izgleda, mala dobro sluša.

– Šta će. U ovih šest godina je proživjela čitav život. I stasala i ostarila. I vidjela ono što nikada neće. Akobogda.

– Odakle ste gospođo?

– Od Kraljeve Sutjeske – kaže.

– Kamo putujete?

– U Knin. Tamo živimo.

– Onda ste vi iz Knina.

– Nisam. Za muku mogu biti od svugdje. Gdje me život baci tu sam. Nikad me niko ni pitao nije gdje i što hoću – objašnjava mi.

Zagledam se u tu nepoznatu ženu, možda i nametljivo. Čini se dosta mlada, ako je u ovom vremenu uopće moguće određivati starost na osnovu izgleda. Ako ne lijepa, onda sigurno simpatična i mila. A možda su, opet, moje procjene izazvane nekim drugim porivima i zato manjkave i nesigurne. Gleda kroz prozor vagona, a jednom rukom privija dijete k sebi. Čitavim likom odaje brižnost. Hoću da pitam, kada je otišla iz Kraljeve Sutjeske i zašto. Kako to da je baš u Kninu. Koga sve ima u obitelji. Nije valjda sama sa nejakim djetetom. Kako bi grozno bilo to trajanje njih dvije, mislim, pod vlašću života, tog tiranina kojem ravna nema.

Riječi mi ostaju u pola grla i ne pitam ništa. Sjećanja me pritiskaju ko mora, ružna ko stvarnost. Svako pitanje bi bilo izlišno, možda i uvredljivo. A i što da je pitam kada odgovore znam. Nepotrebna muka i meni i njoj. Gledam u djevojčicu, a vidim samo konture. U tim obrisima je drugi lik, nestao devedesetdruge godine i zaleđen. Mnogo godina je prošlo od tada, taj lik se sigurno mijenjao, dobio neku drugu sliku, meni nezamislivu. Koliko li puta vrtim film te večeri u maju? Jedna druga djevojčica je imala šest godina i velike, okrugle i modre oči. Tada sam je gledao zadnji put i otišao, na tu jednu noć, roditeljima u Gornji Vakuf. Bili su stari i sami u jednom vremenu strave. I uplašeni.

Sutradan djevojčice nije bilo, ni njezine majke. Neke komšije su mi rekli da su, s povećom grupom, te noći otišle, uz Koprivnicu, prema Kupresu. Nisu mi znali reći koliko je u tom bilo sile i straha, a koliko je to bila odluka moje žene. Mnogo kasnije sam čuo da su se zadržale dva-tri mjeseca u Banjoj Luci i otputovale na istok. Neki su mi pričali da su u Beogradu, neki, pak, da su viđene u Pančevu. Od čega i kako žive niko mi nije znao reći.

Prije godinu dana dobio sam poruku; da se vraćati neće, da im ja više ne trebam i da se ne brinem. Čudna neka briga o brizi onoga koji više nikomu ne treba. Ja sam ipak iz te poruke zaključivao da još nije sve gotovo, da će se vratiti ili da ćemo se negdje naći, samo da se smire uzavrele strasti i da život prohoda. Ništa od toga dogodilo se nije.

Kažu da se od stvarnosti ne bježi, kao da i ja to ne znam, i da će moja prtljaga ružnih slika uvijek biti ista i da im nijedno mjesto neće mijenjati težinu, ma što ja mislio o tome

Još mi nekakva magla nagriza osjećanja, mnogo toga mi nejasno lebdi, skoro ništa objasniti ne mogu, kao da sve stvari više nemaju svoja mjesta, a ja se osjećam iščupan, zajedno s korijenjem i bačen u vjetar. U ovom ratu sam izgubio roditelje, prirodnom smrću, ako je to važno, a ja mislim da je to bilo od tuge i umora, od straha i nevjerice, od nasilnih gubitaka nekih drugih, svejedno koliko bliskih.

Za moje godine kažu da su najbolje, a ja k’o siroti malac, bez zaštite, pun straha, krhak i loman, nesiguran u sebe i u sve ono što me okružuje, na opasnom putu nezamisliva odredišta. Osjećaji su mi k’o u dječjoj bajci, pomućeni i razrušeni, pa sve mislim da se ovo putovanje i ne završava, jer bi ja tako želio, da sva putovanja, uostalom, čine samo jedan krug i da nema jednom dostignutog cilja i da nikada i ništa nije novo. Ja, naprosto, samo bježim, bježim od zla koje ni definirati ne mogu, a spas tražim u tutnju kopita ili točkova, svejedno; je li to od iskona, ne znam, ali znam da samo bježim. I da u svijesti nosim teret užasnih slika uokvirenih za vječnost. Kažu da se od stvarnosti ne bježi, kao da i ja to ne znam, i da će moja prtljaga ružnih slika uvijek biti ista i da im nijedno mjesto neće mijenjati težinu, ma što ja mislio o tome.

U kupe ulazi zgodan mladić, kratko ošišan; ne kaže ni dobar dan. Ne zamjeram mu, mislim da bih mu s mukom odgovorio.

– Kako ova mala ima lijepu seku – obraća se djevojčici pružajući ruku da je pomiluje po kosi.

– Prođi me se! Vidiš da ti mogu biti majka – odgovara mu žena i ne pogledavši ga.

– A, gdje ti putuješ – okreće se meni.

– Daleko – kažem.

– Onda ćemo dugo zajedno.

– Ne znam koliko je to zajedno.

– Ja putujem do Münchena, starcima za Božić. Iz Viteza. A odakle ti ideš?

– Iz Gornjeg Vakufa.

– Misliš iz Uskoplja?

– Svejedno, može i tako.

– I ti putuješ nekom?

– Nisam. Nemam kome.

– Nisi ni oženjen?.

– Ne znam. Sada sam sam – već pomalo susprežem bijes.

– Znači, otišla! Mora da nije bila naše vjere – nastavlja on s pitanjima, a ja se počinjem osjećati kao da sam na ispitivanju u policijskoj stanici.

– Kako znaš koje sam ja vjere – pitam ga već pojačanog glasa.

– Nisi, valjda, musliman?

– Nisam, ako je to važno.

– Kako da nije važno? Oni su sada naši najveći neprijatelji.

Ne odgovaram ništa. Začudo, i mom neugodnom suputniku nije više do pitanja. Okreće se i izlazi iz kupea. Gledam u leđa tog momka u kožnoj vjetrovci, ne znajući da li da mu se divim ili da ga žalim. Ništa mu nije nepoznato. Sve je, po njegovom, došlo na svoje mjesto. Taman kao da je dočekao vrijeme velikih mudraca, mesijama ravnih, pa razriješiše nešto što ni Bogu nije uspjelo, ili, baš njemu u inat. Konačno postojimo mi i oni, i vjera naša i njihova. Nema ničega između, ničega kao da i nije bilo. Bože, mislim, koliko bi zasebnih svjetova trebalo biti na ovo malo zemlje.

Znam što će mi objašnjavati i što će zapitkivati. Ne smetaju mi njegova pitanja, niti ih se bojim. Plaše me moji odgovori, njih me je strah

Vlak već dobrano odmiče sjeveru kroz kamene udoline, nenastanjene skoro. Svako malo pogled se sretne s ruševinama nekada ljudskih nastambi. Uz neki proplanak pase po desetak ovaca, bez čuvara. Slika neke iskonske idile, početak Stvaranja koje ništa ne opterećuje. A ruševine, govorim sebi. A ruševine… Boga među njima sigurno nema. Ustavljamo se na nekim stanicama čija imena ne pamtim. Ne primjećujem da neko ulazi i izlazi. Putovanje k’o obavijeno prokletstvom, bezuspješna imaginacija normalnog. Sve do Knina šutim, zaokupljen sobom. Djevojčica gleda u pod ili ravno mene u oči. Da li i ona u meni, pitam se, traži ono što i ja u njoj? Budim li joj slike naprasno ostavljenog doma, možda šljive uz plot ili izlizanog kućnog praga? Možda joj sličim stricu ili nekomu još bližem? Nepoznatoj ženi se ne obraćam, niti ona meni. Tek u Kninu sam joj poželio sretan Božić. “Hvala. I vama”, odgovorila je i otišla. Vratio se i moj suputnik iz obilaska vagona. Vjerovatno nije našao neke “lijepe seke” pa mu i moje društvo ne dođe na odmet. Ako ostane sa mnom, mislim, bit će to prava mora. Znam što će mi objašnjavati i što će zapitkivati. Ne smetaju mi njegova pitanja, niti ih se bojim. Plaše me moji odgovori, njih me je strah. Ne slažemo se ni u čemu, a, opet, dosta mi je laganja, samome sebi i drugima.

– Ode ona gospođa. Dobro bi bilo da je produljila. A, i ne izgleda loše.

– Što će. Ide kući.

– Kako ljudi mogu živjeti u ovoj selendri? Vitez je za njih Carigrad.

– Svaki zavičaj je Carigrad, a on je jedan.

– A, kako to da ste vi tako loše prošli u Uskoplju u ovom ratu ? Bili ste u Hercegovini, pa ništa. Nisu ni oni neki borci, samo puno pričaju.

– Eto tako, loše – kratko odgovaram, a sve se bojim da se ne upustim u nepotrebna objašnjavanja o tom lošem. Morao bih dokazivati da smo svi loše prošli, da su oni u Vitezu prošli i gore i da još imaju vremena da prođu još gore. Držat ću se da ne počinjem tu priču, mislim, a prisjećam se nekih ranijih mojih objašnjenja drugima, sličnih njemu.

– Mi smo mislili da si ti, inžinjeru, pametniji – redovno su odgovarali.

– Stvarno ti je žena otišla – pita smijući se, čini se, pun cinizma.

– Je. Otišla je – kažem, a osjećam da mi krv udara u lice.

Mislim da ga molim da me ništa više ne pita ili da promijenim vagon. Krivim sebe što sam pratio tu nepoznatu ženu, ona je razlog njegova druženja sa mnom. Nije mi trebalo ni podsjećanje na bolne likove, a sada me hvata strah da ću do kraja života u djevojčicama od pet-šest godina s velikim, modrim očima i kosom boje meda, prepoznavati moju najveću muku iz ovoga rata. Vraćaju mi se slike iz tog prokletog maja 92. godine i početka jednog kraja.

Te noći, kada sam otišao da zbrinem roditelje, ludost je dovršavala svoj pir. Vratio sam se na zgarište, dim i ruševine. Najljepši dio Bugojna, Čipuljići, više nije postojao

Živio sam sa ženom i mojom Sanjom kad je sve počelo. Pucalo se na sve strane i rušilo nemilice. Strojevi iz “Rodića”, tamo sam radio, odavno su, konvojima, išli put Hercegovine. Žena me je molila da napustimo Bugojno, uvjeravala me da je vrag došao po svoje, ali, još nije sve propalo i još ima mirnih mjesta gdje se može početi iznova. Nisam vjerovao da je hod ludosti nezaustavljiv, a i koju stranu da odaberem kad će jedno od nas uvijek biti opasan stranac.

Te noći, kada sam otišao da zbrinem roditelje, ludost je dovršavala svoj pir. Vratio sam se na zgarište, dim i ruševine. Najljepši dio Bugojna, Čipuljići, više nije postojao. Prije samo jedan dan, ženu sam uvjeravao da to što se događa pojedinačni su slučajevi. Vlast, ma kakva da je, brzo će to spriječiti. Tek kasnije sam shvatio da nisam shvatio ništa, od početka. Čipuljića, uz proplanak, svejedno što mu ime značilo, više nije bilo. U njemu ni moje kuće, ni moje žene, ni moje Sanje. Iza toga su hodili sve sami crni dani, a ja bih sada trebao objašnjavati ili pravdati nešto što ni sam sebi objasniti ne mogu.

– Mi smo u Vitezu sve očistili. Sada je sve naše – počinje moj zemljak opet svoju priču.

– Zato ja i odlazim – ne mogu više da izdržim: – Zato i odlazim da se nikada ne vratim! Zato što ste vi sve očistili i zato što je sve vaše! Uživajte u toj svojoj čistoći, imat ćete i kada da je prljate! – Šta je? Izgleda, ti gori od onog balijskog fratra!

Više me iz pameti izgoni njegov mir na moj bijes.

– Jesam – govorim: – Gori sam i od tvog balijskog fratra i od svih balija i fratara zajedno!

Govorim sebi u njedra, već na vratima kupea. Tumaram uskim hodnikom, torba mi zapinje za nekakve kvake, a ja proklinjem konstruktore vagona, i Vitez i Čipuljić, i balije i fratre, i nepoznatu ženu i sva putovanja, makar raju vodila. Pred očima mi mrtav stric Ilija, koliko prije dva dana, susjedi i poznanici, jedan drugi fratar i ta tužna noć koja me potjerala.

Okupilo se mnogo svijeta u toj noći, da čuva mrtvaca. Običaj je to koji obavezuje i one koji pokojniku nisu bili skloni. Sijelo k’o sijelo, kada je pokojnik star, i opušteno. Priča se i zapitkuje, prisjećaju se ljudi i dobrog i lošeg. I pije se. Nazdravlja se živima i duši pokojnika. Od kud god krenu sve priče završavaju na ratu. Što se uradilo, što je trebalo, a nije, što je ko izgubio, a što dobio, i tako nekako. Sve dok se moj uvaženi i priznati susjed ne dosjeti važne stvari; što se trebalo uraditi, a, eto, nije.

– Srušili smo im džamiju – kaže on: – Pa, što smo dobili? Ništa. Oni će opet napraviti džamiju i eto ih opet tu, kao i da nismo ništa uradili. Groblje! Mi smo trebali uzeti bagere i ovo prostrano groblje iz temelja poravnati! Nišane i ograde survati u rivinu i gotovo; ničega nije bilo! Eto, to smo trebali uraditi.

Žamor se tada pojačavao i priča se počela širiti; o katastru i uknjižbama, o njihovom groblju na našoj zemlji, o privrženosti i izdaji, o našoj dobroti i toleranciji, obraz se ne spominje. A a meni se danas zakašnjela muka puna čemera i jada penje uz grlo, u hladnom i sivom hodniku vagona na putu prema Zagrebu.

Piše: Nikola Mihaljević

Foto: Robert Mihaljević

KONSPIRATIVNI ROĐENDAN Zašto je Podravka proslavu 70. godišnjice u Zagrebu pretvorila u tajnu veselicu za odabrane

Podravka je uoči lanjskog Božića u Zagrebu svečano proslavila svoju 70. godišnjicu. Kruna rođendanskog slavlja dogodila se na svečanoj akademiji u zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, a kasnije i tulumu koji je bio organiziran za odabrane političke i gospodarske odličnike.

No, izvještaje o tome na svemrežju nemoguće je pronaći. Ako u tražilice ukucate pojmove ‘podravka’, ’70 godina’, ‘svečanost’ – kao prvi i jedini pickovi pojavit će se izvještaji o proslavi 70. godišnjice Podravkina – dobrovoljnog vatrogasnog društva. O onom glamuroznijem i mnogo važnijem jubileju – nit’ pisma, nit’ slike.

I nije tako samo na internetu. Pratio sam tih dana novine, buljio u dalekovidnice, slušao lokalne radiopostaje – ali o Podravkinu 70. rođendanu, makar i u prigodničarskoj zajebanciji, ni bože tebe. Čekao sam i službeno piarovsko priopćenje s par prigodnih fotki predsjednika uprave s najvišim gostima – htio sam nešto objaviti u novinama koje uređujem – uzalud. Neobično, da se poslužim prvim eufemizmom koji mi je pao na pamet.

Još nisam čuo da netko organizira tako konspirativnu rođendansku zabavu. Pogotovo veselicu na kojoj su glavni čestitari hrvatska predsjednica, brojni hadezeovi ministri, saborski zastupnici, ugledni gospodarstvenici. O tome zakaj je rođendanska fešta upriličena u Zagrebu, a ne rodnoj Koprivnici – ovog puta nećemo. “Znamo kamo idemo jer znamo odakle dolazimo”, glavni je slogan Podravkine marketinške kampanje i odlično odrađenoga promidžbenog spota u povodu 70. godišnjice postojanja. A to ‘znamo odakle dolazimo’ nekako mi se baš ne uklapa u polutajne rođendanske  terevenke u Zagrebu.

Da vam budem do kraja iskren, Podravku zadnjih godina sve manje osjećam kao svoju. Politika, lijeva i desna, toliko ju je, da prostite, isprostituirala i obesčastila da se sav narogušim kad mi neki podrigli lik blizak HDZ-u ili SDP-u spomene nekaj o “našoj Podravki”. Kojoj našoj? Mojoj sigurno ne. A to da je Podravka, ovisno o cikličkim državnim izbornim rezultatima, doista njihova – u to nema nimalo dvojbe. Njihovi kadrovi napreduju strelovitom brzinom, obično obrnuto razmjernom stvarnim kompetencijama,  njihovi dobavljači dobivaju masne ugovore, a njihova nezaposlena rodbina sigurna radna mjesta. Crony kapitalizam u punom sjaju.

Agrokor je prvak rođačkoga kapitalizma, a Podravka je, bogami, samo pola koplja ispod

Ako ne znate što je to crony kapitalizam, u nas poznatiji i popularniji kao rođački kapitalizam – onda je Podravka kao stvorena da vam se taj pojam koji razara svako društvo plastično dočara. Ozbiljne engleske publikacije crony kapitalizam definiraju kao sustav u kojem rođaci i prijatelji nositelja političke vlasti na državnoj i lokalnoj razini, odnosno direktora u javnim i državnim tvrtkama imaju povlašten tretman u dobivanju poslova, zapošljavanju i financiranju. Agrokor je prvak rođačkoga kapitalizma, a Podravka je, bogami, samo pola koplja ispod.

U takvoj atmosferi teško je i očekivati da proslava 70. rođendana Podravke bude u Koprivnici i da glavni gosti, recimo, budu ljudi koji su je doista stvarali. Samozatajni kadrovi koji se dobro sjećaju koliko je trnovit i bremenit put bio od pekmezare braće Wolf do najsuvremenijih tvornica lijekova i dječje hrane. Oni više nisu važni. Crony kapitalizam – lijevi ili desni – nalaže da su danas za Podravku najvažniji ministri, šefovi država i vlada, saborski zastupnici, stranački dužnosnici. I njihova rodbina i kumovi, dakako.

To su najdraži gosti na rođendanu. Koji očito ne vole da ih se slika dok jedu i piju. Ili rade neke druge za odličnike nedolične stvari.

Piše: Robert Mihaljević

Foto: Podravka

 

AGRESIJA ILI GRAĐANSKI RAT Je li u ratu za samostalnost Hrvatske bilo i elemenata građanskog rata ili se dogodila čista agresija jedne države na drugu

Piše: MLADEN GODEK

Ova dilema stalno je aktualna. Ako ponekad i  padne u drugi plan, nanovo je razbudi neki događaj vezan uz 90-e godine prošlog stoljeća. Ovo se može činiti i deplasiranim jer zlo koje se dogodilo, strasti i zločini koji su ove tragične događaje pratili, neće i ne mogu dobiti neki drugi značaj, niti ih ovakvo ili onakvo imenovanje neće izmijeniti. Kako ono reče Shakespeare: „I pod drugim imenom ruža bi jednako lijepo mirisala“.  Reklo bi se, diskusija koja će nastati imat će samo akademski karakter. Ali daleko je to od mirne intelektualne rasprave. Oni koji ističu elemente, koji ukazuju na postojanje građanskog rata, dobivaju  etiketu domaćeg izdajnika, jugofila, komunjare i tome slično.

Jer istina je samo jedna! Tu pogovora (zapravo niti razgovora) nema. Domovinski rat bio je pravedan, obrambeni rat, koji je isključivo izazvala Srbija agresijom na Hrvatsku. Ide se tako daleko da predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić  predlaže da se uvede novo kazneno djelo, koje bi počinio onaj koji bi o Domovinskom ratu govorio kao o građanskom. Znatno prije toga bivši predsjednik Vrhovnog suda i sudac Ustavnog suda Milan Vuković išao je još i dalje. On se zaustavio na tvrdnji da je za Hrvatsku to bio toliko nepravedan rat da isključuje mogućnost da bi Hrvati u tom ratu mogli uopće počiniti ratni zločin.

Nehotice se nameću usporedbe sa bivšom SFRJ, gdje je partizanski rat (NOB) bio nedodirljiva svetinja i jao onome tko bi se usudio u to dirnuti. Tako je bilo u tom jednoumlju. Ako doista postoji nešto neupitno, vrijedno, što nam je donio prekid s bivšom državom, onda je to demokracija, pravo na slobodu mišljenja i govora. To je čak dignuto na Ustavnu kategoriju (čl. 38 Ustava). Ali ako pokušaš o ovome objektivno progovoriti, pa onda ukažeš na neke elemente koji idiličnu sliku makar i malo naruše, odmah se dignu branitelji jedine istine i sve skrene na osobnu diskvalifikaciju.

A raznih braniteljskih udruga ima preko tisuću. Ne žive one sve u nekoj međusobnoj slozi, ali bez obzira na ogromni broj – tu su jedinstveni. Oni su Kerberi neupitnosti i svetosti Domovinskog rata. Domovinski rat bio je pravedan, obrambeno, oslobodilački rat, izazvan agresijom JNA, paravojnih formacija iz Srbije te oružanom pobunom Srba u Hrvatskoj. Ima tu, naravno, dosta istine, ali kako apsolutna istina i ne postoji, pokušat ću ovdje ukazati i na neke druge činjenice, koje mogu izgledati heretički u odnosu na svetu istinu.

Prije nego što počnem pisati svoje subjektivno viđenje ove tabu teme, poslužit ću se objektivnim definicijama agresije i građanskog rata.

AGRESIJA je ratni pohod jedne države protiv druge države na njenom teritoriju (Wikipedija).

GRAĐANSKI RAT je oružana borba antagonističkih društvenih grupa unutar jedne države. (Wikipedija).

Isti izvor nadalje posebno izdvaja pojam secesionističkog, odnosno separatističkog rata, kao posljedicu nastojanja da se pojedini dio države nasilno odcijepi od matične države. Već prvo početno čitanje ovih definicija ukazuje da tu nije sve jasno i neupitno. Naravno, same definicije su savršeno precizne i jasne, ali kad se događaji u Hrvatskoj podvrgnu analizi, onda očito sve to i nije tako jasno i neupitno. Ima li tu elemenata građanskog rata, kako ga definira Wikipedija? Ili je pak u pitanju neupitni oružani napad na samostalnu državu?  Nije teško zapaziti da je ključni pojam DRŽAVE u jednoj i drugoj definiciji. Agresija – ratni pohod jedne države na drugu. Građanski rat – unutar jedne države.

Mi svakog 25. lipnja slavimo – Dan državnosti. Tog datuma 1991. godine Hrvatski sabor je Hrvatsku proglasio samostalnom i suverenom državom. Međutim, ni to nije neupitno jer ta odluka je tzv. Brijunskim sporazumom suspendirana na tri mjeseca

Temeljno pitanje je, dakle, kad Hrvatska postaje samostalna država. Ovo vremensko utvrđenje treba smjestiti u kontekst događanja u tom periodu. Jednako tako, obje definicije  naglašavaju oružanu borbu. Ovo nadalje znači da treba odrediti početak, trajanje i završetak oružanog sukoba. Izgleda da bi ta određenja trebala dati nesporni odgovor na to toliko sporno pitanje.

Da počnemo s oružanim sukobima. Prve žrtve (po jedna na svakoj strani) padaju na tzv. Krvavi Uskrs 25. ožujka 1991. godine na Plitvicama. Očito pobunjeni Srbi u Hrvatskoj su već tada u određenoj mjeri naoružani. Oni su spremni da to oružje upotrijebe protiv legalno izabrane hrvatske vlasti, ako doista dođe do ostvarenja proklamiranog cilja izlaska Hrvatske iz Jugoslavije.  Potpuno su zavedeni Miloševićevom politikom i  osnivaju neku paradržavu –  Srpsku Krajinu. S druge strane, i Hrvatska, raskidajući državničko – pravne veze sa SFRJ (24. lipnja 1991.), uspijeva formirati svoje oružničke snage i oružani sukob je neizbježan. On postupno eskalira, a nezaustavljive razmjere dobiva već u kolovozu 1991.

Ovo su u grubim crtama naznačeni događaji, koji čine temelj daljnjeg razmatranja. Namjerno se ne navode i neke druge značajne pojedinosti jer su dobro poznate, a ove iznijete čine okvirni temelj analize.

Na osnovno pitanje vremenskog određenja nastanka Hrvatske kao samostalne i nezavisne države, odgovor bi trebalo potražiti u popisu državnih praznika. Mi svakog 25. lipnja slavimo – Dan državnosti. Tog datuma 1991. godine Hrvatski sabor je Hrvatsku proglasio samostalnom i suverenom državom. Međutim, ni to nije neupitno jer ta odluka je tzv. Brijunskim sporazumom suspendirana na tri mjeseca. Zato Hrvatski sabor 8. listopada 1991. donosi odluku o raskidu svih državnopravnih sveza sa SFRJ, pa i taj datum postaje državni praznik, ovaj puta pod imenom – Dan neovisnosti. Sve to unosi zabunu pojačanu još i time jer se čuju mišljenja da bi Hrvatskoj trebalo priznati potpuno pravo na državnost tek od međunarodnog priznanja, a to se obično veže sa datumom 15. siječnja 1992. kad su nas priznale sve države tadašnje Europske unije uz  još neke druge. Činjenica je da nakon toga i prestaju napadi JNA na novostvorenu državu.

Nezavisno od dilema oko datuma nastanka nove države, valja utvrditi  kada to vojne jedinice agresora prodiru na teritorij novonastale državne tvorevine. To je nužni element svake agresije. Ali i on se ovdje ukazuje spornim. Jer neprijateljska vojska cijelo vrijeme se već nalazi na teritoriju žrtve agresije. Od svršetka II. svjetskog rata, dakle od 1945. godine, pripadnici JNA smješteni su u kasarnama praktično svih gradova Hrvatske. Zapravo početak sukoba karakterizira nastojanje rukovodstva Hrvatske (i na lokalnoj razini) da prisile neprijateljsku vojnu silu JNA da napusti svoje garnizone i da sa ljudstvom i (najčešće) oružjem ode izvan granica Hrvatske. U stvarnosti to se i događalo. Ponekad je to bio mirni odlazak (u Koprivnici je pretvoren u svojevrsno narodno slavlje, a visokim oficirima JNA uručeni su i pokloni), oružje su ponekad ostavljali za sobom, ali bilo je i tragičnih slučajeva kao npr. u Bjelovaru, gdje je (poludjeli) podooficir JNA digao u zrak skladište municije, izazvavši time  pogibiju svojih vojnika.

Uglavnom, ta početna situacija nikako  se ne uklapa u sliku agresije.

Ali, dolaze jedinice JNA i iz Srbije i ostalih dijelova preostalog teritorija SFRJ. Naročito je to vidljivo kod opsade Vukovara. Tenkovi su na putu od Beograda cijelim putem do Vukovara bili zasuti cvijećem kojim ih je obasipalo razdragano mnoštvo. A idu razoriti svoj grad, naravno ako se uzme da još uvijek Hrvatska nije samostalna država. A to je onda zločin i bezumlje. Prvo je u svakom slučaju.

A čiju i kakvu politiku provodi JNA? Početno, ona želi sačuvati Jugoslaviju. To je i razumljivo jer u toj državi armija je imala posebno mjesto, a njezini oficiri su bili privilegirana kasta. Sada se ta „njihova“ država raspada i oni su potpuno izgubljeni u vremenu i prostoru. Nešto kasnije čak bombardiraju i Dubrovnik. Povijesni i turistički biser ove regije. Time nepovratno gube ne samo simpatije, nego i svako razumijevanje slobodarskog svijeta. Suočeni s činjenicom da se Jugoslavija raspada, oni se stavljaju u službu Miloševićeve politike, želeći barem veliku Srbiju, kad već nema Jugoslavije. Svoje djelovanje pokušavaju prikriti tobožnjom ulogom pomiritelja, točnije tampon zone koja se postavlja između zaraćenih strana; pobunjenih Srba i oružanih snaga Republike Hrvatske. Takav pokušaj prikazivanja svoje pozitivne, isključivo mirnodopske uloge, naprosto je neodrživ. Djelovanje JNA: rušenje Vukovara, bombardiranje Dubrovnika, Osijeka, Gospića…jasno pokazuju karakter nekad zajedničke armije svih naroda Jugoslavije. Ali, s druge strane ta ista vojska u isto vrijeme i napušta teritorij Hrvatske, kako je već ranije navedeno.

U svakom slučaju taj period koji zahvaća jesen 1991. je ujedno i jedini koji sadrži i elemente agresije. To više nije zajednička vojska, pošto je napušta veliki broj oficira koji nisu srpske nacionalnosti, a odnosi se to isto i na vojnike, koji su se zatekli upravo u to vrijeme na odsluženju vojnog roka. S druge strane, toj vojsci se pridružuju razne paravojne snage iz Srbije, koje čine velike zločine po Hrvatskoj. Sva aktivnost JNA  neskriveno je usmjerena protiv legalno izabranog rukovodstva RH. Tu se, dakle, mogu naći elementi agresije, ali naravno uz uvjet da je ta aktivnost na teritoriju druge države. I tu se ponovno spotičemo o ključno pitanje: kad je Hrvatska postala nezavisna država? Pristalice mišljenja da je u punom opsegu ona stekla pravno svojstvo državnosti tek međunarodnim priznanjem, nalaze u činjenici da nakon 15. siječnja 1992. godine više nema oružanog djelovanja JNA na teritoriju međunarodno priznate Republike Hrvatske. Zapravo zaključuju da je sve do tada bio građanski rat unutar zajedničke države (vidi definiciju građanskog rata- naprijed).

Za svoje stajalište imaju još jedan vrlo ozbiljan argument. Vrhovni organ SFRJ u to vrijeme je bilo Predsjedništvo SFRJ. A kroz cijelo to vrijeme Hrvatska je imala svog člana tog najvišeg tijela države (to je bio kolektivni organ koji je preuzeo mjesto i ulogu pokojnog Josipa Broza Tita). No da bi zbunjenost bila još veća predsjednik tog Predsjedništva u vrijeme punog razgara sukoba je Hrvat Stjepan Mesić. I sad protivnici teorije da se radilo o agresiji (sa dosta prava) postavljaju pitanje, kako je uopće moguće da se radi o agresiji jedne države na drugu, a vrhovni komandant agresorske vojske je osoba, koju je napadnuta država  delegirala na taj položaj. To se u povijesti nikad nije dogodilo, to je logički isključeno, a pravno to je nonsens.

Pristalice teze o građanskom ratu služe se još i usporedbama sa sličnim sukobima u drugim državama u nekim drugim povijesnim vremenima. Sama po sebi se nameće usporedba sa vjerojatno najpoznatijem Građanskim ratom u Americi (1861. –  1865.). Naime, on nesumnjivo ima karakter građanskog rata, tako se i naziva i nikada nitko nije pokušao niti osporiti takav njegov značaj. Nastao je kad su južne države proglasile odcjepljenje od sjevernih država i proglasile svoju samostalnu državu Konfederaciju. Reakcija unionista (vojske USA) je bila vojni napad na teritorij južnih država.

Ako ih tretiraš kao pobunjenike na vlastitom teritoriju, onda se uplićeš u građanski rat, a JNA postaje sila koja pomaže pobunjenim Srbima. Tu onda nestaju elementi agresije i ostaje čisti građanski rat

Razvio se brutalni četverogodišnji rat u kojem je bilo više žrtava nego što ih je Amerika imala u dva svjetska sukoba. Ovo ne samo da sliči na događaje početka devedesetih u Jugoslaviji, nego je potpuno identično. To je toliko očigledno da ne treba posebno komentirati. Postoje doduše razlike u motivima proglašenja samostalnosti i u konačnom rezultatu rata (južne države vojno su poražene, USA je ostala jedinstvena država). Naravno da razlike moraju postojati. Drugo je to vrijeme bilo, drugi uvjeti rata, drugo međunarodno okruženje i bitno ograničena informiranost svijeta o stvarnim događanjima na ratištu. Ali bitno je ostalo isto. Jedan dio države proglašava svoju samostalnost, ostatak države to želi spriječiti i upotrebljava vojnu silu koja djeluje oružano na teritoriju države u stvaranju.

Ako je ono u Americi neupitno bio građanski rat, onda se logički nameće pitanje zašto ovdje nije. Možda samo zbog pobjedonosnog završetka. Povijest pišu pobjednici. Čak ću smiono ustvrditi – iako to donekle spada u hipoteze – da je kojim slučajem taj sukob drukčije završio, govorilo bi se o građanskom ratu. Ne misli valjda netko ozbiljno, da bi se u očuvanoj Jugoslaviji pričalo o agresiji njihove vojske na Hrvatsku, u tom slučaju dijelu teritorija Jugoslavije. Valjda bi  se osnivali i muzeji sa eksponatima iz Građanskog rata, baš kao u Americi. Da se ne zaboravi!

Toliko dilema i kontroverzi oko ove teme. A još nije ni potpuno obrađena. Postoji tu i faktor pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Oni su nesumnjivo građani Republike Hrvatske, pa ih je teško ( da ne kažem nemoguće) smjestiti u pojam agresora. Oni su čak i osnovali svoju paradržavu Srpsku Krajinu na teritoriju  Hrvatske. Postojala je i nakon međunarodnog priznanja Hrvatske. Slomljena je i likvidirana vojno redarstvenim akcijama Bljesak i Oluja (tako ih službeno zovemo) 1995. te mirnom reintegracijom Podunavlja 1997. godine.

Kako definirati njihovu pobunu? Bivša JNA je bila na njihovoj strani, zapravo zajednički su oružjem djelovali protiv RH, bili su više nego saveznici. Po tom kriteriju pristalice teze o agresiji nužno ih moraju smjestiti među agresore. To se pak pokazuje jako problematičnim, jer im onda priznaješ svojstvo države. Ako ih tretiraš kao pobunjenike na vlastitom teritoriju, onda se uplićeš u građanski rat, a JNA postaje sila koja pomaže pobunjenim Srbima. Tu onda nestaju elementi agresije i ostaje čisti građanski rat. Zato me i nije iznenadilo kad sam čitao komentare jednog pristalice te teze, koji je napisao da je početkom 90-ih godina na području Jugoslavije bio građanski rat na kvadrat.

Svakako je to pretjerano mišljenje. Baš kao što je i ono da tu nema elemenata, pa da se uopće i ne smije spominjati građanski rat. Imam dojam da veći dio našeg naroda i nije upućen u razliku između ta dva pojma. Upravo bi se od vrhunskih pravnih stručnjaka (i povjesničara, naravno) trebala očekivati točna analiza i definicija tragičnih događanja na ovim prostorima krajem prošlog stoljeća. To izostaje. Očito postoje snage u ovom društvu koje se tome protive. Nejasno zašto, jer i Hrvatska i njezini stanovnici bili su velike žrtve. I pri tome je svejedno dali su stradali kao žrtve agresije ili građanskog rata.

Bio bi veliki prilog demokraciji ovog društva da se ovo sporno pitanje iz naslova, rješava u akademskoj diskusiji. Jer nema velikih, svetih i nepromjenjivih istina. Kako ono reče pjesnik:“Na ovom svijetu samo mijenja stalna jest!“

FOTO: MORH

/O AUTORU/ Mladen Godek bio je drugi liberalni gradonačelnik Koprivnice. Nakon izbora 1997. godine na toj je funkciji naslijedio prethodnika, također člana HSLS-a Vinka Špička. Godek je osoba bogate javne i političke karijere. Bio je općinski sudac, odvjetnik, gradonačelnik, saborski zastupnik, član najviših tijela Hrvatskog helsinškog odbora. Karijeru su mu obilježile oratorske bravure i beskompromisna borba za slobodu i ljudska prava.

Kako je koprivnički City uništen betonskom galanterijom i manjkom vizije

Piše: Marijan Špoljar

Jedan od pouzdanijih znakova prepoznavanja uspješnosti djelovanja neke lokalne političke garniture je i njezin odnos prema prostoru. Od toga kako će zamisliti i urediti svoj grad u urbanističkom, arhitektonskom, prometnom, hortikulturnom pa i općem, estetskom smislu zavisiti će kvaliteta i ljepota života u njemu, ugoda i osjećaj zadovoljstva da se živi u harmoničnoj, kultiviranoj i organiziranoj sredini.

Usprkos možebitnih hrabrih i pametnih inicijativa, lokalna politika ne može raditi neke velike promjene u gospodarstvu, zapošljavanju ili školstvu ukoliko inicijative, zakoni i programi nisu i programi države. Ali, u prostornoj politici postupci i programi lokalne zajednice uvijek su presudni i određuju izgled i karakter, pa time i kvalitetu života u toj zajednici. Po čemu se pamte pojedini gradonačelnici? Po tome koliko su njihove prostorne politike bile u skladu sa zahtjevima vremena ili čak vizionarski ispred vremena. Koga spominjemo kada govorimo o bivšim gradonačelnicima Koprivnice? Vargovića, naravno, čovjeka koji je početkom prošloga stoljeća prepoznao bit modernizacijskih procesa i uglavnom ih ispunio. Koji nam se zagrebački gradski oci pojavljuju kao važni? Milan Lenuzzi, urbanist, a ne gradonačelnik, za čije je vrijeme Zagreb, prije svega sa svojom novom prostornom organizacijom  parkova i ulica postao srednjoeuropski grad ili gradonačelnik Holjevac, za čije je uprave Zagreb vizionarski prekoračio Savu.

A po čemu ćemo pamtiti Bandića? Po svoj prilici, samo po fontanama i tisuću zastava, dakle po posve, za kvalitetu života, nevažnom i skupom „ukrašavanju“ grada namijenjenim političkim delegacijama koje se s aerodroma spuštaju prema gradu, a ne po – recimo – rješavanju kaotičnih prometnih problema uspostavom jedinstvene „nadzemne željeznice“ od istoka prema zapadu grada. Što će obilježiti Mršićevu „vladavinu“ Koprivnicom? Pored guranja Sveučilišta i niza modernizacijskih procesa (od izgradnje Gimnazije i Bazena do promjene kulturne paradigme) svakako i činjenica da je u njegovo vrijeme Koprivnica zapuštenih cesta i ulica postala uređeno, kultivirano mjesto. Mršić je dobro znao da se izbori dobivaju i time da urediš cestu, kanalizaciju i stazu što većem broju glasača, a ne da stvaraš megalomanske projekte za centar grada: tek kada riješiš sve ulice i najudaljeniju periferiju, mogu doći na red i zajednički prostori središta grada. I to se sada događa.

Ta „pamet“ i ta „modernost“ nisu, međutim, organski dio rješenja nego su nakalemljeni kao neki zalog „urbaniteta“, bez ikakve stvarne, funkcionalne ili estetske svrhe

No, zahvati u urbano tkivo centra nisu isti kao što su zahvati u ulice izvan središta. Zbog kvalitete prostora i njegove povijesne memorije središta gradova uvijek su i pod specijalnim režimom zaštite, ali i pod imperativom kvalitetne organizacije njegovih simboličkih vrijednosti. Stoga su rekonstrukcije i uređenje centara podložni ne samo propisanoj regulativi nego zahtijevaju od njihovih ideatora, kreatora i izvođača i posebni senzibilitet, znanje i usuglašenost. Svaka ubrzana, iz pragmatično-političkih razloga usmjeravana realizacija završava lošim rezultatima, koje zatim generacije stanovnika nose kao ružno breme nečijeg neznanja ili populizma. Jer, nije svejedno da li se neka prostorna anomalija dogodi u nekoj periferijskoj ulici, mjestu bez identiteta i povijesti ili je prostorna nebuloza nastala na mjestu koje baštini vrijednosti prošlih vremena i – kao zajednički prostor svih građana i namjernika – u neprekidnom je vidokrugu.

Kako je potpisnik ovih redaka već davno naučio da se nekada, u posebno osjetljivim pitanjima, treba puhati i na hladno, pokušat će dići svoj glas i argumentirano ukazati na činjenice iz prostorne politike ovoga grada koje ne slute na dobro. Pri tome kao središnji problem postavljam najavljeno detaljno uređenje glavnih gradskih trgova, a kao loše, čak i katastrofalne predznake, dapače uznemiravajuća iskustva, uzimam „predigre“ za taj veliki urbanistički zahvat. Mislim, dakako, na iskustva iz adaptacije Esterove ulice, „modernizaciju“ gradskog parka i uređenje Ulice Hrvatske državnosti. Ako je u Esterovoj, zahvaljujući inicijativi građana, u posljednji čas postignuto ipak kakvo-takvo prihvatljivo rješenje, onda je na pitanjima parka ignorirana bilo kakva javnost ili struka, dok se pitanje Hrvatske državnosti tretiralo kao cestovni, a ne eminentno urbanistički problem.

U ovoj analizi ili „apelu“ me uopće ne zanima politika, još manje nadmeno dijeljenje lekcija: samo tražim (ili molim) argumentiranu raspravu, kvalitetu i stručnost, a ne voluntarističko odlučivanje ili mogućnost da o jednome visokospecijaliziranome i visokoosjetljivom pitanju odlučuju i sprovode nekompetentni i netalentirani.

Znam, mnogi će reći: pa, ulica Hrvatske državnosti je sada „ljepša“, „uređenija“, čak „pametnija“. I imaju pravo. Ali, to „uređenije“, „pametnije“ i „ljepše“ ne znači da je i „smislenije“, „gradskije“, „funkcionalnije“ i „modernije“, ne znači da je nastao kao rezultat analize toga prostora, njegovih karakteristika, vrijednosti i mogućnosti. Doista, projekt i preuređenje te ulice shvaćeni su i izvedeni kao da je riječ o bilo kojoj cesti sa područja grada, s tim da joj je dodano nekoliko tehnoloških noviteta koji će je učiniti „pametnom“. Ta „pamet“ i ta „modernost“ nisu, međutim, organski dio rješenja nego su nakalemljeni kao neki zalog „urbaniteta“, bez ikakve stvarne, funkcionalne ili estetske svrhe. Ulica je projektirana kao što bi se radili projekti i za, na primjer, Križevačku ulicu ili Čardu, dakle, bez zalaženja u povijest, urbani kontinuitet, odnos prema centru grada, itd. Stvar je riješena jednostavno: kao tehničko, inženjersko, cestarsko pitanje, bez konzultiranja, a kamoli oslona na prethodne urbanističke prijedloge i realizacije, sa izborom materijala koji nemaju nikakvu suvremenu urbanu morfologiju, bez smisla za detalj ili mikrocjelinu.

O Ulici Hrvatske državnosti evo mala storija. Ona se u urbanističkim planovima pojavljuje kasno, tek pedesetih godina prošloga stoljeća. Do tada su ovdje bile usitnjene parcele, vrtovi i voćnjaci, a neki mali interes urbanista zadobio je tek regulatornim zahvatima tridesetih godina. No, čak ni pri probijanju današnje Meštrovićeve ulice i ingenioznim prijedlozima Slavka Lowija i Milana Ravnikara za spoj željezničke stanice i centra grada i stvaranju koprivničkog Zrinjevca ta ulica nije bila potrebna. Značaj dobiva onda kada se, tokom modernizacijskih procesa poslije 2. svjetskog rata, postavilo pitanje kamo s novim sadržajima, sa institucijama i objektima koji su administrativno-upravnog i reprezentativnog tipa i normalno je da po simboličkim i funkcionalnim značajkama budu locirani u centru grada.

Neki su gradovi slične dileme riješili krajnje pragmatično, ne pitajući se o povijesnim vrijednostima, tradiciji i zaštiti baštine: u svojim su središtima naprosto porušili sve staro i na njihovom mjestu sagradili zgrade javnih ustanova, obavezno s neboderom kao znakom „modernosti“ i falokratskim spomenikom moći. Ne trebamo ići u širinu:  Virovitica je takav primjer, Đurđevac je takav primjer, dijelom i Čakovec, dijelom i Bjelovar. Na sreću, u Koprivnici je bilo dovoljno pameti da se novi objekti (osim dvije privatne kuće, koje su se ipak, makar gabaritima prilagodile) ne „ubacuju“ u strogi centar nego da se projektira sasvim nova ulica koja će preuzeti novu izgradnju i istovremeno biti simbol „napretka“ i socijalističkog urbanizma. Projekt koji je osmislio jedan od vodećih urbanista toga vremena Ivan Lay sa zagrebačkog Urbanističkog instituta zamišljen je i kao „novi centar“, ali i kao produžetak „starog centra“, dakle, napravljen je vodeći računa o prostornom, povijesnom i socijalnom kontekstu.

Jedan moj prijatelj, koji je poslovno vezan uz ovu regiju i zna sve gradove i ubave gradiće od Turske do nas, nedavno mi je rekao: “Najzapadnija točka gdje sam viđao takve betonske kocke u središtima bila je Priština

Suvremeni sadržaji kao hotel, robna kuća, Dom JNA, zgrada INE, kasnije banka, zgrade socijalnog i mirovinskog, zgrada MUP-a i drugi sadržaji dali su ovoj ulici urbanu formu i popunili prostor na manje-više smislen urbanistički način, ostvarujući pri tome različite arhitektonske rezultate (od ružnih, „garnizonskih“ zgrada, preko konfekcije do visokih dometa modernističke arhitekture, na primjer u Domu JNA). Na Layov projekt nadovezao se početkom 90-ih godina plan „Zone centralnih funkcija“ unutar PUP-a Centar (tandema Antun Paunović i Branka Vitić), koji je bio rezultat analize urbane geneze Koprivnice i vrijedan prilog urbanističkoj praksi na razini Hrvatske te slovi kao izvanredni primjer tzv. sanacijskog urbanizma.

Taj je plan, naime, osjetivši sve opasnosti procesa devastacije koji su započeli u ulici Hrvatske državnosti i oko nje naznačio modele prevencije i do kraja razradio ideje iz prethodnog plana, prije svega u prometnoj sferi, u sanaciji ranijih prostornih nebuloza, u uređenju triju prolaza prema „starom centru“ kao i plan za uređenje „dvorišnih“ prostora zgrada u Nemčićevoj ulici. Ali, kao što kod nas obično biva, nesklad između planova i parcijalnih interesa (često sakrivenih iza floskule o zajedničkim interesima) stvari su se prepustile neumitnome toku i tako omogućile da se, kako kaže jedna studija od prije desetak godina, dogodi konačna devastacija upravo na najosjetljivijim i najvažnijim mjestima. U realizaciji je, naime, ostalo mnoštvo „rupa“ i polurješenja prostornih kaverna, odnosa među objektima, posebno prolaza i komunikacije između „staroga“ i „novoga“ centra, čemu su još dodatno pridonijele, najprije, poslovno-stambeno-trgovački centar u Opatičkoj (svojom „nedovršenošću“, slikovito – kao slon u staklani), stambeno-poslovna zgrada kraj Županije (svojom arhitekturom) i nova zgrada suda (svojom urbanističkom dispozicijom).

Sadašnja rekonstrukcija ulice Hrvatske državnosti takvo je stanje samo zabetonirala, bez mogućnosti da se u dogledno vrijeme bilo što učini. A što je trebalo učiniti? Promisliti prostor i nastaviti se na ranije planske dokumente, a ne raditi rekonstrukciju pod svaku cijenu pred izbore (i još k tome, sa zakašnjenjem od 7-8 mjeseci). Taj dio grada, rekli smo, formalno nije pod zaštitom, ali to ne znači da se nije moglo s više pažnje, senzibiliteta i urbanog razmišljanja raditi na njezinoj rekonstrukciji. Temeljna ideja –„pametna ulica“ – naravno da je prihvatljiva, ali „pamet“ ne znači nekoliko senzora i rasvjetnih tijela nego pametnu ideju u integralnoj i modernoj koncepciji prostora. Trebalo je, dakle, definirati kontaktne zone ulice i objekata, tri pješačka prolaza, prazne prostorne kaverne, parkirališna mjesta, potrebu izgradnje uglovnice prema Florijanskom trgu. Ta je ulica poslovno-administrativno-trgovački centar, naš CITY zapravo, u koji se ne dolazi „šetati“,  nego na brzinu obaviti posao ili popiti kavu: iz toga saznanja je trebala proizlaziti i čitava prometna koncepcija, odnos ceste i nogostupa, pozicije parkirališta, signalizacija, pješački prijelazi, izbor materijala, itd.

Gotovo ništa od toga nije učinjeno, a podloga koja je upotrebljena na razini je najprostije betonske galanterije, materijala koji gradovi koji drže do svoga urbaniteta ni u snu neće koristiti. Jedan moj prijatelj, koji je poslovno vezan uz ovu regiju i zna sve gradove i ubave gradiće od Turske do nas, nedavno mi je rekao: “Najzapadnija točka gdje sam viđao takve betonske kocke u središtima bila je Priština, a sada ga vidim i u hrvatskim gradovima koji se kite svojim srednjoeuropskim položajem”. U Koprivnici, na primjer.

FOTO: KOPRIVNICA.HR (Na fotografiji: gradski dužnosnici obilaze početak radova na uređenju koprivničke ‘pametne ulice’)

 

BILJEŠKA O AUTORU Povjesničar umjetnosti Marijan Špoljar poznat je u hrvatskim umjetničkim i publicističkim krugovima po svojem javnom djelovanju. Prije odlaska u mirovinu bio je dugogodišnji ravnatelj Muzeja i Galerije Koprivnice, a jedno se vrijeme bavio privatnim kulturnim poduzetništvom. Priredio je više od stotinu izložaba te je autor mnogih monografija. Špoljar često u medijima javno promišlja o umjetničkom i urbanističkom identitetu svoga kraja.

 

   

 

ZAŠTO SVI ŠUTE Direktor smetlišta kod Koprivnice isplatio si je milijun kuna bonusa i to je najveća uvreda koju je Podravina doživjela

Mladen Jozinović, direktor megasmetlišta Piškornica kod Koprivnice, dobio je, dakle, milijun kuna bonusa za odlično poslovanje te javne tvrtke u prošloj godini. Naši porezni žbiri vele kako je Piškornica, po svemu sudeći, Jozinoviću morala isplatiti čak dva milijuna kuna bruto iznosa. Svotu od koje se svakom normalnom mora zavrtiti u glavi.

Tu frapantnu, zastrašujuću vijest – to da je direktor smetlišta u vlasništvu četiri županije i jedne općine sam sebi isplatio 1.000.000,00 kuna keša – potvrđuje nam ovih dana više dobro upućenih političkih i gospodarskih izvora. On o svemu šuti. Služi se omiljenom poštapalicom – sve je sukladno zakonu i propisima. I doista je u pravu. Jozinović je direktor Regionalnog centra Piškornica i poduzeća koje je taj centar osnovao: Piškornica sanacije i Piškornica sanacijsko odlagalište. U svima je direktor, a u dva potonja i apsolutni gazda jer oni – za razliku od krovne tvrtke – nemaju nadzorni odbor pa Jozinović, pojednostavljeno, tamo ima potpuno odriješene ruke.

Golemi bonus odlučio si je isplatiti s računa poduzeća Piškornica sanacijsko odlagalište, odnosno postojećeg megasmetlišta na koje je Jozinović od lani natovario više od stotinu tisuća tona smeća. Na nekontroliranom i prekomjernom dovozu smeća – zbog čega je prošle godine na Piškornici izbila serija opasnih požara – to je poduzeće zaradilo više od deset milijuna kuna čistog profita. Mladen Sve-je-po-propisima Jozinović navodno ima pravo na bonus u visini deset posto neto dobiti. Tko mu je odobrio takvu klauzulu u ugovoru – nije poznato.

Jozinović kao direktor tvrtke majke, priča se, zarađuje između 16.000 i 18.000 kuna neto. Govori se i kako ima pravo na naknadu za obavljanje funkcije direktora poduzeća Piškornica sanacije, koje je osnovano kako bi pružalo intelektualne i ostale usluge drugim lokalnim jedinicima i njihovim problematičnim smetlištima. No, nema potvrde da je ‘izmuzao’ i to poduzeće na čijem je čelu.

O isplati skandaloznog bonusa s računa javne tvrtke koja gomila smeće kod Koprivnice zasad šute baš svi. Župan Darko Koren nedavno je prešutio javno izrečeno pitanje vijećnika Živog zida o milijunskom bonusu. Predstavnici ostalih vlasnika Piškornice također se od srama ne javljaju. Međimurski župan Matija Posavec, varaždinski Radimir Čačić, zagorski Željko Kolar. Županije imaju po 22,5 posto vlasničkog udjela, a općina Koprivnički Ivanec, na čijem je prostoru smetlište, deset posto. No, novog ivanečkog načelnika Marija Švegovića ionako se ništa ne pita jer se on odlučio žestoko usprotiviti dosadašnjoj praksi moćnog smetlarskog lobija koji ne vodi previše računa o interesima lokalne zajednice.

A šutnja je uvijek znak odobravanja. I tihe kolaboracije. Ma što onaj tko šuti mislio o svemu. Zato se ovog časa mirne duše može reći da Koren, Čačić, Posavec, Kolar, Štimac i Jančevec podupiru sve ono što Jozinović radi

Zato bi se trebalo pitati predsjednika Nadzornog odbora Piškornice Marijana Štimca, podravskog HDZ-ovca i županijskog pročelnika za gospodarstvo. Njegova zamjenika u NO-u Alena Jančevca iz Koprivničkog Ivanca, a bogme i članicu NO-a Mihaelu Juranić iz Botinovca, malenog mjesta u neposrednoj blizini megasmetlišta. No, i oni šute. A povijest će se jednog dana sigurno pitati tko je sve šutio, a tko galamio dok su topovi grmjeli.

Opravdanja za šutnju nema jer Jozinovićev je bonus najveća uvreda koju je Podravina doživjela u zadnje vrijeme. U godinama dok je ostvarivana dobit koji sa mjerila u stotinama milijuna kuna, uprava Podravke znala si je isplaćivati godišnje bonuse u visini nekoliko stotina tisuća kuna. Oni su prodavali robu na tržištu i kupce su morali ustrajno uvjeravati da je kupe. Svaki dan, svaki tjedan, svaki mjesec u godini. Jozinovićeva jedina zasluga u golemoj dobiti njegova megasmetlišta je ta što je objeručke prihvatio da u srce Podravine dođu kamioni sa stotinama tisuća tona smeća iz gotovo cijele Hrvatske. Nije ih trebao moliti i nagovarati.

Posvemašnja šutnja znači da župan Darko Koren ne vidi ništa sporno u tome da direktor javnog poduzeća dobije bonus nekoliko puta veći od onog kojeg zasluži predsjednik uprave Podravke. On šuti o policijskim izvidima oko sumnjive kupoprodaje zemljišta koje je Piškornica platila općini Koprivnički Ivanec u doba dok je na čelu općine bila Korenova ekipa i zbog kojeg županijski tužitelji u Varaždinu danas mudruju je li u tom poslu Ivanec oštećen za milijunski iznos. I ako jest, tko je sve kriv za mogući kriminal. Konačno, on šuti i o Jozinovićevu upornom guranju izgradnje energane u kojoj bi se spaljivalo smeće s Piškornice. Bandić je od svoje odustao, Koren i Jozinović od naše nisu. Sve je po propisima, ponavlja kao mantru smetlarski menadžer nad menadžerima.

A šutnja je uvijek znak odobravanja. I tihe kolaboracije. Ma što onaj tko šuti mislio o svemu. Zato se ovog časa mirne duše može reći da Koren, Čačić, Posavec, Kolar, Štimac i Jančevec podupiru sve ono što Jozinović radi. Isplatu milijunskog bonusa. Gradnju energane na smeće. Plaćanje više od dva milijuna kuna za razne intelektualne usluge (lani je PR-ovcu Kreši Macanu platio 150.000 kuna, a ove će godine za peglanje javnog imidža izdvojiti oko 200.000 kuna). Trošenje stotina tisuća kuna na odvjetničke usluge, među ostalim i na tužbe protiv novinara, medija i javno angažiranih pojedinaca koji se usude kritizirati stanje na Piškornici.

Jozinović je odavno postao ključni podravski problem i sve je jasnije da suživot njega i nas više nije moguć. Svojim postupcima uspio je na sebe navući bijes lijevih i desnih, konzervativnih i liberalnih, vjernika i ateista. Svjedok sam tog procesa koji se valja kroz Krizni eko-stožer Zelena Podravina kojem se priključuju stotine ogorčenih ljudi spremnih na neposluh. I više nije pitanje hoće li Jozinović otići. Pitanje je koga će sve za sobom povući.

Tekst i foto: Robert Mihaljević

STRUKA O ENERGANI NA OTPAD Uršić: Da sam na Podravkinu mjestu, kraj tvornica bih već stavio dva tenka da se obranim od tog zla!

Energana u kojoj bi se spaljivale gorive frakcije otpada, a jednu takvu čelnici Piškornice planiraju graditi u Podravini, nije ništa drugo nego obična spalionica smeća, i to bez filtra, te kao takva predstavlja visokotoksičan pogon i veliko zlo.

Sukus je to večerašnjeg izlaganja prof. dr. sc. Stanka Uršića, fizikalnoga kemičara i vodećeg hrvatskog stručnjaka za ekologiju, na javnoj tribini u Koprivničkom Ivancu, općini na čijem području već godinama raste megasmetlište Piškornica na koje se dovoze deseci tisuća tona smeća gotovo iz cijele Hrvatske. Na tribini koja je privukla oko 150 ljudi govorio je i bivši ministar zaštite okoliša prof. dr. Slaven Dobrović, koji je također upozorio na pogrešan koncept gomilanja smeća koji zagovara Piškornica.

Premda je bio najavljen, na tribini se nije pojavio direktor Piškornice Mladen Jozinović. Kako doznajemo, opravdao se unaprijed dogovorenim obvezama.

– Taj RDF koji bi se spaljivao u energani obično je smeće, to nije otpad. Ta energana na RFD tipični je kriminalni trik spalionice bez filtra. Ako i ima filtre, onda su ti filtri također obično, beskorisno smeće – upozorio je Uršić i podsjetio kako je spaljivanje RDF-a u energanama opasno zbog udjela teških metala i visokokancerogenih dioksina i furana.

– Takva energana je, dakle, visokotoksičan pogon. Da sam na Podravkinu mjestu, stavio bih odmah vojsku i dva tenka kraj tvornice dječje hrane! Da se svim sredstvima obrani od tog zla – slikovito je objasnio Uršić.

Kaže kako nije nitkov i nikad neće cinkati Hrvatsku u inozemstvu, ali golema je opasnost da Piškornicu i planiranu energanu na smeće Podravkina strana konkurencija iskoristi u borbi za tržište. To je velika opasnost za samu opstojnost Podravke, smatra profesor. Dakle, energana na RDF u Podravini ne smije proći, zaključuje.

Bivši ministar zaštite okoliša prof. dr. Slaven Dobrović istaknuo je kako je megalomanski centar Piškornica i planirana energana na otpad isključivi interes investitora i nikoga drugog

Bivši ministar zaštite okoliša, današnji saborski zastupnik Mosta prof. dr. sc. Slaven Dobrović istaknuo je kako je megalomanski centar Piškornica i planirana energana na otpad isključivi interes investitora i nikoga drugog. Ti projekti ne nose ništa dobro ljudima i okolišu, a sramotno je da se forsiraju glomazni i neučinkoviti centri umjesto cjelovitog sustava gospodarenja otpadom koji uključuje odvajanje na kućnom pragu, sortirnice, ponovnu uporabu i recikliranje.

– Ne smijemo više graditi Piškornice, moramo ozbiljno poraditi na smanjivanju količine otpada koji završava na odlagalištima. Samo lani je, primjerice, uvezeno oko 140.000 tona reciklata. Zašto  tu vrijednu sirovinu uvoziti i plaćati kad je možemo i tu izdvojiti u plasirati u novu proizvodnju i nova radna mjesta – ističe Dobrović.

Na tribini koja pobudila veliko zanimanje i brojna pitanja i polemike prisutnih bili su gradonačelnik Koprivnice Mišel Jakšić (SDP) sa suradnicima, saborski zastupnik HSS-a Mladen Mađer, načelnik Koprivničkog Ivanca Mario Švegović (HSS), predsjednica Uprave koprivničkoga Komunalca Maja Hleb i mnogi drugi.

Izvještava: Robert Mihaljević

Prof. dr.. sc. Stanko Uršić u razgovoru nakon tribine

Radiolog i mještanin Ivanca dr. Ivica Jakupić žestoki je protivnik Piškornice i energane

Na javnoj tribini bilo je oko 150 ljudi

Zdesna: aktivist Siniša Bosanac, saborski zastupnici Slaven Dobrović i Mladen Mađer te općinski načelnik Mario Švegović

Gradonačelnik Mišel Jakšić s prvim suradnicama Melitom Samoborec i Ksenijom Ostriž

Dolazak na tribinu u društveni dom u K. Ivancu

Prof. dr. sc. Stanko Uršić beskompromisno za zaštitu okoliša i zdravlja ljudi

POTPORA S PANTOVČAKA Predsjednica države podupire Zelenu Podravinu te akcije za zaštitu okoliša i zdravlja ljudi

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović izrazila je razumijevanje za zahtjeve Kriznog eko-stožera Zelena Podravina da se uspostavi održivo gospodarenje otpadom na načelu kružne ekonomije. Iz predsjedničina ureda Zelenoj Podravini ovih je dana stigla potpora aktivnostima koje će štititi okoliš i zdravlje ljudi.

Predsjednica je, tako, naglasila kako je “spremna pružiti potporu svakom na zakonu utemeljenom rješenju, imajući u vidu kako se sprječavanjem i smanjivanjem negativnog utjecaja stvaranja i gospodarenja otpadom štite okoliš i zdravlje ljudi”. Osim toga, čelnica države vjeruje kako će obraćanje Kriznog eko-stožera “nadležnim institucijama potaknuti dijalog i rješavanje iznesene problematike”.

Što nam je priopćeno iz Ureda predsjednice, možete pročitati na ovome linku: predsjednica.

U međuvremenu, raste potpora našoj Deklaraciji o Piškornici koju je do danas potpisalo više od 260 osoba. Deklaracija je odaslana na 50-ak adresa u zemlji i inozemstvu. Osim predsjednice, javili su nam se još neki predstavnici izvršne i parlamentarne vlasti koji od nas traže dodatne informacije o Piškornici i kontroverznim potezima direktora Mladena Jozinovića. O svemu ćemo vas na vrijeme obavijestiti.

Općina Koprivnički Ivanec u četvrtak u 18 sati u tamošnjem društvenom domu organizira javnu tribinu na koju biste svakako trebali doći. Tema je “utjecaj Piškornice i spalionice smeća na okoliš i zdravlje mještana”. Na tribini bi trebali govoriti prof. dr. Stanko Uršić, fizikalni kemičar i vodeći hrvatski stručnjak za okoliš, bivši ministar zaštite okoliša prof. dr. Slaven Dobrović, Marko Košak iz zagrebačke Zelene akcije, a pozvan je i direktor Piškornice Mladen Jozinović.

Ovaj tjedan za jedan lokalni portal Jozinović izjavljuje kako su za izgradnju energane na otpad vrijedne 15 milijuna eura zainteresirane “jedinice lokalne samouprave s područja četiri sjeverozapadne hrvatske županije, osnivača Piškornice. “Bez obzira gdje, tvrtka će taj projekt sigurno u budućnosti realizirati, a koristit će se alternativno gorivo nastalo obradom otpada na Piškornici”, uvjeren je Jozinović.

Zelena Podravina mu još jednom poručuje: Jozinoviću, doma si spaljuj otpad, u Podravini sigurno nećeš!

Piše: Robert Mihaljević

Foto: Ured predsjednice RH

 

NEMOGUĆA ‘KOALICIJA’ Što je zajedničko Zvonimiru Mršiću, Slavenu Dobroviću, Davoru Pavuni i Pavlu Gažiju

Čak 316 uglednih osoba potpisalo je Deklaraciju o Piškornici kojom se od mjerodavnih traži da promptno spriječe „izgradnju predimenzioniranog megasmetlišta i energane na otpad u srcu Podravine“. Ta brojka iz dana u dan raste.

Deklaracija je potpisivana na inicijativu Kriznog eko-stožera Zelena Podravina, a poslana je na adrese premijera RH, predsjednice države, mjerodavnih ministara, saborskih zastupnika i europarlamentaraca, župana sa sjevera, brojnih medija.

Deklaraciju i detaljan popis podupiratelja, koji raste iz dana u dan, možete pratiti ovdje (svakodevno ćemo osvježavati popis pa će ovo biti svojevrstan semafor): deklaracija-388-semafor

Kontra energane na otpad u Podravini, koju preko direktora Piškornice zagovara moćan ‘smetlarski lobi’, ustala su tako mnoga zvučna imena: zastupnik u njemačkom Bundestagu Josip Juratović, znanstvenik iz Švicarske dr. sc. Davor Pavuna, Agrokorov menadžer Zvonimir Mršić, poznati povjesničar prof. dr. sc. Hrvoje Petrić, bivši ministar zaštite okoliša dr. sc. Slaven Dobrović, gradonačelnik Koprivnice Mišel Jakšić, bivši časnik HV-a i višestruko odlikovani junak Domovinskog rata Živko Zrilić, tvorac Podravkina gospodarskog uspjeha Pavle Gaži, čelnik Gradskog vijeća Koprivnice Ivan Pal, hrvatski europarlamentarac Davor Škrlec, ravnateljica gradskog Crvenog križa Adela Sočev, Belupov poznati menadžer Stanislav Biondić, ravnateljica dječjeg vrtića Ida Šipek, poznata pedijatrica dr. Zorka Valentić, ugledni liječnici dr. Ljubica Rožman, dr. Dragica Kramarić, dr. Karmen Antolić, dr. Dražen Sačer i ostali, ravnateljica knjižnice dr. sc. Dijana Sabolović-Krajina, glumac i redatelj Sven Šestak, bivši gradonačelnik Koprivnice i saborski zastupnik Mladen Godek, glazbenik Miroslav Evačić i brojne druge osobe koje svojim djelovanjem u zajednici promoviraju opće dobro i temeljna ljudska prava.

Slaven Dobrović, Pavle Gaži, Zvonimir Mršić i Davor Pavuna
Slaven Dobrović, Pavle Gaži, Zvonimir Mršić i Davor Pavuna

Svi su se oni složili kako „Piškornici danas nije primaran interes zaštita okoliša i zdravlja ljudi, već zbrinjavanje stotina tisuća tona smeća iz cijele Hrvatske“. Osim toga, suglasni su kako su „zaštita okoliša i zdravlja ljudi pali u drugi plan“ te treba nešto hitno učiniti.

Deklaracija je samo nastavak brojnih aktivnosti koje Krizni eko-stožer Zelena Podravina poduzima kako bi spriječio gradnju megasmetlišta i energane u kojoj će se spaljivati otpad u Podravini. I to pokraj naselja, blizu gradskog vodocrpilišta i u blizini Podravkinih tvornica lijekova i dječje hrane.

FOTO: ARHIVA

 

DEKLARACIJA IDE DALJE

Deklaraciju možete potpisivati i dalje.

Sve što trebate je pročitati tekst deklaracije te na naš e-mail koprivnicki.info@gmail.com poslati potvrdu da ste s njome suglasni. Trebaju nam i vaši podaci: ime i prezime, adresa i zvanje, odnosno zanimanje. Ako se vaš identitet može iščitati iz e-mail adrese (a da nije besplatna, primjerice gmail, yahoo i dr.), onda je to dovoljno.

Ako pak imate nepersonaliziranu e-mail adresu (npr. stefek23@gmail.com), onda nam treba dokaz da ste to doista vi (primjerice, fotka dijela osobne i sl.).

Listu s potpisima redovito ćemo ažurirati i objavljivati. Pokažite da nas ima!

ŠUTNJA JE ZLATO Kako su mi tekstovi o Podravki i Konzumu završavali u košu, a ja vam nikad neću reći zašto

Doista je bilo gadljivo pratiti aktualnu medijsku evoluciju u kojoj se marni urednici, a bogme i reporteri trude tko će bolje hračnuti na dinastiju Todorić. Od krotkih zečeva i zamoraca, novinarski su trudbenici najednom postali opake zvijeri, tiranosauri novog doba. Pa onda grizu ranjene Agrokorove menadžerske životinje gdje stignu.

Evo, baš danas (ponedjeljak) poslijepodnevne tv emisije o našim celebovima sladostrasno se izruguju frizurama i obleki Ive Balent i Piruške Canjuge te lažnom sjaju i arogantnoj moći nekoć doista najmoćnije žene u hrvatskom biznisu Ljerke Puljić. Navečer, umjesto turbogledanih emisija o selskom životu i kulinarskom prenemaganju – dokumentarac Gazda o usponu Todorića i njegova carstva, redatelja Darija Juričana. Zapravo hrabar i pametan film o svima nama. Našoj moralnoj bijedi i ljudskom posrnuću. Gazdu niti jedna mainstream nacionalna televizija u Hrvatskoj do večeras nije željela prikazati. Zapravo, nije se usudila.

O novinskim naslovnicama da se ne govori. Vrište fotografije i masna, crna slova o uhićenjima i kriminalu teškom milijarde. Narod je u ekstazi. Dobro veli moj direktor – to ti je, stari moj, poput dobre sapunice u kojoj su bogati uvijek nepošteni, nesretni i zli, a sirotinja poštena i čestita. Da je obrnuto, nastavlja on dalje, sapunica bi propala već u devetoj epizodi. Mediji, narod i političari natječu se, tako, tko će Todoriće glasnije ocrniti za sve grijehe ove naše instant državice.

Dokumentarac Gazda gledao sam lani u studenome u koprivničkom Kinu Velebit. Jednom jako pristojnom provincijskom operateru koji ne priznaje nedodirljive veličine i nedokazane genijalce. Samo mjesec dana ranije, Gazdu je na premijeri u Zagrebu došla pogledati vrhuška Mosta predvođena Božom Petrovom, Nikolom Grmojom i Ivanom Kovačićem. Ljudi koji su, da se ne lažemo, najviše zaslužni što Hrvatska ovih dana proživljava bolnu, ali toliko nužnu katarzu. I što se domaći pravosudni aparat uopće bavi Todorićima. Da se pitalo HDZ-ove i SDP-ove junoše, taj film ne bismo ni danas gledali. Ni Gazdu, ni hapšenja u real timeu.

Lacković ovih dana pere savjest naslovnicom dnevnog lista u kojem se spominje da je njegov uvjet za potporu Mariću bilo zamrzavanje Todorićeve imovine. Čovjek bi lakše povjerovao u Grimmove bajke, nego u Lacijeve političke eskapade

U jeku pregovora s Plenkovićem o koalicijskoj većini, mostovci su, dakle, otišli na Gazdu. Bila je to snažna poruka. Kako je sve završilo, danas znamo. Most je izjuren iz Vlade. Sad je jasno da je to bilo upravo zbog – Gazde. Moralo se sačuvati Gazdina ministra financija Zdravka Marića koji je – valja na to još jednom podsjetiti – spašen zahvaljujući i saborskoj ruci našeg podravskog sabornika Željka Lackovića Lacija. Koji ovih dana pere savjest naslovnicom dnevnog lista u kojem se spominje da je njegov uvjet za potporu Mariću bilo zamrzavanje Todorićeve imovine. Čovjek bi lakše povjerovao u bajke braće Grimm, nego u Lacijeve političke eskapade.

Kao novinar nacionalnih dnevnih i tjednih listova više sam se puta susreo s moći Todorićevih oglasnih argumenata. Da se ne zajebavamo, mnogi su mi tekstovi o Agrokoru završili u košu ili su bili ozbiljno ublaženi, pogotovo oni koji su problematizirali Podravkin vazalski odnos prema Konzumu. Šutio sam o tome tada, ne pada mi na pamet da o tome pričam sada.

“Ako netko ima nešto protiv, neka kaže sada ili neka zauvijek šuti”, slušali smo tu svadbenu poskočicu tko zna koliko puta. Uvijek mi se ta poruka sviđala. Ona je govorila o ljudskoj hrabrosti i slobodi. Potrebi da čovjek bude čovjek, ma kako vremena bila teška. To je večeras moja poruka kolegama iz drugih medija, ali i najdugovječnijim političarima. Za boga miloga – šutjeli ste cijelo vrijeme, šutite i sada. Pustite institucije da rade svoj posao, ma kako to beznadno zvučalo.

Piše: R. Mihaljević

Foto: N1 / screenshot

 

Portal za ozbiljne vijesti